Četvrtak, 19. ožujka 2009.
ČITANJA:
2 Sam 7,4-16
Ps 89
Rim 4,13-22
Mt 1,16-24a
Danas, na svetkovinu svetog Josipa, zaštitnika naše domovine, Crkva ljudima pruža svjetlo Božje Riječi. Neka nam to svjetlo obasja životni put, i primimo snagu koja dolazi od njega. Sva današnja biblijska čitanja, na ovaj ili onaj način, dodiruju temu očinstva.
Biti otac u Svetom Pismu znači roditi nekoga, skrbiti o nekome, odgajati, podizati, štititi, hraniti, prenijeti na nekoga svoje imanje, dati nekome blagoslov, ukratko – dati i davati život. Stoga se Bog naziva ocem ljudi, jer svakom čovjeku daje život.
Čovjek bez potomstva proživljava muku neplodnosti, muku izostanka Božjeg blagoslova na tom području. Neplodnost je velika kušnja vjere. Tko položi taj ispit, tko Gospodinu prepusti sve svoje putove, može se smatrati vjernikom, baš kao i Abraham koji 'u nadi protiv svake nade povjerova.'
Biti otac, ili biti majka, to je nešto uzvišeno, dobro i lijepo. Nije stoga čudno da i sam Bog sebe naziva ocem. Bog Otac rađa Boga Sina. Jedan Bog, a dvije božanske osobe, u odnosu neprestanog rađanja, u ljubavi koja je Duh Sveti, treća božanska osoba. Tu najveću tajnu – Trojstvo – Bog objavljuje čovjeku postupno, tijekom povijesti spasenja.
Tako Jahve proroku Natanu govori o Davidovu potomku, kojem će sam biti otac, i čije će 'prijestolje čvrsto stajati zasvagda.' Odjek tog proročanstva nalazimo u 89. psalmu: 'Savez sklopih s izabranikom svojim, zakleh se Davidu, sluzi svome: tvoje potomstvo održat ću dovijeka, za sva koljena sazdat ću prijestolje tvoje.' On će me zvati: 'Oče moj! Bože moj i hridi spasa mojega.' Njemu ću sačuvati dovijeka naklonost svoju i Savez svoj vjeran.'
Znamo iz evanđelja da su i Marija, majka Isusova, i Josip, njegov poočim, bili iz loze Davidove, dakle baštinici ovog obećanja. Potomak Davidov, Isus iz Nazareta, pravi Božji sin, na zemlji odrasta pod Josipovim okriljem.
Iz svog iskustva govorim, podizati djecu nije lako. Zasigurno, nije bilo lako ni Josipu. Jer prihvatiti i voljeti dijete Isusa znači – prije svega – vjerovati da je ono dijete Božje. Josip je drugi Abraham, čovjek vjere da je Isus, Marijin sin, ujedno i Božji sin, onaj koji ima svoj život, i svoje izbore, i svoju muku, od koje bismo – zar ne – djecu najradije poštedjeli.
''Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: 'Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.' A on im reče: 'Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?' Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan.''
Post je objavljen 22.03.2009. u 23:37 sati.