Mate Šimundić

27. rujna 2008. Prop 11,9 – 12,8; Ps 90; Lk 9, 43-45

Zato se raduj, mladiću, za svoje mladosti,
i veseli se u danima svoga mladenaštva;
idi putovima svoga srca i slijedi želje svojih očiju;
ali znaj da će ti za sve to suditi Bog.

I sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti
prije nego dođu zli dani i prispiju godine kad ćeš reći:
"Ne mile mi se."
Prije nego potamni sunce i svjetlost, mjesec i zvijezde,
i vrate se oblaci iza kiše.

U dan kad zadrhte čuvari kuće i pognu se junaci,
i dosađuju se mlinarice jer ih je premalo,
i potamne oni koji gledaju kroz prozore;
kad se zatvore ulična vrata, oslabi šum mlina,
kad utihne pjev ptice i zamru zvuci pjesme.

Kad je put uzbrdo muka i svaki izlazak prijetnja;
a badem je u cvatu,
i skakavac ne skače više, i koprov plot puca,
jer čovjek ide u svoj vječni dom!

A narikače već se kreću ulicama.

Prije nego se prekine srebrna vrpca i zlatna se svjetiljka razbije
i razlupa se vrč na izvoru i slomi točak na bunaru;
i vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao,
a duh se vrati Bogu koji ga je dao.

Ispraznost nad ispraznostima, veli Propovjednik,
sve je ispraznost. (Prop 11,9 – 12,8)

Po mnogima ovaj biblijski ulomak pripada vrhuncima svjetskog pjesništva. Pada mi na pamet pjesnička oporuka splitskog književnika Tonča Petrasova Marovića u kojoj on upravo ove stihove, pored još nekih, izabire za svoj posljednji ispraćaj. Česta, i ujedno teška, pjesnička tema – smrt – u 11. glavi Knjige propovjednikove dobija predivni, životni izraz.

Dok razmatramo nad ovim riječima, valja imati na umu da današnje evanđelje sadrži izričit Isusov naviještaj: Uzmite k srcu ove riječi: Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke. (Lk 9, 43)

Braćo, nek Vam Božja besjeda ne bude skrivena!