marchelina

29.09.2009., utorak

Samo za Xiolu- Priča o sretnoj ljubavi

Da mi je netko rekao da jedna ljubav može tako dugo trajati, ja mu ne bi virovala....
Kad se samo sitiim kako je počelo...kažu, prava ljubav se desi kad joj se najmanje nadaš, i ova naša priča je živi dokaz za tu tvrdnju.

Počelo je slučajno, eto tako, malo iz znatiželje, malo iz dosade ...u početku sam mislila da ta naša veza možda i nije u redu, da ćeš mi možda donijeti više lošeg nego dobrog...i onda, kako to već biva kod pravih ljubavi, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, nisam više mogla ni zamisliti dan bez tebe..


Plašila me, priznajem, ta moja posvećenost tebi, a često su mi i ljudi oko mene napominjali da će me ta strast ubiti, da razmislim, da ....i zaista, potaknuta njihovim primjedbama, pokušavala sam nekoliko puta odreći te se...svaki put samo da bi se ponovno vratila tebi i našoj ljubavi, još željnija, još spremnija biti uz tebe do zadnjeg daha...

Sad mi je drago što nisam slušala navodno dobronamjerne savjete, jer, evo, i nakon tolikih godina, mi smo još uvijek zajedno, ista strast nas veže, i više nikada nikome neću dozvoliti da nas pokuša rastaviti...ponekad sam mislila da sam s tobom samo zato što sam ponekad tako nesretna, ali vrlo brzo sam otkrila da te želim uz sebe i kada sam sretna, kada se nečemu jako radujem, ali i kada plačem..tebi nije važno kakva sam, slaba ili jaka, zabavna ili dosadna, našminkana ili neugledna i malodušna, prihvaćaš me kakva jesam, a to je iskustvo koje nisam tako reći s nikim proživjela...

priznajem, ponekad mi natjeraš suze na oči, i tada poželim pobjeći od tebe, daleko, daleko, ali gdje god da krenem, svugdje vidim samo tebe..kao da ne postoji kutak na ovoj planeti gdje tebe nema...dovoljno je da te netko iz društva spomene, i to zaboli, a opet, nijedno društvo mi nije dobro bez tebe, jednostavno mi nedostaješ čim te nema na pola sata...

Volim te, cigareto moja.

28.09.2009., ponedjeljak

Svašta se

može čut o ovomen našem virtualnom svitu
te nije to stvarni život
te sve su to lažna prijateljstva
te tante te mante

Ako je to zaista tako, onda sam ja rijetka iznimka valjda
naime, najbolje ljude i prijatelje u životu našla sam upravo u ovom nestvarnom svijetu
upravo na ovom blogu

i njihovo prijateljstvo i dobrota su poprilično stvarni


jedno od tih stvorova se odaziva na presmiješno ime Crvenkapa

i danas joj je rođendan

pa, u to ime...

Crvenkapo, sritan ti rođendan, i svaki ti da
i dabogda se sritno zajubila
i skinila mi se s vrata hehe

uz pjesmu za sve tvoje nesritne jubavi



26.09.2009., subota

Dupini, more, Crvenkapa...

Ja i moja prijatejica Crvenkapa smo jako disciplinirane i zdravctveno osvištene osobe i tako smo odlučno krenile u borbu protiv izležavanja na kauču i sidenja isprid konpjutora da smo u zadnjih pola godine već dva puta bile šetat i odlučno pješačit uz more.

Zlobnici bi sad rekli da dvi šetnje u šest miseci i nisu baš znak discipliniranosti i osvišćenosti, ali svaki će ti likar na svitu reć da tjelovježbu ne triba forsirat i da ne smiš krenit naglo. Od one prve šetnje u dvanajsti misec smo bile dobile muskulfiber baš zato šta smo pritirale i odvalile dvajstišest minuta brzog hodanja a BEZ pauze. Takve smo, zanese nas taj adrenalin, jer s obziron koliko se inače krećemo, dvajstišest minuti brzoga hoda spada već u ekstremne sportove, i dobro je šta smo prošle bez ozbiljnijih ozljeda.

U svakon slučaju današnja šetnja je već pokazala koliko smo napredovale, jer smo privalile dva kilometra za nepunih tri sata i četrstipet minuta, a ako se pitate kako smo uspile, pa to je zato šta smo na svakih sto metara pravile čik pauze da nan se disanje vrati u normalu i da izbjegnemo upalu mišića. Iskustvo je velika stvar, jel'te.

Na kraju te iscrpljujuće ali nadasve iscjeljujuće šetnje smo lipo sile popit piće u kafiću uz more, i još nas je priroda počastila besplatnon izvedbom dupinskih skokova jednoga veseloga zalutalog dupina. Ništa me tako ne razveseli ka prizor dupina kako izlijeće iz mora i privrće se u zraku. Nekako mu čovik pozavidi na slobodi i zaigranosti. Ja bi da san dupin.

Putem mi je Crvenkapa pričala kako je platila 500 kn kazne vozeći za Zagreb jer je malo udrila po gasu. Pitala san je koju gospu vozi tako brzo, pa mi je objasnila da to svi rade, ne zato šta in je do jurcanja, nego šta je dosadno samo vozit i vozit, pa onda svako sebi nađe nekoga s kim će se natjecat. Tako je ona izabrala jednoga đipa i pratili su se i priticali jedno drugo skoro cilin putem od Splita do Zagreba.

Malo bi on vozija isprid nje, pa bi ga ona pritekla i vozila isprid njega, i tako naizmjenično. Onda je on najeanput priša u desnu traku za sporija prometala, a Crvenkapa je pobjedonosno pomislila:"Poala, vidi pedera a, odusta je, prida je borbu, ha!"

Dvajst metara poslin, policajac joj je objašnjava kako je prikardašila i oglobija je sa pesto kuna, a oni šta je "prida borbu" nehajno je projezdija kraj nje, vjerojatno se silno zabavljajući.

Crvenkapa je policajca pokušala uvjerit da nije prebrzo vozila, našta joj je on počeja puštat snimku nje u prekršaju. Po snimci se jasno vidilo da je probila zvučni zid. Namisto da se pokrije ušima i zasrami, ona se unila facon u snimku oduševljena:

- Aaaajme nu me, nu me, ajme šta lipo vozin! A vidi kako mi auto lipo stoji! Oćete mi molin vas malo vratit snimku?

Beskrupulozna je, kažen van.



25.09.2009., petak

...


ćićili mićili


....

Pametni znaju čemu služe žute kese.

Da si ih navučemo na tupave glavuše, čvrsto zavežemo i izvedemo milenijski skok sa rive.




23.09.2009., srijeda

Ne čujem tvoju pismu, Sivče

Dragi dida,

Evo ti blenem u ovu kutiju i sigurno se ti od gori pitaš šta mi je kad se pričan sa kutijon i koju gospu u njoj nađen.
A ne znan ni ja.
Dida, znan da se ti gori odmaraš, dosta ti je bilo tri rata doživit, pa da ti ove naše kugle bude dosta. Zato te ne volin često smetat i podsjećat na ovu dolinu suza.. Ali tako mi je nekako došlo, bit će zbog kiše.

Zadnjih dana ti se u ovoj mojoj i tvojoj zemji događaju neke stvari koje moj bidni mozak ne more pojmit, a ti si za svoga života i teže situacije dobro izdrža. E dide, da mi je malo tvoje mudrosti.

Digod se okreneš, samo priče o ustašama i partizanima. Dide, umorili su me. Razumiš? Ne mogu više.

Sićan se kako si ti naziva svoje zetove.

Jedan zet ti je bija vlaj, njega si zva „Mulo vlaško”.
Onog šta je bija Srbin, njega si zva „Mulo srpsko”.
A onog šta je bija iz tvog grada, zva si „Mulo naše”.

Koji si ti demokrata bija, dida moj. Sve si zetove zajebava bez obzira na nacionalnu pripadnost. Nije te bilo briga odaklen su ti zetovi, dok god su bili dobri tvojim ćerima. A ćerima si reka, još u ono vrime, da in ne smi niko čašu gorkin kapima punit, i da su in tvoja vrata uvik otvorena, ako nedajbože bude zatribalo.

Mogla bi ja o svome didu napisat cilu knjigu

Mater mi je pričala, da kad se sića svog ditinjstva, uvik se sića - smija.

U didinoj kući je bilo nekoliko nepisanih zakona koje nikad nikome nije palo na pamet prikršit, i čudo jedno koliki je autoritet ima čovik koji nikad na nikoga nije diga ruku, i u čijin se očima uvik vidila samo životna radost , voja za zajebancijon, i jubav prema Čoviku.

Njegova rič je bila sveta, svetija od bilo koje svetinje u našin životima.

Prvo, i najvažnije pravilo u didinoj kući je bilo:
Nikad, ali nikad ne udrit dite.

On sam je ima svojih šestero, (Bilo ih je još, ali su umrli u dojenačkoj dobi) i nikad nijedno nije udrija. Njegov najmlađi sin je bija fakin nad fakinima, i nije bilo te pizdarije koju on nije izveja u svoje vrime. Između brojnih monada koje je radija, najveći problem je ipak bija u školi. On bi uredno pohađa istu, sve do prolića. Kako bi proliće stiglo u Šibenik, tako bi on presta dolazit u školu.

Pomnom i paralelnom analizom njegovih izostanaka i aktuelnih društvenih događanja, moj dida je otkrija da mali prestane ić u školu zaradi školskih eskurzija koje bi na proliće sa kontinenta nagrnile u ove naše krajeve. A s tin eskurzijama je dakle taj đavlji stvor volija razminjivat kulturne običaje, sa naglaskon na nešto detaljniju i temeljitiju razmjenu sa ženskim članovima eskurzije.

Jednoga dana, nakon šta je izveja neku malo amo reć veću uncutariju, završija je nakratko i u pržun. Zvalo dida da dođe po njega. Dida francuzicu na glavu, i put pržuna. Načelnik policije diga dreku čin ga je vidija, te mali ti je bandit, te ja bi ga izbacija iz kuće da je moj…
Dida ga je pustija da reče sve šta je mislija, pa mu odgovori:
„Evo vako ćemo. Izbaci ti svoga sina iz kuće, pa ću ja svoga. Jel’ more? More. Aj bog.”
Maloga za ruku, i doma.

Oni policijot osta izbečenih očiju i otvorenih usta, more bit da bi štagod bija i reka, ali mu se nešto nije dalo izbacivat svoga malog iz kuće, i timen je svaka daljna diskusija bila bezpredmetna. Ali se tješija mišlju da je moj dida ponosan čovik, i ne da gušta, al’ da će zato onoga funcuta sigurno satrat kad dođu doma.

Dida je doveja maloga doma, sija na katrigu, zapalija španjulet, zaškiljija prema njemu, i vako će:
„Pa dobro, jebemu kurbu gospu, oćeš li ti mene u grob otirat?”
„Neću, ćako.”
„A di ti je pamet bila takve monade činit, a? Mulo od kenje!!”
„A ćako nisan ja tija, malo smo se zanili”

Tad se dida uputi u hodnik, i počne odat gori doli, sa rukama prikriženim na leđima, beštimajući na talijanskom i skidajuć sve svece sa neba, sinu, državi, policjotima, i svim ostalim nevojama šta su ga pritisle u životu.

Kad bi se on tako ushoda gori doli po hodniku, sa rukama prikriženim na leđima, beštimajući po na talijanskom a po na šibenskom, onda su dica znala da je ćako puno jut, i od straja bi se cerekali po kantunima od kuće.
Ja san guštala slušat te beštimje, jedino šta mi je ostala ka trauma iz ditinjstva taj talijanski.

Kad god bi mi se od tada neko u životu obratija na talijanskom, ja san mislila da mi nešto beštima. Ključne riči u didovom nabrajanju su bile „kurba gospa”, „mulo”, „materina pokvarena raca”, „porka mizerija”, i još par svetaca i zaštitnika grada Šibenika, koje neću spominjat jer me je straj da ću završit u pakal.

Ne znan di je dida završija kad je umra, ali sigurno je mora objašnjavat onome gori kako je moga na zidu u kužini, jednu kraj druge, držat sliku Tita, i sliku Divice Marije. To su ga znali pitat i judi koji bi došli kod nas u goste, a dida bi objasnija: „Moja pokojna mater je virovala u Gospu, a ja u Tita, i dok san ja živ, ove slike ćedu stat na zidu, jeben van kurbu gospu!”

I tako su na zidu, u lipome suživotu, stale obedvi slike, i Tito i Gospa, i mogu van reć da nikad nismo čuli da su grubu rič rekli jedno drugom… samo san ja ponekad imala osjećaj da se Tito smijucka kad bi dida beštima Gospu, a bome tresla su se malo ramena i Gospi, kad je dida beštima Tita i partiju…

Dida je ima i tovara, koji mu je služija za ić u poje s njin. Toga tovara je puno volija i bija dobar prema njemu, ka šta je bija i prema svemu šta je bilo živo.
Od naše kuće do poja je bilo 5 km, i dida bi svako jutro krenija s tovaron ali nikad nije jašija na njemu jer mu ga je bilo žaj da toliki teret nosi. Pa bi tako odali, tovar i dida kraj njega, dva prijateja u radu i trudu, skoro 30 godina.

Tovar nije ima nikakvo posebno ime, ali smo ga zvali Sivko, ka šta se svakog normalnog tovara zove. Kad je ostarija, dida ga je ostavja u poju i svaki dan ga hranija i vodija brigu o njemu sve dok nije umra prirodnon smrću od starosti jednoga dana. A toga dana dida je doša iz poja šutljiv i malo pogrbljen, i u očima njegovin san vidila neku tamnu sjenu i neizgovorenu tugu, koju je pokušava sakrit od nas odajući oko kuće sa rukama prikriženin na leđima i mrmljajući i ponavljajući sebi u bradu:

„...’benti kurbu gospu i tovaru… jesi baš mora umrit… viš’ ti šta ti je tovar… cili život te tendin i čuvan a ti mi na kraju umreš… to mi je fala… ka da neman pametnija posla nego tebe sad pokapat… ‘benti dotu svete Ane tovaru, dabili tovaru… jedan...”



Ko svašta piše, nacijonalnost mu se briše

Svaku nediju ti se ja nacrtan ispri televizije jerbo ne mogu od miline kad vidin onoga Stankovića. Ma drag mi je, eto, nako cili zgodan i muževan, a opet nježan. To je kombinacija koju mi žene najviše volimo, muževnost, i nježnost. Kaže meni prijatejica da šta laprdan, da kako ja mogu znat kakvi je Aco, ka ga nisan probala. I da po čemu je to muževan, a po čemu nježan??

E, govorin ja, muževan je jerbo ga nije straj nikoga pozvat u emisiju, čak i najžešće sugovornike, a evo bogami je i Keruma doveja danas! A nježan je, jerbo ono kad ti njegovi žestoki sugovornici počnu bisnit, i kad in počne dimit iz ušiju pa nako svašta reču, on, namisto da reagira čvrsto i muževno, najeanput pokaže onu svoju nježnu, senzibilnu stranu, i priđe priko takih ispada skoro ka da ih nije ni bilo! Ma, virujte mi da se odma užgen ka ga sinjan tako pažljivoga!

Ta njegova pažljivost nije samo nama ženskama draga, nego i njegovin gostima. Da nije bija pažljiv, i mirija riči, moga je pristrašit našega gradonačelnika. Malo je bilo utisno ono kad ga je pita da jel’ istina da se obogatija na tuđoj muci, bome san se bila ukipila i nisan disala dvi minute o’ straja kako će to Kerum primit, jer znan da je priko svake mire osjetjiv i senzibilan.

A ludoga ti onoga Ace! Pa bogati, dobro mu je Kerum reka:

- Nisan se obogatija na tuđoj muci, jer da jesan bija bi u pržunu!

E moj Aco, jesi novinar, ali brate si neinformirat! Pa ka da ne znaš da su u Hrvackoj svi koji su se obogatili na tuđoj muci, pozatvarani! Osim onih šta nisu, jel’.

Još mu to nije bilo dosta, nego ga je pita da jel’ pošteno da mu prodavačice imaju tri ijade kuna plaću, znači manje od hrvackoga prosjeka. Kerum mu je ki svaki bistar i obrazovat čovik reka: „Jel’ ti znaš kako se miri prosjek, a? Uzme se direktor i čistačica i eto ti prosjeka!“

Tu san ja u sebi rekla da ako ovo Kerumu žena gleda bogami se neće lipo provest. Zamisli ti koliko prodavačica i čistačica a on jedan jedini diretur! Dok se on sa svakon izmiša i izračuna prosjek, njegova žena u prosjeku dobije...sa san tila reć. A jesan manita, u stvari ne dobije.

Na Acino pitanje da jel’ istina da ga je oni Todorić pokuša uništit, gradonačelnik je reka da to nije istina, i da ga ovi nikad nije pokuša uništit. Ja se ne bi tila mišat, ali ako ga je ti Todorić bija krenija satrat , pa odusta, onda moliću lipo da se više ne govori da samo Dalmatinci ne znaju obavit posal kako triba. Žaj mi je šta gradonačelnik nije to naglasija, i malo branija našega dalmatinskog čovika, pa i on je naš čovik, nije novinar božemiprosti!

Namisto toga naš lipi i šesni gradonačelnik je naglasija kako Srbima ne triba puštat da radu u Hrvackoj, i da se njegova ćer nikad ne bi mogla udat za Srbina, jerbo da in je to obitejska tradicija tojest da je on tako odgojen. Pa je , priča se tamo po njegovon selu da in je lokalni svećenik samo zaradi Kerum familije izvršija izmjenu i dopunu onih sedan smrtnih grija i ubacija stavak 8. koji zabranjuje Kerum ženskima da se udaju za Srbe.

Pošto je Aci reka da se on nikoga ne boji, nego samo Boga, gradonačelniku je itekako u interesu ne kršit božje zapovidi. Samo se sve bojin za njega, kad nako temperamentan i brza jezika dođe prid Boga, a Bog mu počne postavjat ijadu pitanja, te di je bija, te šta je radija i kako je radija, da ne popizdi i na Boga i proglasi ga novinar..ovaj, Jugoslavenon!

20.09.2009., nedjelja

seljačini

Nećete, majku vam vašu
Nećete nam mozak pritvorit u kašu
Ovi grad nije vaša prčija
Ovi grad se nikad mržnjom nije brčija
Ovi grad je grad svih nas
Pa makar nan poteštat
Bija i bisni pas.

Novinari su Jugoslaveni, pa svašta pišu
boje bi in bilo skratit pero
dok još uvik dišu
Nije dobro zamirit se zviri
jerbo ona jude po prezimenima miri
Ajmo, novinari, ajmo činit kuco
ne pačat se u uzvišena posla
ne dirat u javnu nabavu
čuvajte tu svoju nepoćudnu
jugoslavensku glavu.




17.09.2009., četvrtak

Crvenkapa i gravitacija

Niko mene ne more ispizdit ka moja prijatejica Crvenkapa, niko! Ne znan ni šta mi bi da se sprijatejin sa curetkom od 35 godina, mislin, šta ta pametno može reć, aj recite??

Ja, ka žena u nekin ka zrilin godinama, tribala bi čuvat svoje živce i ugled, a ne se vako snervat svako malo, i to sve zbog Crvenkapinog običaja da stalno bude u nekoga zajubjena, i to nesritno!

Tako ja danas šetan po gradu, dobre voje i najeanput me zove Crvenkapa, i opet priča o njenome nekom kojega oće ali ga ne more dobit. Mislin, ona je jednostavno prirodni talent za muške do kojih ne može doć. Njoj uopće nije važno je li muškić naprimjer bogat, situiran, ili kakvo auto vozi, niti koliko je zgodan, i je li visok ili nizak. Njoj je važno samo jedno: Da ga ne može dobit!!!! Šta je nedostupniji, njoj draži.

Kad joj se neki muški pokuša približit, ne reagira, sve dok ne otkrije da je nedostižan. Najdraži su joj oni zauzeti, ili još boje, oni poprilično oženjeni, i koliko znan još jedino nije bila zajubjena u nekog muškog šta voli samo muške.

Ali poznavajući je, doć će ona i do toga. Nać će neku skroz nemoguću misiju, naprimjer nekog oženjenog muškog, a koji je uz to još i peder. A ko zna, možda mi jednog dana saopći da se zajubila u nekoga redovnika koji se zavitova da neće žensko u životu ni pogledat, a kamoli taknit. Mislin da joj je to krajnji cilj. Onda bi mogla mirno bit nesritna do kraja života!

I zašto mene to toliko živcira? Zato šta je Crvenkapa jedan tako smišni i lipi i zgodni stvor! I još je u najbojin godinama, a stalno nesritna! Ma jebenliti naš ženski mazohizam! Krivo mi je šta troši najlipje godine na neke tamo nedodirljive tipove, namisto da uživa u životu ka šta je Bog to bija i zamislija!

Tako kad me danas nazvala i počela opeta o gospodinu Nedostižnom, puka mi je film, i počnen joj držat odgojno-obrazovno-osvješćujući govor:

- Slušaj ti blesačo, u najbojin si godinama, iskoristi to kako triba...
- ..je..je...(šmjc)..ali kad mi je on taaako...(šmjc)....
- Gledaj, Crvenkapo, imaš 35 godina, skroz dobro izgledaš, sve ti je još čvrsto i zategnuto, jel' tako?
- hm..pa je, nije da se falin, jel'...
- e, i sad kad si tako mlada i šesna, misliš da imaš vrimena i privilegiju bit nesritna, a?
- pa...ne znan, šta oćeš reć..?
- oću reć, jedno jutro ćeš se probudit, i neš više imat 35, nego 45, i više ti sise neće stat, nego će ti past, izgubit bitku sa gravitacijon!
- oli su tebi pale?
- ne znan!!!
- jebate, kako ne znaš jesu li ti vlastite sise pale??
- tako, ne znan, jer me straj i pogledat, i ne skidan ređipet, jer NE ŽELIN ZNAT!!! u ređipetu i spavan! ređipet nosin i liti ispod kostima!
- uvik san govorila da ti nisi baš sva svoja...
- nisan JA sad tema, nego TI, i tvoje sise! daklem, jednoga dana ćeš imat četresipet godina, i kad legneš na leđa sise će ti se razbižat svaka na svoju stranu, tojest jedna će otić livo, a druga desno, i to ekstremno livo, i ekstremno desno! E, kad ti se to desi, kad ti sise postanu ekstremisti, najeanput ćeš svatit da je život lip, i da je prid tobon još najviše 10g dobrog seksa, naime, toliko ćeš još moć bit seksi muškima, a da in se ono ka ne gadi, razumiš???
- razumin (pokunjeno)
- e, drago mi je šta razumiš, i sad se lipo izvoli omanama sritno zajubit u nekoga, jasno??
- je..baš si ti jedna pametna žena, znaš. I drago mi je šta iman takvu prijatejicu....nego..jesu li ti pale, a? aj reci, ostaće među nama....



15.09.2009., utorak

punparice

Image and video hosting by TinyPic

To su mudante, u kojiman je čoviku komodno, nigdi ga ne steže, i lako se u njiman more okreniti i na livi, i na desni bok

S kurdelon i na laštik,
duge, kratke i trekvarte,
na rige i od pipite,
s butigon i brez butige,
na botune i sa šuštinon,
pumparice i probužane,
grezzije i dela fešta,
i one (teke boje) za bolnicu


Ukrala sa stranice ŠIBENSKI LEKSIKON


smokin

12.09.2009., subota

Stvar procjene

Dok je meni Prometovih autobusa, ne triba mi ni Slobodna Dalmacija, niti ijedna druga novina, u autobusu saznan sve šta pučanstvo misli i šta mu se događa. Tako jučer lipo iza mene dvi gospoje raspravljaju (iživcirano) o nabavci školskih knjiga i torbi za školu. Pa jedna od njih, između ostalog kaže:

- ...i tako ti ja uđen u knjižaru a tamo na velikon oglasu piše: "POPUST OD 20% NA TORBE ZA PRVI RAZRED". I sad se ja mislin, kako se to zna koja je torba za prvi, a koja recimo za treći razred? Ma ne mogu virovat šta nam se događa! Ova je naša država otišla na kvasinu, viruj ti meni!


Ja je slušan, i narafski, odma mi proradi mašta. Popust od 20% na školske torbe za prvi razred?!? Pretpostavjan da je vlada procijenila da roditeji i učenici prelako dolaze do školskih torbi, i odlučila da je dosta toga raspašoja, da svako kupuje školsku torbu kad i kakvu ga je volja pa odlučili kategorizirat školske torbe na torbe za prvi, torbe za drugi, torbe za treći, peti, šesti , sedmi i osmi razred osnovne škole.

E, i onda ih nećeš moć kupit i nabavit kako te je voja, nego će se torbe naručivat u Zagrebu, moraćeš ostavjat svoj broj telefona u knjižari i onda ćedu te zvat:

- Gospojo, vi ste ono naručili jednu torbu za treći razred, i jednu za prvi?
- Jesan, jesan!!! Odgovaraš ustreptalin glason.
- E pa, stigla je ova za prvi, a ovu za treći ćemo dobit tek krajem miseca.

Narafski, torbe koje su van ove godine poslužile nećete moć koristit i iduće godine, naime iduće godine će bit totalno drugačije, umisto na livu stranu kajiš će in se zakopčavat na desnu, a priznat ćete, takve radikalne promjene zahtijevaju nova ulaganja, mukotrpna za naš kućni budget, ali kad je za obrazovanje, ništa nije preteško. Ipak, ne tribate se brinit, kad situacija postane kritična, neki će ministar doć i mrtav ladan objavit da dici torbe ijonako ne tribaju. A šta je i logično, jer kad in ne tribaju knjige, koju će in gospu torbe.

Tu bi moglo doć do zanimjive suradnje i razmjene među roditejima, suboton ujutro naprimjer na peškariji se više neće prodavat riba, nego će štandovi bit rezervirani za među-roditejsko-učeničku solidarnost. Pola peškarije će bit za one šta su uspili nabavit knjige, a pola za one šta imaju torbe. I onda će se minjat recimo, štajaznan, dvi knjige iz kemije za sedmi razred osnovne moć će se kvalitetno trampit za jednu frišku školsku torbu za treći razred, i obrnuto.

Dvi gospoje šta su sidile isprid mene su opet komentirale imovinsku karticu pridcidničkog kandidata Nadana Vidoševića, koji posjeduje puste skupe satove od po pedeset ijada dolara, kuće, vile, stanove, šume (šume?!?) i umjetničke slike. Sve to je skromno komentira sljedećin ričima:

- Moja imovina je rezultat mojih dobrih procjena –

Eto vidiš moj čoviče, a ja šta god san u životu radila nisan mislila na to procjenjivanje. Odsada ništa više neću radit bez da prvo dobro procjenin, neću više bit luzerica! Sve ti je u životu stvar dobre procjene.
Zato neki dan onome svome nisan dala na se.

Osta incukan.

- E. Neš više na me bez prethodne procjene!
- Bez čega??
- Bez pro-cje-ne!
- Šta ti je, a?
- Ništa.
- Ništa?
- Bogati, ka da ja ne mogu i odbit?
- Moš srićo, moš, samo inače baš i ne odbijaš pa..
- Šta to oćeš reć?
- Ma ništa..inače si ka...slakorana, božemiprosti, el..
- Ček, jel' ti to oćeš reć da san ja kurbetina, a??
- Ma ne, ne, božemitesačuvaj! Nego san tija reć da te, eto, valabogu zdravje dobro služi, i da ne patiš od glavoboja u tolikoj miri ka rečemo druge žene, jel'.

Aj, tu san svatila da nije mislija ništa loše, pa smo nakon kratke i brze procjene prionili na posal.

A oni drugi jedan pridcidnički kandidat je izjavija da se on želi borit za "Boju i pravedniju Hrvacku".

Boja i pravednija Hrvacka, to su bili rekli oni prvi na vlasti u samostalnoj Hrvackoj. Ondak su iza njih došli drugi i rekli i oni da oće stvorit boju i pravedniju Hrvacku. Poslin njih opet došli oni prvi sa istin ciljen, a svaki put je nama pučanstvu bilo sve gore i gore. Tako kad san čula da je i ovi opet to reka, pomislila san “Asti, najebali smo!“

Možebitno bi mi u Hrvackoj tribali malo procijenit situaciju, pa reć „Želimo stvorit lopovskiju i nepravedniju Hrvacku!“. Možda bi onda metodon već skoro pa tradicijonalne obrnute logike stvarno počelo bit bolje..i poštenije. Jedini je problem to šta, po mojoj slobodnoj procjeni, lopovskiju i nepravedniju Hrvacku teško more iko stvorit...






11.09.2009., petak

noćne kontemplancije

Blog bi uvik, ali uvik tribalo pisat po noći. Ja pišem sad na puno strana, i sve te stranice doživljavam baš nekako vizualno. Moj portal naprimjerice se plavi. Ona jedna druga stranica di me ima..ona mi je crvenkasta, iako nije, ali tako djeluje na mene, kao da je crvena. Onda još jedna druga stranica, ona mi je siva i poslovna, i ne znam kako sam tamo uopće završila.

Ova moja stranica na blogu je jedina zelena baš kako ja volim da nešto zeleno bude. Ljubav između mene i ove stranice je planila na prvi pogled. Sićam se kad sam ono nešto eksperimentirala pa pokušavala koristit drugi dizajn. Pisanje po tim nekim crnim i bijelim i svakojakim dizajnima je činilo da se osjećam kao izbjeglica. Sve je tu, sve imaš, al' nije to kuća, moj sinko.

U zadnje vrime rijetko navraćam, a i kad navratim, nemam ono nešto što me motiviralo na pisanje. Malo sam mozgala i shvatila da je to zato šta sad puno radim, na puno strana, puno raznih stvari. NAPOKON radim.

Ali onaj osjećaj sriće koji me triba preplavit, nekako je izosta. Negdi između onog perioda prije, i sad, nešto mi se strašno dogodilo, i naslućujem da se radi o gubitku sebe. Izgubila san se, i gotovo. Predugo sam bila zabrinuta, čini mi se. Moja zabrinutost trajala je skoro od Nove godine, u početku, dok sam se bunila i dok sam cmizdrila, to san još uvik bila ja. Ali onda, u zadnje vrime, poklopila me neka čudna ravnodušnost, mislin da je to možda ono šta se na ingleški reče "burned out". Pa mi je prešlo u kronično. Ne uspijevam više nać onu "Marčelinu" blesaču šta se u već poznoj dobi raduje malim stvarima, cviću, proliću, kiši, snigu, judima, kremi za sunčanje, autobusima i krokodilima. Nadam se da je to samo prolazna faza, i da ću na ovu, meni najdražu stranicu, ponovo moć iskrcavat svoju uobičajenu dozu blesarija. Ne sviđam se sebi ovakva prerano ostarjela smijeh

Asti, baš mi prija noć. Nekako se osjećam. Možda da ovo počnem prakticirat?

odo spavat
anđelima mavat...

09.09.2009., srijeda

...


07.09.2009., ponedjeljak

Bla, bla, bla...

Nije se mogla točno sjetiti kada je prvi put primjetila poremećaj. Ali prva slika koju je mogla prizvati, bila je kad je ono dobila prvi odgojni udarac od svoje mame. Nakon što ju je onako, svojski odalamila, ustuknula je, ona, mama, valjda i sama zaprepaštena svojom grubošću, pa joj na brzinu objavila:

- To je za tvoje dobro.

Pogledala je mamu pogledom anđela kojem je netko upravo slomio oba krila tvrdeći mu da je to za njegovo dobro.
Ne mogavši podnijeti taj pogled, mama je počela opet nešto govoriti, ali ona nije razumijevala njene riječi izgovorene u napadu osjećaja krivnje, nije razumjela ništa, čula je samo...

- Bla, bla, bla....

Tada je pomislila da nešto s njom nije u redu, ali se utješila mišlju da je to sigurno zato što joj u ušima još zvoni od šamara, pa zbog toga ne razumije maminu tiradu.
Međutim, poremećaj se ponovio nedugo nakon tog događaja, na sam dan primanja u pionire. Doduše, samo dijelom, ali ipak...čula je, naime, zakletvu izgovorenu od strane predsjednika omladinske organizacije, koju su potom mali novi pioniri trebali ponoviti za njim. Kada su počeli otvarati usta držeći se svečano kako i treba, ona je, umjesto njihove zakletve, čula samo...

- Bla, bla, bla....

Kada se udavala, bilo je najgore. Po scenama iz nekih patetičnih američkih filmova znala je da njen muž valjda izgovara nešto kao „...i da ću te voljeti i poštivati u dobru i u zlu..“, ali ona je čula samo:

- Bla, bla, bla...

Mučno je bilo odgajati dvoje djece sama, nakon rastave. Mučno je bilo i i kada joj je sin krenuo u domovinski rat.
Predsjednik je na HTV-u nešto govorio, i neki tvrde da je spominjao sveto tlo, tisućljetne snove, dužnosti svakog građanina, Boga i patriotizam, ali ona je, prateći njegove krivouste grimase, čula samo:

- Bla, bla, bla....

Kada su joj sina pokapali, uz počasne plotune, suhih je očiju piljila u neke nakinđurene odrasle muškarce u odorama, kako nešto nabrajaju iznad groba njenog sina. Po scenama iz nekih patetičnih američkih filmova je pretpostavljala da zasigurno spominju patriotizam, nezaborav, hrabrost i žrtvu, domovinu majku i dostojanstvo, ali ona je čula samo:

- Bla, bla, bla...

Kada je umrla, njena kćer je stajala sama kraj njenog humka, posmatrajući plavo nebo iznad sebe.

- Bože, reci mi da ovo nije kraj. Reci mi da je moja mama sada na nebu, i da ću je opet vidjeti, da ćemo se jednom opet sastati....

Nebo je ravnodušno šutjelo.

- Bože, molim te, molim te..daj mi neki znak...nešto...odmah sad! Ili ću poludjeti!

Nebo u tom trenutku propara munja. Djevojka vrisne i odskoči preplašeno. Drvo pored groblja je bilo u plamenu. A onda joj se oči napune suzama zahvalnosti.

- Bože, hvala ti! I slava ti! Hvala ti, hvala, hvala.....mrmljala je, pomalo smetena, odlazeći sa groblja.

Sutradan je zaljubljeni par, parkiravši automobil tik do ograde mjesnog groblja, začuđeno promatrao napola izgorjelo stablo, na čijoj su hrapavoj kori bila utisnuta velika pougljenisana slova, u stvari, tri riječi...približili su se da razaznaju što piše, a zatim prasnuli u smijeh.
Na stablu je pisalo:

- Bla, bla, bla...


Image and video hosting by TinyPic








05.09.2009., subota

...



u moru je bilo
svjetlucavo i plavo
to zato
jer je nebo
zajedno sa zvijezdama
u njega palo
Na dnu je bilo
tajanstveno i mračno
to zato jer more
kad šuti
šuti nekako...
prestrasno.

03.09.2009., četvrtak

Ne brini, pred tobom stoji život, stoji cijeli svijet

Za par minuta moj Dječak navršit će 17 godina.

Čovječe, dijete će postat punoljetno za godinu dana, a ja se još uvijek osjećam totalno mamasto!

Ko da je jučer bilo...

Kad su mi ga pokazali, primjetila sam samo kako smiješno napućena usta ima, i sjećam se da sam se upitala kako netko tko je rođen prije minute ipo može imati tako prkosno napućena usta? Mislim, što je pobogu uspjelo izazvati njegov prkos u ciglih minuticu ipo života?

Vjerojatno se radilo o nepogrešivoj dječjoj intuiciji...

U svakom slučaju, njegov tata, tj. moj bivši muž, sav ponosan dočekao nas je ispred rodilišta u crvenom bmw kabrioletu kojeg je posudio od prijatelja samo za tu priliku. A bmw ono sportski model, spušten do zemlje onoliko koliko auto može biti spušteno a da ipak vozi..dakle, auto u koje bi i žena u najboljoj formi malo teže ušla, a kamoli žena koja je rodila prije tri dana. Skoro sam opet rodila dok sam uspila uć u njega.

Ali videći tupavu i ushićenu facu mog muža, jednostavno nisam imala srca reći mu da je izabrao najgoru moguću vrstu prijevoza za frišku mamu i dijete. Pa sam stisla zube, i tako smo odjurili sa našim malim paketićem. Paketić je dobio i najljepše ime na svijetu, Krešimir.

Inače, za vrijeme trudnoće ja sam sanjarila i klela se u nepogrešivi trudnički predosjećaj o tome kako ću roditi muško dijete. Također sam predosjećala da će to muško dijete biti rođeno sa gustom crnom kosom (na tatu) i predivnim crnim očima.

I stvarno, pogodila sam, rodila sam Krešimira. Ali ne da nije imao crnu kosu, nego dijete čisti arijevac, kosa skoro bijela a okice plave da plavije ne mogu biti. Bio je sav tako svijetao da je svijetlio u mraku, majkemi.

Od rođenja pa do prve godine nije sveukupno spavao 2 sata u komadu.

Budio nas je u prosjeku svakih pola sata drečeći se i tražeći pažnju, a mi smo bunovni i prestravljeni iskakali iz kreveta padajući uvijek na istu foru: on zaplače, skoro pa bolno, mi poiskačemo iz kreveta, dojurimo do kolijevke, a on nas onda nasmiješeno pogleda, i zaspe. Na pola sata. Pa opet sve isponova.

Tijekom te prve godine bila sam toliko neispavana da sam u par navrata predložila mužu da Krešimira lijepo vratimo u rodilište, ali znate kakvi su muški kad su im sinovi u pitanju, pa je moj prijedlog kategorički odbijen svaki put.

E, sad je dosta, idem spavat, sad kad MOGU, hehe.

Sutra nastavak, treba nešto ostaviti i za rođendan....

EVO ME! Cili dan nisan mogla uć na blog!

Tako da van sad moran na brzinu reć šta mi se dogodilo! Naime, pozvala san nekoliko prijateja na feštu i sad ih čekan, a niz kosu mi se cidi šalša od pomidora! Jerbo pravin pizzu, integralnu, a jedan Italijan mi je reka da na pravu pizzu mora ić prava pravcata šalša.

Međutin pošto današnja moderna finćukasta dica ne volu one kore od pomidora, odlučila san šalšu malo samlit u mikseru. Ulila san daklem šalšu u posudu od miksera, a poklopac san mislila stavit kad tu posudu montiran na mikser. Montirala ja nju, a potom uštekala mikser u struju.

A oni botun od miksera uklj/isklj je bija pritisnut na prvu brzinu. Drugin ričima, mikser se zavrtija bez poklopca, a cila ona šalša se razletila po meni i po kužini.

S obziron kako san spretna domaćica, moje sljedeće izvješće o fešti ću van vjerojatno pisat sa hitnog kirurškog. Iden ća, ne vidin pisat od šalše u očima zubo

Sad iden pravit voćnu salatu. Bog mi pomoga, nastavak slijedi, puno vas volin i fala na čestitkama, jubin sve odreda cmokić kisić komajte me i to sve party




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>