marchelina
07.09.2009., ponedjeljak
Bla, bla, bla...
|
Nije se mogla točno sjetiti kada je prvi put primjetila poremećaj. Ali prva slika koju je mogla prizvati, bila je kad je ono dobila prvi odgojni udarac od svoje mame. Nakon što ju je onako, svojski odalamila, ustuknula je, ona, mama, valjda i sama zaprepaštena svojom grubošću, pa joj na brzinu objavila: - To je za tvoje dobro. Pogledala je mamu pogledom anđela kojem je netko upravo slomio oba krila tvrdeći mu da je to za njegovo dobro. Ne mogavši podnijeti taj pogled, mama je počela opet nešto govoriti, ali ona nije razumijevala njene riječi izgovorene u napadu osjećaja krivnje, nije razumjela ništa, čula je samo... - Bla, bla, bla.... Tada je pomislila da nešto s njom nije u redu, ali se utješila mišlju da je to sigurno zato što joj u ušima još zvoni od šamara, pa zbog toga ne razumije maminu tiradu. Međutim, poremećaj se ponovio nedugo nakon tog događaja, na sam dan primanja u pionire. Doduše, samo dijelom, ali ipak...čula je, naime, zakletvu izgovorenu od strane predsjednika omladinske organizacije, koju su potom mali novi pioniri trebali ponoviti za njim. Kada su počeli otvarati usta držeći se svečano kako i treba, ona je, umjesto njihove zakletve, čula samo... - Bla, bla, bla.... Kada se udavala, bilo je najgore. Po scenama iz nekih patetičnih američkih filmova znala je da njen muž valjda izgovara nešto kao „...i da ću te voljeti i poštivati u dobru i u zlu..“, ali ona je čula samo: - Bla, bla, bla... Mučno je bilo odgajati dvoje djece sama, nakon rastave. Mučno je bilo i i kada joj je sin krenuo u domovinski rat. Predsjednik je na HTV-u nešto govorio, i neki tvrde da je spominjao sveto tlo, tisućljetne snove, dužnosti svakog građanina, Boga i patriotizam, ali ona je, prateći njegove krivouste grimase, čula samo: - Bla, bla, bla.... Kada su joj sina pokapali, uz počasne plotune, suhih je očiju piljila u neke nakinđurene odrasle muškarce u odorama, kako nešto nabrajaju iznad groba njenog sina. Po scenama iz nekih patetičnih američkih filmova je pretpostavljala da zasigurno spominju patriotizam, nezaborav, hrabrost i žrtvu, domovinu majku i dostojanstvo, ali ona je čula samo: - Bla, bla, bla... Kada je umrla, njena kćer je stajala sama kraj njenog humka, posmatrajući plavo nebo iznad sebe. - Bože, reci mi da ovo nije kraj. Reci mi da je moja mama sada na nebu, i da ću je opet vidjeti, da ćemo se jednom opet sastati.... Nebo je ravnodušno šutjelo. - Bože, molim te, molim te..daj mi neki znak...nešto...odmah sad! Ili ću poludjeti! Nebo u tom trenutku propara munja. Djevojka vrisne i odskoči preplašeno. Drvo pored groblja je bilo u plamenu. A onda joj se oči napune suzama zahvalnosti. - Bože, hvala ti! I slava ti! Hvala ti, hvala, hvala.....mrmljala je, pomalo smetena, odlazeći sa groblja. Sutradan je zaljubljeni par, parkiravši automobil tik do ograde mjesnog groblja, začuđeno promatrao napola izgorjelo stablo, na čijoj su hrapavoj kori bila utisnuta velika pougljenisana slova, u stvari, tri riječi...približili su se da razaznaju što piše, a zatim prasnuli u smijeh. Na stablu je pisalo: - Bla, bla, bla...  |