PANGEA

utorak

veljača

2008

Tuta i kuta

Tuta i kuta stoje u međusobnoj suprotnosti klasične seksualne diskriminacije, a pomalo i intelektualne. Kuta je seksi (vidi medicinsku sestru s dobrim nogama), a i za razliku od tute nose je ljudi sa šlolom. Tuta je radnička, jedva se čovjek u njoj može i popišat, parapet zna zapet za jaja, ni žene u njoj nisu seksi, jer one stvari što je čine seksualnim objektom se kroz tutu ne vide.
Prvo slovo riječi kuta je k. Asocijacija na kurac. Kurac u položaju prema kuti je dignut, dok je u položaju prema tuti spušten (vidi probleme s pišanjem i parapetom).
Ta diskriminacija tute u odnosu na kutu je vidljiva iz kurca u formuli:
ksiid = vK /90 * uta
Ksiid je u formuli količina seksualne i intelektualne diskriminacije jednako visina kurca kroz devedeset stupnjeva puta uniforma na koju se visina kurca mjerena u stupnjevima odnosi.
Srednja vrijednost formule je radnica/blagajnica u Konzumu (može i drugih trgovačkih centara). Ona može biti seksi, ali ne mora, može biti u kuti, ali ne mora, može biti u tuti, ali ne mora. Zato i jest srednja vrijednost, takozvani prosjek.
Ako je kurac u odnosu na blagajnicu Konzuma (može i drugih trgovačkih centara) viši od 45 stupnjeva tada je količina seksualne i intelektualne diskriminacije prema (..)uti vrlo visoka, dok je u obratnom slučaju niska.
(V) Kurac> 45 = blagajnica Konzuma (može i drugih trgovačkih centara) = 45> kurac (N).
Čovjeku, kojemu treba zahvaliti za ovu formulu, je Mladen Naletilić Tuta koji se nad Slobinom samrtnom posteljom zavjetovao da će ostatak života provesti u pisanju znanstvenih radova na području genocida množine, kao i ostalih diskriminacija, i to isključivo u kuti.

komentiraj (15) * ispiši * #

nedjelja

veljača

2008

Ako ikada umrem....

Odnomadne idem ja putem, osluhujem, gledam, umorio se, Dubrovnik uzbrdičav, sjeo na klupu. Prilazi mi neka signorina sa veom. Sjede do mene.
- Oh vi ste, gospođo Smrt - rečem i primijetim da nije neka pička.
- Mogu li sjesti do vas, umorila sam se, imala sam posla od jutros - izusti, ispuhujući uskiseli ugljični dioksid.
- Jebemu mater, nedjelja je, i tad radiš? - priupitam.
- Nedjeljom samo rano ujutro, kasnije manje, ali posla preko glave, za popizdit - odgovori.
- Je li bilo zajebano sinoć?
- Kako nije, stari, posao je sve teži i teži, takva su vremena. Vidiš, Gilera proizvela skutera od 800 kubika, jebe me konstantno ta tvornica, sad ću morat radit masu prekovremenih, a slabo plaćeno - požali se.
- Jebiga, stara, takva su vremena - zaključim - a sinoć, ništa nisi rekla?
- A sinoć. Ništa mi ne govori. Čovjek se polomio motorom, Gilerom Runnerom, naravno, popola se rascjepo, cijelu noć sam lopatala i fizikalila, crkla od umora, da ne kažem umrla, jer bi bilo kontradiktorno.
- A jebote, baš ti je zajebano, nego reci mi je li ti biraš poslove, ili imaš nekog poslodavca? - znatiželjno ću ja.
- Kurac ja biram, da ja biram, lakše bi mi bilo, Bog mi naredi, a ti stara polomi leđa, vidiš da ja biram, ja bih samo sirotinju i jadnike uzimala, njima je potrebna pomoć, ali kad mi Bog poslodavac naredi uzeti nekog bogatuna, srce mi se slomi, jedva to napravim, mislim se, kako bi njemu život bio dobar, a sad je gotovo.
- Vidiš ti tog tvog poslodavca, koje poteze vuče, tko će mu znat te njegove menađerske ideje, što hoće, zajebava malo, jel da?
- I ja mu to govorim, ali me ne razumije. On vazda po svom - ljutito će.
- Ima li neke pozitive u tom tvom poslu? - nastavim peglat.
- Ima, ima, kako ne. Mnogi od njih više ne moraju raditi debilne poslove, slušat partnere, probleme kćeri s mestruacijama, lovom, sranjima, nekad ti me dočekaju raširenih ruku, naprosto presretni, pohitaju mi u zagrljaj, razdragani.
- Ima ti posao smisla, vidim ja, nije ti dosadno.
- Nekad je, nekad nije, ali da se radi, radi se, prijo moj, znaš, reći ću ti u povjerenju, križanka sam japansko-njemačkih gena, pa mi je to sve skupa lakše podnjet, inače bih najebala, nemoj to nikom govorit, to je tajna, ok?
- Ok.
- Sad moram ići, dužnost zove - reče Smrt i ustane.
- Ej stani sekund da te još nešto pitam!
- Reci - odgovori ona stavljajući kukuljicu i ogrčući se veom.
- Sama radiš?
- Da - odgovori i uzme kosu te je naoštri.
Sad je spremna jedan kroz jedan.
- To znači da, ako ja ikad umrem, da ćeš ti doći po mene?
- Da, vidiš, ljudi znaju da će umrijeti, ali nisu svijesni, pa se iznenade kad me vide, jebiga.
- Ja neću, sad kad sam te vidio - rečem pomalo zaljubljujućim tonom.- znači ti ćeš doći, ako ikada umrem?
- Tako je.
- Ajde onda pa se vidimo - pozdravim je sretno.
- Vidimo se - otpozdravi udaljavajući se.

komentiraj (10) * ispiši * #

petak

veljača

2008

Kako je počeo rat na Kosovu (repriza s bonustrekom zbog aktuelnosti situacije)

Ima bit da će početi rat na Kosovu. Dugo godina stanovnici Kosova su bili ljubomorni što se i oni ne mogu zabavljati kao ostali stanovnici republika bivše države. Ratno spremanje je trajalo od onoga dana kad je televizija Srbije javila (ovo je zaista istina) da su " u jednom selu stanovnici albanske nacionalnosti izvršili kolektivno samoubojstvo prerezavši si grkljan i bacivši se zajedno u iskopanu jamu". Kakva tragedija prijateljskog albanskog naroda, konstatirao je srpski novinar. Ali, jebemu mater, pametni su ti Albanci, znali su da su ih Srbi pobili i da će jednog dana dobiti neovisnost i osvetiti se tim Četnicima. A i Albanci vole rat, kao i svi narodi ovih prostora. Jedina zajednička stvar svim narodima bivše Jugoslavije je to da im je ratovanje kao vrhunska koka, na što se brzo navuku, i svako malo hoće još.
- Srbi, objavljujemo vam rat - reče im premijer Kosova.
- Ma daj nemojte, ne da nam se, još nas nije uhvatila apstinencijska kriza od nedostatka ratova, nedavno smo se dobro pucali po Hrvatskoj i Bosni.- odgovore Srbi.
- Ali mi nismo, i mi bismo malo htjeli, zavidimo vam.
- Ma ne peglajte, kasnije ćemo, pustite neka prođe malo vremena, a slabi smo i s oružjem.
- Ma hajdete samo malo.
- Ok dobro kad navaljujete, ali jebemu mater, moramo imati neki razlog, ono znaš, kao kad smo ubili onog Austrijanca u Sarajevu.
- Mislite, atentat?
- Ma e, atentat ili nešto tako.
- Ok čekajte da smislimo razlog.
- Ajde čekamo.
- Ajmo pomoći Hrvatskoj!
- Kakav je to od kurca razlog? Još k tome pomoći Ustašama, kako Ustašama, jebemu mater, možemo pomoći bilo kome osim Ustašama.
- Zar vas ne peče savjest radi Ovčare.
- Moramo priznati da nas peče malo.
- Onda?
- Dobro, onda kako ćemo im pomoći? Jebiga moramo se nekako izvinut, iako ta Ovčara je bila nesretan slučaj. Ajde reci kako.
- Na gospodarskom planu.
- Kako na gospodarskom planu, jeboga led?
- Pa vidiš ako zaratimo izbjeglice će krenuti prema Dubrovniku i ostatku hrvatske obale, popušit će turizam i morat će se okrenuti nekim drugim gospodarskim granama.
- Uuu to je dobra ideja, ajde pomoći ćemo im iako su to Ustaše, ajmo krenut odmah!
- Ajmo tri, četiri, sad!
Bang, bum tras, dum, dum, pssssssssssssss bum, psssssssssss bum, psssssssssssssss bum.
I tako starta rat. Izbjeglice krenuše sa svojih spaljenih ognjišta sa pinklecom na ramenu, svako ponaosob. Crnogorci ih pustiše, bili su prelijeni išta poduzimati u svezi njihova prolaska državne granice, a i sunce je upeklo, pa su imali pametnijeg posla. Albanci i neke druge manjine brzo su prošli bokokotorski zaljev, mislili su se tu izbjeglizirati, ali promislili su, jebo mater svoju, bolje doći u Dubrovnik, poznatiji je, ljepši, pa i zovu ga biser Mediterana, bit će bolje zabave. I svi su se složili da je tako bolje. I krenuše ka Debelom brijegu. I stigoše u trenu na granicu. Kad tamo buka i halabuka. Neki lik u odjelu s kravatom je ispaljivao kao da ga je spopala paranoidna shizofrenija sa heroinskom krizom. Svjedoci su rekli da to bješe Goran Štrok.
- Gdje ćete, Šiptari, majku vam jebem - reče Štrok.
- Pa kako gdje ćemo, rat je, izbjeglice smo, bježimo s rodne grude, da ne nastradamo - ovi će pokunjeno se pravdajući.
- Kakve rodne grude, jebem li vam rodnu grudu nastradanu, nije vam ovo rodna gruda, nego Rožaji, Priština i ostale pizdarije - ispižđujući zaključi Goran.
- Ma jest, gospodine,- reče jedan -, ali rečeno nam je da poradi rata idemo u Dubrovnik u hotele Palace, Excelsior, Bellevue, jer nemamo gdje, evo vidite imamo i rezervaciju.
Na to Štrok padne u nesvjest, sjetio se, taman prije potpunog gubitka veze sa stvarnošću, kako su ga turističke agencije opskrbile gostima tijekom cijele godine, a on digao cijene u hotelima 342%, a sad zbog srpsko-albanskih operacija dobio u tur, umjesto gosta preko turoperatora. I tako Albanci dođoše do svih Jadranskih luksuznih hotela kao i ostalih i uzeše sve sobe. Čak se i pričalo da su se na recepcijama diljem svakojakih hotela, bilo sa jednom ili pet zvjezdica, svađali, tko će uzet sobu sa pogledom na more.
By the way nakon par dana sam čitao novine. Svakakvih je vijesti tu bilo. Pogledajmo neke naslove: "Štrok na psihijatriji koju je sam opremio od starog namještaja iz svojih hotela", "Tri galebara skočila s Boninova zbog nedostatka sexa sa strankinjama", "Izbjeglica zatražio koncesiju za slastičarnu u Kneževom dvoru", "Šuica izvršila obećanje da će biti manje prometnih gužvi i cruisera", "Albanac u wellnessu hotela Dubrovnik Palace izlazeći iz jacuzzija kliznuo se i slomio nogu"."Kupalište (iako ne postoji) Priština se prijavilo za Divlju ligu".
Ipak na oglasima sam najviše zastajkivao i nekako spokojno uživao. Sjećam se jednog.
"Prodajem kuću trokatnicu na Pločama, sa bazenom, garažom i pogledom na staru gradsku jezgru. Sve skupa 420m2, taraca 26m2 i vrt 89m2. Vlasništvo jedan kroz jedan. Centralno grijanje, klima, satelitska (digitalna), namještaj od mahagonija optočen dijamantima i rubinima, a ima i safira. Sauna je poludovršena, jacuzzi 3 puta 5 metara. Blizina škole i vrtića, autobusna stanica. Cijena 10 eura po kvadratu."

komentiraj (15) * ispiši * #

srijeda

veljača

2008

Il giocatore del cazo

U pizdu materinu ove Hrvatske televizije, pomislih ja sinoćke preko Dnevnika, jebo mater svoju, ja sad moram u Čempjons ligi, gledati retardirane ubojice nogometa Inter i Liverpool, znanstveni dokaz, zašto Ameri ne prefiraraju ovaj sport. Mislim se, imam ja satelitsku, nećete me zajebat, gledat ću Roma - Real, pravi fuzbal. Vrtim ja tako satelitsku, jeboteled, ove slobode i demokracije, sve kodirano. Što ću sad? Moji prijatelji svi seljaci, jedva imaju televiziju, a kamoli neku dobru nekodiranu satelitsku. Uuu, odjedanput, sjetih se svog prijatelja Viktora Zahtile, on je educiran, mora taj da ima i posjeduje sve tehnološke blagodati, kad ima i onaj, kako se zove, mejl.
- Alo Viki, Marole je, oš gledat Romu - Real, ja bi došo, nemam gdje - priupitam ga.
- O baš supach, ne interesira me baš ta utakmica, ali ima se na njoj što vidit. - odgovori Viktor.
Nisam baš svatio njegovu kontradiktornu rečenicu, ali nisam se ni trudio, sretan sam, idem navijat za šatrovačke imenjake.
Došo tamo, utakmica počela, ja i Viktor sjedimo na kauču.
U jebote, tek što krenuše s centra, da Real gol. Skočim ja sa kauča, jebem sve što mi padne na pamet, i tako svaki put, kad ja skočim, Viktor se malo pomjeri, tamo gdje skočim, da kad idem sjest, sjednem njemu na kurac.
- Što me jebeš? - rečem mu.
A on će da me ne jebe, nego da će kasnije. Mater ti jebem, Viktore, nisam ja ovdje došo da me ti jebeš, nego da gledam utakmicu.
- Nema đabe, ni u stare babe - na to će.
- Onda odoh ja ča - ljutito ću.
- Ma ja se samo zekim, daj sjedi, smiri si se - plaho će on.
- Smiri ti kurac, pa ću lako ja sise - zaprijetih.
Onda umuknusmo.
Poluvrijeme.
Meni neka nervoza, Roma gubi, ovaj zajebava. obećo da će biti dobar. Donio mi popit pivu da se smirim. Otpopih guc i smirih se.
Poče drugo poluvrijeme.
Roma bolja, vidi se, kako ih i režiser prenosa, kamerom teško po ekranu, prati. Pizaro do Derosija, ovaj se oslobodijo jednog, dao Totiju, što će Toti, asist, Mancini gol, kadar iz publike, navijači se vesele, opet Mancini u kadru, pa publika, pa Mancini, pa publika, Mancini, ja vrištim, a Viktor poskoči
-Francescoooooooooo, to, Francescooooooooooo, legendo - zavrišti.
- Kakav Francesco, nije Francesco dao gol, nego Mancini - rečem mu, ali me nije čuo.
Ma dobro pusti ga, promislih, drago mi je da se zabavlja, samo da mene ne jebe, iako nije mi jasno zašto navija za Romu, jer voli Real, a Guti mu je najdraži igrač.
Opet akcija, prodro Perota, pa preda do Totija, Toti se oslob...jednog, drugog, trečeg, četvrtog, uposlio Žilija, tuče omaleni Francuz. Goooooooooooooooooooooooooooooooooooool
Kadar iz publike, pa Žili, publika, Žili, publika, Žili
- Toooooooooooooooooo, Francescooooooooooooooooo, tooooooooo - vrišti Viktor.
Jebotebog, više me zaintrigirala ova misterija, što ovaj peder priča, nego samo utakmica.
Zašto se stalno dereš Francesco, kad Toti nije dao nijedan gol? - upitah ga, i dodam činjenicu - a još k tome navijaš za Real.
- Ma ti nikaj ne razmeš, aplaudirao sam Francescu, ne Totiju, nego onome iz publike - reče.
- Kojemu iz publike?
- Onomu što ga kamera zumira kad Roma da gol - objasni mi.
- Misliš onomu....
- Da, da, u Ti-šrtu sa detaljom gumenom patka u đakuziju - objasni.
- Onomu što nosi neki transparent? - opet upitah.
- Da.
- Ali on nije navijač Rome, zašto ga režiser prikazuje?
- Jer mi imamo danas akciju - reče Zahtila.
- Ko mi? - totalno me ova storija zbunila.
- Ja, režiser i Francesco. - objasni on.
- A vi ste..........u jebote - rasvijetli mi se sve.
- Da, da, imamo međunarodnu akciju, a pošto je Liga Prvaka ful gledana, pade nam napamet mali igrokraz - reče Viktor Zahtila u jednom dahu i slavodobitno me pogleda, napravi ISKORAK, nasmije se i reče:
- Nisi vidio što piše na transparentu?
- Ne.
- Noi siamo tutti, Jose Maria Gutirez Guti!

komentiraj (12) * ispiši * #

ponedjeljak

veljača

2008

POJMA VI NEMATE ŠTO JE TO DUBROVNIK

- Nemoj Gonzalez, molim te - reče Vaha , točno ispred recepcije u Hotelu Dubrovnik Palace, napravit ćeš totalno sranje, vuko si spid, nemaš pojma što radiš.
- Nisam vuko spid, kretenu, a ovo moram napravit , jer pojma vi svi skupa nemate što je to Dubrovnik. - odgovorio mu je Gonzalez, neznajući što priča, jer mu je druga misao bila u glavi.
.....................................................................................
- Pojma vi nemate što je to Dubrovnik. Vi ste samo pridošlice iz okolice: Hercegovci, Konavljani, Mlečani, jednom rječju Vlaji. Ne znate ništa o duši Grada, o njegovoj povijesti, o njegovom značaju. Vas boli kurac za to. Ali ima nas, doduše, malo nas je, što osjećamo tu dušu Grada, tu vrijednost, to što i UNESCO osjeća. Ne bi UNESCO bio UNESCO da to ne osjeća. Tako i ja to osjećam, isto kao UNESCO. A ne vi, vama je to goli kamen, goli kurac, palac, kurac ogoljen do samoga kraja. Vi biste sve prodali, a vrijednost tko jebe. Stranci, osim UNESCO-a to ne cijene. Isti su kao i vi, pridošlice i seljaci. Frančezi kad su dohodili, više su to osjećali nego vi sada. A zna se tko su bili Frančezi – okupatori. Vi ste isto tako okupatori, samo bez oružja. - ponavljao je ovo Spidi Gonzalez posljednjih godinu dana, svakodnevno, po nekoliko puta.

Taj nadimak je dobio, jer je u vremenu prije nego što je ovu priču, počeo pripovjedat, vukao abnormalne količine spida, te bi tutta forza po Gradu trčao za strankinjama. Bio je vrhunski galebar, strankinje su se jednostavno lijepile za njegovu pojavu. Imao je neku macho, a ujedno i tako toplu spiku.
Prema urbanoj legendi, koja se u to vrijeme morala uzeti malo sa zadrškom, iako mnogi su se, u rođene matere, kleli da je istinita, Spidi Gonzalez je postao prvi galebar na svijetu, koji je nategnuo tri generacije strankinja, u jednu noć. Hej, tri koljena je taj nategnuo, i to u istu noć. Kasnije su se ljudi, svi vrsni poznavatelji matematike i genetike, te štovatelji galebarenja i promicatelji dobrosusjedskih odnosa, skupljali u kasne sate na Stradunu za toplih večeri, te pokušavali dokučiti tu matematičku zagonetku, zvanu Gonzalezov teorem, u kojoj je cilj bio odgonetnuti, koliko su svaka, od te tri generacije, imale godina. Na kraju se došlo do riješenja u obliku brojeva 16, 33, 49, ali Gonzalez to nikada nije potvrdio, iako u zadnjih nekoliko godina, činjenično, ovo i ja mogu potvrdit, nije bio niti sa jednom maloljetnicom, a nije ni imao naviku grupnjaka.
Bilo kako bilo, preko nekih internetskih portala, prvo švedskih, a kasnije i ostalih, s vremenom se legenda pokazala potpuno točna, jer su te tri Šveđanke; Kajsa, Kim i Kajsa (jr), kako se na portalima spominjalo, izvršile kolektivno samoubojstvo, a na sprovodu je pater Kenneth spominjao nekog balkanskog dušokrvnika hispanskog podrijetla, uz konstataciju da su svi Balkanci isti, ubijali oni oružjem, bespravnom građevinom ili ljubavlju, jer sve je to isto. Tako je, preko internetskih kanala, legenda, pomalo prožeta nacionalizmom i ksenofobijom, isplivala na površinu, te se usmeno predavala dalje, sa štovanjem, pogotovo na mediteranskim prostorima, iako se Spidi Gonzalez u nijednom kontekstu, osim kuloarskih ,nikada nije pojavio, kao ni točan identitet toga balkanskog dušokrvnika ,kojeg je, onako s mržnjom, osporavao pater Kenneth.

Emocionalnog Spidi Gonzaleza je ta storija dovela na rub živčanog sloma, iako spid je tu imao veće zasluge za psihopropadanje, od samopogibije triju mladih Šveđanki, za koje on i nije bio kriv, iako se znalo da u toj priči ima puno toga osobnog. Ipak Gonzaleza je savijest prala, sjećao se kad mu je Kim govorila za svoje depresivne faze, koje nastaju iz nesređenih obiteljskih odnosa, a on joj je uvijek govorio da su te faze, tu zbog polarne noći i loše depresivne klime, te je odlučio da više neće vuči spid i poradi sebe i poradi drugih. Zabranio je da ga se zove Spidi Gonzalez, i to po cijenu šake.
Tako je ostao samo Gonzalez, iako, i to mu se nije sviđalo, htio je i to ostaviti iza sebe, ali trag tog nadimka je bio predubok, pa je izmislio priču, kako je dobio taj nadimak, ljudima, koji ga nisu dovoljno dobro poznavali.
- Gonzalez, kako si dobio taj nadimak Gonzalez? - pitali bi.
- Navijam za Porto u nogometu, Porto je veliki klub, dva puta prvak Evrope, nisam ja komercijalan kao drugi, da navijam za Inter, Milan, Manchester, Real, ja sam poseban, a tamo igra Lucho Gonzalez, i još je kapetan, pa eto odakle.- imao je Gonzalez spreman odgovor u rukavu.

Kada se riješio nadimka, od nekog straha da ne poludi, zbog onoga što se dogodilo sa Šveđankama, htio je napraviti nešto dobro za javnost, iako nikad nije definirao što je to dobro za javnost, osjećao se odgovoran nešto dati, poduzeti i smišljao je što bi to moglo biti.

Volio je Dubrovnik i palo mu je napamet da se Dubrovnik devastira, prodaje, mlade obitelji nemaju gdje živjeti, i htio je preko političke aktivnosti ukazati i promijeniti neke događaje u Gradu i usmjeriti ga nabolje. Proučavao je i Republiku, njezine povijesne vrednote, znanost, umjetnost. Postao je pravi znalac dubrovačke baštine, te je po uzoru na Jehove svjedoke nastojao obraćivati političare, advokate, ministre, prokazajući im sav značaj dubrovačke povijesti. Elita ga je u čudu gledala, mora se reći i da ju je lagano peglao, te su ga polako počeli izbjegavati, a i njegova legenda, koja mu je u početku otvarala politička vrata, i sjaj njegovog galebarskog djela, bili su pomalo zaboravljeni.

Gonzalez nije uspio u svom naumu, a trebalo je živjeti, raditi. Ipak uvjerenja su ostala, uvijek je bio tvrdoglav i uporan u vezi svojih stavova, što ne bi uvijek ispalo na dobro.
Nakon godinu dana što je propovjedao, prestao je pričati o Dubrovniku i njegovoj povijesti, te se zaposlio kao portir u dubrovačkom hotelu Palace.
Jednoga dana hotelom se počela širit priča kako će doći američki potpredsjednik Dick Cheney i otsjesti u tom hotelu.
Priča je bila istinita, Dick je dolazio u Grad, i bilo je dogovoreno da će spavati u Palaceu.
Gonzalez je taj dan radio, bio je zamišljen, gledajući povorku crnih limuzina kako dolaze. Bila je gužva, svi su bili u nekoj strci, jedino je Gonzalez bio miran kao bonaca. Samo su mu se oči na trenutak zasjaile, a osmjeh mu nevidljivo pobjegao preko lica.
U hotelu, kao i cijelom Dubrovniku, osiguranje je bilo zastrašujuće. Skoro da su i novopridošle tigraste komarce, ovi iz osiguranja, kontrolirali. Zaposlenici Palacea, nakon dolaska na posao su imali pregled, sličan kao u zračnoj luci prilikom leta, te su se nakon njega mogli nesmetano kretati i raditi svoje uobičajene poslove, pa čak i približavati američkom potpredsjedniku.
Gonzalez je to, itekako, dobro znao. Jednom prilikom ga je vidio na baru recepcije i priupitao:
- Dick, let me ask you something!
Dick se pravio da ga nije čuo i Gonzalezu je bilo malo neugodno. Drugi put, ga je vidio sa predsjednikom Mesićem i ostalim evropskim državnim dužnosnicima, dok su tražili put do hotelskog restorana, te je jedva skupio snagu i prišao.
- Dick, sorry man, i would like to talk with you - reče Gonzalez drhtavim glasom.
Dick je u čudu gledao portira, mislio si je u bradu, gle ovog debilnog maloumnog portira koji hoće razgovarati s njim, ej s potpresjednikom Amerikom, što si taj umišlja.
- You can not talk with me - reče Dick odriješito, iako ga je pomalo zaintrigiralo, to, što ovaj hoće s njim pričat.
Naredio je svojim agentima da se raspitaju o tom momku. Ovi su to i napravili i rekli mu da je bio đanki, galebar i zna biti neugodan, te da je i policija s njim imala posla. Dick se toga malo prepao, te bi tijekom prolaska pokraj recepcije, pogledavao na sve strane je li Gonzalez tu u blizini.
Priča o nekim čudnim Gonzalezovim namjerama se proširila hotelom, svatko tko je radio u hotelu, zna kako je to, kad priča krene i dobije krzno od dodavanja i prepričavanja. Međusobno su si zaposlenici govorili da će Gonzalez ubiti Amerikanca, jer svi su znali da je lud, pa je li i one Šveđanke ubio, doduše indirektno. Ali jeben je taj mali, sranje će napravit, bio je zaključak.
Gonzalez je imao svoju namjeru, svoj plan, doduše klimav, ali ipak plan. I nitko za njega nije znao. Čuo je priče po hotelu, čuo je i da ga agenti prate, mora se priznati da se malo pokolebao.
Odlučio je nabaviti spida, spid će mu pomoći za biti hrabar, samo jedanput će ga još uzet, samo jedanput, ovo što radi pamtit će se, pričat će se o tome, on to jednostavno mora napraviti.
Sljedeći dan je došao na posao odlučan, kao nikad u životu. Bio je to zadnji dan boravka Dicka Cheneya u Dubrovniku. Sad ili nikad. Dan D.
Stigao je u garderobu. U popodnevnoj portirskoj smjeni, s njim je taj dan bio Vaha. Zajedno su se presvlačili. Nakon što je Gonzalez obukao odijelo i zavezao kravatu, uzeo je piz spida i razmotao ga. Cijela garderoba je zamirisala.
- Vaha, hoćeš i ti crtu? - upita kolegu, uzimajući osobnu.
- Ej, otkako ponovno uzimaš - iznenadi se Vaha.
- Danas mi je rođendan, pa znaš, da mi je malo lakše odradit, kad već nisam mogao dobiti slobodan dan, hoćeš li ili ne? - ubrza Gonzalez proceduru, bio je malo nervozan.
- Nisam znao da ti je rođendan - iznenadi se Vaha - e pa sretan ti rođendan, može onda jedna mala.
- Hvala - odgovori Gonzalez, i razvuče dvije.
Jednu pozamašnu, drugu manju.
Sniiiiiiif.- povuče Vaha.
Sniiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiif - povuče Gonzalez
- Hajdemo - reče mu, gledajući se u ogledalo je li mu krvari iz nosa.
Prošli su hodnik i krenuli prema liftu. Bili su ubrzani, spid je bio dobar. Svatko u svom filmu.
- Gdje je Dick - upita Gonzalez - je li u Magnoliji, tamo u predsjedničkom?
- Što će ti Dick?
- Imam mu nešto reći.
Uđoše u lift. Vrata se zatvoriše. Vaha je oduvijek imao malu klaustrofobiju, nije nikada volio liftove, ali je nekako ipak uspijevao savladati strah, jer bez svakodnevnog korištenja lifta, ne možeš ni biti portir. Ipak obuze ga neka nelagoda. Valjda radi spida, promisli.
- Što mu imaš reći? - preplašeno će Vaha - ti ga hoćeš ubiti, svi u hotelu to znaju.
- Nije bitno, samo mi reci je li u Magnoliji?
- Da, tamo je, ali nemoj ići.
Vožnja je brzo prošla, lift se zaustavio, vrata se otvorila, bili su na recepciji.
Gonzalez isti tren ubrza korak, Vaha ga je gledao kako se udaljava. Lice mu se zgrči.
- Nemoj Gonzalez, molim te - reče Vaha , točno ispred recepcije u Hotelu Dubrovnik Palace, napravit ćeš totalno sranje, vuko si spid, nemaš pojma što radiš.
- Nisam vuko spid, kretenu, a ovo moram napravit , jer pojma vi svi skupa nemate što je to Dubrovnik. - odgovorio mu je Gonzalez, neznajući što priča, jer mu je druga misao bila u glavi.
Još više je ubrzao korak, oči su mu se caklile, bio je jak. Otvorio je master ključem vrata namijenjena samo za VIP goste i visoke dužnosnike. Vidio je Dicka i njegovo osiguranje u hodniku VIP krila.
- Dick I want to talk with you - reče na prvu.
Dick šapne nešto osiguranju i oni krenu prema Gonzalezu.
Gonzalez ih je gledao u oči, nepokolebljivo.
- I am telling you again that I only want to talk with you just couple of minutes - potvrdi i frajerski šmrknuvši kroz desnu nosnicu, nadoda - Four times S-2, once 3-A my friend of friend Harry Whittington, man.
Cheney se smrzne na Gonzalezove riječi. Napravi korak prema portiru i zastane.
- Come - izusti i pokaže osiguranju da se razmakne.
Uvede Gonzaleza u predsjednički apartman i upita ga, pomalo bezveze, uvodno pitanje da se riješi nelagode.
- What is your name?
- Gonzalez - ponosno će portir i ubrza se malo - like yours twenty millions imigrants from Mexico and whole Latin America. Why you hate them?
- You wanna talk with me, why I hate men called Gonzalez?
- No, I want to talk wih you something different but I wanna know that, you piece of shit - drsko će Gonzalez.
Dick nije imao pojma što mu se događa. Nalazio se, u tamo nekoj bezveznoj državi Kroejši, u nekom bezveznom hotelu, ispred bezveznog portira, koji mu ubrzano nešto serinja na lošem engleskom, u predsjedničkom apartmanu. Mislio je da ludi, a i bio je pomalo lud, te je ukočeno, u nekom, samo njemu svojstvenom bunilu, gledao portira Gonzaleza kako se sprema za monolog. Izgleda da je Dicku.......
- You do not have any idea what is Dubrovnik. You are only stupid American from Nebraska. You dont know anything about soul of this town, about his history, art. Your dick is sick about that, my president Dick. I have feelings about this town, I can sense a spirit of history, significance, like UNESCO. For you this town is only naked dick, my Dick, naked finger, naked dick, bald till the end. You will buy this beauty, and you even dont know what is representing. Napoleon was better than you, and people like you, naked Diče - u jednom dahu izgovori Gonzalez.
........ dolazio napad fobije. Znao je to, osjećao. Isti onaj napad, koji ga je spopao kad je propucao svog prijatelja Harryja u lovu, i isti onaj napad koji ga je spopao, kada su ga htjeli mobilizirati za Vijetnam, a on se jedva jedvice, izvukao sa šifrom S-2 i to četiri puta, a jednom sa šifrom 3-A, i isti onaj napad koji ga je spopao kad je saznao da mu je kćer lezbijka. Mislio je da će umrijeti. Počeo je vrištat, osiguranje je ušlo u sobu, svladalo Gonzaleza, i stavilo mu lisice.
Gonzalez je svo to vrijeme pričao, jedva je primjetio da je uhvaćen.
- .........and one thing yet, my Dick, and its over and than you can suck my dick, you motherfucker Dick, stupid jerk and everybody else who is like you - nije se mogao izgasiti Gonzalez, spid je kiptio - Dubrovnik Republic was first state who confess America, you know that?
Jedan od crnaca iz osiguranja, što je oduvijek mrzio povijest, nije mogao slušati ova trkeljanja, te je Gonzaleza onesvijestio drškom od pištolja.

Gonzalez se probudio u pritvoru, Dick na psihijatriji.

Potpredsjedniku su se svi izvinjavali radi incidenta, političari, ministri, gradonačelnica, on je diplomatski odgovarao da je sve u redu, da je mali dobar, samo da je umoran, jer neprekidno radi, te da je jako pametan i da su pričali o dubrovačkoj i američkoj povijesti, koliko se on sjeća. Samo da je u jednom trenutku izgubio živce, te počeo vrištati i zvati osiguranje kada je čuo da bi taj momak njegovu kćer, znate već što. Političari su odgovorili da znaju, jer je on poznati galebar, iako su promislili da što bi Gonzalezu, Dickova kćer, em je ružna, em lezbijka. Ali dobro.
........................................................................................................
Ipak pravosuđe, Gonzaleza nije mazilo. Zbog uznemiravanja, te pokušaja otmice i nanošenja duševne boli, Gonzalez je dobio 15 godina zatvora.
........................................................................................................
U zatvoru je uspio doktorirati povijest sa radom Dubrovačka Republika s one strane Atlantika.
........................................................................................................
Nakon 15 godina robije, na izlazu iz zatvora Vile Palme, dočekala ga je cura od 17 godina, plave kose, ali Gonzalezovih kontura. Bila mu je to kćer Kim (jr). Gonzalez ju je čudno gledao, te joj je prišao, izgledalo mu je, da je zna cijeli život i kao da ju je očekivao.
- Tata - reče na tečnom hrvatskom.
- Kćeri - kratko izusti Gonzalez, sjetivši se, da je dobro on govorio, onoj Šveđanki, da je svršio u nju i da će zatrudnijeti, jer su joj bili plodni dani.
Nikad u svojoj galebarskoj karijeri, nije u nikoga svršio, uvijek je uspijevao ubaciti u rikverc, bio je majstor tog poteza, ali taj put, jebiga, pokvario se mjenjač i njemu pobjeglo. Dobro je on to znao, ali ipak bilo mu je drago vidjeti kćer, svo ovo vrijeme, nekako potajno, je znao da je tata.
- Moram ti samo reći da si heroj za sve što si napravio, i to svi misle - razdragano će Kim.
- Prvo mi reci što je bilo s tvojom obitelji? - znatiželjno upita Gonzalez, dok su hodali preko Boninova prema centru Grada.
- Zajebo mamu neki Bosanac, ostala bez para, htjela je tebe vidjeti, voljela te, voljela je ovaj Grad. A onda desnica pobijedila, ukinule se socijalne blagodati, mama nakon što me rodila, dobila depresivnu fazu, kao i njena sestra te majka, bile bez para, odlučile se za smrt, nisu mogle ovako više, a znaš kako je gore depresivno kad je polarna noć - u jednom dahu izgovori mala.
- Znam - kratko će Gonzalez - trebala mi se javit, pomogao bi joj.
- Mislila je da je ne voliš, ostavila je pismo na samrti, u njemu te spominjala kako si predivan, ali niste stvoreni za biti zajedno, pater Kenneth ga je našao, a i nije voljela da joj se pomaže, sve sam o njoj na njezinom blogu saznala.
- Žao mi je, mala - tužno, kroz zube, izgovori Gonzalez- A ti, kako si se ti snašla?
- Ljevica je, nakon samo jednog mandata u oporbi, opet pobijedila - veselo reče Kim - te se naša poznata demokracija vratila još jača, tako da sam imala cijelo vrijeme pomoć države u odrastanju, upisala sam studij slavistike i završila ga, interesira me povijest ovih prostora, kultura, tradicija, posebno Dubrovnika. I još nešto, mater bi ti se i javila, i možda došla živjeti u Dubrovnik, da joj svi nisu govorili:
- Na taj seljački Balkan bi išla, nemoj, ubit će te i pojest ondje.
Kim se nasmijala na to.
- Tata, je li znaš i vidiš koji su tamo primitivci na Zapadu. Pojma oni nemaju što je to Dubrovnik, njegovu povijest, njegov značaj - ponosno će mala.
- Tako je mala - od srca se nasmije Gonzalez.

Došli su do Pila, Kim mu je rekla da se kafić Dubravka na Pilama trebao srušiti prema GUP-u, ali akcije njezinog tate su zaustavile bagere. Gonzalez to nije znao, ali, svejedno, se još jedanput od srca nasmije.

Na Pilama su sreli Vahu, žurilo mu se, ali se javio Gonzalezu.
- Ej stari kako si, drago mi je da te vidim - reče Vaha pruživši mu ruku.
- Dobro, hvala, ti?
- Super, samo nemam vremena, imam posla, sad sam direktor Palacea - nabrzinu reče Vaha - ispričat ćemo se jednom, ali molim te, sad mi reci tajnu teorema, ne mogu više čekati.
- Teorema? Ženska je imala 23, nema tu tajne - otkrio je Gonzalez karte.
- A tri generacije?
- Nije ih nikada bilo, to je legenda, samo sam spavao s jednom.- ogolio je slojeve urbane zagonetke, nastale prepričavanjem, do kraja.
- Uf - razočarano će Vaha - žurim, ajde vidimo se, pa ćemo se ispričat.
- Ok - potvrdi Gonzalez okrečući se svojoj kćeri, te joj namigne i uhvati je za ruku.
Krenuše prema Dubravki.
Sjeli su na veliku taracu kafića, mjesta koje je još napravljeno za vrijeme Republike, te naručili dva kakaa, i nastavili ugodno čavrljati, obasjani suncem, sa pogledom na staru gradsku jezgru Dubrovnika.

komentiraj (12) * ispiši * #

nedjelja

veljača

2008

White power

"Umesto velikog i opasnog kurca
ja imam napaćenu dušu crnca"

Goribor

komentiraj (1) * ispiši * #

petak

veljača

2008

Prije jutra u zoru

Gradonačelnica naša Dube
vlasnica jeftine jahte male
izjutra kreće, najavljuju trube
na daleku pučinu bacit parangale

Mučan je život ribarskog težaka,
trebalo je više jamiti na vlasti
A sada Dube od zore do mraka
proklinje one što mogu krasti

Ali ipak, marljivo radi
kako je oduvijek, jedino i znala
jedino se djeca nekad boje gladi
Dube im hrani usta mala

I ponosno naglasi da je ona Šuica
(da nije tako)
mogla je uspjeti kao kujica

komentiraj (3) * ispiši * #

utorak

veljača

2008

Marenda

Pauza je
mi radnici sa skele
na istoj toj skeli
marendavamo

Obično na marendi
gledamo pičke i komentiramo
oči su nam sokolove, pa je lako
to je uvijet za rad na skeli

Jebiga, pički po ulicama nema
zima je, pa sa skele
gledamo prekoputa u kuću
ima li tamo šta

Ne vidi se tamo ko je
televizija uključena
izoštravamo vid
neki dokumentarac

Na dokumentarcu
krotitelj kobri
gledamo ga mi
jebote, nijedna ga ne ugrize

A naš Pirmin
iako mu je ime Armin
zovemo ga tako po onom
skijašu Curbrigenu

reče da nas jebe
što smo ovako blenuli
u krotitelja zmija
kao u čudo

jer volio bi on vidit
kako bi ovaj zmijokrotitelj
ukrotio bužir na skeli
dug, reče, 124 metra

Jes, dodasmo,
baš bi ga volili vidit da
ukroti bužir na skeli
dug, rekosmo, 124 metra

A Pirmin se nasmije na to
znao je Pirmin da mi znamo
da je on najbolji krotitelj bužira
na ovim prostorima

a nije to zajebancija
svi znaju kako je
bužir zajeban
za ukrotit

komentiraj (9) * ispiši * #

ponedjeljak

veljača

2008

No future for us, only past

Fizičari iz Cerna ovih dana
iznose teoriju
o mogućnostima izrade
vremenskog stroja

Majku vam jebem plagijatori
vi ćete nama Hrvatima
dizati patent
vremenskog stroja

Ajde da vas vidim kako ćete dokazat
da ja ne posjećujem devedesetprvu
moj ćale četrdesetprvu
a nono četrnaestu

svaki dan svojega života

A GDJE SI TI BIO DEVEDESETPRVE! (ULAZAK U PUBERTET)

Srbine, nešto da te pitam
ljude uhvatila nekakova tuga
ma nije mi to bitno ja Zagora čitam
Hoćete li pucat kad vjetar puše s juga

Da li na vas utječe vrijeme
kad odlučite pucat al uhvati vas fjaka
jugo, bura, kiša, mjesečeve mijene
ah da pričekaćete sve do mraka

A on kaže da dolazi iz Niša
tamo juga nema, odmorit će se malo
zato mi kaže da stisnem piša
u pubertetu ti je samo do toga stalo

Zahvaljujem jugu što ga je bilo
jer te ne bih mogo posjećivat moja gola vilo

komentiraj (11) * ispiši * #

nedjelja

veljača

2008

Primanje i davanje

Pitam ja vas, kakva smo mi država kad nam je izbornik reprezentacije Slaven Bilić, a ne Marta Maria Serdar?
Naime naša Marta, inače po zanimanju vidovnjakinja, je puno stručnija pri biranju momčadi od izbornika.
Vidite, Slaven je učen čovjek, što je za nogometaše rijetko, ali ipak je njegovo obrazovanje u sferama, koje nemaju veze s nogometom i ne mogu pomoći nogometu. Zna se da je on pravnik, a kakve veze pravo ima s nogometom? Doduše ima, ali Slaven nije postavljen da istražuje zakulisne radnje Mamića, Sinovčića i inih, nego je tu da izabere, što mu i samo ime zanimanja kazuje, igrače koji će nas najbolje predstavljati i u krajnjoj točki tj. rezultatu zadovoljiti.
E pa tu nastaje problem. Slaven nije kompetentan za tu funkciju. Nikad, barem ja osobno, nisam čuo da Slaven pri postavljanju stvari na terenu pazi na kozmičke sile. Kunem se, da Slaven ne može odrediti dva entiteta, da stoje, u precizno određenom karmičkom odnosu. On zasigurno ne zna, da se karmički odnos sastoji od primanja i davanja. Znači, ako on ne zna taj karmički odnos, ne može ni znati hoće li Kranjčar proigrati Dudua. Dati mu loptu, a protivnici će primiti gol.
Iz toga proizlazi pitanje zašto Biliću ne igra Dino Drpić? Čovjek je u idealnom kozmičkom odnosu primanja i davanja. Prima uvrede, a žena daje uokolo. Takav čovjek, primjer savršenstva odnosa kozmičkih sila, našem izborniku ne igra. Pa zar je moguće u 21. st., u digitalnom dobu, u dobu iza Domovinskog rata, u dobu za koje se ginulo, da naš izbornik ne vidi očite stvari, ono što je i vrapcima na grani jasno?
Kako izborniku Biliću nije jasno, da su na Poljudu u obrani trebali igrati Balaban i Olić, jer tako diktira njihova aura? Zašto Bilić, uporno, ignorira pojam i prisustvo aure? Ne možeš tako, Biliću! Balabanovo prirodno mjesto po njegovoj auri je obrana, što se očigledno vidjelo i tu ne treba biti daljnih prijepora, na utakmici sa Werderom kad je čovjek 26 (dvadesetšest) puta falio mrtvu mrtvačku prigodu. Kako to izborniku nije jasno?
Ima on i svoje opravdanje, a to je njegov datum rođenja, koji ga jebe. Nije se lako nositi sa datumom rođenja, potvrdit će mnogi. Rodiš se na taj i taj datum, a ti ni prije ni poslije toga, ne možeš na to utjecati. I cijeli život si obilježen tim datumom i horoskopskim znakom. A nije to zajebancija, kao što mnogi misle. Tako je i kombinacija brojeva našeg izbornika katastrofalna, jedino što ga štiti, prema riječima naše Marte vidovnjakinje,a njoj je za vjerovat, je devetka. Znamo mi to dobro, Marta, vjerujemo ti, imamo i dokaz, ne moraš nam objašnjavati. Dokaz je devetka, a devetka je Eduardo, štitio bi taj i slabije od Bilića. Tako je Šuker štitio Ćira.
A što se Poljuda tiče, Marta je potvrdila, nema tu ukletstva. Pozitivna energija Biokova, u kooperaciji s morem, je fantastična. Iako ne bi se Ladara, s tom konstatacijom, složio. Dobro Ladara zna, što puše s Biokova, puhanje joj na Biokovu jebem, misli se on i dan danas.
Bojim se da bi Slaven trebao odstupit, i prepustit mjesto Marti Marii Serdar, vidovnjakinji iz Splita. Bilić je smušen, preplašen, država i mediji su mu za vratom, boji se Austrije (pazi ovo!) i ne zna kako će to sve skupa završiti. A Marta zna s kojim bi mi sastavom trebali istrčati na travnjak Ernst Happela, i polučiti rezultat dva naprema nula golovima Šimića i Modrića. Zašto ne pustit žensku koja zna sve o nogometu i circa oko njega?
Ljudi su se kroz povijest razlikovali. Dijelili su se na male i Velike. Kao Velika i mala Mlaka. VELIKI SU ZNALI PREDVIDJETI.
Velika Marta - mali Slaven 1-0.

komentiraj (2) * ispiši * #

četvrtak

veljača

2008

Ziđam

Odigrana je finalna utakmica svjetskog ekonomskog prvenstva u nogometu. U finalnoj utakmici igrali su American dream protiv Croatian dream-a. American dream ili naširoko poznat po nadimku Dream Team, bio je veliki favorit protiv Croatian dream-a ili kako mu moji kolege novinari tepaju "Budimo croativni te prodavajmo ili iznajmljujmo hrvatsko".
Dream Team su predstavljali menageri najvećih svjetskih korporacija, svih vrsta i što ono bi se u igrama reklo, "skilla". Zvuči opako. To su menageri PR-a, marketinga, prodaje, proizvodnje...Nadalje, holivudski glumci, rock zvijezde, spin doktori i ini. Njihov način visinskih priprema prije prvenstva bio je zastrašujući. Po uzoru na stare Spartance i rimske legionare bili su izloženi sofisticiranoj taktici i tehnici. Najviše su prolazili vježbe u teretani poznate i kao "team building". Imali su i seminare, mitinge, konferencije. Njihova interna komunikacija prije prvenstva je bila opaka i tajanstvena te ništa nije procurilo u javnost.
Talijanski novinari koji su pratili Italian dream ili kako ga u Italiji zovu "Cosa Nostra", nazvali su taj postupak "silenzio stampa".Engleski bookmakeri prije prvenstva u ponudi uopće nisu imali prvo mjesto, jer se znalo da će ga Ameri osvojiti. Engleske kladionice, jedino, su Amere stavili u ponudu, što se tiče navijača. A i tu je sve bilo jasno. Koeficijent da će američki huligani ili u žargonu, McDonalds harači, pojesti sve zalihe Big MaCa, bio je nizak- 1.01.
Ali s druge strane su bili kockasti. Pogledajte tu ekipu.
Na vratima, privatna garaža s vratima, bekovski par rooms, zimmer, stoperski par 100-200 eura, zadnji vezni paušal (ili iznajmljivač na crno- meet Ivo Joe Black- Australac hrvatskih korijena), na krilima lijevo- apartman s dvije zvjezdice desno apartman s tri zvjezdice. Centralni vezni turoperator, tandem napadača- polupismeni iznajmljivač i robusni sidrun - bespravna građevina - kapetan ekipe.
Amerikanci su mislili da će easy-siesta taktikom dotući Hrvate, ali prevarili su se. Hrvati su išli, Time is money, - va banque. I uspjeli su zabiti gol i očuvati rezultat. Rooms je probio zid na istočnoj strani, te vratio paušalu, inače najjeftinijem igaraču prvenstva (prema mercato.com 50 kn ili 7 eura godišnje), koji je odigrao dupli pas sa turoperatorom, te izbacio u prigodu bespravnu građevinu, koja ništa i nikoga ne pitajući, gradi veliki kapital za 1-0. Tako je ostalo do kraja.
Inače utakmica je obilovala prekršajima. Bill Gates je zaradio i crveni karton kada je, umalo, smrtno ozlijedio Joea Blacka, koji je ušao u igru u drugom poluvremenu, umjesto paušala.
Hrvati su, nakon utakmice, pričekali da stoperski par obavi doping kontrolu (bili su izvučeni sto i dvjesto eura za koje se i prije sumljalo da konzumiraju kokain) koji je bio čist, te su počeli slaviti.
Vatreni su, tako, znanstveno dokazali da je hrvatski san najbolji na svijetu, i da je prihvaćen kao ideal kako u ekonomiji, tako i nogometu. Nakon utakmice Ameri su priznali da su mislili da imaju velike karijere kao svjetski igrači, ali su im Hrvati dokazali da se varaju.

DUBROVAČKI BDP

Moja gazdarica
s velikim brojem godina
i isto tako velikim brojem poznanika
(valjda to ide zajedno)

Među ostalim
tu su i gospari
Alzheimer i Parkins

S njima je po cijele dane
znaju je i zajebavat
vidio sam svojim očima

Ma koliko je god zajebavaju
i jebu u zdrav mozak (upitno je ovo)
nikad se nije dogodilo
da moja gazdarica

tresući se zaboravi naplatit

svakog prvog u mjesecu stanovanje
u bivšem kokošinjcu
što se preimenovao u apartman

naravno bez dozvole

komentiraj (7) * ispiši * #

srijeda

veljača

2008

Split je za sve kriv!

Hrvatska je izgubila od Nizozemske. To je jedna od onih utakmica s povijesnim predznakom. Kada Nizozemska gostuje u Hrvatskoj u nogometnom smislu, da ne bi bilo zabune, uvijek su na reportoaru neke određene tenzije i zakulisne radnje.
Utakmicu smo izgubili, rezultat je nevažan, važna je kulisa. Mediji će sutra napasti Bilića kako smo odigrali ovako, onako, jednom rječju katastrofalno.
Međutim malo je poznato, a zasigurno će se, u sljedećim danima, saznati, da je utakmica puštena. A puštena je iz prostog razloga, a ime mu je politički.
Zna se kada je Nizozemska gostovala u Maksimiru devedesete da su navijači navijali za zbunjene Nizozemce, koji su vjerojatno mislili da je trava legalna u Jugoslaviji, i to u većoj mjeri nego im u rodnoj zemlji, pa su dotični toliki napušeni da su pobrkali reprezentacije.
Ovdje nije riječ o rušenju režima već o klasičnoj uroti protiv novog mandatara, koji je već u kratkom roku nasrao i zasrao toliko toga, da to ne može stati kao digitalni zapis u gigabajtima DVD-ova prosutih po Golden Gate mostu, a kamoli u ovom postu.
Iz tog razloga, a i drugih, primjerice da je izbornik i to svim svojim duhom, tijelom i ružnim imenom klasičnim za ove prostore, sklon lijevoj opciji, utakmica je zamaskirana u klasičnu namještaljku. Taj prosvjed građana, navijača i stožera hrvatskih očitovao se u 0-3. Pa se ti sad Sanaderu misli.
Ako vi, pak, mislite da je jednostavno namjestiti skor nogometne igre, moram vas uvrijediti, da vi dotičnu igru, ili nikad niste igrali ili je ne razumijete. To uopće nije tako lako, kao što izgleda.
Srećom Heitingi ZERP nije drag, kao ni Huntelaaru, pa je bilo puno lakše, namještaljku dogovoriti. Oni su u kooperaciji sa Šimićem i Pletikosom, to riješili izvrsnim načinom, a opet tako neupadljivim, došavši do željenog rezultata. Tu je također i Đo Šimunić, čovjek downunder, koji dobro zna, što se događa under the down town, gdje obićni smrtnici niti imaju uvid niti pristup informaciji, pa je i on iz tog moralnog razloga, bio uključen u tu spletku.
A što tek reći za Vanegoora of Hasselinka koji igra u Celticu, a zna se što Celtic predstavlja kao brand, katoličku vjeru, naravno, i njegovu hladnokrvnu egzekuciju, u kojoj je oprao grijeh Sanaderove Vlade, koja hoće rad nedjeljom, a ne zajebancije po crkvenim domjencima.
Prije utakmice, kako se saznaje od izvora bliskom stručnom stožeru našeg tima, bilo je još nedoumica oko namještanja, ali presudio je plamteći brod koji se strmopižđuje valovito prema istarskom poluotoku, kao alter ego dotura Iva bombaša samoubojice, na neosvojivu istarsko.kvarnersku tvrđavu, mučnih mu IDS-a i SDP-a.
To je naš stožer držao neprelaznim.
- Kako sad, jebemu mater, Ivo se ovako zajebava, pa kad on može, možemo mu i mi uzvratit, imademo političke kulture i fakultete - Slaven će Robiju na čik pauzi.
- Ja nemam - reče Robi.
- Nije to sad bitno, Žuti - kaže Slaven - nešto ću ti reći onako povjerljivo, nemoj slučajno izlajat Srebriću ili onom debilu Markoviću.
- Reci - Robi će pripaljujući cigar žarom tek popušenog.
- Mene ti Ivo ne voli - tužno će Slaven - zovem se Slaven i to mu strašno ide na kurac. On bi htio zadrti to slavensko porijeklo njegovog naroda i mijenjat ga za neko europsko, a izbornik Hrvatske svojim imenom, a ne djelom, jasno pokazuje tko smo i što smo te odakle smo. Nikad od nas Evrope kad nam je izbornik Slaven.
- Onda ćemo ga zajebat, pustit ćemo - mudro zaključi Robi.
- Dogovoreno, Aljoša je sredio već neke stvari sa Heitingom i ostalima - ponosno će Slaven.
Eto tako smo mi izgubili, što će se tek saznati u narednim danima. Pokrenut će Ivo istragu, već ga vidim, koju će voditi najbolji Benkov inspektor, poznati krimolovac Robert Valdec, ali ovoga puta, na žalost izbornika, sve će mu biti vrlo jasno, i to na samom startu.
Naravno, bilo bi našem inspektoru Valdecu puno teže otkriti (ako je tako nešto uopće moguće) ovu kriminalnu radnju hrvatske nogometne reprezentacije, da Torcida (ah ta Torcida, opet sve zajebala) nije na kraju utakmice pjevala onu poznatu: Večeras je naša fešta. I sve odala.
A kad ih naš Valdec uhvati i otpravi u pritvor, naš stručni stožer će, dok čega suđenje, komentirati;
- Vidiš, Slavene, Split je za sve kriv!
- Imaš pravo, Žuti, eh ta poznata kletva Splita vječno leti nad našom repkom - složi se Slaven.
- Trebali smo igrati u Maksimiru - kroz lisice zaključi Aljoša i doda -, nije taj Vlatko tako glup, kao što se pravi.

komentiraj (3) * ispiši * #

Očajne kućanice

Kiše pere
Vjetar suši
Policija pegla

komentiraj (2) * ispiši * #

utorak

veljača

2008

Alto mare e tu

More beskonačno široko
toples
na njemu oko

komentiraj (2) * ispiši * #

ponedjeljak

veljača

2008

Jutro je zimsko, a ja bih...

da je popodne ljetno

ali pošto nije

imam febru i pijem metvicu

i razmišljam o guzi
Blanke Vlašić

što premošćuje letvicu

komentiraj (5) * ispiši * #

nedjelja

veljača

2008

Luda za drogom (inmemoriam Srda)

Kurac od ovce od gipsa zid apoteke kod jednokubnog intravenoznog mača
tko se dopa lača
od dopa će i poginut
u sumrak
na Duhove

ps nemoj nikom govorit,
pa će joj braća
u spomen na jednokubnog mača
zapalit svijeću i lumin
na zid plača

SRDA 1990, Petrova trudionica - SRDA 2008, križanje Vukovarske
i Držićeve