Ima bit da će početi rat na Kosovu. Dugo godina stanovnici Kosova su bili ljubomorni što se i oni ne mogu zabavljati kao ostali stanovnici republika bivše države. Ratno spremanje je trajalo od onoga dana kad je televizija Srbije javila (ovo je zaista istina) da su " u jednom selu stanovnici albanske nacionalnosti izvršili kolektivno samoubojstvo prerezavši si grkljan i bacivši se zajedno u iskopanu jamu". Kakva tragedija prijateljskog albanskog naroda, konstatirao je srpski novinar. Ali, jebemu mater, pametni su ti Albanci, znali su da su ih Srbi pobili i da će jednog dana dobiti neovisnost i osvetiti se tim Četnicima. A i Albanci vole rat, kao i svi narodi ovih prostora. Jedina zajednička stvar svim narodima bivše Jugoslavije je to da im je ratovanje kao vrhunska koka, na što se brzo navuku, i svako malo hoće još.
- Srbi, objavljujemo vam rat - reče im premijer Kosova.
- Ma daj nemojte, ne da nam se, još nas nije uhvatila apstinencijska kriza od nedostatka ratova, nedavno smo se dobro pucali po Hrvatskoj i Bosni.- odgovore Srbi.
- Ali mi nismo, i mi bismo malo htjeli, zavidimo vam.
- Ma ne peglajte, kasnije ćemo, pustite neka prođe malo vremena, a slabi smo i s oružjem.
- Ma hajdete samo malo.
- Ok dobro kad navaljujete, ali jebemu mater, moramo imati neki razlog, ono znaš, kao kad smo ubili onog Austrijanca u Sarajevu.
- Mislite, atentat?
- Ma e, atentat ili nešto tako.
- Ok čekajte da smislimo razlog.
- Ajde čekamo.
- Ajmo pomoći Hrvatskoj!
- Kakav je to od kurca razlog? Još k tome pomoći Ustašama, kako Ustašama, jebemu mater, možemo pomoći bilo kome osim Ustašama.
- Zar vas ne peče savjest radi Ovčare.
- Moramo priznati da nas peče malo.
- Onda?
- Dobro, onda kako ćemo im pomoći? Jebiga moramo se nekako izvinut, iako ta Ovčara je bila nesretan slučaj. Ajde reci kako.
- Na gospodarskom planu.
- Kako na gospodarskom planu, jeboga led?
- Pa vidiš ako zaratimo izbjeglice će krenuti prema Dubrovniku i ostatku hrvatske obale, popušit će turizam i morat će se okrenuti nekim drugim gospodarskim granama.
- Uuu to je dobra ideja, ajde pomoći ćemo im iako su to Ustaše, ajmo krenut odmah!
- Ajmo tri, četiri, sad!
Bang, bum tras, dum, dum, pssssssssssssss bum, psssssssssss bum, psssssssssssssss bum.
I tako starta rat. Izbjeglice krenuše sa svojih spaljenih ognjišta sa pinklecom na ramenu, svako ponaosob. Crnogorci ih pustiše, bili su prelijeni išta poduzimati u svezi njihova prolaska državne granice, a i sunce je upeklo, pa su imali pametnijeg posla. Albanci i neke druge manjine brzo su prošli bokokotorski zaljev, mislili su se tu izbjeglizirati, ali promislili su, jebo mater svoju, bolje doći u Dubrovnik, poznatiji je, ljepši, pa i zovu ga biser Mediterana, bit će bolje zabave. I svi su se složili da je tako bolje. I krenuše ka Debelom brijegu. I stigoše u trenu na granicu. Kad tamo buka i halabuka. Neki lik u odjelu s kravatom je ispaljivao kao da ga je spopala paranoidna shizofrenija sa heroinskom krizom. Svjedoci su rekli da to bješe Goran Štrok.
- Gdje ćete, Šiptari, majku vam jebem - reče Štrok.
- Pa kako gdje ćemo, rat je, izbjeglice smo, bježimo s rodne grude, da ne nastradamo - ovi će pokunjeno se pravdajući.
- Kakve rodne grude, jebem li vam rodnu grudu nastradanu, nije vam ovo rodna gruda, nego Rožaji, Priština i ostale pizdarije - ispižđujući zaključi Goran.
- Ma jest, gospodine,- reče jedan -, ali rečeno nam je da poradi rata idemo u Dubrovnik u hotele Palace, Excelsior, Bellevue, jer nemamo gdje, evo vidite imamo i rezervaciju.
Na to Štrok padne u nesvjest, sjetio se, taman prije potpunog gubitka veze sa stvarnošću, kako su ga turističke agencije opskrbile gostima tijekom cijele godine, a on digao cijene u hotelima 342%, a sad zbog srpsko-albanskih operacija dobio u tur, umjesto gosta preko turoperatora. I tako Albanci dođoše do svih Jadranskih luksuznih hotela kao i ostalih i uzeše sve sobe. Čak se i pričalo da su se na recepcijama diljem svakojakih hotela, bilo sa jednom ili pet zvjezdica, svađali, tko će uzet sobu sa pogledom na more.
By the way nakon par dana sam čitao novine. Svakakvih je vijesti tu bilo. Pogledajmo neke naslove: "Štrok na psihijatriji koju je sam opremio od starog namještaja iz svojih hotela", "Tri galebara skočila s Boninova zbog nedostatka sexa sa strankinjama", "Izbjeglica zatražio koncesiju za slastičarnu u Kneževom dvoru", "Šuica izvršila obećanje da će biti manje prometnih gužvi i cruisera", "Albanac u wellnessu hotela Dubrovnik Palace izlazeći iz jacuzzija kliznuo se i slomio nogu"."Kupalište (iako ne postoji) Priština se prijavilo za Divlju ligu".
Ipak na oglasima sam najviše zastajkivao i nekako spokojno uživao. Sjećam se jednog.
"Prodajem kuću trokatnicu na Pločama, sa bazenom, garažom i pogledom na staru gradsku jezgru. Sve skupa 420m2, taraca 26m2 i vrt 89m2. Vlasništvo jedan kroz jedan. Centralno grijanje, klima, satelitska (digitalna), namještaj od mahagonija optočen dijamantima i rubinima, a ima i safira. Sauna je poludovršena, jacuzzi 3 puta 5 metara. Blizina škole i vrtića, autobusna stanica. Cijena 10 eura po kvadratu."
Post je objavljen 22.02.2008. u 07:55 sati.