29
ponedjeljak
ožujak
2010
EKSKLUZIVNA REPORTAŽA: U Trebinje po malo dopa
Dado (podaci poznati Maroletu) već dva dana nije spavao. Bole ga sve kosti, kaže i smije se tome. Danas ide „preko grane“ u Trebinje nabaviti malo heroina.
-Što ćeš, recesija je. Tamo je heroin bolji i jeftiniji nego ovo sranje u Gradu – objašnjava.
Dado je jedan od povećeg broja dubrovačkih narkomana koji odlaze u Trebinje po dozu. Za razliku od piza heroina koji u Dubrovniku dođe 100 kuna, u Trebinju mu je cijena 40 kuna. Što se tiče grama, onaj u Trebinju dođe 200 kuna, dok mu je cijena u Dubrovniku dvostruko veća – 400 kuna.
-I duplo je bolji, treba to naglasiti. Ovi u Dubrovniku miksaju sve i svašta; kafetine, akinetone i razne ostale tabletuštine. Svega ima osim samog heroina – objašnjava nam.
Pitamo ga zašto je pristao da idemo s njim u nabavku.
-Zašto ne bih pristao? Samo bez slike i imena – jasan je.
Danas je Dado u zaista lošem stanju. Zbog toga od samog jutra pije, ne bi li ublažio bolove. Zvao je jutros ovoga u Trebinje i ovaj mu je obećao prvoklasnu robu. Dado je nestrpljiv. Za deset minuta smo na graničnom prijelazu Brgat. Našu granicu prolazimo bez problema, ali na ulasku u BiH izgledamo sumnjivo graničnom policajcu. Traži dokumente, zeleni karton, provjerava gepek, pretince.
-Čovječe Božji, šta nas tlačiš? Idemo jesti kajmaka u Trebinje – iznervirao se Dado.
-Šta si reko? Kako mi se to obraćaš? – ljut je policajac.
-Pa zar svi mi nismo Božja djeca? – nasmije se sada Dado i spusti tenzije.
-Zašto ti je suputnik pjan? Ne može ovaki preko granice – obrati se sada meni granični policajac.
-Zašto ne može? Pa ne vozi on – kažem mu i dodam da idemo nešto pojesti i da se brzo vraćamo.
Nakon što smo ispraznili džepove, uskoro nas propušta. Nije ništa pronašao, pa nas s nevjericom gleda.
-Drugi put nema u alkoholiziranom stanju preko granice! - jasan je.
-Jebem ti mater četničku! – kaže tiho Dado da ga ovaj ne čuje.
Napokon prolazimo granicu. Odmah zastujkemo u maloj butižici u centru Ivanice. Svi koji prelaze granicu znaju je kao „kod Dragane“. U butizi prepunoj Eurocrema uvijek sviraju cajke. Uzimamo dvije Nikšićke i sjedamo vani na hladni ivanički zrak. Oko nas još pet-šest ljudi ispija nedjeljnu Nikšičku.
-Jebo mater što smo Vam sravnili Ivanicu, a četnici? – kaže Dado i doda pokazujući rukom prema srušenim kućama – Još je niste obnovili. Ni nemojte, jer će vam ustaše ponovno sve sravniti, ha, ha, haaaaaaaaaaaaaaaaa
Ovi ga u čudu, šutke gledaju. Jedan samo kratko kaže.
-Ja sam iz Župe Dubrovačke. Došo sam ođe po šteku cigara.
Nakon što smo pocugali po Nikšićki nastavljamo Napoleonovim putem prema srcu Istočne Hercegovine. Pitam ga je li nosi drogu sa sobom preko granice ili sve potroši dok se ne vrati.
-Kako kad – odgovori – Nekad pođem samo po piz, a nekad i prenesem par grama. Obićno drogu stavim u usta, na prijelazu samo pokažem dokumente, a ako zagusti, progutam. Dobro je omotano folijom, pa se neću otrovat.
Danas se samo odlučio malo „sredit“ jer kaže da ne želi nas novinare dovoditi u neugodnu situaciju. Ponovno zove ovoga u Trebinje. Diler mu kaže da nema problema, samo nekad dođe. Trebinje je od Dubrovnika udaljeno kojih tridesetak kilometara tako da uskoro stižemo. Opet zove, nervoza je sve veća. Diler mu kaže da ima nešto obavit, pa da će se javiti za pola sata. Kaže da budemo na mostu.
-Ne znam koji mu je – govori Dado – Nikad ne radi probleme kao oni u Dubrovniku. Ako me zajebe bacit ću ga u Trebišnjicu.
Šetamo Trebinjem i dolazimo ispred male trgovine. Dado pozdravlja neke sumnjive tipove koji piju Nikšićku.
-Đes te četnici, što se radi? – otpozdravi ih i digne tri prsta u zrak.
-Šta je ustašo? – odgovore mu oni.
Onda ih pita jesu li vidjeli jednog njegovog starog poznanika.
-Ne. Biće da je otišao u Srbiju, razumeš? Izbegao sudiju – kažu ovi pa se svi skupa nasmiju.
Prošlo je pola sata i došli smo na most. Kaže mi da pričekam ovdje, „da ovaj ne bi srao“. Odlazi ga potražiti, zove na mobitel. Nitko se ne javlja.
-Koji mu je! Kao da zna da si ti došao sa mnom, pa sad zajebava – živčan je Dado koji odlučuje da mu pođemo doma.
Nema ga ni doma. Dado pita neke susjede jesu li ga vidjeli. Ovi odgovaraju negativno.
-Daj slikaj mu kuću, pa je stavi u novine. Neka svi znaju koji je kreten i da me neće ovako zajebavati – skroz se sad iznervirao.
Odlazimo na ručak u neku konobu iz koje se čuje Mišo kako pjeva: „Poljubi zemlju po kojoj hodaš“. Sjedamo za jedan stol, odmah do trebinjskog policajca koji ruča u uniformi. Konobar nas dođe poslužiti.
-Ustaše su gladne. Daj dvije Karađorđeve šnicle – obrati se Dado konobaru. Policajac ga mrko pogleda.
Znaju se od nekih prijašnjih zgoda. Dado opet pita za neke likove.
-Šta ti rade? Uvek isto, sve znaš – kaže cajo.
Dado je još nekoliko puta zvao, ali nitko mu se nije javljao. Tek nakon što smo pojeli zazvoni mu mobitel. Nakon razgovora je odmah otišao na dogovoreno mjesto. Nije ga bilo skoro cijelu uru. Kad se vratio nasmijan od uha do uha samo je ponavljao refren pjesme.
-Partizane, šampione države cele, za crno bele, za crno bele...
„Posao“ je sređen i vraćamo se prema Gradu. Pitam ga je li se ikad pokušao ostaviti.
-Čega, dopa? Ako je dop droga, onda sam ja narkoman – kaže veselo aludirajući na poznati izreku argetinskog nogometaša Claudia Cannigiu – Nisam navučen, samo uzmem ponekad. Zašto ne bi? Život je sranje pa neka malo zabave.
Na povratku je zaspao. Na oba dva granična prijelaza policajci nas nisu zaustavljali. Samo su mahnuli da prođemo. Dado je cijelo vrijeme spavao kao beba.
komentiraj (1) * ispiši * #
20
subota
ožujak
2010
Jebem li ti druga Tita
Ma pogriješio sam, u čemu?
Cajo kaže brzina od dozvoljenog duplo
To je ono, znate, mjesto u Neumu
Gdje bi svako caja pretvorio u truplo
-Znate, u Bosni se zbog ovog ostaje bez dozvole
Šta ćemo sade, iz države ste strane
-Ko da ne znaš što ćemo sade vole
Najebem ti se mame
Izvadim onda dvjesta kuna mita
Da mirno nastavim putovanje
Jebem li ti druga Tita
Koji napravi ovo sranje
I dok vozim sve do Dubrovnika
Do ušiju mi dopire kako se smije prika
komentiraj (2) * ispiši * #
11
četvrtak
ožujak
2010
komentiraj (1) * ispiši * #
