30.06.2008., ponedjeljak
Mozu Hachimangu i okolica
|
Na kojih pola sata od mog stana je lokalni hram Hachimanu, šinto božanstvu. Sad, ako ga proguglate ili potražite u leksikonu za Hachimana će vjerojatno pisati da je božanstvo rata, zaštitnik ratnika. Ali naravno da kategorije u šintoizmu nisu tako jasne (kao ni u bilo kojoj drugoj mitologiji, ma što mislili mi koji smo odrasli na Schwabovim Pričama iz klasične davnine), pa su Hachimana i u feudalno doba štovali ne samo samuraji već i seljaci kao božanstvo poljoprivrede. Kako bilo, Hachiman je dosta popularno božanstvo, pa nije rijetko naići na Hachmangu (gu = šinto hram) gdje god se u Japanu našli. Za hram sam znala preko imena stanice vlaka između moje i Mikunigaoka stanice (blizu crkve): Mozuhachiman, i preko naziva ulice koja od glavne uličetine ide u njegov smjeru: Mozuhachiman-minami (minami = jug). Moram priznati da su imena japanskih ulica (kad ih imaju) istovremeno vrlo nemaštovita i vrlo korisna: ulica koja vodi do Nakamozu stanice zove se Nakamozu-eki-mae (eki = stanica, mae = ispred), a tu Nešto-eki-mae konstrukciju vrlo često viđam i vrlo je korisna za navigaciju do najbliže stanice kad se zagubiš. Odlučila sam jedan dan poslije posla prošetati do njega, nakon što sam proučila put na interaktivnoj karti Sakaija da se ne zagubim. Popodne tog petka bilo je ugodno sunčano usprkos upornim kišnim prognozama, pa sam se napokon pokrenula... Kišno razdoblje je inače službeno počelo prije mjesec dana, ali kiše nije bilo nešto, samo što je redovito oblačno i što prognoziraju pljuskove koji u najboljem slučaju budu dosadna kišica a u najgorem slučaju topli zrak prezasićen vlagom. Ako pljusne, obično bude predvečer ili noću, i pri tom krasno rashladi zrak... Susjedstvo u kojem je Hachimangu, iako je samo preko glavne cesturine od mojega, ima ponešto drugačiji, skoro seoski štih. I u Japanu obrađuju zapuštene parcele između stambenih zgrada...  (nikako da se sjetim slikati mini rižino polje blizu moje zgrade!)  Kao svaki pošteni šintoistički hram, Hachimangu ima svoju sjenovitu šumicu.  Mozu-gawa protiče kroz hram.  Tu je i umjetno jezerce s umjetnim otočićima i malo netipičnim (za hram) vodoskokom. Ah, moderni ukus...   Bojim se da jezerce ne čiste dovoljno često. :P  Kao jedan od rijetkih pješačkih i sjenovitih javnih prostora u kvartu, prednji dio Hachimangu koriste rekreativci i šetači pasa.  Pjetlić na krovu jedne pomoćne zgrade.  Osim glavnog Hachimanovog hrama u stražnjem i povišenom dijelu Hachimangu, po prednjem dijelu rasuta su pomoćna svetišta/kapelice/oltari drugim popularnim božanstvima. Tako je na umjetnom otoku svetište božici Benten (sreće, ali i umjetnosti i mnogo drugoga), kako lijepo piše na natpisu uz njega.  A uz obalu otočića usred baruštine stoji šarmantno svetište božanstva vode...  ...ispred kojeg se samopouzdano sunča patka.  (inače, ona bež kutija s krovom ispred svetištanca je škrabica za priloge - ubaci se novčić, pokloni koji put, pljesne rukama dvaput da se božanstvo probudi i obrati pažnju na molitvu, i na kraju nakloni još jedanput... elegantniji hramovi imaju zvonce za buđenje)  A uz stepenice koje vode do platoa sa zgradom Hachimanovog svetišta je Inarijevo svetište, koje se lako prepozna po zvjerčicama čuvarima - samo Inarija čuvaju lisice.  Inari je inače božanstvo riže (i inoga), pa ne moram ni spominjati da je vrlo popularan i štovan. I napokon, glavno svetište Hachimana!  Vrlo prikladno, na vrhu skalina odmarao se par golubova, koji su Hachimanovi glasnici (kao što su lisice Inarijevi).   Hram krasi prilično debelo sveto uže od slame (shimenawa).  Hram je sagrađen na mjestu starijih hramova, a ove zvjerčice čuvari možda i imaju koju stotinu godina:   U svakom slučaju, netko je ostavio novčić jednome u uhu (5 jena, oko 25 lipa).    Vrlo novo-izgledajući pobočni hramčić, posvećen palima u zadnjem ratu. Mislim da nisu imali još koji nakon "Pacifičkog" (Drugog svjetskog), trenutno im je nešto vojske dio policijske akcije u Afganistanu ili Iraku.  Uvijek popularne krovne zvječice:  Šinto hram nije pravi ako nema bar jedno prastaro sveto stablo u dvorištu, pa i Hachimangu svoga starca za trku imade - kamforovac.   Kamforovo lišće sam naučila prepoznavati skupljajući ga na Lokrumu za Jadru, ali ima i natpis uz stablo, čak i na engleskom. Obišavši hram, skoknuh preko ceste do susjeda mu... u idućem blogu. |
28.06.2008., subota
Baš sam se uželjela riže...
|
Jedan od prvih kulturnih šokova u Japanu bile su (već spomenute) police pune nepoznate hrane u supermarketu. Kroz tri mjeseca u Japanu dio tih polica mi je manje stran... Dakle, kako se hranim u Japanu? Kao prvo, kruh koji se može naći u dućanima i ponekoj pekari većinom ne valja. Naime, za Japance kruh je ili kolač ili sendvič/pica križanac, dakle ili mliječan i slatkast ili punjen raznim glupostima. A peciva od lisnatog tijesta (kao kroasani) imaju previše putra u sebi. U Nari sam naišla na pekaru sa zbilja dobrim prstićima punjenim maslinama, i to je to od dobrog kruha. A ipak, kruh mi ne nedostaje, čak nisam ni pribjegla alternativama u vidu pice ili nana iz indijskog restorana. Kao pravi Japanac, navikla sam se na nezačinjenu, čistu bijelu rižu, toliko da me uhvati pomisao iz naslova ako je nisam jela nekoliko dana. Japanci takvu svježe kuhanu rižu jedu umjesto kruha uz većinu obroka. Sama po sebi gotovo nema okusa, ali kad se jede zalogaj riže, pa zalogaj jela, pa zalogaj riže ide sjajno u tek! Za ručak se uz rižu dobije i zdjelica juhe (većinom tradicionalne miso juhe), nešto salate (zelena, kupus, tragovi pomadora, paprike ili kukuruza), ponekad prilog ala proljetne rolice, malo ukiseljenog povrća i meso. Koje meso? Svakakvo. Pohani ebi iliti račići. Hamburger. Karaage - pileći zabaci u nešto ljutkaste pohe (bez mrvica) i prženi u dubokom ulju (preporučujem). Tonkatsu - pohana svinjetina zalivena sosom (također). Pečeno pileće bijelo. Nije loše, ha? Miso juha radi se od miso (fermentirana soja) i morske trave uz razne sezonske dodatke: bambusove mladice, tofu, gljive... i na nju sam se brzo navikla. Inače, na ručak me vodi grupica postdiplomaca iz labosa u kojem radim, pa sam zahvaljujući njima upoznala sve lokalne restorančiće gdje se poslužuje jeftin a dobar ručak (ispod 700 yena, tj 35 kuna). U većini restorana možete besplatno dobiti okawari (repete) riže i juhe, ili barem odabrati oomori (veliku) porciju riže bez nadoplate. U ovom kraju Japana, oko Osake, lokalna jela su yakisoba, okonomiyaki i takoyaki (yaki = pržen). Idemo redom: soba je heljdina tjestenina koja se skuha, pomiješa s nešto sitno sjeckanog mesa, kupusa i inog povrća, zalije odabranim uljima i sosovima i zaprži na tavi, i na kraju opet prelije svim i svačim, pospe sušenom algom i dimljenim ribljim mrvicama i posluži vruće. Mljac. Okonomiyaki ima sličnu filozofiju: u tijesto se ulupa dosta sjeckanog kupusa i drugog povrća, začini te meso po izboru, i ta gusta smjesa se izlije na vruću ploču te prži. Kad je gotovo prelije se i pospe sličnim stvarima kao yakisoba, te poslužuje na vrućoj podlozi. Mmmmljac. Jedan restoran blizu faksa poslužuje okonomiyaki set za ručak, što znači da uz okonomiyaki dobiješ i rižu, juhu i ukiseljeno povrće. Vjerujte mi, nasitiš se od toga toliko da je teško ostati budan na poslu... Na kraju, takoyaki, okruglice od hobotnice. Komad kraka umiješa se u tijesto koje također sadrži nešto kupusa i inog povrća, i peče na masivnoj željeznoj ploči izdubljenoj u hrpu polukuglastih kalupa u kojima se tijesto oblikuje u okruglice. Zalije se i pospe kao i okonomiyaki i poslužuje i jede vruće (uz pomoć para čačkalica). Najbolji japanski fast-food koji sam probala dosad. A što se još može kupiti na kioscima za vrijeme sajmića i fešti? Karaage na štapiću u papirnatoj čaši, deeebela "frankfurter" kobasica s kečapom i senfom (nije baš), pečeni slatki krumpir/batata posut šećerom (bio bi bolji bez posipanja), okonomiyaki, pečene lignje na štapiću (nisam probala, ne djeluje appetitlich), hrpe raznih misterioznih japanskih slatkiša... Teško mi se odlučiti koja mi je najdraža japanska hrana, ali sushi je ozbiljan takmac za prvo mjesto. Ne bih nikad pomislila da je tako dobar... Sirovu ribu, tj. sashimi sam prije probala na večeri upriličenoj u čast novopristiglih diplomanata, i bila je zanimljiva i ukusna. Sushi je ta ista riba na grudici riže, zalije se soja sosom s malo wasabija (japanski hren) i sve skupa je takva divna kombinacija okusa i teksture... mljac. Sushi restoran u koji idem je "jeftini" restoran sa sushijem na tekućoj vrpci, svaki tanjurić 100 yena (5 kuna), obično po dva komada sushija po tanjuriću. Osim što biraš što te zanima s tekuće vrpce, ako znaš japanski možeš naručiti i preko displaya, koji zatrubi kad tvoja narudžba dođe na tekućoj vrpci. Onaj sushi na koji bih prije Japana prvo pomislila, komad ribe zamotan u algu i rižu, zove se makizushi (maki = namotati, zamislite). Od ribe tu je nekoliko tuna i rođaka im, losos, račići, jegulja (ne sirova), lignja (sirova i ne), ikra od lososa, ježa i inih riba, masna plava riba i meka bijela riba... Između tanjurića može se poslužiti rezanim đumbirom, koji usput ispere okus ribe iz usta tako da drugi sushi bolje sjedne. Ma koji sushi da sam probala bio je slastan, ali tuna mi je najdraža (kako neekološki od mene). Siromašni brat sushija su onigiri, trokutaste tortice od riže s malo ribljeg ili algastog punjenja u sredini i omotane suhom algom. Mogu se kupiti u svakom dućanu, kao japanski ekvivalent sendviča. Taman kad sam pomislila da sam svladala jedenje sa štapićima, za ručak smo otišli na udon, japanske debele, dugačke i skliske rezance. Ništa te ne spusti na zemlju tako lako kao rezanci koji ti klize iz štapića... Uz veliku zdjelu rezanaca s preljevom po izboru (komadići govedine i povrće, jaje i povrće, japanski blagi curry, itd itd itd) uzme se i koji komad tenpure. Tenpura je bilo što namočeno u tijesto za pohanje i nakratko poprženo u ulju: od račića i riblje mješavine preko tikve i lotusa do slatkog krumpira. Rezanci mogu biti i hladni, što je jako dobro sad kad su udarile vrućine, s preljevom od gljiva i nekih osvježavajućih ljepljivih japanskih papričica. Kad sam išla u Japan bojala sam se da će japanska hrana biti dosadna i bland. No jedino japansko jelo koje zaslužuje tu osudu je možda najtipičnije: donburi, ili zdjela riže s preljevom. Preljevi mogu biti kao za udon, ali začini su malo drugačiji, pa je sve skupa... bland. Nije nezačinjeno, nego se začini nekako međusobno potuku, tako da je baš dosadno za jesti. Srećom, uvijek postoji kineska verzija toga jela, malo bolje začinjena. A tu je i yakimeshi, "pržena riža", tj. riža, jaje i još svašta začinjeno i bačeno na tavu. Mljac, kao i sve drugo s "yaki" u nazivu. Dosta raširena kineska (tako mi kažu) hrana, koja se čak može kupiti u supermarketu, jest gyoza (kao malecki burek punjen smjesom povrća i mesa) i nikuman. Nikuman se sastoji od blago kuhanog ili pirjanog mljevenog mesa (svinjskog ili goveđeg) s lukom i začinom, koje se zamota u tijesto i skuha na pari. Jako fino, i također se može nabaviti kao brza hrana. Tako mi ne nedostaje previše domaća kuhinja. Samo kad mi netko spomene nešto što se ovdje ne može naći (kulen, recimo, ili ćevape) sjetim se da mi fali. Kad me baš uhvati nostalgija skuham si pastu ili patate i ispržim komad mesa. A i finu pastu mogu jesti vani, ima jedan restoran/zalogajnica (Quello, Quella) čiji je glavni kuhar učio u Italiji i Španjolskoj, pa mu je pasta baš prava... Moja preporuka ako zabrazdite u Nakamozu. Ukratko - zdebljat ću se. |
27.06.2008., petak
Hikone, dio četvrti: do obale, od obale
|
Nakon muzeja sam se uputila do obale da napokon pošteno vidim to jezero. Jarak oko dvorca.    Ovo je senzacionalna fotografija barske kornjače u pokretu! Dosad sam ih viđala samo kako se sunčaju ili plutaju, i zavidila im. :) Manje simpatičan od Hikonyana, Jomaru-kun bio je maskota svjetskog sajma starih dvoraca održanog u Hikoneu 1987 (kako piše).  Bicikl čeka vlasnika pred javnim zahodom.  Nogometni akrobat, koji je radio ovo za vlastiti gušt...   Čaplja na kandelabru.  Kajakaš na rijeci ... .  Motociklisti čekaju zeleno  Kanal do jezera - sad sam već blizu obale.  Obala! Došetala sam direktno u luku...  Mul koji štiti luku od golemih jezerskih valova   Horizont, koji horizont? Baš je bilo mutno vrijeme. Inače je atmosfera bila kao na morskoj obali, samo što su falili galebovi... zato je bilo čaplji, a na Takejimi i pataka, koje bi panično polijetale iz skrovišta kad bih prošla iznad njih. Dolazak izravno u luku je bio dijelom i namjeran, jer sam u prospektu iz turističkog centra na kolodvoru vidjela da iz nje isplovljavaju brodovi do otočića Takejime (jima = shima = otok) nasred jezera. Kad sam planirala put čak sam namjeravala "skoknuti" vlakom do još jednog mjestanca na obali ako mi ostane vremena, ali kad sam došla do lučice i vidjela da idući (i posljednji) brod isplovljava za 20-ak minuta, odabrala sam krstarenje (usprkos relativno skupe karte). Krstarenje je kratko, sve skupa traje sat i 10 minuta: 20 minuta do Takejime, 20 minuta natrag, i pola sata za obilazak dotične hridi, što je 10 minuta previše. ;) Brod (s Tezukinim Leom na kabini! svašta)  Isplovljavanje  Pogled na Hikone s jezera, vide se dvorac i trokatna kula.  Pogled na luku  Uzgajalište nekih školjki, pretpostavljam.  Ribarica (lovi rakove)  Takejima se bliži.  Cijela Takejima je velika kvarcitna hridina kojih 500 metara duga, na kojoj je sagrađen budistički hram i par malih šintoističkih svetišta na najnemogućijim mjestima. Hram viri iz zelenja  Primijetite golemu stjenčugu s natpisom... ne znam što piše, ali je najvjerojatnije budističko.  Pristanište na Takejimi  Dva mala majmuna  (iz nepoznatih razloga treći je bio malo dalje, s jizo crvenim bavarinićem pod bradom) Kamena svjetiljka  Borovi strše nad pučinom   Strmina iza torii je zapravo prilično grozan prilaz šintoističkom svetištancu...   Još jedno svetištance na nemogućem mjestu.  S kraja Takejime čak se i nazire suprotna obala (koja uopće nije toliko daleko)  Obala Takejime  Divovski obelisk iznad hrama  Dokaz da i na jezeru ima plime i oseke  Na povratku smo oplovili otočić...       Natrag u luku.  Na kraju dana sam se prošetala do plaže da barem tabane malo namočim u jezeru (uopće nije bilo toliko hladno) i gledam daskaše (ne znam samo s kojim su vjetrom jedrili).   Već je bilo dosta kasno popodne, pa sam se s noge na nogu vratila do kolodvora...  Luk!   Crijep  Drvenjara  Prilično ofucani i naivni Nio ispred Kitano hrama.  Prolazim pokraj dvorca.  I za kraj, HikoKitty.  (opsjednutost Japanaca s Hello Kitty je nezamisliva... čak sam i ja popustila i kupila jednu) Ostale fotografije možete naći na Photobucketu. |
26.06.2008., četvrtak
Hikone, dio treći: Genkyu-en i muzej
Genkyu-en (vrt) je odmah pokraj Crnih vrata, preko jarka. Baš tu negdje me je nadletio cepelin... Ljetnikovac Rakuraku-en pokraj vrta (pristup zabranjen).  Oblačno vrijeme nije baš najbolje za japanske vrtove, tako da slijedi hrpa sivo-zelenih fotografija...     Naravno da je vrt postavljen tako da se dvorac dobro vidi...  Stari drveni mostić preko usjeka...      Suncobran čajane gdje možeš dobiti šalicu gustog zelenog čaja i slatkiš za 500 jena (takvu ponudu za istu cijenu može se dobiti u većini japanskih vrtova, i ni najmanje me ne privlači).  Nakon vrta sam se uputila do muzeja i usput uslikala jednu vranu. Japanske vrane su ogromne (u usporedbi s našima) i nimalo se ne vole slikavati, prhnu čim me vide da se mašam za aparat.  Muzej je uređen na mjestu u i stilu kneževske rezidencije, tako da je dio muzeja zapravo rekonstrukcija rezidencijalnih soba i vrtova (pa se i ovdje treba izuvati). Ali dobar dio je klasični muzej, s vrlo raznolikim izlošcima, većinom iz ostavštine obitelji Ii. Ovaj zaslon mi se jako svidio - poza mladića dok se upucava curama je tako univerzalna...  Ukrasi na šljemu bi trebali služiti zastrašivanju protivnika, ali zečje uši imaju donekle suprotni učinak.  Evo i slavnog krvavo-crvenog Ii oklopa:  (ruku gore koga nijansa crvene podsjeća na Imperijalnu gardu u Ratovima zvijezda!) Ovaj oklop ima finu nosatu masku...  Ii zastava (znak je prvo I iz Ii)  Elegantno lakirano sedlo s grbom  No maske   No autoportret. :)  Primjeri čvorova za zavezivanje posuda za čaj  Još jedan No autoportret, ovaj s pozornicom za No. U feudalno doba predstave su se naravno davale samo za gospodara i njegove ljude, a danas se ljeti održavaju predstave za stanovništvo i goste Hikonea.  Rezidencijalni dio muzeja i šljunčani vrtovi...     U ovaj vrt se moglo sići (u natikačama samo za to predviđenima).  I za kraj ovog nastavka, kornjače u jarku...  |
25.06.2008., srijeda
Hikone, dio drugi: Malecki dvorac
Prvi dojam dvorca (pogotovo nakon Himeji-jo) bio je koliko je zapravo malen. Da nisam jedina tog mišljenja potvrdili su brojni komentari "Chicchai!" ("Malecki") od okolnih Japanskih turista. Iako je zgrada sama po sebi prilično velika, jednostavno se ne doima kao pošteni dvorac. Zato je dražestan, sa svojim oblim linijama i ugodno smeđim temeljnim kamenjem.      Pored dvorca je i vidikovac, ali na žalost vrijeme je bilo trulo - poluoblačno i izmagličasto, tako da se druga obala jezera rasplinula... Unutar dvorca (opet sa sandalama u vrećici) ima nešto izložaka, većinom dijelova koji su zamijenjeni tokom obnove, kao što je ovaj krasni zaglavni crijep s grbom.  No najzanimljivija je bila sama građa dvorca, s neobičnim zakrivljenim nosivim gredama.   Također sam naučila razliku između puškarnica...  ...i "strjelarnica".  Malo unutrašnjosti:  Pogled na istok (vidi se i vrt Genkyu-en, en = vrt):  I soko. U dvorcu sam povremeno bila dovoljno visoko da gledam sokole kako lete ispod mene!  Kad toliko bosonogih turista tu gazi, podove treba redovito održavati. :)  Krov kroz prozor  Još malo greda i unutrašnjosti:   Nakon izlaska iz dvorca, uputila sam se prema vrtu (uključen je u cijenu ulaznice, a ja sam kupila kombiniranu ulaznicu koja uključuje i muzej, naravno). Usput sam još malo slikavala dvorac...      ...i nabasala na trokatnu kulu (što joj je i službeni naziv: Sanju-yagura, yagura = kula ili toranj), očuvani dio obrambenog bedema prema sjeveru, tj. jezeru.  Vatrogasne kante pokraj ulaza  Stepenice na drugi kat (pristup zabranjen)  Građa krila koja se sastaju pod kulom je fascinantna, grede i nabijeni glineno-slamnati zid između njih...    Ponor pod zidinama:  Moja nizbrdica, drugima uzbrdica...   (plavo odjevena peteročlana obitelj: mama u zelenkasto-plavoj majici nosi bebu, dok tata tegli dječja kolica) Moćno stablo na nasipu jarka pokraj Kuro-mon (Crna vrata):  Na nasip se može i popeti...  I šećer na kraju ovog nastavka, grana momiji (japanskog javora) nad jarkom...  |
24.06.2008., utorak
Hikone, dio prvi: do dvorca nad jezerom
Možda inspirirana maketom dvorca koju sam vidjela u Himejskom muzeju, za idući izlet odabrala sam Hikone na obali jezera Biwa. Biwa-ko (ko = jezero) najveće je slatkovodno jezero u Japanu i prilično blizu Osake, pa mi je i inače bilo na listi mjesta koja želim vidjeti. A dodatni je bonus što Hikone kao maskotu ima mačku - Hikonyan dočekuje posjetitelja na svakom koraku, počevši od kolodvora. ("nyan" je "mjau" na japanskom) Rogovi na glavi dolaze sa samurajskog šljema feudalnih gospodara Hikonea, obitelji Ii (nije li sjajno prezime?). Pred kolodvorom je spomenik prvom od knezova, Naomasi Iiju, Tokugawinom zapovjedniku koji je nedugo nakon preuzimanja posjeda preminuo od rana zadobivenih u bitci na Sekigahari.  U toj bitci (tijekom koje se Ii posebno istaknuo) Tokugawa je izborio ključnu pobjedu nad Toyotomijevim saveznicima čime je zapravo zapečaćena njihova sudbina, iako će biti još čarki do konačnog poraza par godina kasnije. Iijeve trupe u bitci nosile su krvavo crvene oklope da uliju strah u kosti protivnicima, što im je dalo nadimak "crveni vragovi". Nije ni čudo da je zapovjednik nosio rogove na šljemu... Istina, Ii je zamisao o krvavim oklopima drpio od jednog od Shingenovih zapovjednika. Hikonyan je toliko popularan da ga se osim u suvenirnicama i na zastavicama koje pokazuju put do dvorca može naći na konzervama gaziranih pića i izlozima svih mogućih dućana i radionica, kao što je ova kamenorezačka. :)  Na putu do dvorca nabasala sam na šintoistički hram Gokoku, posvećen palima u ratu. Japancima nalik, ne odaju počast samo palim ljudima...  Za razliku od "zloglasnog" Yasukuni hrama u Tokyu (izvještaj o kojemu sam vam još dužna) i njegove pompozne atmosfere, ovaj hram je melankoličan i dostojanstven.   spomenik majci  I ima impresivne zvjerčice-čuvare:  Također ima divovske, ali divovske leptire. Velike kao omanja ptičica... i prebrze da ih se uhvati foto-aparatom. Otprilike kao oni zbilja veliki noćni leptiri, samo što su ovi, pretpostavljam, danji. Nije ni čudo da su Japanci izmislili Mothru. ;) Pozor, radovi na cesti.  Hikonyan u svom najsimpatičnijem obliku:  Za razliku od Himeji-jo (jo = dvorac, sjećate se), Hikone-jo se ne vidi nadaleko i ponekad se jednostavno utopi u okolnom zelenilu.  Jedna od ulica koja vodi do dvorca uređena je u starinskom stilu, s restorančićima i suvenirnicama. Tu je i Soan-ji (ji = budistički hram), posvećen Tokugawi, oko kojega je jarak sa šarančićima i zlatnim ribicama.  Hram sam po sebi i nije toliko zanimljiv, ali ima par zgodnih sitnica...  rezbarija feniksa i zmaja  oluk  demonski crijep  stara vatrogasna pumpa Kad sam došla do jaraka oko dvorca, sam dvorac se uopće više nije vidio. Između dva jarka nalaze se dvije škole i još koja javna zgrada, a od drugog jarka do dvorca gotovo je sve samo šuma. Par veličanstvenih povelikih sokolova (jastrebova, orlova... ne razlikujem ih, priznajem) kružilo je nad šumom, hrpe čaplji su se gnijezdile na jednom od stabala nad jarkom izgledajući sasvim nestvarno (kao da ih stablo ne bi moglo sve podnijeti), a samim jarkom plovili su labudovi...  Primijetite kornjače koje se sunčaju na daski. :) Za razliku od sokolova i čaplji koji nisu htjeli pozirati, labud je bio vrlo fotogeničan.  S mostom do dvorca.  Kućica za kornjače... ako joj to nije izvorna namjena, ne znam čemu bi drugom služila.  Nakon što se pređe taj drugi most i uđe u predkrug zidina, prvi dojam je vrlo neturistički - oko budističkog hramića nalazi se nekoliko šupa i polu-oronulih pomoćnih zgrada, jedna se baš nazire:  Pred ulazom u jednu polu-oronulu zgradu, stalak za kišobrane i polica za cipele.  Naravno, do dvorca se trebalo penjati...  Djetelina iz zida  Ograda od bambusa  Ispod mosta do kruga utvrda  Biljčica iz zida  I napokon, ulaz u krug utvrda.   Zakovice na vratima  Nije za piće.  Ispod glavnog kruga utvrda (i putokaz do WC-a kojega nikako nisam mogla izbaciti iz kadra, a sad mi je baš drago da je u slici).  Zvonik koji zvoni svaka 3 sata (6, 9, 12, 15, 18...). Njegova zvonjava popraćena cvrčcima dio je zaštićene zvučne baštine Japana. Zbilja!  Svjetiljka pred vratima u glavni krug utvrda.  Napokon, dvorac!  I sokolovi koji kruže nad njim... (mogu li biolozi/pticoznanci identificirati vrstu iz ove siluete?)  Nastavak u idućem blogu. Sve slike iz Hikonea možete naći na Photobucketu. |
22.06.2008., nedjelja
Himeji, dio peti: Koko-en
Zadnja postaja u obilasku Himejija je sklop japanskih vrtova Koko-en, uređen kao samurajski stambeni kvart podno dvorca. Usput sam šetala uz opkop u kojemu su pogolemi koi:   i par pataka, (crno-)bijela i u boji:  Tako je teško uloviti popodnevno sunce kamerom - ova scena je bila 100 puta ljepša uživo...  Festivalci na izlazu iz Sannomaru (da, još uvijek):  Napokon vrt. Natkrivene drvene staze su mi najdraži dio japanske vrtne arhitekture:   Volim slikavati koi...     Ulica između vrtova.  Puteljak   Još koi!   Divovski koi... Zbilja divovski, ono je sjena vidikovca u jezeru.  Žuti bambus... neobično.  Oproštajni pogled na glavna vrata dvorca:  Sladoled!  Dobrovoljci koji se odmaraju nakon završetka festivala.  Na putu do kolodvora sam stala na večeru u obiteljski okonomiyaki restorančić (jedna od konobarica je školarka, unuka vlasnice), s pravom domaćom atmosferom. Na zidu vlasnica ima svoju sliku s (sumo hrvačem) Kaiom, a stalni gosti kraj kojih me je smjestila znaju da je Hrvatska blizu Kotooshuove (još jedan sumo hrvač) Bugarske. Pravi restoran za sumo fana kao što sam ja. :) I na kraju, iz vlaka na putu kući, viseći Kaikyo most dug 4 km koji spaja Honshu s Awaji-shimom (shima = otok), otokom na kojem je bio epicentar velikog Kobe potresa 1995.   Ostale slike na Photobucketu. |
20.06.2008., petak
Himeji, dio četvrti: od dvorca do muzeja
Ako mislite da sam završila s dvorcem, grdno se varate. :) Kad je tako prekrasan...   Harakirimaru, u kojem se vjerojatno nikad nisu provodila samoubojstva, ali nadimak je ostao.    Divovska ikebana...   Tajni izlaz ;)   Pukotine u zidu! Pođite posjetiti Himeji prije nego što se uruši! ;)  U svakom slučaju ga vrijedi vidjeti...  Spomenik Nakamuri koji je spasio dvorac.  Zbog festivalaca koji su sad izlazili iz Sannomaru, izašla sam na bočni izlaz...  ...i prošetala do Prefekturnoga muzeja povijesti, dizajniranog tako da se Himeji-jo zrcali u fasadi. :) S druge strane tog zrcalnog stakla je muzejski kafić iz kojega se može diviti pogledu. U muzeju je stalna postava (dobar dio koje je dostupan besplatno!) posvećena povijesti Himeji-jo i cijele prefekture. Poveća maketa dvorca, da ga možeš slikavati iz neobičnih kuteva.  Dio muzeja posvećen je igračkama, uz par interaktivnih izložaka, i par stripova... Tezuka, naravno!   Ali i njegov prethodnik iz 1930-ih, za kojega dosad nisam čula: Katsuji Matsumoto.  Nazo no Clover (Mysterious Clover, 1934):  Kurumi-chan preslikači.  Igračke iz 1960ih, za curice (primijetite Princezu Safir)...  ...i dečke (Astro i drugi roboti)  Igračke i slikovnice iz ratnog doba (Pacifički rat, znate...)   Sablastan je. Toliko sablastan da sam naglas nešto rekla, što je privuklo pažnju čuvarice dvorane, mlađe cure. Nakon par uvodnih primjedbi ("Nije li sladak?" "Ne, zapravo je sablastan") počeo je standardan razgovor stranog turista s Japancem: "Odakle ste?" (Hrvatska) "O, to je daleko. Koliko ste u Japanu?" (2 mjeseca) "O?" (6 mjeseci u Osaki, Sveučilište) Sad, obično je iduće pitanje "I sami ste ovdje?", ali ovaj put je bilo: "O, Osaka! Ja sam živjela u Osaki donedavno, prije nego što sam se doselila u Himeji." (Lijep je Himeji) "Da, ali..." (Ah, mali grad...) "Nema se što raditi u njemu." Eto, u cijelom svijetu ista stvar. :) Nastavljamo s igračkama, natrag kroz vrijeme jer kao pravi zapadnjak kružim dvoranom u krivom smjeru. Predratno doba:   Taisho era (oko Prvog svjetskog), i prekrasne igračke...  S dječjih lutaka prelazimo na lutkarsko kazalište.  Ne, ne znam ni ja koga predstavlja. Dekonbo ritualne lutke  Bunraku lutke  Slamnati shirihari koji se daje za djetetovo rođenje. Ovaj izgleda kao da pleše...  Ribež! Super.  Najzanimljivija mi je bila dvorana s maketama Himeji-jo i drugih očuvanih dvoraca u omjeru 1:50 (čini mi se), kao i uništenog Edo-jo:  (Edo = Tokyo) Himeji-jo u usporedbi s manjom braćom...  Preslatki (a ne volim inače tu riječ) Maruoka-jo:  I zgodnički obli Hikone-jo:  Makete brodova koji su trgovali s Shikoku u Kyushu  Nastavak obilaska Himejija u idućem blogu! |
18.06.2008., srijeda
Himeji, dio treći: glavna zgrada Himeji-jo
Za obilazak samog dvorca opet izuvanje i sandale u vrećicu. Prva razina naziva se podrumom, iako je debelo iznad zemlje, jer je uglavnom služila kao skladište. Pogled na istok:  Pogled na unutarnja dvorišta:    Stalci za oružje i čavli za vrećice baruta:   "Tavanski" prozor:  Susjedne kule:   Visoki treći kat:  Pogled na zapad (vidi se kraj damskih odaja na Nishinomaru)  A evo i cijelih odaja:  Pogled na mjesto za najbolji pogled (vide se reflektori!)  Festival i dalje traje, jadnici se prže u Sannomaru bez tračka hlada dok je u dvorcu baš fino prohladno... (ali bojim se pomisliti kako je zimi)  Vrh!  Ne sjećam se jesam li dosad objašnjavala ribe na krovu - služe za zaštitu od požara (jer ako su ribe na krovu, znači da su u vodi, a ako je krov pod vodom zgrada ne može gorjeti, zar ne?) Na vrhu dvorca osim pogleda i suvenirnice (naravno) dočekalo me i šintoističko svetište Osakabe. Stajalo je na vrhu brda prije nego što je sagrađen dvorac, pa je preseljeno drugdje. Ali onda su se počele događati razne prirodne nepogode, pa su ga vratili na vrh brda - najviši kat dvorca, gdje ga je sačuvalo od svih prirodnih i ljudskih nepogoda do današnjega dana.  Nakon što sam udarila žig u letak o dvorcu (isto omiljeni japanski suvenir s raznih atrakcija, mislim da je prvenstveno namijenjen đacima da imaju dokaz svojih ekskurzija, ali možda se varam) počelo je spuštanje... Dobrovoljci u organizaciji festivala našli dobru poziciju za gledanje (i fotografiranje):  Malo unutrašnjosti  Kad si u drvenom dvorcu...  Još malo unutrašnjih dvorišta:     Šporki zid! Napokon odmor od savršene bjeline! ;) Pogled na stražnja vrata:  Krovovi  Unutar dvorca je i mala izložba, raspršena na nekoliko razina...  Daruma i fotograf u žutoj majici  Maketa nosive drvene konstrukcija dvorca, napravljena 1950-ih za potrebe obnove dvorca.  Autoportret ;) Sandale iz doba konstrukcije dvorca, nađene prilikom obnove:  Otporna ta slama. Stare grede i nova nadzorna kamera.   Za kraj ovog posta, originalna zabrana:  ne po tome što zabranjuje, već po slikicama... Inače su po krugu dvorca natpisi s prekriženom cigaretom i hamburgerom s kolom. (Zabranjeno je jesti u cijelom krugu dvorca, vjerojatno da ljudi ne bi ostavljali hrpe ambalaže za sobom, što mene Balkanca nije spriječilo da sjednem na piknik u Nishinomaru i poslije cukam otpad sa sobom u ruksaku...) |
16.06.2008., ponedjeljak
Himeji, dio drugi: od Nishinomaru do Honmaru
Na izlasku iz Nagabone, još sam malo švrljala po Nishinomaru, da vidim kako izgleda gledan izvana. Posebno mi se sviđaju raznolike puškarnice... Natpis na ograđenom šumarku:    Nishinomaru mi se jako svidio, sunce, stabla i boja tla me malo podsjećala na Lokrum, kao da šećem pokraj vrlo šminkerskih Lazareta. Cvrčci su cvrčali, a zvučnu kulisu je nadopunilo podvikivanje festivalaca iz Sannomaru uz povremeno impresivno bubnjanje ili frule.  Napokon sam se uputila prema glavnom dvorcu:   Ju, šarki!    Ju skalina!  Sad vam jasno zašto me Himeji-jo podsjećao na Lokrum i Dubrovnik. ;) Naravno, odmah uz ove skalinurine su bile drvene blaže za prosječne turiste. Ali ja, naravno, zagrabih po ovima.   Neobično oblo skladište riže i soli (oblik uvjetovan brdašcem na koje je sagrađeno - i ono je dio obrambenih zidina)  Zidine nemaju ravni brid, nego povijen, "lepezast", da bi bilo teže uspeti se po njima. Takva je konstrukcija navodno i otpornija na potrese i poplave.  Čuvaj glavu!   (bili su niski ti Japanci, čak i ja mogu razbiti čelo na ovim vratima, ili bih mogla da ih nisu obložili spužvetinom) Pred sam ulaz u Honmaru (glavni krug dvorca) je putokaz koji te upućuje na najbolje mjesto za divljenje dvorcu:  (očito i najbolje mjesto za reflektore za noćno osvjetljavanje dvorca) A evo vam i dotični pogled na ljepotana:  Honmaru    (Dubrovnik, kažem vam, samo su crjepovi krive boje... i oblika) Pogled na slojeve dvorca:  Dvorac sa stražnjih vrata:  Dvorac s prednje poljane:  I s prilaza:  Za kraj obilaska Honmaru, meni najdraža fotografija cijelog dana:  Abura-kabe, iliti uljni zid, od gline i pijeska vezanih vodom u kojoj se kuhala riža. Otporna konstrukcija, i ugodne smeđe boje. U idućem nastavku - glavni dvorac! |
14.06.2008., subota
Himeji, dio prvi: Što se bijeli u gori zelenoj?
Prve nedjelje (i dana) u lipnju zaputila sam se u Himeji, grad poznat gotovo isključivo po svom dvorcu, najvećem, najočuvanijem i najljepšem od sačuvanih drvenih dvoraca. Himeji-jo (jo = dvorac, sjećate se) od milja zovu i Shirasagi-jo, Dvorac bijele čaplje, jer se bijeli nadaleko. UNESCO je proglasio Himeji-jo svjetskom kulturnom baštinom, i sad je ponos cijelog Japana. Ali skoro nije doživio sadašnju slavu. Prvi put se izvukao u doba "građanskog rata" (Sengoku-jidai, razdoblje zaraćenih... kneževina, recimo, prijelaz 16. na 17. stoljeće), koji je pokosio njegovog zlosretnog rođaka, Osaka-jo (i Himeji-jo je dao urediti Toyotomi). Za vrijeme Tokugawa šogunata dvorac je dodjeljivan šogunovoj svojti i inim prikladnim velikašima, i tako dočekao Meiji restauraciju. Kao svaka poštena revolucija, i Meiji restauracija bila je pogubna po relikte prošlog razdoblja. Posebno su stradali dvorci, djelomice kao simboli reakcionarnog feudalizma a djelomice jer su bili skupi za održavanje. Carskom uredbom sravnjeno je ili spaljeno preko stotinu dvoraca, a neodržavani Himeji-jo je polako propadao i na kraju prodan na dražbi. Kupac je platio 23 i po jena (što je, istini za volju, tada nešto i vrijedilo: 1,5 gram zlata za jen) u biti za zemljište, ali dvorac ipak nije srušen, možda zbog manjka novaca. Spas se pojavio u liku pukovnika Shigetoa Nakamure, pomoćnika u Ministarstvu vojske, koji je uspio obrlatiti nadležne da zadrže Himeji-jo kao jedan od "reprezentativnih" dvoraca. Čak je i dio vojnih sredstava svrnuo u održavanje dvorca. Dvorac se izvukao i tokom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, a krajem 1950-ih dočekao je i potpunu stručnu obnovu i rekonstrukciju nekih pomoćnih zgrada.  Toliko što se teorije tiče. A u praksi... Himeji-jo je prekrasan, fotogeničan, sjajan. Ne toliko na prvi pogled iz daljine, koliko jednom kad se počneš šetati po dvorištima i zgradama. U vodiču optimistično prenose procjenu da za obilazak treba sat i pol. Ha! Obilazila sam ga tri i po sata... Priznajem, dosta vremena je otišlo na fotografiranje, imam preko 200 fotografija samog dvorca. (Jesam li spomenula da je fotogeničan?) Ne brinite, neću ih sve utrpati u blog (samo pola, ha!), pa odite na Photobucket pogledati ostale... Oba Himeji kolodvora (JR i privatna Sanyo željeznica) izlaze na središnju aleju s koje puca neometani pogled na dvorac (nisu ni Himejani ludi).  Grad kao japanski grad, pa je ulica posuta kipovima od kojih je ovaj baš... dražestan.  Nizozemski kompas (tko drugi ima Zud?)  Po običaju, uspjela sam banuti u "pravi" dan. Iako u vodiču lijepo piše da je u Himejiju festival najesen, ove godine su ga iznimno organizirali 1. lipnja. Na prilasku dvorcu dobrovoljci i plakati upozoravaju da se zbog festivala na ledini u Sannomaru (treći krug utvrda, brojeći od glavnog dvorca, maru = krug) neće uvijek moći ulaziti kroz glavna vrata. Kako je festivalska povorka baš ušla u krug dvorca, vrata su ponovo bila otvorena, pa sam s rijekom ljudi (koji su, srećom, došli gledati festival a ne dvorac) ušla kroz Otemon (glavna vrata, mon = vrata).  Grb na vratima je u biti carski, ali su ga carevi već odavno (još od Ashikaga šoguna) dodjeljivani raznim "slugama carstva", pa je i Toyotomi, seljački sin, dobio taj častan grb na korištenje. Festival! Gužva! Ništa se ne vidi ako ne platiš 500 jena za tribine...   O-mikoshi (prijenosna svetišta) u điru, Japanke pod suncobranima da ih slučajno sunce ne potamni.  Festivalac na putu do bojišta.  Pomoćne zgrade Himeji-jo, a i sam glavni dvorac, labirint su bijelih zidova i sivih crjepova. Dan je bio baš savršen, jedan on onih bistrih ljetnih dana kad je nebo plavo a sunce jarko, i dvorac je sjao u suncu.    Umjesto da se odmah zaputim do glavnog dvorca, krenula sam obilaziti Nishinomaru (zapadno dvorište), u kojem su djelomično rekonstruirane damske odaje sagrađene za princezu Sen, unuku Ieyasua Tokugawe i udovu nesretnog Hideyoshija mlađeg koji je izgorio zajedno s Osaka-jo. Sen se sretno preudala za novoimenovanog gospodara Himeji-jo, pa su za nju uredili nove odaje. Zid Nishinomaru (one četvrtaste rupe su puškarnice)  Damske odaje Nagatsubone, duuuugački hodnik koji se u tri razine penje klisurom koja čini glavni dio obrambenih zidina zapadne strane dvorca...  Samo ime ove vrste odaja u sebi sadrži dužinu (naga) i dvorsku damu (tsubone). Hodnik se može obići pod uvjetom da se izuješ i nosiš cipele sa sobom (izlaz je na drugom kraju). Izuvanje pri obilasku raznih dvoraca i hramova mi je postalo sasvim normalno, čak mi bude i drago da malo odmorim stopala hodajući bosonoga ili u čarapama. Pravo je zadovoljstvo hodati po glatkim drvenim podovima...  Prozor   Uz zidove se inače nalaze otvori za bacanje kamenja, vrele vode i govana na napadače. Moram priznati da prvi put čujem za korištenje ovih trećih projektila, možda spada u bakteriološko ratovanje kao što je katapultiranje trulih lešina u grad pod opsadom... a možda samo računa na gadljivost napadača. Vrata   Druga razina   Između hodnika i zidina   Hodnik je zbilja, zbilja dugačak:  (ograđuje pola Nishinomaru) Pogled na glavni dvorac iz damskih odaja:  Naravno da sam za razliku od ostalih turista morala zaviriti kroz svaki prozor i ući u svaku sobu. Iako su prazne, svaka je drugačija, i kroz svaki prozor pogled malo drugačiji... Nije ni čudo da mi je trebalo toliko vremena za cijeli dvorac. :) Treća razina     Skale u potkrovlje  Krov  Primijetite grbove na kraju crjepova - ovi pripadaju obitelji Honda, u koju se udala Sen, i prilično sliči klasičnom Tokugawa grbu. Crjepovi dobrim dijelom odaju u koje doba (tj. pod kojom vlašću) je pojedini dio dvorca uređen. Na kraju hodnika - rekonstrukcija uređenja Seninih odaja, s lutkama nje i jedne od dama kako igraju Memoriju (na školjkama su naslikani parovi prizora), prema suvremenoj slici.  (Japanci baš vole stavljati rekonstrukcije i lutke u svoje muzeje) Ako ste se pitali što se događa sa svim onim vrećicama koje turisti dobiju da bi u njima nosili svoje cipele - recikliraju se:  A ovi misteriozni snopovi blizu izlaza?  Nisu nikakvi zavjetni darovi ili poljoprivredni proizvodi - to se suše zaštitne navlake za mokre kišobrane (kakve u kišni dan dobijete na ulazu u muzeje i supermarkete, a vjerojatno i druge javne zgrade, da ne kapate po podu). Dan prije je lila kiša, čemu sam mogla zahvaliti bistrinu ovog sunčanog dana... Nastavak u idućem blogu. |
11.06.2008., srijeda
Takarazuka, Tezukin muzej
Muzej nije posebno velik... u prizemlju je stalna postava i kino-dvorana u kojoj se obično prikazuju crtići ali je ovaj put davan dokumentarac o Tezuki. Kad slušam dokumentarce o nečemu što već znam, prilično dobro razumijem japanski! I to je nešto. Stalna postava (za koju se može posuditi engleski prijevod popratnih tekstova) prati Tezukinu karijeru, od ranih radova još prije nego što je krenuo u školu: Ne samo da je već tada prilično dobro slagao stripove, nego se tu javlja i jedan od njegovih zaštitnih znakova, ono prasoliko stvorenje/gljiva/tikva koju uvijek zaboravljam kako se zove... (na gornjoj slici, drugi lik lijevo)  Prva verzija Metropolisa (mutna jer je bila na rotirajućoj podlozi...)  Prva pojava jednog od uobičajenih negativaca (onaj s cerekom i ričama). Autoportret iz školskih dana:  Kapa i naočale (nisam sigurna da su original, ali to japanskim muzejima ionako nije bitno). Kapu je počeo nositi u studentskim danima, da mu pomogne prebacivati se iz uloge studenta u ulogu stripaša.  Prvi plaćeni rad:  Stranice "Novog otoka s blagom" koje nikad nisu štampane jer nisu stale u mjesečne nastavke:   Metropolis:  Još naslovnica, sa začuđujućom količinom latinice:  Još naslovnica, uključujući prvi u nizu priča "Hi no tori":  Reklama za "Cara džungle" (Kralj lavova)  Osnivanje Mushi Pro (Tezukinog animacijskog studija):  Prvi TV crtić u Japanu - Astroboy:  Crtić Princeza Safir:  Par originalnih tabli iz stripova za odrasle:   Jumping! Dobitnik nagrade Animafesta, i vjerojatno prvi Tezuka kojeg sam u životu vidjela...  U stalnoj postavi su izložene i razne igračke i ini proizvodi vezani većinom uz Astroboya:  (baterije! genijalno) Lutkice robota koji su se pojavljivali u Astroboyu, vrlo "realistično" napravljeni, i vjerojatno u odgovarajućem omjeru prema Astru.  Kronologija Tezukinih mangi (od dječjih mangi na dnu do onih za odrasle pri vrhu):   Kraj kronologije (Ludwig B, Gringo)  Na drugom katu je izloženi prostor, u kojemu je trenutno izložba o zadnja tri (nedovršena) Tezukina stripa: Ludwig B, Gringo, i Novi Faust. Izložba je postavljena u povodu 80-godišnjice Tezukinog rođenja...  Da je doživio svoj 80-ti, tko zna koliko bi još stripova napravio, priča ispričao... Umro je prije gotovo 20 godina.  Ludwig B naslovnica (odlična)  Novi Faust, originalna tabla  Gringo, originalna tabla (sa sumom!)  Skice za crtić "Car džungle":  Uz izložbu, na drugom katu je i dućančić s bijednim izborom suvenira, i knjižnica s Tezukinim stripovima, čak i u prijevodu. U podrumu je mala izložba povijesti animacije, i studio u kojemu klinci mogu vježbati animiranje. U dnu studija je golem i sablastan karikirani lutak Tezuke koji radi za svojim stolom, i povremeno se okrene baciti pogled na svoj studio.  I to je bio Tezukin muzej. Ostale slike iz Takarazuke možete, po običaju, naći na Photobucketu. |
10.06.2008., utorak
Popodne u Takarazuki
To nedjeljno popodne je po prognozi trebalo biti kišno, pa sam se uputila u Takarazuku, gradić pola sata vlakom od Osake, u posjetu Memorijalnom muzeju Tezuke. Za one koji ne znaju tko je Osamu Tezuka i zašto me zanima: strip autor i animator, majstor u oba područja i valjda najproduktivniji stripaš svih vremena. Dodatne detalje možete naći u Wikipediji. Djetinjstvo je proveo u Takarazuki, pa su mu tamo podigli muzej. Ipak, prva mi asocijacija kad čujem "Takarazuka" nije na Tezuku, nego na Takarazuka mjuzikl kazalište u kojem nastupaju samo žene. Nisam bila sigurna da je to ista Takarazuka, dok nisam pokraj perona na kolodvoru vidjela divovski ekran sa scenama iz mjuzikla (i to baš iz "Versajske ruže", tj. Lady Oscar - ako je ikad koja manga stvorena za Takarazuka obradu...) Cijeli grad je oblijepljen plakatima za predstave:  (Scarlet Pimpernel, Bonnie and Clyde, i nešto izvorno japansko) I Takarazuka kazalište i Tezukin muzej nalaze se na Cvjetnoj ulici koja ih spaja s kolodvorom, i koja je cijela... raskošna do granice kiča, bajkovita, s vrlo egzotičnim crvenim crjepovima. :)    (kao što možete vidjeti, popodne je ispalo lijepo i sunčano, prognozi usprkos)   A što vidjeh usput doli spomenik... Versajskoj ruži. Spomenik stripu! Negdje otud mi se osmijeh nije prestao skidati s lica.  Tezukin muzej nije teško pronaći, ponajviše zahvaljujući još jednom strip-spomeniku - Hi no tori (Feniks), strip na kojemu je Tezuka radio doslovno cijeli život.  A to je tek početak: medaljoni na zidu muzeja i podnožjima kandelabra s likovima iz Tezukinih stripova, pločnik slavnih s otiscima njihovih ruku i nogu, mozaici na podu i freske i vitraj na stropovima dvorana, pločice u WC-u...  (Ribon no kishi/Princeza Safir)  (u prvom planu otisak prof. Ochanomizua, uključujući njegovu nosinu)  (Higeoyaji/Brko i par divovskih robota)     Otisci slavnih su jednostavno savršeni... pogotovo male Pinoko koja je čučnuvši ostavila otisak guze. :D  Imala sam sreće i na ulasku u muzej nabasala na promociju "Hi no tori" mjuzikla, kojeg organizira i izvodi lokalna, čini mi se amaterska skupina. Izveli su plesnu točku i par songova, a dio jednoga sam snimila za vaš užitak...  |