| < | lipanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Jedan od prvih kulturnih šokova u Japanu bile su (već spomenute) police pune nepoznate hrane u supermarketu. Kroz tri mjeseca u Japanu dio tih polica mi je manje stran... Dakle, kako se hranim u Japanu? Kao prvo, kruh koji se može naći u dućanima i ponekoj pekari većinom ne valja. Naime, za Japance kruh je ili kolač ili sendvič/pica križanac, dakle ili mliječan i slatkast ili punjen raznim glupostima. A peciva od lisnatog tijesta (kao kroasani) imaju previše putra u sebi. U Nari sam naišla na pekaru sa zbilja dobrim prstićima punjenim maslinama, i to je to od dobrog kruha. A ipak, kruh mi ne nedostaje, čak nisam ni pribjegla alternativama u vidu pice ili nana iz indijskog restorana. Kao pravi Japanac, navikla sam se na nezačinjenu, čistu bijelu rižu, toliko da me uhvati pomisao iz naslova ako je nisam jela nekoliko dana. Japanci takvu svježe kuhanu rižu jedu umjesto kruha uz većinu obroka. Sama po sebi gotovo nema okusa, ali kad se jede zalogaj riže, pa zalogaj jela, pa zalogaj riže ide sjajno u tek! Za ručak se uz rižu dobije i zdjelica juhe (većinom tradicionalne miso juhe), nešto salate (zelena, kupus, tragovi pomadora, paprike ili kukuruza), ponekad prilog ala proljetne rolice, malo ukiseljenog povrća i meso. Koje meso? Svakakvo. Pohani ebi iliti račići. Hamburger. Karaage - pileći zabaci u nešto ljutkaste pohe (bez mrvica) i prženi u dubokom ulju (preporučujem). Tonkatsu - pohana svinjetina zalivena sosom (također). Pečeno pileće bijelo. Nije loše, ha? Miso juha radi se od miso (fermentirana soja) i morske trave uz razne sezonske dodatke: bambusove mladice, tofu, gljive... i na nju sam se brzo navikla. Inače, na ručak me vodi grupica postdiplomaca iz labosa u kojem radim, pa sam zahvaljujući njima upoznala sve lokalne restorančiće gdje se poslužuje jeftin a dobar ručak (ispod 700 yena, tj 35 kuna). U većini restorana možete besplatno dobiti okawari (repete) riže i juhe, ili barem odabrati oomori (veliku) porciju riže bez nadoplate. U ovom kraju Japana, oko Osake, lokalna jela su yakisoba, okonomiyaki i takoyaki (yaki = pržen). Idemo redom: soba je heljdina tjestenina koja se skuha, pomiješa s nešto sitno sjeckanog mesa, kupusa i inog povrća, zalije odabranim uljima i sosovima i zaprži na tavi, i na kraju opet prelije svim i svačim, pospe sušenom algom i dimljenim ribljim mrvicama i posluži vruće. Mljac. Okonomiyaki ima sličnu filozofiju: u tijesto se ulupa dosta sjeckanog kupusa i drugog povrća, začini te meso po izboru, i ta gusta smjesa se izlije na vruću ploču te prži. Kad je gotovo prelije se i pospe sličnim stvarima kao yakisoba, te poslužuje na vrućoj podlozi. Mmmmljac. Jedan restoran blizu faksa poslužuje okonomiyaki set za ručak, što znači da uz okonomiyaki dobiješ i rižu, juhu i ukiseljeno povrće. Vjerujte mi, nasitiš se od toga toliko da je teško ostati budan na poslu... Na kraju, takoyaki, okruglice od hobotnice. Komad kraka umiješa se u tijesto koje također sadrži nešto kupusa i inog povrća, i peče na masivnoj željeznoj ploči izdubljenoj u hrpu polukuglastih kalupa u kojima se tijesto oblikuje u okruglice. Zalije se i pospe kao i okonomiyaki i poslužuje i jede vruće (uz pomoć para čačkalica). Najbolji japanski fast-food koji sam probala dosad. A što se još može kupiti na kioscima za vrijeme sajmića i fešti? Karaage na štapiću u papirnatoj čaši, deeebela "frankfurter" kobasica s kečapom i senfom (nije baš), pečeni slatki krumpir/batata posut šećerom (bio bi bolji bez posipanja), okonomiyaki, pečene lignje na štapiću (nisam probala, ne djeluje appetitlich), hrpe raznih misterioznih japanskih slatkiša... Teško mi se odlučiti koja mi je najdraža japanska hrana, ali sushi je ozbiljan takmac za prvo mjesto. Ne bih nikad pomislila da je tako dobar... Sirovu ribu, tj. sashimi sam prije probala na večeri upriličenoj u čast novopristiglih diplomanata, i bila je zanimljiva i ukusna. Sushi je ta ista riba na grudici riže, zalije se soja sosom s malo wasabija (japanski hren) i sve skupa je takva divna kombinacija okusa i teksture... mljac. Sushi restoran u koji idem je "jeftini" restoran sa sushijem na tekućoj vrpci, svaki tanjurić 100 yena (5 kuna), obično po dva komada sushija po tanjuriću. Osim što biraš što te zanima s tekuće vrpce, ako znaš japanski možeš naručiti i preko displaya, koji zatrubi kad tvoja narudžba dođe na tekućoj vrpci. Onaj sushi na koji bih prije Japana prvo pomislila, komad ribe zamotan u algu i rižu, zove se makizushi (maki = namotati, zamislite). Od ribe tu je nekoliko tuna i rođaka im, losos, račići, jegulja (ne sirova), lignja (sirova i ne), ikra od lososa, ježa i inih riba, masna plava riba i meka bijela riba... Između tanjurića može se poslužiti rezanim đumbirom, koji usput ispere okus ribe iz usta tako da drugi sushi bolje sjedne. Ma koji sushi da sam probala bio je slastan, ali tuna mi je najdraža (kako neekološki od mene). Siromašni brat sushija su onigiri, trokutaste tortice od riže s malo ribljeg ili algastog punjenja u sredini i omotane suhom algom. Mogu se kupiti u svakom dućanu, kao japanski ekvivalent sendviča. Taman kad sam pomislila da sam svladala jedenje sa štapićima, za ručak smo otišli na udon, japanske debele, dugačke i skliske rezance. Ništa te ne spusti na zemlju tako lako kao rezanci koji ti klize iz štapića... Uz veliku zdjelu rezanaca s preljevom po izboru (komadići govedine i povrće, jaje i povrće, japanski blagi curry, itd itd itd) uzme se i koji komad tenpure. Tenpura je bilo što namočeno u tijesto za pohanje i nakratko poprženo u ulju: od račića i riblje mješavine preko tikve i lotusa do slatkog krumpira. Rezanci mogu biti i hladni, što je jako dobro sad kad su udarile vrućine, s preljevom od gljiva i nekih osvježavajućih ljepljivih japanskih papričica. Kad sam išla u Japan bojala sam se da će japanska hrana biti dosadna i bland. No jedino japansko jelo koje zaslužuje tu osudu je možda najtipičnije: donburi, ili zdjela riže s preljevom. Preljevi mogu biti kao za udon, ali začini su malo drugačiji, pa je sve skupa... bland. Nije nezačinjeno, nego se začini nekako međusobno potuku, tako da je baš dosadno za jesti. Srećom, uvijek postoji kineska verzija toga jela, malo bolje začinjena. A tu je i yakimeshi, "pržena riža", tj. riža, jaje i još svašta začinjeno i bačeno na tavu. Mljac, kao i sve drugo s "yaki" u nazivu. Dosta raširena kineska (tako mi kažu) hrana, koja se čak može kupiti u supermarketu, jest gyoza (kao malecki burek punjen smjesom povrća i mesa) i nikuman. Nikuman se sastoji od blago kuhanog ili pirjanog mljevenog mesa (svinjskog ili goveđeg) s lukom i začinom, koje se zamota u tijesto i skuha na pari. Jako fino, i također se može nabaviti kao brza hrana. Tako mi ne nedostaje previše domaća kuhinja. Samo kad mi netko spomene nešto što se ovdje ne može naći (kulen, recimo, ili ćevape) sjetim se da mi fali. Kad me baš uhvati nostalgija skuham si pastu ili patate i ispržim komad mesa. A i finu pastu mogu jesti vani, ima jedan restoran/zalogajnica (Quello, Quella) čiji je glavni kuhar učio u Italiji i Španjolskoj, pa mu je pasta baš prava... Moja preporuka ako zabrazdite u Nakamozu. Ukratko - zdebljat ću se. |