Marketing
Himeji, dio prvi: Što se bijeli u gori zelenoj?
Prve nedjelje (i dana) u lipnju zaputila sam se u Himeji, grad poznat gotovo isključivo po svom dvorcu, najvećem, najočuvanijem i najljepšem od sačuvanih drvenih dvoraca. Himeji-jo (jo = dvorac, sjećate se) od milja zovu i Shirasagi-jo, Dvorac bijele čaplje, jer se bijeli nadaleko.
UNESCO je proglasio Himeji-jo svjetskom kulturnom baštinom, i sad je ponos cijelog Japana. Ali skoro nije doživio sadašnju slavu. Prvi put se izvukao u doba "građanskog rata" (Sengoku-jidai, razdoblje zaraćenih... kneževina, recimo, prijelaz 16. na 17. stoljeće), koji je pokosio njegovog zlosretnog rođaka, Osaka-jo (i Himeji-jo je dao urediti Toyotomi). Za vrijeme Tokugawa šogunata dvorac je dodjeljivan šogunovoj svojti i inim prikladnim velikašima, i tako dočekao Meiji restauraciju. Kao svaka poštena revolucija, i Meiji restauracija bila je pogubna po relikte prošlog razdoblja. Posebno su stradali dvorci, djelomice kao simboli reakcionarnog feudalizma a djelomice jer su bili skupi za održavanje. Carskom uredbom sravnjeno je ili spaljeno preko stotinu dvoraca, a neodržavani Himeji-jo je polako propadao i na kraju prodan na dražbi. Kupac je platio 23 i po jena (što je, istini za volju, tada nešto i vrijedilo: 1,5 gram zlata za jen) u biti za zemljište, ali dvorac ipak nije srušen, možda zbog manjka novaca. Spas se pojavio u liku pukovnika Shigetoa Nakamure, pomoćnika u Ministarstvu vojske, koji je uspio obrlatiti nadležne da zadrže Himeji-jo kao jedan od "reprezentativnih" dvoraca. Čak je i dio vojnih sredstava svrnuo u održavanje dvorca. Dvorac se izvukao i tokom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, a krajem 1950-ih dočekao je i potpunu stručnu obnovu i rekonstrukciju nekih pomoćnih zgrada.
Toliko što se teorije tiče. A u praksi... Himeji-jo je prekrasan, fotogeničan, sjajan. Ne toliko na prvi pogled iz daljine, koliko jednom kad se počneš šetati po dvorištima i zgradama. U vodiču optimistično prenose procjenu da za obilazak treba sat i pol. Ha! Obilazila sam ga tri i po sata... Priznajem, dosta vremena je otišlo na fotografiranje, imam preko 200 fotografija samog dvorca. (Jesam li spomenula da je fotogeničan?) Ne brinite, neću ih sve utrpati u blog (samo pola, ha!), pa odite na Photobucket pogledati ostale...
Oba Himeji kolodvora (JR i privatna Sanyo željeznica) izlaze na središnju aleju s koje puca neometani pogled na dvorac (nisu ni Himejani ludi).
Grad kao japanski grad, pa je ulica posuta kipovima od kojih je ovaj baš... dražestan.
Nizozemski kompas (tko drugi ima Zud?)
Po običaju, uspjela sam banuti u "pravi" dan. Iako u vodiču lijepo piše da je u Himejiju festival najesen, ove godine su ga iznimno organizirali 1. lipnja. Na prilasku dvorcu dobrovoljci i plakati upozoravaju da se zbog festivala na ledini u Sannomaru (treći krug utvrda, brojeći od glavnog dvorca, maru = krug) neće uvijek moći ulaziti kroz glavna vrata. Kako je festivalska povorka baš ušla u krug dvorca, vrata su ponovo bila otvorena, pa sam s rijekom ljudi (koji su, srećom, došli gledati festival a ne dvorac) ušla kroz Otemon (glavna vrata, mon = vrata).
Grb na vratima je u biti carski, ali su ga carevi već odavno (još od Ashikaga šoguna) dodjeljivani raznim "slugama carstva", pa je i Toyotomi, seljački sin, dobio taj častan grb na korištenje.
Festival! Gužva! Ništa se ne vidi ako ne platiš 500 jena za tribine...
O-mikoshi (prijenosna svetišta) u điru, Japanke pod suncobranima da ih slučajno sunce ne potamni.
Festivalac na putu do bojišta.
Pomoćne zgrade Himeji-jo, a i sam glavni dvorac, labirint su bijelih zidova i sivih crjepova. Dan je bio baš savršen, jedan on onih bistrih ljetnih dana kad je nebo plavo a sunce jarko, i dvorac je sjao u suncu.
Umjesto da se odmah zaputim do glavnog dvorca, krenula sam obilaziti Nishinomaru (zapadno dvorište), u kojem su djelomično rekonstruirane damske odaje sagrađene za princezu Sen, unuku Ieyasua Tokugawe i udovu nesretnog Hideyoshija mlađeg koji je izgorio zajedno s Osaka-jo. Sen se sretno preudala za novoimenovanog gospodara Himeji-jo, pa su za nju uredili nove odaje.
Zid Nishinomaru (one četvrtaste rupe su puškarnice)
Damske odaje Nagatsubone, duuuugački hodnik koji se u tri razine penje klisurom koja čini glavni dio obrambenih zidina zapadne strane dvorca...
Samo ime ove vrste odaja u sebi sadrži dužinu (naga) i dvorsku damu (tsubone).
Hodnik se može obići pod uvjetom da se izuješ i nosiš cipele sa sobom (izlaz je na drugom kraju). Izuvanje pri obilasku raznih dvoraca i hramova mi je postalo sasvim normalno, čak mi bude i drago da malo odmorim stopala hodajući bosonoga ili u čarapama. Pravo je zadovoljstvo hodati po glatkim drvenim podovima...
Prozor
Uz zidove se inače nalaze otvori za bacanje kamenja, vrele vode i govana na napadače. Moram priznati da prvi put čujem za korištenje ovih trećih projektila, možda spada u bakteriološko ratovanje kao što je katapultiranje trulih lešina u grad pod opsadom... a možda samo računa na gadljivost napadača.
Vrata
Druga razina
Između hodnika i zidina
Hodnik je zbilja, zbilja dugačak:
(ograđuje pola Nishinomaru)
Pogled na glavni dvorac iz damskih odaja:
Naravno da sam za razliku od ostalih turista morala zaviriti kroz svaki prozor i ući u svaku sobu. Iako su prazne, svaka je drugačija, i kroz svaki prozor pogled malo drugačiji... Nije ni čudo da mi je trebalo toliko vremena za cijeli dvorac. :)
Treća razina
Skale u potkrovlje
Krov
Primijetite grbove na kraju crjepova - ovi pripadaju obitelji Honda, u koju se udala Sen, i prilično sliči klasičnom Tokugawa grbu. Crjepovi dobrim dijelom odaju u koje doba (tj. pod kojom vlašću) je pojedini dio dvorca uređen.
Na kraju hodnika - rekonstrukcija uređenja Seninih odaja, s lutkama nje i jedne od dama kako igraju Memoriju (na školjkama su naslikani parovi prizora), prema suvremenoj slici.
(Japanci baš vole stavljati rekonstrukcije i lutke u svoje muzeje)
Ako ste se pitali što se događa sa svim onim vrećicama koje turisti dobiju da bi u njima nosili svoje cipele - recikliraju se:
A ovi misteriozni snopovi blizu izlaza?
Nisu nikakvi zavjetni darovi ili poljoprivredni proizvodi - to se suše zaštitne navlake za mokre kišobrane (kakve u kišni dan dobijete na ulazu u muzeje i supermarkete, a vjerojatno i druge javne zgrade, da ne kapate po podu). Dan prije je lila kiša, čemu sam mogla zahvaliti bistrinu ovog sunčanog dana...
Nastavak u idućem blogu.
Post je objavljen 14.06.2008. u 16:40 sati.