MA3CA

Neki će reći "to je nemoralno", neki će odobravati riječima "ako ne sazna to se ni ne računa", ali samo ja znam pravu istinu. Muči me savjest, nije da me ne muči, ali opet kad bolje razmislim nisam mogao ništa protiv toga. Nikad prije tog dana nisam ozbiljno slagao ženu, a kamoli je prevario. Međutim tog dana, suprotno svim mojim načelima etike i morala, nisam mogao postupiti drugačije. Nemojte me suditi, jer da ste se našli u mojoj situaciji postupili biste isto. Dugo sam smišljao razlog, gutao knedlu u grlu i nervozno šetao po kući. I na kraju izustio laž:

- Draga zaboravio sam kupiti pelene, morat ću skočiti do dućana po njih.-

Pelene... Malo mi je bilo neugodno što sam se tog trenutka morao poslužiti djecom, ali to je bilo najuvjerljivije što sam mogao smisliti. Za svaki slučaj, sakrio sam dvadesetak preostalih pelena, kako žena ne bi posumnjala.

- Po pelene? Meni se čini da je još bilo u paketu jučer. - konstatirala je žena.
- Ima još samo dvije, a treba kupiti i maramice, idem u DM, tamo su jeftinije - izvalio sam ja sa sigurnošću iskusnog brižnog oca.

Izletio sam iz stana brišući znoj sa čela. Uvijek kad ozbiljno lažem, a to je zaista rijetko, znojim se ko pas. Ko lažljivi pas. Upalio sam auto i stisnuo gas do daske. Vraćao sam se na posao, jer je ona bila tamo. Bilo je već oko 6 popodne kad sam stigao. Izgledalo je da više nema nikoga u zgradi. Svjetla su bila pogašena. Otključao sam i ušao u zgradu te otišao u svoj ured. Ona je bila tamo, na stolu. Uzeo sam je, bez riječi.

Kući sam se vratio kroz sat i nešto, noseći pelene i maramice koje sam kupo u dućanu ispod zgrade. Naravno da nisam stigao do DM-a.

- Odvratna gužva, bila je neka saobraćajka pa sam čekao u koloni - , pokušavao sam se unaprijed opravdati. Ništa nije posumnjala.

.................................................................................................................

Sljedeće jutro probudio sam se u osam i ustao prije nje. Bila je subota i imali smo cijeli dan pred sobom. Veselio sam se tome i htio sam ga učiniti posebnim. Nju sam želio učiniti posebnom. Ne, nije to bila grižnja savjesti zbog jučerašnjeg događaja, bilo je to moja iskrena želja. Pripremio sam doručak kakav ona voli i posebno se potrudio oko aranžiranja stola, što mi inače baš i nije jaka strana. Ona se probudila oko pola devet i ušla u kuhinju u svojoj svilenoj pidžami. Bila je zanosna kakva samo ona zna biti. Prišao sam joj i poljubio je.

- Sretna ti godišnjica braka draga -
- I tebi dragi - uzvratila je s nježnošću i razvukla usne u osmijeh kad sam joj darovao malu crvenu kutijicu.
- Sjetio si se?? Nisi zaboravio?
- Naravno da nisam, taj dan nikad ne zaboravljam.

Otvorila je kutijicu i skočila od sreće.
- Prekrasan je! - uzviknula je - Zapamtio si da sam ga gledala za Božić.
- Aha - odgovorio sam smireno.
...................................................................................................................

Moja ženica u svoj svojoj sreći nije bila ni svjesna što sam sve proživio u protekla 24 sata. Prvo me je jučer ujutro uznemirio alarm na mobitelu. Na zaslonu je pisalo. Sutra je god. braka, kupi poklon. Blažena tehnika, pomislio sam i istog trena počeo grozničavo razmišljati što kupiti. Treba biti nešto veliko, nešto od čega će joj stati dah, jer je brojka bila okrugla. Na sreću sjetio sam se da smo za Božić proveli pola sata na zimi, pred izlogom, diveći se jednom dijamantnom prstenu od bijelog zlata. Ona se divila prstenu, a ja cijeni. Sad nije više bilo uzmaka, a bogami ni vremena za smišljati plan B. Molio sam Boga da je prsten još tamo. I bio je. Olakšao sam račun za izvjesnu količinu novaca i vratio se sav ponosan na posao. Odmah sam ga pokazao tajnici koja je iskolačila oči i za trenutak poželjela biti na mjestu moje žene.

Prsten sam ponosno stavio na stol, jer sam očekivao da će se glas proširiti te da će se doći diviti i ostale kolegice. I tu je i ostao. S obzirom da je bio petak, brže bolje sam se spakirao i otišao kući. Zaboravio sam crvenu kutijicu s prstenom na svom radnom stolu.

Sad ću pisati malo u stilu "Dragi dnevniče" jer je takova situacija nastupila. Naime mnoštvo inspirativnih događaja tijekom ovijeh praznika naprosto traži da ovo bude zapisano. Naravno postoji još jedan razlog, a taj je da danas nemam inspiracije, a bogami ni snage ni vremena napisat neku ljubavne priču s elementima melodramatičnog humora i slično.

Pa krenimo.

Dragi dnevniče, posljednja tri dana bila su jako uzbudljiva i dinamična i relaksirajući. U višednevnu posjetu je stigla moja mama s ciljem bavljenja unucima i peglanjem veša kojeg više nismo imali gdje posakrivat po ormarima, pa smo žena i ja imali malo vremena za sebe, a bogami i za izlaske. U petak je bilo loše vrijeme pa smo se više bavili sobom, a manje izlazili, što smo nadoknadili u subotu. U subotu nam je u cjelodnevni posjet stigla prijateljica Znojana. Znojana je još uvijek djevojka pa smo joj malo uvalili klince da vježba na njima ( a i da se mama malo odmori) te smo je usput, nebudilijeni udijeli hrpom predbračnih i bračnih savjeta ne ulazeći pritom u problematiku intimne prirode, već se fokusirajući na problematiku podjele poslova i odnosa prema svekr(i)vi. Nakon udijeljenih savjeta od strane moje ženice, nisam baš siguran da će se Znojana uskoro odlučiti na brak.

Popodne, kad je sunašce ponešto uminulo odlučismo se malo provozati do Samobora na kafu i kolače. Međutim na putu prema Samoboru na pamet mi padne da bi za promjenu mogli skočit do Brezovice, jer tamo ima jedan zgodni dvorac, a nekad je tamo bio i kafić na otvorenom. Na ulasku u Brezovicu, preko cijele ceste, protezao se natpis: "Dani Brezovice od 25-27.06.2004". E nismo mogli bolje izabrat mjesto, bio je moj sljedeći komentar. Međutim, dvorac je poprilično obrastao u travu i nema više kafića na terasi. Vozeći se prema tzv. centru sela nismo uspjeli identificirati ni jednu manifestaciju, a ni ljudi baš nije bilo na cesti da ikoga upitamo što bi se to trebalo održavati. Na kraju smo zaključili da su se svi seljani okupili u nekom podrumu i natječu se u ispijanju gemišta i pišanju u dalj. Ništa, idemo dalje, ipak za Samobor. Tamo je bilo standardno dobro.

Navečer smo dječicu uvalili ponovno mojoj majci i odlučili, kao što napisah u jučerašnjem postu, malo izač van, drito u centar, na špicu. A na špici relativno malo ljudi, ima mjesta i za sjest i za popit. Izlazak je bio baš relaksirajući. Za oko su mi zapele djevojke, žene, majke. Mislim ono, došlo je ljeto, a nemreš ni je dnu poštenu žensku nogu vidit. Od 200-300 žena koje sam detaljno pogledao u trenucima kad su žena i Znojana vodile jedan dugi dijalog svezigledno cipela i možebitnih sniženja, zapazi sam samo jedan jedini minić. Uglavnom platnene hlače, do poda, nema čak ni kratkih, a od ono malo suknji, najkraća je bila do koljena. SKANDAL. Onda je prošla jedna mlađa cura u nekom traper miniću i visokim štiklama i donekle popravila dojam večeri.

Nedjelju sam proveo u odmoru i jelu, te ponovnom večernjem izlasku.

Danas nema priče jer idem van (nakon jedno godinu i pol). Baš me zanima kako se to mladež zabalja subotom uvečer. Tako mi Bog pomogao.

Probudio sam se teško. Još polupijan od sinoćnje pijanke u birtiji kod Debelog, zapalio sam cigaretu i povukao dugački dim. Bilo mi je malo lakše. Soba je zaudarala po ustajalom zraku i alkoholu i nekoj mješavini mokraće i znoja. Očito sam ponovno promašio zahod i popišao se u špajzu. U stanu je bilo jmračno, jer su šalaporke na prozorima bile zatvorene. Ustao sam i krenuo ih otvoriti, ali sam se glavom udario o luster pa sam završio na podu. Podigao sam se i spotičući o čaše na podu krenuo prema prozoru. Otvorio sam prozor i ustanovio da pada kiša. Opsovao sam Ga. Jesam. Nije razlog tomu bila ova dosadna kiša u nedjeljno jutro. To je bio samo povod. Nakupilo se toga, a svemu tome je On bio kriv. On je kriv što me žena ostavila, On je kriv što noći provodim u birtiji, a dane znoj prolijevam na suncu, On je kriv što živim u ovoj daščari pljesnivih zidova. Kriv je!

Otvorio sam vrata od špajze i ugazio u lokvu. Opsovao sam. Mrzio sam se zbog toga, mislim zbog svoje nepreciznosti kad sam pijan. Uzeo sam neku krpu i obrisao tekućinu na podu te uzeo teglu pekmeza. Namazao sam pekmez na kruh i zakuhao kavu, tursku. Zapalio sam i drugu cigaretu. Kolumbo je sranje, ali je jeftin. Popio sam dva gutljaja kave, turske i pojeo kruh s pekmezom od šljiva.

Nakon treće cigarete bio sam u vrhunskoj formi. Zakašljao sam se ko konj i ispljunuo neki zelenožuti. Ovaj put u WC školjku. Bilo je već 10 sati i bila bi šteta da se ovaj dan potrati bez veze. Nedjelja je, dan odmora i zabave. Uzeo sam Sportske od četvrtka i prolistao ih. Prolistao sam ih i u četvrtak, ali sam već zaboravio o čemu sam čitao. Kažu da alkohol ubija mozak. Čini se da imaju pravo. Počeo sam zaboravljati, prvo imena, a sad mi već fale i cijeli dani. Nema veze, od nečega se mora umrijeti.

Sportske sam već pročitao do pola jedanaest pa sam počeo razmišljati što ću sa sobom. Mislim za danas, da se razumijemo. Ljilja! Da, Ljilja bi mogla biti dobar izbor za ubit ovo nedjeljno dopodne. A možda i popodne, jer ako ne stane kiša neću moći na utakmicu Omladinca. Opsovao sam tu j**** kišu. Mora mi pokvarit jedini dan kad u miru mogu gledat utakmicu.

Nazvao sam Ljilju. Prvo mi se javila ona uljudna gospođa i poručila mi da imam još osam i pol kuna na računu, a onda je mobitel konačno zazvonio i javila se Ljilja. Rekao sam Ljilji da dođe do mene jer vani pada kiša, a ja nemam upotrebljiv kišobran. Poručio sam joj i da usput, dolje kod Karla u mesnici, kupi kutiju ćevapa po 15 kuna, a ja ću se pobrinuti za tekuća pitanja.

Nasmijala se kad sam joj to spomenuo. Ljilja je volila sa mnom popiti. Volila je više popit lozu nego Boga vidit. Rekla je da će doći za sat vremena, čim maloj ispeće jaja i ponfri. To me je jako razveselilo jer ću konačno nešto toplo pojest. Znam unaprijed da ću joj to morat vratiti u krevetu. Nije da mi to ne paše. Ljilja baš i nije neka ljepotica, nije nikad ni bila, ali mene to ne smeta. Nije ljepota najvažnija, ona je ionako prolazna. Moja je žena bila lijepa, pa šta sad imam od nje. Otišla je drugom čovjeku. J***š ljepotu i Ljilju j***š. Ma šta ja to pričam, dobra je Ljilja. Skuha mi ponekad ručak, brine se za mene, uzme mi veš pa ga opere, nekad i opegla ako ne pije previše. Ne znam da me baš voli (ma ne volim ni ja nju previše), ali i njoj treba muško, ako me razumijete. Njezin Zdravko je u Popovači već 3 godine na liječenju, pa joj fali ona stvar. U krevetu Ljilja zna znanje. Pričala je ona meni gdje je ispekla zanat.

Poslao je nju Zdravko u Njemačku prije kojih 7 godina. Trebala je radit kao konobarica kod nekog njegovog daljnjeg rođaka, na crno. I radila je prva dva mjeseca, a onda je shvatila da tako može crnčit sljedećih 20 godina, al' da neće ništa zaradit. U međuvremenu se sprijateljila s jednom našom curom tamo, koja ju je uvela u "posao", znate šta mislim. I "posao" je dobro krenuo sve dok jednom tipu nije puknuo kurton, a ona zatrudnila. Nije mi rekla zašto nije pobacila, ali je Zdravku rekla da je dijete njegovo. Vratila se u Hrvatsku i sve je bilo dobro dok ju nije prepoznao jedan Zdravkov prijatelj koji se vratio iz Študgarta. Nakon toga je Zdravko počeo jako cugat, a dobio je i na živce kad se dijete rodilo. Mala je bila plavih očiju i kose, a on i Ljilja crni ko cigani. Razumijem ja Ljilju, htjela je ona brzo zaradit pa napravit kuću i kupit Zdravku Mercerdes, a vidila je da od poštenog rada od toga nema ništa. Ma dobra je moja Ljilja.

Gle, kiša je stala. Možda ipak ima šanse da popodne odem s dečkima na nogomet. Slagat ću Ljilji da moram ići k Slavku u posjet u bolnicu, pa me neće previše gnjavit u krevetu.

Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam. Dobio sam brzojav iz ubožnice: "Majka preminula. Ukop sutra. S poštovanjem". Ali to ništa ne znači. Možda je to ipak bilo jučer.

Ovim riječima počinje jedan od romana koji je negdje na polovici mog života izazvao, pravu malu revoluciju u meni. Stranac, Alberta Camusa. Sjećam se kao sada, da kad sam ga pročitao, nisam mogao spavati dva tri dana. Pitanja su samo izvirala iz mene, a odgovora nigdje. I to ona egzistencijalistička, koja ni pod razno nisam sam sebi do tad postavljao. Ili se nisam usudio postaviti. Što je to bilo što me toliko potreslo? Sad kad gledam s ove distance i pesrspektive znam što je. U gospodinu Mersaultu sam prepoznao sebe i ta spoznaja je u prvi tren izazvala gađenje, ali ubrzo je rodila i želju za promjenom za spoznajom svijeta, vanjskog i unutarnjeg.

Transformacija je bila munjevita. Od dokonog šminkera koji je slušao Italo disco pjesmice ušao sam u dark fazu. Počeo am čitati Poe-a, Camusa i ostale "dark pisce", slušati Cure, Bauhaus, Leibach, .....

A kažu da se čovjek ne može promijeniti.

Danas sam roštao po svojoj kućnoj biblioteci i naišao na tu knjigu koja je vjerujem promijenila tok mog života. Naravno, ponovno sam je pročitao u dahu i opet mi se čini da sam tamo gdje sam bio i prije 17 godina.

Pitanja, pitanja i samo pitanja, a odgovora na njih nema. Sad ponovno, po ne znam koji put, znam da ništa ne znam. A mislio sam da sve znam. Tko zna? Ah nitko ništa ne zna. Krhko je znanje, možda su sumnje ušle u me, a možda su sanje.....

E sad sam stvarno poludio na ženu. Hajde razumijem da ja gledam ove bedake 90 minuta, ali ne razumijem kaj nju tjera da sad gleda analizu utakmice. I to ne samo na HTV-u, nego i na Novoj TV. Evo baš ulazi Otto u studio, da vidimo šta kaže.

Otto:Zar smo mi stvarno očekivali prolazak u drugo kolo?
Komentaror:Pa nadali smo se...
Otto. Jedno je nadati se, a drugo je realnost. Pa zar ste mislili da kraj jedne velike Francuske i Engleske mogli...
Komentaror: Da li je ovo vaše zadnje vođenje reprezentacije
Otto:Ne bih ja sad o tome....

Bez komentara.

- Tata, moram ti nešto ispričati.

Tako je započeo jedan od današnjih razgovora s mojim četverogodišnjim sinom. Početak tog razgovora govorio mi je da je stvar ozbiljna, jer kad mi se malac obrati tim riječima, znam da ima nekih problema u vrtiću. Zadnji put je to bio dečko koji ga je psihički i fizički maltretirao, predzadnji put je on opalio nekog prijatelja nogom u zube, naravno sasvim slučajno, a prije toga mi se požalio da se ni jedna cura neće igrati s njim. Iskreno, bojao sam se što će biti ovaj put.

- Reci sine što te muči, velim ja njemu prijateljski.
- Tata, Klaudija i Matea su jedna drugoj pokazivale pišu kad smo bili samo u gaćicama u krevetu.
- I? Pitam je onak nezainteresirano.
- Onda su se okrenuli prema Ani i njoj su je pokazali.
- I? Velim ja ne znajući kako da se izvučem iz tog razgovora. Mislim, planirao sam ja njega obaviti ali kojih desetak godina kasnije. Ono počneš s pčelama i cvijećem....
- I onda sam ja to vidio i pozvao sam tetu Mariju i ona je došla i rekla im je:
- Kaj je cure, kaj su vam piše tak lijepe da se trebaju pokazivat?

Fijuuu. I tu je stvar na sreću (po mene) završila, jer nam je mama prekinula prvi muški razgovor pozivom na ručak.

Bilo je 7 sati kad su stigli pred njenu kuću u Svetoj Nedjelji.
- Branka uzmite 2 tjedna dopusta i ovaj mali poklon od mene, rekao je kao da će se rasplakati, gazda Jozo i pružio joj podeblju kuvertu.
- Joj gazda, pa nemojte.....puno vam hvala...., jedva je izrekla Branka još vidno uzbuđena. Pozdravila je gazdu i krenula prema kući, otvarajući kuvertu. Unutra je bio novac, 1000 eura. Istog trena zaboravila je i pljačku i brige i stres i vidjela sebe i Krešu pod palmama Balija ili tamo nekog južnopacifičkog otočja s palmama i kilometarskom pješčanom plažom.

Bila je u sedmom nebu i željela je što prije svoju sreću, ali i današnju avanturu podijeliti s Krešom i otkriti mu njenu malu tajnu. Krešo je ležao na sofi zamotane glave i nekako plašljivo gledao u Branku.

- Krešo, što ti se dogodilo? Zabrinuto upita Branka.
- Ma ništa, opalio sam se u štok kad sam išao u podrum po krmenadle.

U njegovom glasu osjetila se nelagoda.
..........................................................................................................

- Dobar dan gospođo Đurđa.
- Dodar dan gospon Franjo.
- A, gdje mi je gospođa Branka, moram ju počastiti s kavom, dobil sam pretprošlu srijedu 200 kuna, pohvali se Franjo Đurđici. Kaj je bolesna, nema je već dva tjedna.
- Ona vam je na nekom Boliju ili Baliju, tam negde na moru. Dobila je 2 tedna slobodno od gazda Joze i otišla ženska na odmor. Sama, bez muža, ispod glasa objasni Đurđica situaciju.
- Kako to mislite bez muža, zar su se posvađali?
- Ma ne, zavšil je v reštu, pokušal nas je okrasti, ma znate za onu pljačku prije pol meseca, to vam je bil on. I Branku su dugo ispitivali, al joj nisu niš dokazali, a i ona se branila od lopova, oču reći svog muža...
- I kako su ga otkrili? Gđa Branka ga je prepoznala?
- Ne, bedaka je videl sused Joža kad je ovaj skidal krvavu čarapu z glave mam ga je opisal, a zapisal si je tablice od njegove Škode.

..........................................................................................................................................

Branka se je upravo mazala faktorom 60 jer je negdje pročitala da je u ovim južnim krajevima sunce jako. Stavila je svoje nove sunčane naočale koje je kupila na Trešnjevki i pomislila: Kak sam ja sretna!

Ma nema šanse na napišem danas priču do kraja. Ova me utakmica dokrajčila emocionalno i fizički (žena mi se bacila u krilo na 2:1, a s obzirom da ima 56 kg slomila me skroz!).

Idem da se lečim.

- Mala, daj novce, promuklim glasom zatraži tip prijeteći nožem i pružajući joj plastičnu vrećicu.
- Branka se jednom rukom primi za vrat, jer joj se komad sendviča zaglavio negdje duboko u jednjaku, a drugom je primila bočicu soka i naiskap ga popila. Sendvič je konačno proklizio do želuca te je hrabra blagajnica prihvatila vrećicu koju joj je tip dao te je u nju počela trpati novac. Pod pultom je bilo oko 20.000 kuna, po njenoj procjeni.
- Ajde brže kravo glupa! povikao je nervozno tip mašući nožem.
I njezin Krešo ju je ponekad zvao kravom kad bi se naljutio na nju, ali ona bi mu to uvijek oprostila jer je znala da ju bezgranično voli. Ovom tipu to nije mogla oprostiti, ta samo ju je njezin Krešo mogao tako zvati. A nije mu mogla oprostiti ni to što će nakon ovoga sigurno dobiti otkaz.
- Aaaaaaaaaaaaaaaaaaghhhhhhhhhh, proderala se Branka iz sveg glasa i raspalila tipa teškom bušilicom za papir po glavi.

Krv joj je posve udarila u glavu, um joj se za trenutak pomračio te je poput mačke skočila na pult s namjerom da ga preskoči i zada konačni udarac drskom pljačkašu. Tip je u trenu shvatio njezinu nakanu te se je brzo pridigao i izletio van raskrvavljene glave, ostavivši za sobom vrećicu punu love. Branka je izletjela za njim i iz sveg glasa povikala: - Ljudi lopov, štel me je opljačkati, pomozite. Međutim lopovu više nije bilo ni traga ni glasa.

Ubrzo je stigla policija i gazda Jozo te su ustanovili da je u vrećici bilo točno 26.452 kune. Branka je policiji dala detaljni opis pljačkaša koliko ga se sjećala prije pomračenja uma. Jozo ju je pred svima pohvalio i istaknuo kao primjer hrabrosti na što su inspektori okrenuli očima. U pozadini te velike hvale bila je njegova "zaboravnost" uplate police osiguranja koju je morao obaviti još prošli tjedan, a i Brankin čin je shvatio kao izraz krajnje privrženosti i lojalnosti što mu je nadasve laskalo. Volio je da ga ljudi cijene, hvale i poštuju pa se je nakon odlaska policije velikodušno ponudio da ju odveze kući. Branka je prihvatila, jer mu se nikad nije usuđivala suprotstaviti.

još malo reklama.....

Bila je srijeda, sportski dan. Gospodin Franjo odlučio se danas kladiti za 30 kuna jer je bio gotovo siguran u da će pogoditi 4 para koji će mu donijeti dobitak od 200 kuna. Mučio ga je samo posljednji par: Slaven Belupo i Varteks i nakon duljeg premišljanja ipak stavi pobjedu Slavena. Iz starog smeđeg novčanika izvadi 30 kuna i s osmijehom na licu ih preda službenici Branki. Branka potvrdi okladu i vrati listić gospodinu Franji. Franjo se zahvali i laganim korakom, kao da ima krila izađe iz kladionice.

Pogledala je na sat. Bilo je točno 14,35h. Znala je da sad slijedi kratki predah od stranaka i da može u miru pojesti svoj sendvič s piletinom i svježim rajčicama i popiti bočicu soka na razrjeđivanje koju je ponijela od kuće. Branka nije bila rastrošna kao njena kolegica Đurđica iz kontra smjene i nikad nije naručivala ćevape iz pečenjare preko puta. Izračunala je da mjesečno uštedi i do 400 kuna ako se hrani iz vlastitih zaliha i pije sok na razrjeđivanje, koji, zamislite, košta 8,50 kuna kod tete Marijane. Budala, mislila je Branka, ona daje 10 kuna za dva deci đusa, a ja si za te novce napravim 8 litara soka od naranče.

Branka je već dvije godine uporno štedjela svaki novčić s namjerom da sebi i mužu Kreši priušti skupo putovanje na Bali ili tamo neke egzotične otoke. Krešo naravno o tome nije imao pojma, a da je imao to sigurno ne bi odobravao, jer je u kući konstantno falilo novaca za cigarete, pivice i novine pa je Krešo bio dodatno frustriran s obzirom da već tri mjeseca nije radio. Falilo joj je još 4-5 tisuća kuna i san bi joj se ostvario. Ali gazda u zadnje vrijeme nije bio baš zadovoljan poslom i ostvarenom zaradom pa je jednom, onako usput, najavio možebitno zatvaranje ove kladionice.
- Jebga, niste mi profitabilne cure, rekao je prošli mjesec gazda Jozo Branki, dajući joj zgužvanu kovertu s dvije tisuće kuna na crno.

I tako je Branka , jedući pohlepno svoj self made sendvič, čas veselo zamišljala sebe i Krešu pod palmama Balija, a čas se mrštila pri pomisli na gazda Jozu i neizvjesnu joj egzistenciju, kad u kladionicu upadne tip s nekakvom čarapom na glavi.
Branki zasta dah i komad sendviča u grlu.

Katastrofa. Jedanput godišnje sjednem ja pred televizor u namjeri da gledam tekmu, ženi deaktiviram CSU (Centar za smetanje i uznemiravanje) i onda gledam 45 minuta nekakav mlačni nogomet, što bi blogeri rekli almost cool. Velim 45 minuta, jer sam odlučio se drugo poluvrijeme prošetat s djecom po kvartu. I ništa, vratim se doma točno u 91 minuti, a ono rezultat 0:0. Nemam riječi. sva sreća kaj je Brankec svojim nadasve stručnim komentarom i popratnom reminiscencijom to sve skupa popratil, inače bi bil v ku (kupaoni). Toliko od mene za danas.

Laku noć!

Već nekoliko dana namjeravam pisati o ovoj temi, ali odustanem jer znam da bih za nju morao potrošiti sate i sate kako bih je kvalitetno obradio, a vremena nikad dovoljno...

E pa nemam ga ni danas, ali današnji događaj sa Kostadinkom (supružnicom) kao da mi je gurnuo tipkovnicu pod prste i rekao: PIŠI, ISTINA MORA BITI OBZNANJENA!

Legnem tako ja danas tek oko 18h u sobu, daleko od žene, dece i ostalih možebitnih popodnevnih uznemiravača s namjerom da ubijem OKO na pola sata. I dođe meni prvi san na oči, kupujem ja neke auto dijelove po super povoljno cijeni (uljni filter za 32 kn), uživam u tome, kad čujem ja izvan te priče otvaraju se sobna vrata i Kostadinka se prodere:

- Pa Živadine (odn. ja - Op.a.) srećo jesi ti normalan, spavaš ha? Reko si otić u voćarnu, a nisi, pa sad nećeš ništa ni kupit, kad su ljudi sve pokupovali, a treba nam krumpira mladog luka, i paprike!!!! Gdje ću ja to sutra nabavljat, a lijepo znaš da dolaze tvoji na ručak. Gledam ja tebe cijeli dan, samo loviš priliku da šmugneš u sobu, e nećeš........

- Užas subotnjeg popodneva postao je moja stvarnost. Proradio je "Centar za smetanje i uznemiravanje" kod moje žene. Tjednima je bio obuzdavan, ili se pritajio i već sam mislio da sam GA SE RIJEŠIO (uvijek se nadam). Ali Vraga, pritajio se on, čekao da se opustim i proradio kad sam se najmanje nadao, u subotu popodne, nakon cijelog dana jurcanja s djecom po sunčini i igranja nogometa točno u podne.

Za mlađu mušku populaciju i one koji nisu u braku, ali i za one koji žive nevjenčano (na probi) objasnit ću ukratko problematiku tog Centra koji se nalazi isključivo u ženskom mozgu, a smješten je između područja zaduženog za uočavanje izuzetno povoljnih kupnji i onog zaduženog za cipele. Ostala muška populacija koja je u braku dulje do 13 mjeseci zna o čemu govorim i oni mogu istog trena prestati čitati ovaj teorijski dio teksta.

Odmah na početku, dragi moji dječaci, moram razbiti vašu iluziju da vaša djevojka nama razvijen taj dio mozga ili da ga uopće nema. Ima ga sigurno, ali se taj dio mozga aktivira isključivo 13 mjeseci nakon stupanja u brak (ne zna se razlog tome, ali stručnjaci smatraju da je razlog tome navlaćenje na tanak led), iako i prije tog vremena postoje određene naznake koje mi muškarci zanemarujemo na konto naše zaljubljenosti. Osjećaj je jednak onome kad vam se svidi polovni auto i želite ga pošto poto kupiti, pa ne vidite da je bio na krovu, da je triput udaren i prefarban kompletno i još par sitnica koje suprotno svim razumskim kriterijima ne biste smjeli zanemariti.

Privi značajniji simptomi počinju laganim prijekornim pogledom kad izrazite želju za gledanjem neke važnije utakmice, nastavlja se cvonkanjem zbog čitanja novina za stolom pri doručkuručkuvečeri, a završava potpunom zabranom popodnevnog drijemanja ili opuštanja kad po vašem mišljenju nemate nekih većih obiteljskih odn. kućnih obaveza.

Nemam sad dovoljno vremena da dublje obradim ovu temu, ali ako ima zainteresiranih rado ću mu pomoći savjetima kako se djelovanje tog Centra da zaobići. Glupo bi bilo da to ovako i javno obznanim, jer dobro znamo da neprijatelj (supruge. Kandidatkinj eza supruge, priležnice i sl. kategorije žena) nikad ne spava, tj, možda čita ovaj blog i skuplja korisne informacije.

DOBRA VIJEST, MUŠKARCI MOJI, JE TA DA SE CENTAR SAM OD SEBE ISKLJUČI IZ NEPOZNATIH RAZLOGA (MOŽDA ZBOG PREOPTEREĆENJA), NA TJEDAN - DVA, A PONEKAD I DULJE, SVAKE 2-3 GODINE, PA IPAK NIJE TAKO STRAŠNO. MOJA TRI TJEDNA SU UPRAVO PROŠLA.

- Bok, ja sam, Hana.
- Book, kak si?
- Čuj kupila sam novi auto i ... kad upalim žmigavac, žmiga mi samo jedno zeleno svjetlo na kome su 2 strelice za lijevo i desno...
- da i ????
- Pa na starom sam autu imala posebnu žaruljicu za desni žmigavac, a posebnu za lijevu.
- Aha, ma to ti je jedno svijetlo za lijevi i desni žmigavac...
- Ajoj, a ja sam stalno gurala ručicu prema gore za žmigavac
-Da, i kaj je to čudno? Gore guraš kad ideš desno, a dolje je pritisneš kad ideš lijevo.
- pa ja sam mislila da samo moram gurati gore, jer imam jednu žaruljicu
-Pa dobro i kaj si mislila da auto sam skuži kad ideš lijevo pa si prebaci žmigavac po potrebi??????
- Ahaaaa.

Ovo danas je bio zboditak na lotu. Konačno jedan savršeni vrući ljetni dan, bez oblačka (računajući do sada kad se naoblačilo, grmi sijeva i lijeva). Konačno da možeš djecu izvest na cjelodnevni izlet. Uživancija.

Petak se naravno u mom slučaju spaja u jedan dugi dugi vikend, a ženica "nažalost" sutra radi pa ću ga morati iskoristiti u sasvim muške svrhe (obilazak onih shopova u koje žene ne žele ni primirišat).

KAKAV SAVRŠEN DAN! Upravo sam pogledao Nijemog svjedoka, a možda pogledam i malo Nemoguće misije pa onda u krpice.....

- Nažalost, gospodin Vukman je imao tešku frakturu lubanje i višestruke prijelome. Nije preživio nesreću.
Lana je pokrila lice rukama i zaplakala. Suze su joj tekle bez nekog reda niz savršeno mlado lice koje bilo prošarano tek s nekoliko ogrebotina, a misli i osjećaji bili su zbrkani.

- Sestro, dajte joj sredstva za smirenje, 3 kubika dijazepama!
- Odmah doktore.

Lana je uskoro zaspala jecajući.
………………………………………………………………………………………………………

Drugo buđenje, bilo je ugodnije, nekako tiše, nekako…
- Lana, Lanice dušo, kako si? Mama je, jel me čuješ?
Čula ju je vrlo dobro, ali nije imala snage otvoriti oči, ili nije htjela. Konačno, iznervirana upornim majčinim pokušajima, otvori oči i nasmiješi se.
- Dobro sam mama. Borna je….
- Pšššš, znam, odmori se srećo, bit će sve u redu.
Mama je pričala i pričala, sedativi su lagano popuštali, a Lanu je već poprilično počela hvatati kriza. Dva dana nije se pošteno nafiksala.
Pokušala se sjetiti daxovog broja, ali nije išlo, ionako ga nikad nije ni znala napamet.
- Mama, daj mi svoj mobitel, moj je očito nestao negdje.
- Evo srećo.
- Bok, Lana je, daj mi Daxov broj, trebam ga nešto,…. 098 …,da dalje…, 5444-792,…. Ok hvala, javit ću ti se, ma dobro sam ,… da…, ..mmhh,... čuj mama mi je tu, čujemo se, bok.
Mama je ostala još kojih pola sata, a onda joj je Lana rekla da je već jako umorna i da bi se htjela odmoriti.

………………………………………………………………………………………………………………

Yesss, pobjedonosno je promrmljala dok si je zabijala iglu u bedro. Uvijek je bila pažljiva s tim stvarima i nije prepuštala slučaju da njezina mala tajna bude otkrivena, zato nikad nije pikala ruku. Na heroinu je bila već 3 godine i nitko, osim Borne, Daxa i Mirne nije za to znao. Dax je upravo otišao i ostavio joj 5-6 šuteva da se nađe i čarobnu kutijicu, kako ju je zvao. Prvo se malo opustila, dok stvar nije profunkcionirala, a onda je duboko udahnula i došla k sebi. Mozak joj je opet proradio. Trebalo je početi misliti na budućnost. Najviše ju je brinulo tko će zamijeniti Bornu, u poslovnom smislu. Vrtila je likove i imena u glavi.

– Fak! U nikog nije imala povjerenja, možda da ipak pokuša sama?

Pričam jučer s jednom poznanicom. Udala se nedavno, sva je hepi, želi što prije bebicu. Sretnem i drugu koju nisam vidio godinu dana, trudna je, prva beba, sja od zadovoljstva. I tak, pričamo malo o svemu tome, o djeci, o poslu i opći zaključak s njihove strane je da je posao sranje, karijera nije bitna u usporedbi s djecom i obitelji. Mislim žene su u ranim tridesetim i koliko ih dugo poznajem uvijek su bile sklone razvoju osobne karijere. Što bi narod rekao laktašice, lajavice, razgovori o braku i djeci su kod njih uvijek bili suvišni i bezvezni.

???? kaj je to sad, pitam ih, preplavili nas majčinski osjećaji pa smo izgubili glavu? Jebiga, godinama radiš u istoj firmi, ostaješ prekovremeno, trudiš se ko konj, napreduješ kako tako i onda jednog dana dođe velika reorganizacija, pometu te, preslože u drugu kućicu i više se nitko ne sjeća tvojih zasluga. 5-6 godina rada bačeno u vjetar. Budeš sretan ako ti ne uruče otkaz. I za kaj da ja delam? Nisu mi ni hvala rekli. Nikad ni ne kažu, velim ja.

Ja sam imao sreću da relativno rano skužim kak poslovni svijet funkcionira pa sam zasnovao obitelj, napravio decu i reko sam sebi, ak ti na poslu ne bu išlo nek bar imaš doma neku satisfakciju.

Ne, stvarno nemre čovjek bit normalan, onak, kompletna ličnost ako ne ne drži ravnotežu između ova dva svijeta. Svaka neravnoteža vodi u ekstreme.

Gledam neke svoje kolege, ko fol zaokupirali se poslom, ostaju do 6, pa i subotama, nekad i nedjeljama rade. Privatni život ziro. Ma nemreš tak živit, dobit ćeš čir na želucu, velim ja svom docimeru. A on ništa, strah ga cura, žena, obaveza pa se zakapa u poso. Ja baš tu ne vidim nekog smisla na duge staze, al velim sam sebi svaka budala ima svoje veselje.

Drugi ekstrem je kad radiš posao preko one stvari i čekaš petak ko ozebli sunce do odeš na vikend. Nezainteresiran si za posao, vrtiš u glavi svoje hobije koje ćeš odrađivati poslije 16h. Ja njemu o potrebi rezanja troškova, a vidim ga kak sjetno gleda u daljinu i sanja kak će se popest na bicikl i odvozit 30 kn preko Sljemena, uopće me ne sluša. Ma znam, sve ove stvari su prolazne na poslu, al jebiga kad si na poslu budi na poslu i duhom.

Zašto ja vama uopće želim pričam o tome? Pa često uhvatim da sam u neravnoteži, pa pizdim doma zbog posla ili na poslu kiksam zbog problema doma i često sam sebe pitam:

Jel ti to sve skupa trebalo? Te škole, fakulteti, kerijere? A mogao si lijepo kupit stado ovaca, čuvat ih i uživat u prirodi!

Borna je nervozno uvlačio zadnji dim bijelog Marlbora, kad se iza čoška pojavila Lana. Čekao ju je već pola sata i lagano pizdio. Mrzio je kašnjenja, a Lana je redovito kasnila. Uvijek bi se izvlačila na starce, pa na obleku, pa na mlađu sestru. Zgazio je cigaretu i krenuo prema njoj. Izraz lica nije odavao oduševljenje. - Pa dobro, pizdatimaterina, koliko ja tebe trebam čekati tu ispred zgrade? Cijeli dan?
- Ma nisam mogla od stare, opet me gnjavila za fax.
- Ma daj… uvijek nešto sereš. Čovjek čeka, sve sam dogovorio za 7, a sad ćemo na kraju kasnit, upadaj u kola.
- - Kak izgleda?, zainteresirano upita Lana.
- - Nije loš, fino odjelce, Rolex, neka je faca, kirurg ili tako nešto, tu je na nekom simpoziju par dana.
- Za koliko?
- 300 Eura.
- Noć?
- Ne, 2-3 sata i onda letiš van, čovjek se mora naspavat, sutra drži neku prezentaciju.
- Super, onda još stignemo do Daxa, na rezervi sam.
- Odjebi, poslije se sama snalazi, moram do male.
- A jel ima nekih posebnih želja?
- Nemam pojma nije ništa spominjao, bilo mi nezgodno o tome s njim pričat.
- Aupičku materinu, nemoj da bude ko onaj kreten koji me mazao s medom i zalijevao sokom od malina. Nisam se mogla oprat 3 dana i kosa mi se još danas lijepi. I na kraju mu se nije digo.
- Jebiga, uzeli smo mu 200 eura. Posao je posao.
- Ma znam al gade mi se takvi perverznjaci. I još je bio čelav. Bljak.
- To ti je rizik posla, ja biram koliko mogu, al nisu uvijek svi manekeni.
- Onaj od prekjučer je bio skroz OK. Nježan, lijepo se ljubio….
- Ne zanimaju me detalji!
- Paziiiiii kamion, kooočiiii….

…………………………………………………………………..

- Gdje sam?
- Doktoreee, budi se!!!!!!!
- Smirite, se sve je u redu, u bolnici ste i imali ste prometnu nezgodu, bili ste u komi.
- A Borna, što je s Bornom? Joj moram stići na posao…
Liječnik je pogledao u pod i progutao slinu.

Borna ju je promatrao s plafona i pokušavao joj je reći da mu je dobro. Nije ga čula.

Baš je završila Ekipa za očevid. Odlučio ja da umjesto da pišem blog, gledam TV. Opet je bilo mrtvih. I tak malo razmišljam o svim tim ubojstvima i motivima. Prošlo mi je kroz glavu kako neko pored nas, naš prvi susjed može biti ubojica i onda sam onak nesvjesno prolistao po memoriji da li poznajem kojeg ubojicu. Mislim onog pravog, onog koji je počinio ubojstvo s predumišljajem. I zasvijeli mi žaruljica. Poznajem. Sjetio sam se tipa koji je sa mnom išao u paralelni razred u osnovnu. Ustvari, jedne godine je upao u paralelni razred jer je već dvaput pao 5 razred. Ma samo se sjećam ni nije rekao ni jednu pametnu i tog njegovog pogleda koji zuri u prazno. Vukao se u paralelki do sedmog razreda, a onda je i njega pao, pa smo ga negdje ostavili na putu ka slavi. Nisam baš siguran da je ikad završio osnovnu.

I tu se gube moja sjećanja na njega. Suhog, bljedunjavog, tupog s tankom, plavom, hitlerovski počešljanom frizurom. Čak se ovog trena ni imena ne mogu sjetiti. Nema veze, nazvat ću ga Mladen. O njemu sam sljedeći put čuo 7-8 godina kasnije, nakon završene srednje škole. Postao čovjek popularan, završio na naslovnici Večernjaka, Vjesnika i Arene. Ubio prvu susjedu, babu od 70-80 godina radi nekih bijednih novaca, recimo 100 maraka i to nožem ili sjekirom, ako se dobro sjećam. Novce je potrošio u birtiji, a onda su ga uapsili. Nije imao alibi, ali on ni nije znao što je to.

Tada je imao oko 20 godina. Završio na robiji (dobio je oko 12 g.) i nakon 7-8 godina pušten na dopust zbog dobrog vladanja. Ma da ga vidite na cesti pomislili biste ja taj ne bi ni mrava zgazio, tak blentavo izgleda, ali da ima nešto u njegovom pogledu što ledi krv u žilama. Nekakva zadrška, nekakav proračun, ne znam kak da vam to opišem.

Stigao čovjek kući u svoje selo i odmah se bacio na "posao". Čuo je u lokalnoj birtiji da je susjed Pero prodao neke svinje pa je računao da čovjek doma drži novce. Naoštrio on sjekiru i s njom ode do susjeda Pere da "posudi" novce. Pere nije bilo pa je razbio prozor sa stražnje strane kuće i ušao. Pero je živio sam. Prevrnuo mu je kuću, ali novcima ni traga, mudrijaš ga je odnio u banku. Bio je ljut. Kad uto začuje vrata kako se otvaraju. Nije više bilo vremena za uzmak, pa zauzme stratešku poziciju iza vrata. Pero uđe u kuću i pade ko pokošen na pod. Nije izgubio svijest, ali mu je krv zamutila vid. Zadnje što je vio bila je muška prilika koja drži visoko podignutu sjekiru i..... mrak. Sljedeće čega se susjed Pero sjeća bile su neonske lampe u bolničkoj sobi u Sisku. Na sreću je imao tvrđu glavu od one prve babe koju je naš junak sredio prije 8 godina. A naš prijatelj Mladen dao se u bijeg u kukuruze. Policiji je trebalo dobrih tri dana da ga poveže s ubojstvom, jer u jednom selu od 200 ljudi moš imat njih najmanje 20 sumljivih, a onda su ga tražili daljnjih četiri. I nisu ga našli, sam se pred'o kad je ogladnio.

Mislim da je zaradio daljnjih 5-6 godina tak da će izać negdje 2008. Evo sad sam se sav naježio kad sam mu se sjetio face i onog njegovog tupog pogleda. Brrrrrr. Ne bih mu želio bit prvi susjed kad se vrati s robije.

Rezultat je 1:1, neodlučeno, dakle ništa se ne mijenja i nastavljam pisati ovaj blog. Izgleda da sam postao pravi meteopat, osim fizičkih tegoba počelo je udarat i na psihu. Sad mi skroz Ok i nisam više u depri. Mora da su ipak oni danu u mjesecu u kombinaciji s promjenjivim vremenom.

bljaaaak!

Čitam malo svoj blog, pa Konjev, pa Lebov, pa Pticin i još sijaset ostalih i vidim posljedice hiperproduktivnog pisanja. U zadnjih 7 dana čista katastrofa s moje strane, bljezgarije, bedastoće, malo o seve i sve u svemu niš konkretno, ali primjećujem da i ostali blogeri lagano zastaju, pa baljezgaju gluposti. Jedino mi Brankec drži konstantnu kvalitetu, ali on ni ne piše baš svaki dan (čovjek je izvrstan taktičar).

Zar sam istresao iz sebe baš sve kaj vrijedi? Glava mi je totalno prazna, a stvarno mi se ne da pisat o kvaliteti ručka koji mi je žena skuhala (zato što je konstantno vrhunska) i jel hrče il ne hrče po noći. Pijem slabo pa ni na tom polju nemam aktualnih iskustava, sa ženom se slabo svađam pa je i tu ćorak, za ljubavnicu nemam ni vremena ni novaca a bogami ni volje, deca me više manje slušaju, o poslu ne volim pričati a kamoli pisati…..

Bavim se mišlju da prekinem s ovim, da zaključim ovaj blog i da se umjesto večernjeg pisanja posvetim opet gledanju 3 nacionalna programa na TV-u. Da pustim opet mozak na pašu i prepustim se divnim konzumersko-zatupljujućim navikama. Da, sve sam bliže toj odluci.

A možda sam samo danas loše volje zbog ovog lijepog vremena. Čovjek se navikne na oblake i kišu i onda padne u depru kad se pojavi sunce. A možda su i hormoni (kasni mi već jedno 30 godina)…. Pitam se: da li uopće netko ozbiljno čita ovaj blog????

Evo vratio sam se s vikedna. Leđa bole, svaka koska, ko da sam glumio u Sevinoim filmu. Baš jučer prije poslaska na put crko lift pa sam morao 3 puta dole i 3 puta gore s četvrtog kata. Vratio se danas s punim bunkerom poljoprivrednih proizvoda sa sela, a lift opet ne radi. Sutra ću jamačno bit na Voltarenima.

Vele sutra lijepo vrijeme, trebalo bi oprat auto, golobovi su imali shit show. I baš razmišljam o tome u koju ću praonicu pa sam se sjetio svog bivšeg susjeda. Nazovimo ga Danijel. Dečko ima oko tri banke i jako voli aute. To jest voli jako prati aute. E pa ne sjećam se ni jednog jedinog dana da ga nisam vidio da pere svoj autić. I to ne samo vanjsko pranje, nego ono - sicevi van, sauganje, pa sprejić, pa krpica, pak kad je gotovo krugić oko auta pun divljenja. Ma dobro imao je auto i od starog i od brata, pa je u prosjeku prao jedan dnevno, a subotom ih je znao oprati sve. Po zimi je bilo malo teže, ali se ipak nije dao. Sveo je to na razumnu mjeru jednom tjedno kad je snijeg baš bio visok.

Vrhunac te bolesti je bio kad je vani počela padati jaka kiša, a naš Danijel uzima kabanicu i ne se se smesti, pere on svoj auto. Čak ga je na kraju pokušao osušiti krpicom, al mu nije išlo jer je kiša ipak i dalje padala pa je par puta i opsovao.

Jednom sam mu ponudio 300 kuna da mi očisti auto. Nije prihvatio jer ne radi za novac, već gušta radi. - Pa možeš mi ga onda oprat i besplatno, velim ja. Nije prihvatio.

Baš sam ponosan na sebe danas. Istresao sam gumene tepihe, ispod prednih sjedala i očistio one džepove na vratima. Stražnja sjedala ću možda očistit sljedeći tjedan. Bolesno? Možda.....

Evo stiže još jedan vikend. prođe još jedan uzbudljivi tjedan koji je nadmašio ostala velike tjedne u 14-ogodišnjoj karijeri Lijepe naše:
1. Priznanje '91
2. 101 koje ono '96?
3. Treće mjesto na svjetskom '98
4. Severina show. '04

Malo niže sam napisao da svakog čuda tri dana dosta, al izgleda da to kod Seve ne pali. sad su me tek počeli zvat frendovi i pitat za mišljenje, a saznalo se i ko je tip, pa da ima već LP verzija na DVD-u. Počele su komentirat i žene frendova, al više s tehničke strane.

Toplo se nadam da kad se u ponedjeljak vratim s vikenda neće bit ni spomena o Severini.

Sutra i prekosutra me nema na netu, jer idem tamo gdje internet još nije stigao. Bok svima i laku vam noć.

P.S. sorry na č i ć sad tek vidim da imam pun kufer gramatičkih grešaka, al to je zato jer se skoncentriram na tekst pa ne pazim. sramota priznajem....

Ne postoji takva stvar kao što je besplatan ručak.

Ovo gore je jedna rečenica koja mi se duboko urezala u sječanje još na faksu, ali moram priznati nisam shvaćao njenu dublju poantu. Sve do jednog dok me nije nazvala moja poduzetna baka i ispričala mi sljedeću priču. – Susjedi iznad mene su na moru, a ja im otvaram poštu pa sam vidjela da su za danas dobili jedan poziv u Hotel I na besplatnu večeru i neobaveznu prezentaciju. Oni su ti jako bogati, bla bla bla….pa sam mislila da bi ti mogao curu lijepo izvest na tu večeru da ne propadne, kad je već besplatna. Još je pisalo da se treba javiti telefonom, ako će netko drugi doći od onog na pozivnici.

I tako, nazovem ja na taj broj i velim da ću doći umjesto ove bogate klijentele, a žena s druge strane nekako nevoljko pristane na to. – Draga, vodim te na večeru u hotel, ponosno ću ja i objasnim joj ostatak priče. Ona sva sretna da je konačno negdje izvodim, jer trebalo je živjet od 2000 kn pripravničke plaće, počne se uređivat, oblačit k'o da idemo u kazalište. Ja riskiram 30 kn i operem Jugić. Naravno dogovorimo se prije da nema nikakve kupovine, jer smo već na čekove kupili meni odijelo za posao pa love nema.

Dođosmo mi u hotel, a ono od zamišljenog glamura ni g. U hotelu izbjeglice, sve te gledaju nekako čudno, hotel se pomalo raspada, vidi se da nije dugo ništa nije ulagano u njega.
Nađe mo ti prezentacijsku dvoranu i teti na ulazu priopćimo da bi mi na većeru kad nas tako lijepo zovu, a ona će nama da većera još nijej gotova, ali da možemo ući pogledati njihovu ponudu. Bilo je tu svačega, od stolica za masažu do onih jebeno skupih jorgana od merino dlake ili vune pod kojima ti nije ni hladno ni vruće, a koji koštaju 6.000 kn (moja tadašnja tri mjeseca crnjčena na poslu). Smješkamo se mi, sve se pravimo da imamo para ko blata, samo tražimo pravi model, kad nas ufati neki tip i zamoli nas za razgovor za stolom.

Vidim ja i ostali parovi (isključivo su bili parovi između 40 i 60 godina) posjedaše za stol s drugim tetama i stričekima. Pa ne bi mi ništa kupili, mi smo došli samo ….. Ne pali, tip nas i dalje uvjerava da sjednemo. I mi sjednemo. I poče prvo priča od kojih 15 minuta za opuštanje o svemu i svačemu, politici, poslu, samo ne o tome zašto smo mi za tim stolom. Pita on mene na kraju čavrljanja šta radim, velim ja pripravnik, a cura još studira, njemu naglo padne mrak na oči. Pa kaaaakooo ste došli do nas? Ispričam ja njemu priču kad on nešto promrmlja i nastavi se smješkati. I tada počne priča: - pa mogli biste razmisliti barem o našim jastucima. – Koliko koštaju? pitam ja netaktično.
- Samo 450 kuna komad, nisu u samom vrhu ponude po kvaliteti, ali su izvrsni, vidite ovako ih presavinete i ….
Pogledavamo se cura i ja, neugodno nam je. – Evo ostavit ću vas da se u miru dogovorite. I dogovaramo se mi, ako to uzmemo na 3 čeka izvuči ćemo se i odlučimo se mi na taj jedan jastuk pa to ponosno priopćimo stričeku uvjeravatelju.
- Samo jedan, a na ćemu će gospodična spavati? I počne nas ponovno obrađivati….

I kupili smo naravno 2 i otplaćivali ih u naredna 4 mjeseca. Al nije to poanta, jastuci su bili totalno bez veze. Da bih uopće mogao na njima spavati ispod sam morao gurnutimali jastučić. 900 kuna za bezvere. Aaaaaaaaaaaaaaaa!

Tada sam sav pokisao i jadan shvatio da ne postoji takva stvar kao što je besplatni ručak (ili večera, kako vam drago).

Drago moje žensko, a napose muško čitateljstvo danas ću prozboriti riječ dvije o onim proizvodima koje nam nude na kućnim prezentacijama, a za koje normalan čovjek ni u snu ne bi pomislio da će mu trebati. Cijene istih su naravno u obrnuto proporcionalne njihovoj funkcionalnosti i frekfrenciji korištenja u kasnijem periodu.

E sad možete mi reći da sam seljak, da nisam normalan, da sam zatucan (svim ovim epitetima me udjeli supruga kad joj popljujem plastičnu zdjelicu za 300 kn) i naravno škrt, ali nećete, e nećete mi dovesti prezentaciju u moju kuću!!!

I evo da se pohvalim uspio sam se svih ovih godina oduprijeti ovoj pošasti. Ni jedna jedina nije kročila preko moga praga.

Hehehe, dragi moji muževi i dečki (pretpostavljam da moj blog čita pretežito muška publika jer nema ljubavnih jada, srceparajućih izljeva i sličnog štiva) vjerojatno vas zanima zašto u moju kuću ne dolaze raznorazne prezentacije Zeptera, Tupperwarea, Oriflameova i ostalih niškoristi bedastoća|koje|se|uvaljuju|nejakim|ženama|mozgom.

E pa dobro otkrit ću vam tajnu. Jednog dana supružnica moja kumi me i moli da moramo ić' na neku prezentaciju jer ko fol fali kvorum. Ma ništa nećemo kupit samo moramo bit tamo. Ajde, velim ja preko volje, moraš ženu ponekad i poslušat, ježi ga obećo sam tamo pred oltarom: i u dobru i u zlu.

I tako sjeli mi tamo, kad žena izvuče 5 šarenih plastničnih zdjelica s poklopcima i otpoče demonstracija kako se stavlja poklopac na nju. Svi trepću okicama, kimaju glavama, ma ko da im objašnjava teoriju relativnosti, a ne kak se stavlja poklopac!!!!!

Smiri se Živadine*, smiri se, mislim si ja, neće dugo, rekli su pola sata. Naša demonstratorica nastavi:
- U ovoj posudi kolače možete čuvati 10 dana u frižideru i bit će koda ste ih upravo ispekli...
- Gospođo, mi nemamo takovih problema, ja ih uredno navečer pospremim u svoj želudac tak da nama nikad niš ne ostane. Muk, svi pogledali u pod, a ja zaradio lakat u rebra. Živadine budi pristojan, režeći će meni moja Kostadinka* ispod glasa.
- .....ova je posuda stoji 350 kn, ali ovaj tjedan imamo specijalnu ponudu po cijeni od 250 kn i dobijete na poklon ovu plastičnu kuhaču koja inače vrijedi 70 kn.

E tu mi se smrklo. Ma nemreš mi prodavat plastiku.... Izlaktarim ja ženu i šapnem joj tak da privi par do nas čuje: - ejjj ova nas mulja, ma vidio sam istu takvu i Mercatoneu za 38 kuna. Ja sam zaradio petu od štikle na svom nožnom palcu i prijekorne poglede para do nas.

I da ne gnjavim, završi ta prezentacija od posuda u kojima možete čuvat povrće od ljeta do zime pa i za penziju. E sad, mislim si ja, sad ćeš vidjet kak će ti neko kupit tu plastiku po 300 kuna. Kad ti krene neka gužva oko stola. Vidim ja tuperverka nešto piše, ovi ostalo naglas govore imena zdjelica, kuhače drže u rukama, sretne.

Ženu sam čvrsto primio za ruku i privukao uza se, mislim si, izvući ćemo se, kad se gospođa prezentatorica obrati mojoj supruzi: - A Vi gospođo, na što ste se Vi odlučili.Mene koda nema. Pa valjda se glavu kuće prvo pita!

-Ma ništa, velim ja umjesto nje, malo nam je skupo. A ženu (moju) bilo blaaam. - Razmislit ćemo još malo, možda drugi put, pokušala se izvući. Na kraju je za utjehu besplatno dobila onu kuhaču (dakle još smo u plusu za 70 kn)

Jes da sam poslije pobrao jezikovu juhu i tri dana nepričanja i ostalih zabrana koje iz toga proizlaze, al' 300 kuna je 300 kuna u mom džepu. Nije pomoglo ni to što sam joj drugi dan kupio 2 zdjelice iz Mercatone po 38 kuna. Rekla je da je to jeftino smeće.

E pa sad recite ko je tu lud!!!!

pa ovo čudo radi! A ja nisam pripremio tekst. ne volim stvari radit unaprijed. idem odma pisat.

Draga Seve,

tugo moja, čemeru i jadu moj što te jadnu zadesilo, sigurno se pitaš? Misliš si kako su ljudi zli, osvetoljubivi, podli, zluradi, a i kud je otišla sva ta tehnologija? Gledaj Seve stvari stoje 'vako. Svakog čuda tri dana dosta, pa kako je danas taj treći dan sutra možeš (malo) odahnut. Znam da ti ni sutra neće biti lako kad odeš preko ceste u trafiku po cigarete, ljudi će se ti podsmjehivati na ulici, al' podsmjehuju se i 200 kilašima i onim što rinčice nose u nusu i pupku, pa šta. Ljudi su navikli pa ćeš i ti.

No, šalu nastranu, ne pišem ti ovo pismo u zloj namjeri nego više kao podršku u ovoj, za tebe, teškoj situaciji. Znam kako ti je, osjećaš mučninu u želucu, nešto te guši u grudima, ne spavaš bez pilula, sve ti se gadi. Proći će, uvijek prođe.

Gledaj, mene su uvijek učili da događaji koji me zadese, bili oni sretni ili tragični, nikad nisu slučajan splet okolnosti, već izvrsno režirana predstava čiji sam ja glavni glumac, a ti sama pretpostavi tko je režiser. Početak takvih predstava uvijek seže daleko, daleko u moju ili tvoju osobnu povijest u kojoj je i uzrok nastanka iste, a tragični vrhunac koji te trenutno zadesio nije i njezin kraj, već samo zaplet. Jednog dana ćeš shvatiti zašto ti se ovo dogodilo (to će ustvari biti rasplet) i bit ćeš režiseru zahvalna što te je angažirao u glavnoj ulozi. Možda će te ovaj događaj duboko, istinski duboko promijeniti ili te tek pokrenuti da se mijenjaš na osobnoj razini. Naravno još ćeš mnoge pjesme otpjevati dok se to ne desi. Možda se nećeš promijeniti ni trunke, pa ćeš cijeli život osjećati gorčinu zbog ovog događaja. Ne znam, sve ovisi o tebi.

Ja ti ne bih želio pametovat da si ovakva ili onakva, da si spavala s ovim ili s onim pa kako je to nemoralno, pa kakve su to poze i sl. Vjerujem da sam ja bio Severina i da sam živio u sličnom okruženju i okolnostima da bih postupio isto. A koji čovjek ne bi? Svi smo samo slabi ljudi i kad nam slava, novac i moć udare u glavu radimo svakojake gluposti.

Znaš, jednom sam prije dosta godina rekao sam sebi: ja ovo ne bih nikada mogao učiniti, ja nisam kao on. Ovo što radi drugima je ogavno. I znaš što mi se desilo? Već sljedeći mjesec sam kao po nekoj špranci ponovio postupke njegove koje sam iz dubine svog srca s gorčinom osuđivao. I što sam shvatio? Da sam prokleto isti kao taj čovjek kojeg sam osuđivao i da sam, ako me dragi Bog ne čuva, sposoban za ama baš svaku opačinu na ovom svijetu.

Zato Seve moja, drž' se, glavu gore, muški stisni zube i razmisli o svemu ovom. Nemoj biti puna gorčine na ljude koji su ti ukrali snimku, gledaj na njih kao tvoje kolege u predstavi. Pa na kraju krajeva bez njih bi tvoja osobna predstava postala već svima uključujući i tebe dosadna.

Šest sati u komadu. Ko nov sam. Jučer sam uspio spojiti samo tri sata po noći. Nisu pomogli ni apaurini. Valjda je pun mjesec.