Evo vratio sam se s vikedna. Leđa bole, svaka koska, ko da sam glumio u Sevinoim filmu. Baš jučer prije poslaska na put crko lift pa sam morao 3 puta dole i 3 puta gore s četvrtog kata. Vratio se danas s punim bunkerom poljoprivrednih proizvoda sa sela, a lift opet ne radi. Sutra ću jamačno bit na Voltarenima.
Vele sutra lijepo vrijeme, trebalo bi oprat auto, golobovi su imali shit show. I baš razmišljam o tome u koju ću praonicu pa sam se sjetio svog bivšeg susjeda. Nazovimo ga Danijel. Dečko ima oko tri banke i jako voli aute. To jest voli jako prati aute. E pa ne sjećam se ni jednog jedinog dana da ga nisam vidio da pere svoj autić. I to ne samo vanjsko pranje, nego ono - sicevi van, sauganje, pa sprejić, pa krpica, pak kad je gotovo krugić oko auta pun divljenja. Ma dobro imao je auto i od starog i od brata, pa je u prosjeku prao jedan dnevno, a subotom ih je znao oprati sve. Po zimi je bilo malo teže, ali se ipak nije dao. Sveo je to na razumnu mjeru jednom tjedno kad je snijeg baš bio visok.
Vrhunac te bolesti je bio kad je vani počela padati jaka kiša, a naš Danijel uzima kabanicu i ne se se smesti, pere on svoj auto. Čak ga je na kraju pokušao osušiti krpicom, al mu nije išlo jer je kiša ipak i dalje padala pa je par puta i opsovao.
Jednom sam mu ponudio 300 kuna da mi očisti auto. Nije prihvatio jer ne radi za novac, već gušta radi. - Pa možeš mi ga onda oprat i besplatno, velim ja. Nije prihvatio.
Baš sam ponosan na sebe danas. Istresao sam gumene tepihe, ispod prednih sjedala i očistio one džepove na vratima. Stražnja sjedala ću možda očistit sljedeći tjedan. Bolesno? Možda.....
Post je objavljen 06.06.2004. u 22:32 sati.