Ne postoji takva stvar kao što je besplatan ručak.
Ovo gore je jedna rečenica koja mi se duboko urezala u sječanje još na faksu, ali moram priznati nisam shvaćao njenu dublju poantu. Sve do jednog dok me nije nazvala moja poduzetna baka i ispričala mi sljedeću priču. – Susjedi iznad mene su na moru, a ja im otvaram poštu pa sam vidjela da su za danas dobili jedan poziv u Hotel I na besplatnu večeru i neobaveznu prezentaciju. Oni su ti jako bogati, bla bla bla….pa sam mislila da bi ti mogao curu lijepo izvest na tu večeru da ne propadne, kad je već besplatna. Još je pisalo da se treba javiti telefonom, ako će netko drugi doći od onog na pozivnici.
I tako, nazovem ja na taj broj i velim da ću doći umjesto ove bogate klijentele, a žena s druge strane nekako nevoljko pristane na to. – Draga, vodim te na večeru u hotel, ponosno ću ja i objasnim joj ostatak priče. Ona sva sretna da je konačno negdje izvodim, jer trebalo je živjet od 2000 kn pripravničke plaće, počne se uređivat, oblačit k'o da idemo u kazalište. Ja riskiram 30 kn i operem Jugić. Naravno dogovorimo se prije da nema nikakve kupovine, jer smo već na čekove kupili meni odijelo za posao pa love nema.
Dođosmo mi u hotel, a ono od zamišljenog glamura ni g. U hotelu izbjeglice, sve te gledaju nekako čudno, hotel se pomalo raspada, vidi se da nije dugo ništa nije ulagano u njega.
Nađe mo ti prezentacijsku dvoranu i teti na ulazu priopćimo da bi mi na većeru kad nas tako lijepo zovu, a ona će nama da većera još nijej gotova, ali da možemo ući pogledati njihovu ponudu. Bilo je tu svačega, od stolica za masažu do onih jebeno skupih jorgana od merino dlake ili vune pod kojima ti nije ni hladno ni vruće, a koji koštaju 6.000 kn (moja tadašnja tri mjeseca crnjčena na poslu). Smješkamo se mi, sve se pravimo da imamo para ko blata, samo tražimo pravi model, kad nas ufati neki tip i zamoli nas za razgovor za stolom.
Vidim ja i ostali parovi (isključivo su bili parovi između 40 i 60 godina) posjedaše za stol s drugim tetama i stričekima. Pa ne bi mi ništa kupili, mi smo došli samo ….. Ne pali, tip nas i dalje uvjerava da sjednemo. I mi sjednemo. I poče prvo priča od kojih 15 minuta za opuštanje o svemu i svačemu, politici, poslu, samo ne o tome zašto smo mi za tim stolom. Pita on mene na kraju čavrljanja šta radim, velim ja pripravnik, a cura još studira, njemu naglo padne mrak na oči. Pa kaaaakooo ste došli do nas? Ispričam ja njemu priču kad on nešto promrmlja i nastavi se smješkati. I tada počne priča: - pa mogli biste razmisliti barem o našim jastucima. – Koliko koštaju? pitam ja netaktično.
- Samo 450 kuna komad, nisu u samom vrhu ponude po kvaliteti, ali su izvrsni, vidite ovako ih presavinete i ….
Pogledavamo se cura i ja, neugodno nam je. – Evo ostavit ću vas da se u miru dogovorite. I dogovaramo se mi, ako to uzmemo na 3 čeka izvuči ćemo se i odlučimo se mi na taj jedan jastuk pa to ponosno priopćimo stričeku uvjeravatelju.
- Samo jedan, a na ćemu će gospodična spavati? I počne nas ponovno obrađivati….
I kupili smo naravno 2 i otplaćivali ih u naredna 4 mjeseca. Al nije to poanta, jastuci su bili totalno bez veze. Da bih uopće mogao na njima spavati ispod sam morao gurnutimali jastučić. 900 kuna za bezvere. Aaaaaaaaaaaaaaaa!
Tada sam sav pokisao i jadan shvatio da ne postoji takva stvar kao što je besplatni ručak (ili večera, kako vam drago).