Baš je završila Ekipa za očevid. Odlučio ja da umjesto da pišem blog, gledam TV. Opet je bilo mrtvih. I tak malo razmišljam o svim tim ubojstvima i motivima. Prošlo mi je kroz glavu kako neko pored nas, naš prvi susjed može biti ubojica i onda sam onak nesvjesno prolistao po memoriji da li poznajem kojeg ubojicu. Mislim onog pravog, onog koji je počinio ubojstvo s predumišljajem. I zasvijeli mi žaruljica. Poznajem. Sjetio sam se tipa koji je sa mnom išao u paralelni razred u osnovnu. Ustvari, jedne godine je upao u paralelni razred jer je već dvaput pao 5 razred. Ma samo se sjećam ni nije rekao ni jednu pametnu i tog njegovog pogleda koji zuri u prazno. Vukao se u paralelki do sedmog razreda, a onda je i njega pao, pa smo ga negdje ostavili na putu ka slavi. Nisam baš siguran da je ikad završio osnovnu.
I tu se gube moja sjećanja na njega. Suhog, bljedunjavog, tupog s tankom, plavom, hitlerovski počešljanom frizurom. Čak se ovog trena ni imena ne mogu sjetiti. Nema veze, nazvat ću ga Mladen. O njemu sam sljedeći put čuo 7-8 godina kasnije, nakon završene srednje škole. Postao čovjek popularan, završio na naslovnici Večernjaka, Vjesnika i Arene. Ubio prvu susjedu, babu od 70-80 godina radi nekih bijednih novaca, recimo 100 maraka i to nožem ili sjekirom, ako se dobro sjećam. Novce je potrošio u birtiji, a onda su ga uapsili. Nije imao alibi, ali on ni nije znao što je to.
Tada je imao oko 20 godina. Završio na robiji (dobio je oko 12 g.) i nakon 7-8 godina pušten na dopust zbog dobrog vladanja. Ma da ga vidite na cesti pomislili biste ja taj ne bi ni mrava zgazio, tak blentavo izgleda, ali da ima nešto u njegovom pogledu što ledi krv u žilama. Nekakva zadrška, nekakav proračun, ne znam kak da vam to opišem.
Stigao čovjek kući u svoje selo i odmah se bacio na "posao". Čuo je u lokalnoj birtiji da je susjed Pero prodao neke svinje pa je računao da čovjek doma drži novce. Naoštrio on sjekiru i s njom ode do susjeda Pere da "posudi" novce. Pere nije bilo pa je razbio prozor sa stražnje strane kuće i ušao. Pero je živio sam. Prevrnuo mu je kuću, ali novcima ni traga, mudrijaš ga je odnio u banku. Bio je ljut. Kad uto začuje vrata kako se otvaraju. Nije više bilo vremena za uzmak, pa zauzme stratešku poziciju iza vrata. Pero uđe u kuću i pade ko pokošen na pod. Nije izgubio svijest, ali mu je krv zamutila vid. Zadnje što je vio bila je muška prilika koja drži visoko podignutu sjekiru i..... mrak. Sljedeće čega se susjed Pero sjeća bile su neonske lampe u bolničkoj sobi u Sisku. Na sreću je imao tvrđu glavu od one prve babe koju je naš junak sredio prije 8 godina. A naš prijatelj Mladen dao se u bijeg u kukuruze. Policiji je trebalo dobrih tri dana da ga poveže s ubojstvom, jer u jednom selu od 200 ljudi moš imat njih najmanje 20 sumljivih, a onda su ga tražili daljnjih četiri. I nisu ga našli, sam se pred'o kad je ogladnio.
Mislim da je zaradio daljnjih 5-6 godina tak da će izać negdje 2008. Evo sad sam se sav naježio kad sam mu se sjetio face i onog njegovog tupog pogleda. Brrrrrr. Ne bih mu želio bit prvi susjed kad se vrati s robije.
