MA3CA

Malo me u zadnje vrijeme zaokuplja razmišljanje o vremenu i neumitnosti našeg kraja. Mislim, ono, nekak se sve ubrzalo, sati prolaze, dani lete, godine nas gaze. Razmišljam neki dan o srednjoj školi i onda skužim da je prošlo petnaest godina. Petnaest godina, pola mog života!!!!!! I tak, malo sam stao na loptu i rezimirao zadnjih sedam osam godina života, 'ajmo reć od dvajstpete naovamo, mislim onak globalno.

Sve počinje nevinim dječjim upitom «striček, koliko je sati?». Prvo misliš slučajno, a onda se slučaj ponovi još nekoliko puta u sljedećih mjesec dana i svaka je slučajnost otklonjena. Pokušavaš ispraviti radoznalu djecu odgovorom «nisam ti ja striček, ja sam Ma3ca, ali ne pali. Najednom si u svim dječjim očima «striček» i to se ne da više popraviti ničime. Hajde, misliš, djeca su, pa nemaju osjećaj za vrijeme. Ali kad te gospođa u Nami oslovi s «gospodine», a to se obično zbude par mjeseci kasnije od prvog «stičeka», stvar postaje vrlo vrlo ozbiljna.

Onda jedno jutro otkriješ sjedinu u kosi i hitro je iščupaš da nitko ne primjeti, ali avaj, drugo jutro izrastu tri, pa ubrzo sam sebe stavljaš pred veliku dilemu: hoćeš li izgledati kao Steve Martin ili kao Kojak? Naravno, već sljedeće jutro prestaneš čupati kosu uvjeravajući sebe kako su sjede vrlo šarmantne i ženama privlačne u slučaju Gorana Višnjića. Ali Višnjić ima savršenu liniju, a ti ne možeš više skinuti svojih 10 kila viška makar gladovao tri dana ni kila ne ide dole. Ma lažem idu i dvije, ali sljedeći tjedan nabaciš novih pet tako da si opet u minusu tri.
Crveni alarm se pali kad te pripravnici na poslu počnu oslovljavati s «VI», a ti imaš osjećaj da si još jučer bio na faxu i onda vidiš da da je to jučer bilo prije 5,6,7 godina. Jebemti, trideseta kuca na vrata. Di sam bio nigdje, šta sam radio ništa?

E pa 'ajmo se na brzinu ženit, jer ako misliš ostavit dojam ozbiljnog čovjeka na poslu (ovdje mislim na muški dio publike) moraš se oženit prije tridesete, inače te smatraju šalabajzerom koji samo trči za karijerom i lovom i u principu nije lojalan firmi, pa takvom dopuštaju napredovanje do srednjih razina do tridesete, a onda il' se ženi pa ćemo te unprijedit ili ostaješ na tom radnom mjestu dok ti šef ne umre od stresa i čira na želucu (nitko ne računa na mirovinu) pa ćeš ga zamijenit u ranim četrdesetima. Ženski dio publike se ne mora još uvijek udavat, jer poslodavci i šefovi vole slobodne radnice bez ubaveza, a kamoli djece bar do tridesetreće, a onda se smiluju, jer biloški sat okucava, pa koji put i nabace nešto tipa «trebali bi sad Miro početi razišljati o djeci, znate vrijeme….». Problem je što tada mlade managerice i nisu baš više atraktivna roba na tržištu slobodnih ženika, pa se takve u očaju često počnu nabacivati nama oženjenim i dosad vjernim muškarcima . A, znate onu mušku. «od sto pokušaja jedna da». Tako i mi, nevini i dobrodušni muškarci pod teretom bračnih dužnosti, rutine i posvemašnje nezainteresiranosti podlegnemo čarima dobroočuvanih, a slobodnih nam vršnjakinja.

Ostatak publike koji je moralno jak i ostane u braku s prvom, a napuni 31,32 godine, zaključi, da će, osim Višnjić looka u skoro vrijeme, morati početi razmišljati o o Kojakovo seksipilnosti, zaključi da je vrijeme da napravi klinca jer bi ipak htio da ga podmaladak pamti s kosom.

I do tog trenutka, dragi moj, što si se naspavao, naspavao si se, jer u sljedeće dvije nećeš. O mijenjanju pelena i ostalim dječjim radostima drugi put, a sad moram gibat ženici.

Bio je to jedan sunčani i rijetko lijepi vikend pa sam odlučio s femili otići u roditeljsku vikendicu na friški zrak i neobavezno druženje uz čašicu, prije no što nam novi Zakon stupi na snagu. U prolazu do vikendice primijetih da je kraj susjedove vikendice parkiran auto i odmah mi kroz glavu prostruji "Božo". Božo je bio moj kolega iz osnovne škole i partner u beskonačnim partijama pokera koje smo danima prije škole igrali u starom autobusu parkiranom nasred livade. Naravno, poker je bio krajnje ozbiljna stvar - igralo se za stripove Velikog Bleka, Zagora, Kit Telera, Komandanta Marka, Texa, a mislim da se tad već pojavio i Mister No pa je on glumio ulog. Iskustvo koje sam izvukao iz tih maratonskih i iscrpljujući partija je blefiranje. Tijekom narednih godina razvio sam tu osobinu i ako hoćete vještinu do savršenstva. Danas ju koristim isključivo u odgoju djece. "ako ne prestaneš umakati prste u juhu odrapit ću ti kaznu od 7 dana ne gledanja TV-a", moj je omiljeni blef koji uvijek pali. Probao sam jednom i sa ženom blef tipa "pakiram svoje kofere i odlazim mami". Ali nije mi upalio jer je žena samo kulerski otključala vrata i širom ih ostavila otvorena.....

Ali da se mi vratimo Boži. I tako mislim si ja to je sigurno Božo tamo parkirao auto. E nismo se vidjeli 100 godina, pa bi bio red ga se sa čovjekom pozdravim i upoznam sa ženomdecom, pitam ga za zdravlje i kako to već ide, ne. Zadnje što sam o njemu čuo je da mu je umro otac prije par godina i da se nije oženio, navodno je jako pobožan i traži djevojku sličnih sklonosti, bez novovremenih mana tipa pušenje, kafenisanje, promiskuitetnost, izlasci u disko, kafiće i sl. Mislim da je tražio tip žene iz romantičnih novela 19. stoljeća te tražio savršeno oličenje nevinosti, poniznosti i požrtvovnosti za obitelj. Nešto kao Majka Hrabrost. Ništa čudno, dragi moj Božo, jer ruku na srce većina nas muškaraca traži ženu svetici, ali nas Bog prosvijetli tijekom te potrage pa na kraju prihvatimo krutu realnost nepostojanja iste i oženimo ponešto manje savršenu Božicu. Božo to izgleda nije shvatio i svoju potragu je nastavljao uvijek iznova i ponovno se razočaravajući u djevojkama. Na kraju se generacija poženila, a ostale su samo mlade cure koje su bile vjerojatno još gore od naše generacije.

I tako dođem ja do Božine vikendice kad tamo stvarno Božo. Desetak godina stariji od prošlog našeg susreta, s frizurom ala Krist u najboljim danima (BTW Božo je navršio 33). Nije me isprva baš prepoznao, zbog moje ponešto zaobljene figure i malog pivskog trbuščića, a onda su mu oči zacaklile i razvukao je osmijeh. Krenula priča, ali onak malo suzdržano: di si šta si, ovo je moja ženadeca i tak. Onda ja njega upitam jel se oženio. Muk.

I onda se čovjek otvori: kaže da je uvijek tražio ženu kojoj će biti bitna dovoljna samo njihova ljubav i ništa više. Ni imanje, ni kuća, ni novac - samo on i ona i djeca ako ih Bog da i koliko ih da. Nije ju još uvijek našao.

Evo prošlo je već tri tjedna od tog našeg susreta i često sam razmišljao o tim njegovim riječima. Pokušao sam ga pospremiti Božu u neki svoj sektor u mozgu, ali nisam znao kamo da ga svrstam: idealist, zenesenjak, vjerski fanatik, tragičar, usamljenik, kukavica, picajzla....

Danas sam razriješio i tu enigmu. Čuo sam u razgovoru sa starim da si je Božo prije neki dan prerezao velikim kuhinjskim nožem grkljan i žile na rukama. Srećom spasili su mu život i pospremili ga na psihijatriju.

Ne, ne mislim uopće da je Božo luđak. Duboko u sebi vjerujem da je Božo neshvaćeni i nepopravljivi idealist kojeg je samljela neumitna realnost života i ovog našeg vremena u kojem živimo.

Vratio sam s s mora. Osvježen, odmoren, pun dojmova, ideja i energije za pisanje. Mislim da sam izabrao najbolji mogući termin za godišnji, jer je vrijeme bilo fantastično. Sad idem malo čitati po Blogu što ima nova..... Čitamo se.

M.

Iako sam sam sebi obećao da neću pisati na godišnjem, napisat ću još možda koji postić prije no što odlepršam put plavog nam Jadrana. Ovo u Zagrebu se ni ne računa pod godišnji, nego više pod last minute shoping ili veliki shoping za mali odmor.

No što me ustvari potaknulo da se latim tipkovnice? Bili su to današnji događaji, koji mi ponovno potvrdili staru narodnu, a možebitno i dubokoumnofilozofsku premisu: "svako zlo za neko dobro".
Dan je počeo konstatacijom da nema mlijeka u frižideru i da ću morati ranom zorom u trgovinu, kako bi se moja draga žemica što ugodnije probudila i razbudila. Oni koji su u braku znaju da je lijepo razbuđivanje supruge upravo proporcionalno kvaliteti dana koji ćete s njom provesti. Opsovao sam "u pivsku bocu" i vratio se u krevet, ignorirajući sve moguće posljedice te moje nepromišljene odluke. - Pa ipak mi je danas prvi službeni dan godišnjeg, moram se početi odmarati -, zaključio sam vraćajući se u krevet. Priopćio sam ženi "radosnu vijest" i odmah dobio opomenu pred isključenje na račun moje zaboravnosti. I dan bi potpuno otišao u "kukuruz" da naša dobra i promoćurna guvernanta nije sa sobom donijela čak dvije litre mlijeka, pouzdavajući se u našu zaboravnost glede osnovnih životnih potrepština.

Tako je dan unatoč svemu počeo ugodno. A onda je tijekom ispijanja kave i uživanja u toplom pecivu te prelistavanju dnevnih novina, koje je naravno sa sobom donijela guvernanta, razgovor krenuo, za mene, u sasvim neželjenom pravcu: žena je spomenula veliki predmorski shoping u sklopu kojeg moramo obaviti i jedan podshoping kupaonskih elemenata koje sam joj davno obećao kupiti. Ona bi u Gradikuću, a insistiram da prvo posjetimo Kokot, jer bi tamo moglo biti jeftinijih stvari. Ma u tom Kokotu je šrot roba, argumentirala je žena, a ja protuargumentirao troškovnim argumentima i tako natežemo se mi i prepiremo pola sata i odlučimo prvo u Kokot, naravno. Elem u Kokotu, cijene duplo skuplje, a šrot roba. E, ježi ga sad se treba posipat pepelom i pojest go.... i ženinu porciju: jesam ti ja govorila, nikad me ne slušaš i blablablabla..i sad smo izgubili sat vremena koje nam je potrebno i nema ručka doma i jesam ja govorila i blabvlablalkjkdsjkd .. .

Kriv sam, jesam. I tako dođemo mi u Gradikuću i u rekordnom roku obavimo shoping po upola nižim cijenama od KOKOTA. - A kad ćeš kupit onaj ormarić za ključeve o kom pričaš već dvije godine? -, sjeti se moja nezaboravljiva žena. I tako krenemo mi u potragu za tim fakin ormarićm i moja žena doslovce zuji pogledom po regalima ne bi li ga opazila i u tom trenutku ugazi u punu kantu razlivene žute farbe za beton. I naravno uništi cipele. Meni tlak na 200 jer ona tak zuji, a ona kulerski uzima maramicu i briše žutu boju s cipele. Ja se pušim i prijeti tužbom međunarodnom sudu pravde, a ona i dalje gleda ormariće uokolo. I kad konačno dolazi glavna i odgovorna šefica i svojim tijelom pokuša spriječiti i ostale nesretnike da ne okaljaju svoje cipele, a moja će ženica njoj kulerski: - oprostite gospođo da možda ne znate jel imate one drvene ormariće za ključeve? - Na njezin odgovor da imaju samo metalne, mojoj ženi pukne film i onak usput veli. - A i stala sam u ovu prolivenu farbu, uništila sam si cipele, pa to je škandal......

I da ne duljim poduzetna šefika, uputi moju suprugu do odjela boja i lakova na skidanje betonske farbe s cipela. I prođe dvadeset minuta, kadli vraća se ženica s očišćenom cipelom sa smajlićem na usnama.

Uglavnom, spomenula je uljudnoj gospođi da bi bilo fer da dobijemo neki popust na lampu koju smo kupili i šefika se s tim složila, pa je na kraju ispalo da smo je dobili besplatno.

Obrazloženje: Da ja nisam insistirao na KOKOTU, ne bismo se tamo zadržali sat vremena, pa bi došli prerano u Gradikuću. Da smo došli ranije u Gradikuću moja ženica ne bi ugazila u kantu s žutom betonskom farbom i ne bi dobili besplatnu lampu, i razlog za kupovinu novih cipela. I meni i njoj dobro (jer bi za nove cipele ionako našla neki razlog, a lampu smo dobili gratis!)

zaboravih spomenuti da sam na godišnjem i da ne namjeravam pisati. moram se odmoriti od svega. bye.