Malo me u zadnje vrijeme zaokuplja razmišljanje o vremenu i neumitnosti našeg kraja. Mislim, ono, nekak se sve ubrzalo, sati prolaze, dani lete, godine nas gaze. Razmišljam neki dan o srednjoj školi i onda skužim da je prošlo petnaest godina. Petnaest godina, pola mog života!!!!!! I tak, malo sam stao na loptu i rezimirao zadnjih sedam osam godina života, 'ajmo reć od dvajstpete naovamo, mislim onak globalno.
Sve počinje nevinim dječjim upitom «striček, koliko je sati?». Prvo misliš slučajno, a onda se slučaj ponovi još nekoliko puta u sljedećih mjesec dana i svaka je slučajnost otklonjena. Pokušavaš ispraviti radoznalu djecu odgovorom «nisam ti ja striček, ja sam Ma3ca, ali ne pali. Najednom si u svim dječjim očima «striček» i to se ne da više popraviti ničime. Hajde, misliš, djeca su, pa nemaju osjećaj za vrijeme. Ali kad te gospođa u Nami oslovi s «gospodine», a to se obično zbude par mjeseci kasnije od prvog «stičeka», stvar postaje vrlo vrlo ozbiljna.
Onda jedno jutro otkriješ sjedinu u kosi i hitro je iščupaš da nitko ne primjeti, ali avaj, drugo jutro izrastu tri, pa ubrzo sam sebe stavljaš pred veliku dilemu: hoćeš li izgledati kao Steve Martin ili kao Kojak? Naravno, već sljedeće jutro prestaneš čupati kosu uvjeravajući sebe kako su sjede vrlo šarmantne i ženama privlačne u slučaju Gorana Višnjića. Ali Višnjić ima savršenu liniju, a ti ne možeš više skinuti svojih 10 kila viška makar gladovao tri dana ni kila ne ide dole. Ma lažem idu i dvije, ali sljedeći tjedan nabaciš novih pet tako da si opet u minusu tri.
Crveni alarm se pali kad te pripravnici na poslu počnu oslovljavati s «VI», a ti imaš osjećaj da si još jučer bio na faxu i onda vidiš da da je to jučer bilo prije 5,6,7 godina. Jebemti, trideseta kuca na vrata. Di sam bio nigdje, šta sam radio ništa?
E pa 'ajmo se na brzinu ženit, jer ako misliš ostavit dojam ozbiljnog čovjeka na poslu (ovdje mislim na muški dio publike) moraš se oženit prije tridesete, inače te smatraju šalabajzerom koji samo trči za karijerom i lovom i u principu nije lojalan firmi, pa takvom dopuštaju napredovanje do srednjih razina do tridesete, a onda il' se ženi pa ćemo te unprijedit ili ostaješ na tom radnom mjestu dok ti šef ne umre od stresa i čira na želucu (nitko ne računa na mirovinu) pa ćeš ga zamijenit u ranim četrdesetima. Ženski dio publike se ne mora još uvijek udavat, jer poslodavci i šefovi vole slobodne radnice bez ubaveza, a kamoli djece bar do tridesetreće, a onda se smiluju, jer biloški sat okucava, pa koji put i nabace nešto tipa «trebali bi sad Miro početi razišljati o djeci, znate vrijeme….». Problem je što tada mlade managerice i nisu baš više atraktivna roba na tržištu slobodnih ženika, pa se takve u očaju često počnu nabacivati nama oženjenim i dosad vjernim muškarcima . A, znate onu mušku. «od sto pokušaja jedna da». Tako i mi, nevini i dobrodušni muškarci pod teretom bračnih dužnosti, rutine i posvemašnje nezainteresiranosti podlegnemo čarima dobroočuvanih, a slobodnih nam vršnjakinja.
Ostatak publike koji je moralno jak i ostane u braku s prvom, a napuni 31,32 godine, zaključi, da će, osim Višnjić looka u skoro vrijeme, morati početi razmišljati o o Kojakovo seksipilnosti, zaključi da je vrijeme da napravi klinca jer bi ipak htio da ga podmaladak pamti s kosom.
I do tog trenutka, dragi moj, što si se naspavao, naspavao si se, jer u sljedeće dvije nećeš. O mijenjanju pelena i ostalim dječjim radostima drugi put, a sad moram gibat ženici.
Post je objavljen 30.07.2004. u 22:20 sati.