MA3CA

Bio je to jedan sunčani i rijetko lijepi vikend pa sam odlučio s femili otići u roditeljsku vikendicu na friški zrak i neobavezno druženje uz čašicu, prije no što nam novi Zakon stupi na snagu. U prolazu do vikendice primijetih da je kraj susjedove vikendice parkiran auto i odmah mi kroz glavu prostruji "Božo". Božo je bio moj kolega iz osnovne škole i partner u beskonačnim partijama pokera koje smo danima prije škole igrali u starom autobusu parkiranom nasred livade. Naravno, poker je bio krajnje ozbiljna stvar - igralo se za stripove Velikog Bleka, Zagora, Kit Telera, Komandanta Marka, Texa, a mislim da se tad već pojavio i Mister No pa je on glumio ulog. Iskustvo koje sam izvukao iz tih maratonskih i iscrpljujući partija je blefiranje. Tijekom narednih godina razvio sam tu osobinu i ako hoćete vještinu do savršenstva. Danas ju koristim isključivo u odgoju djece. "ako ne prestaneš umakati prste u juhu odrapit ću ti kaznu od 7 dana ne gledanja TV-a", moj je omiljeni blef koji uvijek pali. Probao sam jednom i sa ženom blef tipa "pakiram svoje kofere i odlazim mami". Ali nije mi upalio jer je žena samo kulerski otključala vrata i širom ih ostavila otvorena.....

Ali da se mi vratimo Boži. I tako mislim si ja to je sigurno Božo tamo parkirao auto. E nismo se vidjeli 100 godina, pa bi bio red ga se sa čovjekom pozdravim i upoznam sa ženomdecom, pitam ga za zdravlje i kako to već ide, ne. Zadnje što sam o njemu čuo je da mu je umro otac prije par godina i da se nije oženio, navodno je jako pobožan i traži djevojku sličnih sklonosti, bez novovremenih mana tipa pušenje, kafenisanje, promiskuitetnost, izlasci u disko, kafiće i sl. Mislim da je tražio tip žene iz romantičnih novela 19. stoljeća te tražio savršeno oličenje nevinosti, poniznosti i požrtvovnosti za obitelj. Nešto kao Majka Hrabrost. Ništa čudno, dragi moj Božo, jer ruku na srce većina nas muškaraca traži ženu svetici, ali nas Bog prosvijetli tijekom te potrage pa na kraju prihvatimo krutu realnost nepostojanja iste i oženimo ponešto manje savršenu Božicu. Božo to izgleda nije shvatio i svoju potragu je nastavljao uvijek iznova i ponovno se razočaravajući u djevojkama. Na kraju se generacija poženila, a ostale su samo mlade cure koje su bile vjerojatno još gore od naše generacije.

I tako dođem ja do Božine vikendice kad tamo stvarno Božo. Desetak godina stariji od prošlog našeg susreta, s frizurom ala Krist u najboljim danima (BTW Božo je navršio 33). Nije me isprva baš prepoznao, zbog moje ponešto zaobljene figure i malog pivskog trbuščića, a onda su mu oči zacaklile i razvukao je osmijeh. Krenula priča, ali onak malo suzdržano: di si šta si, ovo je moja ženadeca i tak. Onda ja njega upitam jel se oženio. Muk.

I onda se čovjek otvori: kaže da je uvijek tražio ženu kojoj će biti bitna dovoljna samo njihova ljubav i ništa više. Ni imanje, ni kuća, ni novac - samo on i ona i djeca ako ih Bog da i koliko ih da. Nije ju još uvijek našao.

Evo prošlo je već tri tjedna od tog našeg susreta i često sam razmišljao o tim njegovim riječima. Pokušao sam ga pospremiti Božu u neki svoj sektor u mozgu, ali nisam znao kamo da ga svrstam: idealist, zenesenjak, vjerski fanatik, tragičar, usamljenik, kukavica, picajzla....

Danas sam razriješio i tu enigmu. Čuo sam u razgovoru sa starim da si je Božo prije neki dan prerezao velikim kuhinjskim nožem grkljan i žile na rukama. Srećom spasili su mu život i pospremili ga na psihijatriju.

Ne, ne mislim uopće da je Božo luđak. Duboko u sebi vjerujem da je Božo neshvaćeni i nepopravljivi idealist kojeg je samljela neumitna realnost života i ovog našeg vremena u kojem živimo.