Pričam jučer s jednom poznanicom. Udala se nedavno, sva je hepi, želi što prije bebicu. Sretnem i drugu koju nisam vidio godinu dana, trudna je, prva beba, sja od zadovoljstva. I tak, pričamo malo o svemu tome, o djeci, o poslu i opći zaključak s njihove strane je da je posao sranje, karijera nije bitna u usporedbi s djecom i obitelji. Mislim žene su u ranim tridesetim i koliko ih dugo poznajem uvijek su bile sklone razvoju osobne karijere. Što bi narod rekao laktašice, lajavice, razgovori o braku i djeci su kod njih uvijek bili suvišni i bezvezni.
???? kaj je to sad, pitam ih, preplavili nas majčinski osjećaji pa smo izgubili glavu? Jebiga, godinama radiš u istoj firmi, ostaješ prekovremeno, trudiš se ko konj, napreduješ kako tako i onda jednog dana dođe velika reorganizacija, pometu te, preslože u drugu kućicu i više se nitko ne sjeća tvojih zasluga. 5-6 godina rada bačeno u vjetar. Budeš sretan ako ti ne uruče otkaz. I za kaj da ja delam? Nisu mi ni hvala rekli. Nikad ni ne kažu, velim ja.
Ja sam imao sreću da relativno rano skužim kak poslovni svijet funkcionira pa sam zasnovao obitelj, napravio decu i reko sam sebi, ak ti na poslu ne bu išlo nek bar imaš doma neku satisfakciju.
Ne, stvarno nemre čovjek bit normalan, onak, kompletna ličnost ako ne ne drži ravnotežu između ova dva svijeta. Svaka neravnoteža vodi u ekstreme.
Gledam neke svoje kolege, ko fol zaokupirali se poslom, ostaju do 6, pa i subotama, nekad i nedjeljama rade. Privatni život ziro. Ma nemreš tak živit, dobit ćeš čir na želucu, velim ja svom docimeru. A on ništa, strah ga cura, žena, obaveza pa se zakapa u poso. Ja baš tu ne vidim nekog smisla na duge staze, al velim sam sebi svaka budala ima svoje veselje.
Drugi ekstrem je kad radiš posao preko one stvari i čekaš petak ko ozebli sunce do odeš na vikend. Nezainteresiran si za posao, vrtiš u glavi svoje hobije koje ćeš odrađivati poslije 16h. Ja njemu o potrebi rezanja troškova, a vidim ga kak sjetno gleda u daljinu i sanja kak će se popest na bicikl i odvozit 30 kn preko Sljemena, uopće me ne sluša. Ma znam, sve ove stvari su prolazne na poslu, al jebiga kad si na poslu budi na poslu i duhom.
Zašto ja vama uopće želim pričam o tome? Pa često uhvatim da sam u neravnoteži, pa pizdim doma zbog posla ili na poslu kiksam zbog problema doma i često sam sebe pitam:
Jel ti to sve skupa trebalo? Te škole, fakulteti, kerijere? A mogao si lijepo kupit stado ovaca, čuvat ih i uživat u prirodi!
Post je objavljen 09.06.2004. u 11:24 sati.