MA3CA

Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam. Dobio sam brzojav iz ubožnice: "Majka preminula. Ukop sutra. S poštovanjem". Ali to ništa ne znači. Možda je to ipak bilo jučer.

Ovim riječima počinje jedan od romana koji je negdje na polovici mog života izazvao, pravu malu revoluciju u meni. Stranac, Alberta Camusa. Sjećam se kao sada, da kad sam ga pročitao, nisam mogao spavati dva tri dana. Pitanja su samo izvirala iz mene, a odgovora nigdje. I to ona egzistencijalistička, koja ni pod razno nisam sam sebi do tad postavljao. Ili se nisam usudio postaviti. Što je to bilo što me toliko potreslo? Sad kad gledam s ove distance i pesrspektive znam što je. U gospodinu Mersaultu sam prepoznao sebe i ta spoznaja je u prvi tren izazvala gađenje, ali ubrzo je rodila i želju za promjenom za spoznajom svijeta, vanjskog i unutarnjeg.

Transformacija je bila munjevita. Od dokonog šminkera koji je slušao Italo disco pjesmice ušao sam u dark fazu. Počeo am čitati Poe-a, Camusa i ostale "dark pisce", slušati Cure, Bauhaus, Leibach, .....

A kažu da se čovjek ne može promijeniti.

Danas sam roštao po svojoj kućnoj biblioteci i naišao na tu knjigu koja je vjerujem promijenila tok mog života. Naravno, ponovno sam je pročitao u dahu i opet mi se čini da sam tamo gdje sam bio i prije 17 godina.

Pitanja, pitanja i samo pitanja, a odgovora na njih nema. Sad ponovno, po ne znam koji put, znam da ništa ne znam. A mislio sam da sve znam. Tko zna? Ah nitko ništa ne zna. Krhko je znanje, možda su sumnje ušle u me, a možda su sanje.....