luki2.blog.hr
petak, 31.03.2023.
Margrit Coates- šaptačica psima
  Predavanje predivne Margrit Coates, šaptačice psima. Mia pažljivo sluša....:))))) Za Miu je rekla: "She will help You.". O. k. Vidjet ćemo....Voljela bih da bude tako... Sestra ima veliki zdravstveni problem - još ne znaju točno o čemu se radi. Uglavnom, ne može uopće hodati - ne može sama ni do toaleta...:((((( Ne gatam - ali svjesna sam da je to neki neurološki problem....:(((( Vidjet ćemo o čemu se radi.... Ljubim! |
- 00:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #
srijeda, 29.03.2023.
Arsen - sjećanja
 Stigla knjiga! E, sada imam i knjigu koju je napisao Zlatko Gall: "Arsen: čovjek kao on" i ovu najnoviju, "Arsen - sječanja" Diane Šetke. Jako lijepa knjiga, u kojoj 46 - oro ljudi govori o Arsenu. Prvi dio - odrastanje, drugi dio - sazrijevanje, dio treći - putovanja, dio četvrti - čovjek kao ja; dio peti - Gabi, dio šesti - na zlu putu. Nagovoriti četrdeset i šestoro ljudi da pričaju o nekome, makar to bio Arsen - e, to trebaš baš biti vješt i imati (samo) prodajne sposobnosti. Jako lijepe su i fotografije, upečatljive - iz različitih razdoblja Arsenovog života; divne slike Arsena s roditeljima, s Gabi, sa sinom Matijom.... Jedva čekam početi čitati. Inače, Zlako Viez u "Histrionima" posvetio je predstavu Arsenu Dediću. Svakako treba pogledati. Prvi termin je poslije Uskrsa. Rastužilo me da sestra ima zdravstvenih problema. To znači da nije dobro njoj, da nije dobro djeci, da ne može uskočiti mami...:((( No, nadam se da će se zdravstveni problem ipak riješiti. Ljubim! |
- 22:25 - Komentari (14) - Isprintaj - #
utorak, 28.03.2023.
Trening ili tko će koga....
|
Danas je bio dan treninga. Trener me lijepo poslao na kavu, kao on će to sve....I bolje će Mia slušati ako me ne vidi...Vidi bogati - znači, ja sam problem...:)))) Vraćam se nakon skoro dva sata. Zatičem jednog pomalo poludjelog psa, vrti se u krug, luduje - ali, vidim sreću....Dobro! To je najvažnije. Želim poslušnog, ali u prvom redu sretnog psa.... Dolazimo kući, a ona u svom raspoloženju još uvijek....Na pod slučajno padne fotografija Goldie i mene...Mia jedva dočeka i pokušava je - pokidati :((( E, nećeš majci..."Daj mi fotku"...."RRRRR" "Slušaj, momentalno vrati fotku!" Gleda me u oči - i pušta fotku, osjetivši da se ni najmanje ne šalim.... Vidjet ćemo kakva će doći s treninga idući put....Danas me rastužilo...:(((  Evo jadne fotke...:(((( Uffff.... Pronašla sam, za radost, jednu maaalu tavicu za jedno jaje:)))  Sutra ujutro ću je isprobati.... Svjetski dan kazališta...Čestitke svima, koji su u kazališnoj branši! Teatralni se možda javi tim povodom.... Nogomet: da ne ureknem, dva nula vodimo protiv Turaka u borbi za Europsko nogometno prvenstvo...Prvo poluvijeme gotovo... Osvojila sam na Instagramu knjigu "Arsen - sjećanja"! :))) E, to me obradovalo...Knjiga bi trebala preksutra stići... Ljubim! |
- 21:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #
Nakon svega - sloboda
|
Jedno pjesničko-poetsko i stand up večer. Događanje se trebalo održati u Mesničkoj, ali s obzirom da tamo renoviraju i preslaguju - događanje je premješteno u Kranjčevićevu - kafić odmah nasuprot hotela "Laguna". Odličan izbor. Lijepa atmosfra, ugodan ambijent. I jedan maldi čovjek potegnuo sam iz Srbije za Zagreb - kako bi predstavio sebe, svoj rad i svoje knjige. Potpuno u svom aranženu, osim što su mu prijatelji iz Hrvatske sugerirali i pomogli pronaći prostor za nastup. Za nasup sam saznala putem instagrama, a vidjela sam da je Shadow napisala sjajn osvrt na prvi nastup u Teacher s Pubu. Stefan Simić. Stefan Simić rođen je 1989. u Paraćinu. Studirao je i diplomirao sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavio je do sada nekoliko knjiga. Objavljuje, kao i dosta mlade generacije, svoju poeziju i prozu na internetu. Trenutno radi na romanima. Podrška u Zagrebu mu je i stand up komičarka Marina Orsag, koja mu je pomogla u zagrebačkoj organizaciji nastupa.... Knjigu "Odjeci ljudskoga" posvetio je svojim roditeljima. Tijekom izuzetno zanimljivog nastupa (zaista poseban način predstavljanja svoga rada!) - nešto između književne večeri i stand up -a, Stefan je čitao dijelove iz svojih knjiga, dijelove radova s interneta, uz odličan izbor glazbe. Složili smo se i u izboru glazbe - Arsen, Đole.....Posebno je bio dirljiv kada je recitirao Đoletove stihove i kada je govorio o svojim komntaktima s Arsenom i Đoletom, koji su ga podržali u njegovom radu. Nisam ni osjetila da je prošlo dva i pol sata od početka do kraja predstave. Ni jedne sekunde nije bilo dosadno; ni jedne sekunde nisam pogledala na mobitel.... U predgovoru svoje knjige "Nakon svega sloboda" Stefan kaže: "Životni ideal mi je da nastupam bez maski, da govorim ono što osećam, da prepoznam ljudsko u svakom čoveku i da, i u najgoroj nameri, vidim bar delić dobrog...U suštini, iza svega se krije ljubav, beskrajna ljubav i sve ono loše što se dešava nastalo je udaljavanjem čoveka od ljubavi. Čovek koji voli, koji doživljava svet u celosti, koji prema svemu ima stvaralački odnos, ne može da bude nesrećan. Njegova sreća je, upravo u borbi protiv nesreće i u njegovoj svesti o tome. Čovek i te kako može da bude srećen u nesrećnom svetu, ali ne dok se iživljava, ili uživa u patnji drugih, već dok otvara prostore novoga u tamnici postojećeg..."  Stefan Simić  Zadivljena sam i oduševljena.  Moje dvije kniige. Jedva čekam čitanje... Ljubim! |
- 00:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 27.03.2023.
Poetska večer
|
Predivna književna večer u "Bogdanu Ogrizoviću", Sonja Manojlović ugošćuje pjesnikinje, a ovu nedljelju je gošća bila Darija Žilić. Toliko lijepo koncipirana književna večer, u kojoj je Sonja prošla kroz pjesničke zbirke Darije Žilić, stihovima koje je čitala sama Darija - od prve zbirke do trenutno zadnje. Darija je također najavila i nove pjesme, ali i roman koji je u pripremi....Darija je dobila poseban osvrt, neuobičajen, drugačiji - na svoj rad... Ja neću staviti pjesmu, ja ću staviti jedan Darijin prozni tekst iz knjige "Sarajevski fragmenti": "Ono drugo Sarajevo" - Darija Žilić "Bibi je nakon Pičvajza kod mene, u stanu na Skenderiji ostala još dva dana. Autobus za Beograd svaki dan vozi u rano jutro, mislim oko pet sati, pa je noć prije polaska razmišljala kako se probuditi na vrijeme. U tom drugom Sarajevu nisam još bila, a i Bibi je direktno s autobusnog kolodvora došla na festival u Sarajevo. Pričale smo malo o Istočnom Sarajevu, dijelu koje se nalazi pod drugom upravom. Kaže mi da je vidjela neke sive zgrade i nije se uopće zadržavala..." Darija inače, i kad piše poeziju, ima sklonost prema naraciji i prema ogoljavanju - svega što joj je u tome trenutku važno...Ženske teme, ljubav, tijelo (grudi) - sve su to teme koje rado obrađuje, već od prve zbirke "Grudi i jagode".... Evo malo fotkica:   Došli su i brojni kolege - pisci, Davor Šalat, Lana Derkač, Andrijana Kos Lajtman, Zorka Jekić,Damir Karakaš.....  Lana Derkač i Davor Šalat, iza njih Damir Karakaš...  Andrijana Kos Lajtman i Lana Derkač....  Evo i mene među publikom...Na ovoj fotografiji zahvaljujem Dariji!!! Ljubim!!! |
- 01:35 - Komentari (11) - Isprintaj - #
subota, 25.03.2023.
Dan narcisa
Iako pomalo tmuran i kišovit, i ovaj je dan bio baš prepun žute boje, simbolike cvijeća.....Otišla sam najprije na Cvjetno, gdje sam kupila veliki buket narcisa. U čast moje mame, u čast svima, koji se bore sa rakom dojke....U nadi da će iz te borbe izaći kao pobjednice. Slaviti život! Zatim susret sa "mojom" Zorkom ("Biakova") u "Krašu, na Trgu.....I nas dvije zajedno smo krenule na "Jutro poezije". Čitale su se i pjevale pjesme Arsena Dedića....Pa evo malo atmosfere....  Ljubičanstvena Luki....:)))) Ovu jaknicu iz studentskih dana još uvijek mogu zakopčati!!!!  Sonja Kušec Bečirević, flauta i Zvonko Novosel (pjeva i čita Arsenove stihove)...Sigurna sam da se ovima koji pljuju po Đoletu prigovor naći i Arsenu...:)))) (Jer njegov se tata zvao Jovan, zaboga...Bio pravoslavne vjere...Pa je Arsenov brat Milutin do smrti 2021. godine živio u Beogradu...Pa svašta nešto...:)))) Koja idiotarija razmišljati na takav način! :(((( Zaplakala sam, toliko je dirljivo bilo....Sjetila sam se kako je na kraju, u svom ironičnom i autoironičnom stilu znao reći: "Došlo je do toga da vam ja sviram i po kućama." :)))))   Otac i sin....Zvonko i Lav Novosel. I na kraju: narcisi stigli kući:  Upravo gledam nogometnu utakmicu za kvalifikacije za Europsko nogometno prvenstvo, koje će se održati iduće godine u Njemačkoj...Hrvatska - Wales. Kramarić 1:0 za Hrvatsku! :))))) Yesss! Ljubim! |
- 21:10 - Komentari (14) - Isprintaj - #
petak, 24.03.2023.
Gulaš i "Booksa"
|
Ujutro sam obavljala neke administrativne stvari, sredila - ali bezobrazluk jednog administratora je bio - stvarno vanserijski. "Uzmite broj ponovno, nema veze što ste već čekali" i slične gluparije...Ipak, i ja sam tvrda glava i rekla sam mu što ga ide. Može biti sretan da mu nisam momentalno tražila prijavu kod šefa....:((((((( No, stvar je popravila "Pivana" i odličan gulaš od divljači, s knedlama...Odličnoooo!  U Booksi večeras bio je susret posebnih pjesnikinja: Sanje Baković i Zrinke Posavec, koji je sjajno moderirala Monika Herceg, također divna pjesnikinja. Mogla bih slušati satima...  Zrinka i Sanja  Monika i Zrinka U publici: Andrijana Kos Lajtman, Ana Narandžić, Lana Derkač i Davor Šalat.....  Svestrana umjetnica Ana Naranžić, Lana Derkać i Davor Šalat. Ljubim! |
- 22:52 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Book klub Mozaik knjige
|
Danas smo Mia i ja otišle na Book klub Mozaik knjige. Funkcionira na način da se sastajemo konačno uživo - ne više putem Zoom aplikacije - jednom mjesečno, i da se bira knjiga za čitanje iz novih knjiga u izdanju Mozaik knjige. Ovoga puta nismo se proslavili izborom. E.L. James: "Pedeset nijansi slobodniji". Po ovom serijalu, koji je počeo sa "Pedeset nijansi sive", snimljeni su i filmovi....Rekla sam da mi se ovakve vrste serijala ne sviđaju i da ih bez poticaja nikada ne bih čitala - iako sam naglasila da su sigurno pravi predstavnici svojeg žanra. I netko tko uživa u takvoj vrsti ljubića - za njega je to savršeno....Meni se ne sviđa. Likovi nisu razrađeni; previše eksplicitnog seksa i isto takvog rječnika....Uglavnom, trivijalna književnost. (Meni je puno seksipilnija Ana Karenjina :)))) Za idući put smo izabrali triler "Teddy", autora Jasona Rekulaka. Baš se veselim čitanju..... Evo fotkica:  Ljubim! |
- 00:52 - Komentari (9) - Isprintaj - #
srijeda, 22.03.2023.
Sretan vlasnik i sretan pas
Danas smo Mia i ja počele školovanje. Prva lekcija bila je na aplikaciji Zoom, i fokusirala se više na vlasnika, nego na psa - jer se raspoloženje prenosi s vlasnika na psa....Vrlo zanimljivo, za razmisliti koliko nas psi zapravo "osjećaju"....I sreću i tugu i neraspoloženje...Nemir i mir....Ostatak edukacije odvijat će se "uživo", i to vrlo blizu mene. Ispostavilo se da je edukator vrlo blizu nađem mjestu stanovanja, samo još malo uzbrdo....Mislim da je ovo tečaj koji obje trebamo. Mia se izdužila, narasla, ali vrlo malo uozbiljila.:))) To ćemo sve zajedničkim snagama riješiti. Mala Mia....:))).  720 post! Ljubim! |
- 00:02 - Komentari (16) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 20.03.2023.
Izložba mačaka i promocija knjige "Komunikacijski umjetnik"
Dežulovićev tekst jučer mi je poremetio raspored: trebala sam staviti fotografije međunarodne izložbe mačaka, koja se održala 18. i 19. 03 u King Crossu. Evo, ispravljam "grešku". Stavljam fotografije divnih maca: prekrasnih tigrastih, ruskih maca, pa onda sijamskih.....        I danas jedno događanje u kazalištu "Kerempuh" - odavno nisam bila na boljoj promociji knjige...Jelena Makovčić: "Komunikacijski umjetnik" ....Sudjelovali su: dr.sc. Božo Skoko, Ana Fostač Krilčić - voditeljica ljudskih resursa , dm Hrvatska, Iva Karabaić, urednica knjige, Mario Medek , predsjednik HUOJ i osnivač Val grupe i autorica Jelena Makovčić, inače glumica i certificirana trenerica javnih nastupa. "Komunikacijski umjetnik" je knjiga, koja nije samo stručno štivo, nego i jako praktična knjiga s vježbama, a možemo pratiti i zapisivati u knjigu svoj napredak u komunikaciji. Na taj način strah od nastupa pretvara se - u odgovornost za njega.   Jelena prva po redu...   Glazbeni dio: Mia Dimšić, s gitarom.... I jučer nisam mogla objaviti dvije fotografije, koje pripadaju jučerašnjem postu:  Moji mama i tata. Vjenčanje. Bratislava. Dvorana zrcala....  Đole i ja....Beč. Neposredno pred nastup.... Ljubim! |
- 23:04 - Komentari (18) - Isprintaj - #
nedjelja, 19.03.2023.
Popravljamo uspomene
|
"Ne znam da li se na drvenu tablu pod pultom radnje moglo kraće i preciznije napisati ono što je radio Đorđe Balašević. Pa ako ti pozlaćeni džepni satovi ponekad i nisu bili bog zna kakve vrijednosti, ne mari: to ionako nisu bile njegove pjesme, nego naše. Svatko je imao jednu svoju. A svaka zajednička i svačija. Naposletku, mi smo navek znali da je stari sajdžija samo svirac i gospon propalica obična U Rijeci, kraj autobusnog kolodvora, u Adamičevoj ulici na broju 30, postoji mala urarska radionica u kojoj stari majstor Vlado Sorola već pedeset godina popravlja satove. Svakih nekoliko godina sjete ga se lokalni novinari – lokalne novine vole priče o starim obrtnicima i zanatima koji izumiru – pa im urar Vlado sjetno priča kako, kaže, "živi od uspomena". "Sedamdesetih je došlo vrijeme elektronike i kvarcnih satova, a sada je doba baterija i mobitela", žali se onda stari urar jezikom svih majstora svijeta, "ali ljudima je stalo sačuvati sitnice od neumitnog zaborava i prolaznosti, pa popravljaju uspomene." Kad sam u riječkim novinama pročitao intervju majstora Vlade, znao sam da sam tu stvar s popravljanjem uspomena već negdje vidio ili čuo. Je li to bio Borges? Mala zanatska radnja na autobusnom kolodvoru s ručno ispisanom firmom "Popravljamo uspomene", i u njoj stari zanatlija, baš poput urara Vlade, sjedi okružen tuđim, blijedim i ispucalim uspomenama, pa ih za sitan novac popravlja od hrđe i zuba vremena, vraćajući ljudima čiste i jasne njihove uspomene, baš kao da ih im je staračkom rukom kroz pult radnje predala sama pokojna baka? Morao je biti Jorge Luis. A onda sam se sjetio. I našao sam ga. U Kraljevu, u ulici Oktobarskih žrtava – baš kao u Rijeci, na autobusnoj stanici – i dandanas stoji stari jedan komad onog slavnog modularnog kioska K67 slovenskog dizajnera Saše Mächtiga, kakve smo nekoć viđali po svim jugoslavenskim kolodvorima i raskršćima: na krovu trošnog crvenog kioska s početka sedamdesetih cijela mala ledina trave i niskog raslinja, u prljavom izlogu stotine nepokretnih starih nečijih ručnih satova, a dolje, pod pultom, velika bijela tabla s ručno ispisanim upravo tim borgesovskim natpisom – "Popravljam uspomene". Sajdžija Joviša Gudžić To je već pedeset godina radnja starog sajdžije Joviše Gudžulića: svi u Kraljevu znaju Jovišu, popravljača uspomena. Svakih nekoliko godina dođu mu televizijski reporteri – televizija voli priče o starim obrtnicima i zanatima koji izumiru – pa im osamdesetogodišnji Joviša sjetno priča kako "ljudi vole uspomene". "Narod je umoran od ove nove tehnologije", žali se onda stari sajdžija jezikom svih urara svijeta, "a imaju prisećanje na uspomene." * * * Đorđa Balaševića zamišljao sam upravo tako, kao starog majstora u svojoj maloj radnji u Ulici Jovana Cvijića – čak je i blizu novosadske autobusne stanice – s ručno ispisanom firmom "Popravljam uspomene". Poput Vlade ili Joviše, i stari Đole već pedeset godina sjedi unutra okružen hiljadama tuđih uspomena, pa pažljivo s njih skida naslage rđavih vremena. Samo što stari uspomendžija Đole, umjesto s ručnim i džepnim satovima, radi sa stihovima i riječima. Naposletku, satovi – poput pjesama – pamte vrijeme proteklo pod kazaljkama, kao što i pjesme poput satova pokazuju vrijeme i mjere prošlost: jednako ih treba znati čitati kao i "gledati na sat", pa čak i kad su jeftine, pjesme za svoje vlasnike imaju onu dodatnu, kako se to kaže i za djedov stari ruski ručni sat, "sentimentalnu vrijednost". U svih stotinu godina zajedničke povijesti i svih dvjesto godina najduže zagrebačke ulice, sve do Balaševića nitko nikad nije se dosjetio prisloniti "Ilicu" uz "ćirilicu". A u oba debela rječnika nema lakše i očitije rime. Pričat će kasnije da je stari popravljač uspomena iz Cvijićeve svašta još nešto radio u životu, ta tajanstvena lica iz prljavog prozorčića nad pultom radnje uvijek prate urbani mitovi i legende. Jedni će pričati da je bio velika zvijezda, da je punio dvorane od Kraljeva do Rijeke i za svaki grad između njih imao po jednu pjesmu, da je bio strašan pripovjedač i da je znao pričati tuđe živote kao da ih je sam proživio, ali i da je onako blaga lica znao biti ohoho zajeban, da je jednom ljut izjurio iz radnje i goloruk se suprotstavio nekom balkanskom diktatoru i svašta mu, kažu, u brk izgovorio, a drugi će pričati da dobri, stari uspomendžija i nije baš bio cvećka, da je nekoć bio gospon propalica obična, da je znao biti baš namćor i kao mlađi kojekakve gluposti radio i govorio, i sve tako, kako se oduvijek u čaršijama pričalo o ljudima o kojima svi sve znaju. Ja sam, međutim, cijelo vrijeme gledao samo u njegove ruke, pod kojima su te čudesne tuđe uspomene prosto nastajale ispočetka, kao da ih je sam napisao, i te čudesne, prostom oku nevidljive rime, koje se čuju tek kad se sat navije i prisloni na uho. Izdaleka su ljudi znali potegnuti do radnje u Cvijićevoj, da majstoru Đoletu na pultu ostave nekakvu staru uspomenu koja još samo njima nešto znači i vrijedi. "Ljudi popravljaju uspomene, jer im je stalo sačuvati sitnice od neumitnog zaborava i prolaznosti." Objasnili bi onda majstoru kakva je to uspomena i kako bi trebala izgledati, a on bi se samo nasmijao. Kad bi oni znali taj zanat, ne bi ni dolazili njemu. Objesio bi naočale navrh nosa, pa sitne, fragilne riječi uredio po zanatu, da legnu jedna u drugu kao mali zupčanici starog Darwila, i nakon mjesec dana vratio im pjesmu, što da vam pričam, kao da ju je napisao sam Đorđe Balašević. Tako sam, eto, ja zamišljao starog uspomendžiju. Tako sam, najzad, i došao do njega. * * * Prije nekoliko godina palo mi je na um da joj za okrugli neštodeseti rođendan priredim iznenađenje. Kako već zaljubljenim muškarcima svakakve patetične budalaštine padaju na pomućenu pamet, na moju je palo zvati sve najveće zvijezde jugoslavenske muzičke scene, od pankera i rokera do šansonjera i narodnjaka, da se u jednosatnom filmu svaka i svaki od njih snimi kako joj čestita rođendan otpjevavši svoju njenu najdražu pjesmu, kojoj bih ja malo izmijenio i, kako se to sad kaže, personalizirao stihove. Svoj video s našom pjesmom, kako je i red, Đole je poslao posljednji od svih četrdesetak zvijezda. Pa u njemu nadmoćno demonstrirao svoju vještinu slaganja riječi, tri puta pred kamerom preradivši moju već prerađenu rimu... Za kraj sam, naravno, ostavio njenog najdražeg, jednog starijeg kantautora iz Novog Sada. Nikad ga nisam upoznao, ali nekako sam došao do telefonskog broja i očekivano lako – jer iz nekog razloga ništa teško nisam ni očekivao – dogovorili smo se da mu pošaljem prerađeni tekst njegove jedne njene pjesme, a zapravo naše, očitane zajedničkom uspomenom. "Daleko putujem", rekoh mu na telefon, "vetar nudi neke rime, kupujem, pristaju uz njeno ime, dva-tri stiha na dar." "Bezdan?" pitao je. "Ne ta, jedna druga", odgovorio sam mu. "Ne mogu ti sad reći, svi čitaju." Svoj video s našom pjesmom, kako je i red, Đole je poslao posljednji od svih četrdesetak zvijezda. Pa u njemu nadmoćno demonstrirao svoju vještinu slaganja riječi, tri puta pred kamerom preradivši moju već prerađenu rimu, sve dok konačno nije zazvučala – može zvučati glupo, ali vjerujte, nije – kao da joj je pjesmu svojom rukom napisao sam Đorđe Balašević. Netko s više ambicija osjećao bi se možda i postiđeno – jer Đole me u videu kanda malo i zajebavao – ali ja sam bio samo nijemo zadivljen. Osvetio sam mu se, naravno, na jedini način na koji mi s manje takvog talenta znamo: kad je rođendan trijumfalno završio ponoćnim filmom s njim na kraju, i kad je – onako kako je posljednji od svih poslao svoju čestitku – prvi sutradan nestrpljivo nazvao da pita kako je prošlo, ja sam se samo hijenski smijuljio puštajući telefon da zvoni. A njemu, vidjelo se – i bogami čulo – baš bilo stalo. Do kraja dana, da skratim, kurčio sam se po selu s mobitelom na kojemu je pisalo "Đorđe Balašević, 14 propuštenih poziva". * * * Rima je, baš kao i urarstvo, zanat koji izumire. Još od Walta Whitmana, prije stotinu i pedeset godina, odvezali su pjesnici svoj stihove i pustili ih slobodne po divljinama bijelog papira, a ove će godine točno stoljeće otkako je s "Preobraženjima" Antuna Branka Šimića starinsku rimu i u našem jeziku počeo odmjenjivati razuzdan i divlji slobodni stih. Stotinu godina kasnije rima je tako ostala arhaizam, rijedak predmet iz izloga antikvarijata, poput gramofona s trubom ili telefona s brojčanikom, kićeni ukras junačkih narodnih epova i bolećivih ljubavnih soneta iz školske lektire, dalek i stran novom vremenu baš kao sat sa zlatnim lancem Vase Ladačkog. Opstala je i ostala još samo u popularnoj muzici, industrijska plastična rima za jednokratnu upotrebu: točno mogu zamisliti jad starih majstora kad slušaju konfekcijske i generičke rime dalmatinskog sidra i jidra, ravničarskih očenaša i pajdaša ili narodnjačkih suzukija i buzukija, poput kvarcnog displeja kod kojega više nije trebalo ni popravljati mehanizam, ni "znati gledati na sat". I koje se pokvarene ne nose majstoru, već bacaju u kantu za duboko zaboravljanje. Majstorima rime na koncu se tako dogodilo isto što i starim sajdžijama: pojavom hip-hop kulture i rapa klasična je starinska rima ironijom sudbine postala identifikacijski znak generacije novih tehnologija, postavši opet popularna i tražena roba – sama riječ "rima", uostalom, i nastala je iz starogrčkog "rhythmosa", ritma – i nikad valjda u cjelokupnoj povijesti slaganja riječi nije se tako udarnički i masovno rimovalo kao danas. Slušaju onda stari majstori djecu asfalta kako na silu guraju riječi jednu u drugu, dižu se sijede u zrak kad čuju kako danas postoje i aplikacije za rimovanje, pomoću kojih reperi grozničavo traže neku riječ, bilo koju, što bi se rimovala s "metamfetamin". Pa na mobitelu gledaju na sat, čuvaju uspomene i slažu rime. Nekad, međutim, to je bila ozbiljna vještina, godine su trebale da se nauči fino ugađanje rime, najprije muške jednosložne, onda ženske dvosložne, sve dok se ne bi naučilo osjetljive i fragilne daktilske, trosložne rime: najveći majstori slagali su ih čak i od četiri i više slogova, a oni bi skladno nalegli u slogove iznad, lako i nježno, baš poput sitnih, ručno navijenih kotačića starog satnog mehanizma. Poput svake druge umjetnosti, rimovanje je vještina koja na svom najvišem stupnju izgleda kao nešto što može svatko: onako lako kako se izgovara, izgleda lako i za napisati. Nikad na silu, rekli bi stari rimdžije. Svaki suglasnik mora leći među samoglasnike meko i savršeno točno, kao da su te riječi na kraju stiha izmišljene samo da se rimuju, i da same za sebe ništa ne znače. Nije ih mnogo ostalo koji vladaju tom vještinom. U svim štokavskim jezicima, koliko god ih ima, Đorđe Balašević nije bio samo najveći, nego i posljednji od te vrste, majstor sedmog stupnja, a zapravo prvog, onoga koji se ne stječe školovanjem, već naslijedi valjda rođenjem. Da, baš kao djedov sat. "Više ne prolazim ulicom Dositejevom, i nemam pojma kad neko pita gde je to." Na primjer: iako su se tako upadljivo međusobno dozivale, i svojom daktilskom rimom i svojim ikonografskim značenjem, u svih stotinu godina zajedničke povijesti i svih dvjesto godina najduže zagrebačke ulice, sve do Balaševića nitko nikad – kao da nijednom nije tuda prošao, niti imao pojma gde je to – nije se dosjetio prisloniti "Ilicu" uz "ćirilicu". A u oba debela rječnika nema lakše i očitije rime. E, to je razlika. Nije samo znanje i talent. * * * Đorđe Balašević bio je majstor tog starog zanata, najveći kojega smo imali. Ni kod jednog drugog autora rime nisu zvučale tako lagane i nenametljive, organski srođene, kao da jedna bez druge te riječi nikad nisu ni postojale. I nikad trivijalne i prvoloptaške, nikad jeftine kineske kopije i šareni svjetleći displeji, ali još nikadije velike, teške i gorde riječi: tek male, obične i svakodnevne, koje su u njegovim pjesmama postajale filigranski izrađeni zupčanici starinskih ura za novo vrijeme. Tom vještinom izgledalo je da se rimom lako i bez napora može jednako izjaviti ljubav i objaviti rat, da se rimovanim stihom mogu voditi i historijski mirovni pregovori i neobavezna ćaskanja uz kafu. Za takav razgovor trebao je, međutim, barem još jedan takav, a takvih više nismo imali. Balašević je bio jedini. Takve, eto, riječi vidio sam u videu koji mi je stari majstor poslao s našom prekrasno popravljenom uspomenom, snimivši se u svojoj radionici u Ulici Jovana Cvijića, sa zelenom Aladinovom lampom na starinskoj komodi i slikom Jovana Krstitelja na zidu, u nekoj posve blesavoj majici s Kermitom iz Muppet Showa, sa sto hiljada požutjelih i blijedih nekih, davno izgovorenih i zaboravljenih riječi, kao da prolaznika pred izlogom radnje dozivaju pitajući "gde si ti", jer "hiljadu se stvari moglo desiti". Čak i kad bi mu se dogodilo da koja nedostaje, stari urar iz Cvijićeve nadomjestio bi je lijepom, ručno rađenom rimom. "Na svim mojim crkvama satovi su stali/ kazaljke se, srećom, baš tada sklopiše/ sto hiljada reči znam, al' jedna mi fali/ da nju kako treba opišem." * * * "Popravljam uspomene". Ne znam da li se na drvenu tablu pod pultom radnje moglo kraće i preciznije napisati ono što je radio Đorđe Balašević. Pa ako ti pozlaćeni džepni satovi ponekad, kažem, i nisu bili bog zna kakve vrijednosti, ne mari: to ionako nisu bile njegove pjesme, nego naše. Svatko je imao jednu svoju. A svaka zajednička i svačija. Naposletku, mi smo navek znali da je stari sajdžija samo svirac i gospon propalica obična. Zato smo ga toliko voljeli – bile su to naše privatne uspomene, fragmenti bivših života, usputne sitnice, ništa važno, "samo bršljan s nekog zida visokog": rime koje smo nasljeđivali i ostavljali, poklanjali i dobivali, gravirani satovi s lancem iz stare komode koje ionako ne procjenjuju zlatari, draguljari i ovlašteni horološki vještaci, i kojima je prava vrijednost bila vrlo osobna, ona zloglasna sentimentalna, kakve se ozbiljni i pristojni građani stide, poput atavizma baštinjenog iz vremena kad su se osjećaji pokazivali razmetljivo kao ručni satovi. A Đole tek stari majstor koji je te naše nejasne stare uspomene popravljao i mijenjao im istrošene rime. * * * Novine vole takve priče, o posljednjim majstorima i zanatima koji su izumrli. Na koncu, oronuli stari kiosk kraj autobusne stanice samo jednog petka ostane zaključanih vrata, a na izlogu sa starim satovima osvane nevješto, malo ukoso zalijepljen komad papira u debelom crnom okviru, s križem ili krstom, i istim onim crno-bijelim licem koje smo više od pedeset godina gledali u prljavom prozorčiću iznad pulta. A u nedjeljnim novinama izađe velika priča o uspomendžiji s kolodvora kojega smo svi znali, pa se i sam preseli u "prisećanje na uspomene", kao nečija i svačija mala, draga sitnica iz bivšeg života. Naposletku, ostane samo pod pultom popravljen jedan ručni sat u omotnici s imenom "Sale Nađ" – "Kažu da je slutio kraj, tobož nije navio sat, pa sad, znao je da gubi taj rat" – sto hiljada reči u izlogu i jedan plišani bijeli zec u kutu radnje. I četrnaest propuštenih poziva na telefonu." Piše: Boris Dežulović Koja posveta Đoletu! Svaka čast! Ne može ljepše i bolje. Samo, ja nikada, baš nikada nisam propustila ni jedna njegov poziv. Ni Oljin!:))) Đole, na sreću, nije zbog pritisaka, neizdrživih pritisaka i to i vlastitih kolega, nije morao otići kao što je morala Dubravka Ugrešić, Rade Šerbedžija, Mira Furlan i još mnogi. Atmosfera, koja je tada vladala - pa, mislim da bi svakoga navela da se makne - bilo gdje...:((((I ne, nije nitko nikoga natjerao - ali je stvorio takvu atmosferu da je taj netko MORAO otići. Doživljeno, osobno. I mnogi, na žalost, u svojoj mržnji, ne razumiju da nema iznad psihičkog nasilja...:((((( Fizički čovjeka možeš samo jednom ubiti, ali psihički - puno puta....:(((( Zbrojite se malo, vi mrzeći, pa će svima biti ljepše i bolje. Živjeti cijeli život u mržnji - prejadno je... Danas sam bila vrijedna - prevodila, šetala s Mijom mijovitom :))))...I ovo vam moram ispričati: na okretištu Črnomerca, neki lik s treninga, mladi sportaš, visok, lijep dečko - sjedne na klupicu, bez pola pardona skine čarape i navuče samo tenisice. Čarape baci. I ostavi ih tako bačene. Bez problema uđe u bus. Gledam u šoku. Prvo: čarape se iskuhavaju. Drugo: zašto onda nije bacio čarape u kantu za smeće?! Kućni odgoj?! Nešto nije u redu s njim?! Ne razumijem! I nikada takvo ponašanje neću razumjeti...:(((( Kako je to, zapravo, žalosno....Čarape su ostale tužno bačene na stanici...:(((( Sretan dan očeva svim tatama! Družimo se s njima - sve dok ih imamo. Jer - kad ih ne bude - biti će nam žao. Kao meni...:(((( Ljubim! |
- 20:50 - Komentari (17) - Isprintaj - #
subota, 18.03.2023.
Medicinari; Jutro i Maksimir
Danas nema gdje nije bilo Mie i mene!:)))) Najprije Maksimir, zatim sam zaboravila da tramvaji ne voze preko Trga, jer medicinari prosvjeduju. Došli su doista sa svih strana - vidjela sam transparent Makarska; i još jednu poruku: Rado bi smo ostali u Hrvatskoj, ali S.O.S.....Plenkoviću, što radiš? - bila je također jedna od poruka....  Na "Jutru poezije" je, osim odličnog Zvonka Varošanca (da, nekadašnji voditelj na televiziji, danas u mirovini, piše odlične pjesme posvećene moru, Zlarinu - odakle potječe njegova mama, te Šibeniku i uz sve to se prati na gitari!), gostovala i Mia.:)))).   I Zvonko, u elementu:   Ljubim! |
- 21:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #
petak, 17.03.2023.
Umrla je Dubravka Ugrešić
|
Umrla je Dubravka Ugrešić. "Žene su oduvijek bile dobri kućni duhovi književnosti. Žene su talasoni: metaforički rečeno u svaku književnu kuću ugrađena je sjena njezine prave graditeljice, žene. Za svoj trud žene su obično nagrađene autorskom zahvalom, najčešće kolektivnom. Jer njihova imena obično su pri dnu dugog popisa imena urednika, agenata, izdavača, prijatelja i institucija. Pri dnu te piramide, kao talason, ugrađena je sjenka neke Mary, neke Jane, neke Vere." Žene, pušenje i književnost - ulomak, iz zbirke Zabranjeno čitanje, Konzor, Zagreb 2002. Ugrešić, Dubravka, hrvatska književnica i prevoditeljica (Kutina, 27. III. 1949). Rusistiku i komparativnu književnost diplomirala 1973. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je radila u Zavodu za znanost o književnosti (1974–93). U 1990-ima napustila Hrvatsku; nekoliko je godina provela u Njemačkoj te SAD-u, a od 2001. živi u Amsterdamu. U književnosti se javila knjigama za djecu (Mali plamen, 1971; Filip i Srećica, 1976; Kućni duhovi, 1988). U zbirci kratkih priča Poza za prozu (1978), spojivši stvarnost književnosti i fikcionalnost teksta, progovorila je o detaljima iz svakodnevice. God. 1981. objavila je kratki roman Štefica Cvek u raljama života, rani primjer postmoderne poetike, u kojem, služeći se šivaćom metodologijom, miješa elemente visoke i trivijalne književnosti te pokušava napisati pravu žensku priču. Roman otkriva izrazitu pripovjedačku samosvijest, a priča neprestano komunicira s čitateljem. Zbirka pripovijedaka Život je bajka (1983) okuplja pet priča rađenih po književnim predlošcima u kojima tematizira nemogućnost pronalaženja vlastitoga pripovjedačkog postupka. Autopoetičkim razmišljanjem i spisateljskim pristupom bavi se i u romanu Forsiranje romana reke (1988), u kojem je svako poglavlje pisano u drugom žanru (pornografski roman, ljubavni roman, horor-proza, dnevnička proza), a ponegdje upleće i ludičke postupke književnosti za djecu. Eseji koje je pisala 1990-ih bave se uglavnom krizom identiteta i pitanjima nacionalnosti unutar socijalnih, povijesnopolitičkih i kulturnih okvira, a objavila ih je u europskim časopisima i novinama te u zbirkama Američki fikcionar (1993) i Kultura laži (1996). Potonji literarni eseji (zbirke Zabranjeno čitanje, 2001; Nikog nema doma, 2005; Napad na minibar, 2010) govore o kulturnoj globalizaciji i postkomunističkim iskustvima. Egzilantskim lutanjem i pitanjem sjećanja pozabavila se u romanima Muzej bezuvjetne predaje (2002) i Ministarstvo boli (2004). U romanu Baba Jaga je snijela jaje (2008) bavi se fenomenom starosti i starenja. Autorica je studije Nova ruska proza (1980); s A. Flakerom uredila je deset svezaka Pojmovnika ruske avangarde (1984–93), priredila je i prevela neka djela D. Harmsa, priredila antologiju alternativne ruske proze Pljuska u ruci (1989) te je autorica nekoliko filmskih scenarija (U raljama života, 1984., To nije moj život, to je samo privremeno, 1985., i Za sreću je potrebno troje, 1985., R. Grlića, te Kako preživjeti do prvog, 1986., S. Tribuson). (Osobno, jako volim Babu Jagu i Šteficu Cvek, a pogledala sam, nakon čitanja, i "Šteficu Cvek u raljama života":) Ugrešić, Dubravka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. |
- 22:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #
srijeda, 15.03.2023.
Kultura, afere i showbiz u istom loncu
|
Danas sam bila u Društvu hrvatskih književnika, poslušati još jednu odličnu književnu tribinu "Bez cenzure", pod nazivom: "Kultura, afere i šoubiz u istom loncu?". Sudjelovali su: Pavica Knezović Belan, Iva Korbler, Ludwig Bauer i Siniša Vuković. Voditeljica tribine je bila moja draga prijateljica i izvrsnoća - Lada Žigo Španić. Već po sudionicima se vidi da je tema zaista obrađena - što bi se reklo - sa svih strana. Pavica Knezović Belan prisjetila se kako se ranije kulturna rubrika u dnevnim novinama uzimala baš ozbiljno, te imala jako dobre i kvalitetne suradnike; pratila su se književna događanja i autori na promocijama knjiga, znalo se točno razlučiti što je dobro, a što nije - i pratilo se i promoviralo se ono što je zaista bilo najkvalitetnije. Rubrike u novinama su se "izgubile", nema više strogih kriterija - sve kao da se stopilo u jedno. Nema više vremena ni volje za velike razgovore i predstavljanja umjetnika (iz kojeg god umjetničkog područja dolazili). Siniša Vuković stigao je čak iz Splita, a prisjetio se pokojnog Igora Mandića i njegove želje da umjetnost i kulturu približi i mladima, i u tome je i uspio, objašnjavajući što i kako; usmjeravajući ih prema kvaliteti na način da je razotkrivao odlične knjige, predstave, kvalitetne ljude....Iva Korbler meni osobno se činila najogorčenija, sa najmanje vjere da bi se nešto moglo promijeniti na bolje i u svom profesionalnom životu nikada nije pristala raditi kompromise - pa i na vlastitu štetu (financijsku)....Ludwig Bauer je govorio o kvaliteti pisane riječi; koliko je to danas uopće nekome važno - ili smo postali samo konzumeristi i konzumenti - bez obzira na to koliko nam to može na kraju naškoditi u prepoznavanju dobroga i lošega; kvalitete i nekvalitete. Novine su, uglavnom, postale sve tanje; financijski aspekt uveliko određuje o kome će se i kako pisati; portali su preuzeli ulogu kakvu su prije imale dnevne, papirnate novine. Danas i nema vremena za neko veliko bavljenje umjetničkim temama (recimo, na televiziji je bila emisija "Pola ure kulture", pa se povelo pitanje nije li i to degradirajuće za kulturu). Ipak, mislim da dok ima ljudi - biti će interesa i za umjestnost, koja je dio ljudske prirode. Naravno, privatnim vlasnicima novina je važno da se pišu pohvale, jer su i oni dio prehrambenog lanca - ulažu u te iste umjetnike i njihov rad - pa nije interes da ih netko kritizira. I za kraj Lada je ispričala jednu anegdotu: izašla je u novinama vijest da je u Hrvatskom narodnom kakalištu održana ta i ta predstava ta i ta... U idućem broju izašla je isprika čitateljima: "Ispričavamo se na nenamjernoj pogrešci - test je trebao glasiti: u Hrvatskom navodnom kazalištu održana je...:))))) " . Živim ljudima se svašta dogodi!: :)))) Malo fotografija:  Pavica Knezović Belan, Siniša Vuković, Iva Korbler i Ludwig Bauer.  Siniša Vuković, Iva Korbler, Ludwig Bauer i Lada Žigo Španić. Događanje broj dva: promocija knjige Arijane Čuline u "Hoću knjigu" - nova knjiga "Dva puta u pet minuta".... Neven Kepeski glavni urednik i izdavač. Pet minuta koje čine život?! :)))) Duhovito, splitski, zajebantski...:)))) Arijana Čulina rođena je 1965. u Splitu- Diplomirala je na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu; angažirana je kao prvakinja splitskog HNK do danas. Arijana je svestrana, pa je tako autorica književnih hitova: "Što svaka žena triba znat o onin stvarima", i "Bolje se rodit bez one stvari nego bez sriće".... Arijanu su došle podržati Sanja Pilić, Anđa Marić, koja nakon svih zdravstvenih problema izgleda prelijepo (pričala je o svojoj borbi za sada već odraslog sina), naravno Neven Kepeski, Sandra Pocrnić Mlakar..... Na moje veliko zadovoljstvo, bila je tu i prekrasna Mada Peršić, koju davno nisam vidjela - pa je bila prigoda za druženje. To vam je ona, koja je diplomirala na dva fakulteta: najprije na medicini, pa na glumi, i ima onu monodramu o Žuži Jelinek.... Evo fotkica:  Arijana u sredini, dva moderatora -s lijeva i s desna :))))  Knjiga.... I na kraju:  Mada i ja. Ljubim vas! |
- 00:50 - Komentari (13) - Isprintaj - #
nedjelja, 12.03.2023.
Maksimir
Danas samo uživanje i šetnja po Maksimiru.  Mia uživa,i ponaša se kao mali jureći auto. :)))) Ljubim! |
- 22:50 - Komentari (15) - Isprintaj - #
subota, 11.03.2023.
Jutro i puppy:))))
|
"Jutro poezije" i mladi autor Tin Fresl. Tin je predstavio svoju prvu zbirku poezije "Vitezovi okruglog smisla". Tin Fresl rođen je 31. srpnja 2003. u Zagrebu. Kasnije se seli u Jastrebarsko. Sudjelovao je sa svojim pjesmama i na Lidranu, u nekoliko navrata. Tin je podijelio pjesme u zbirci na nekoliko stolova: stol za sastanke, stol za objed, radni stol. Francuska - Tin Fresl izbavi me iz Francuske zemlje kolača a ne kruha kao što se nekada izbavljalo iz Egipta narod svjestan pijeska pod nogama narod podložan fatamorgani gledajte me kako hodam u Versaillesu na rubu nesvjesti boje su šarene magle zidovi tvrdo šapuću gdje su glasnici mojih misli sad kad sam vam došao javite se ja sam vas stvorio javite se vi što ste kupili ulaznice palača postaje vrijeme Napoleon nikad nije ni postojao saamo sjećanje nepoznatog autora nikad otkrivena francuska kolonija snažan udarac rukom slama obrise vrata kucanje tko je negdje iznutra trznuo se Luj Četrnaesti i vikne a možda i viče država to sam ja.  Tin Fresl  Tinova zbirka - predivna naslovnica....  Gospodin Željko Buklijaš, voditelj "Jutra"..... Nakon "Jutra", žurim jer mene i Miu već čeka Annemarie i poziv da posjetimo ponovo Samobor. Činilo se da će kiša, ali se kasnije razvedrilo - pa je izlet bio pun pogodak. I za Miu, koja je uživala, veselo skakutala u šetnji i za nas dvije, koje također trebamo kretanje nakon tjedna provodenog za računalom......Razgledavanje Samobora započele smo na glavnom gradskom trgu- Trgu kralja Tomislava. Sve zgrade uređene su u klasicističkom ili secesijskom stilu i zaštićeni su spomenici kulture. Samoborska kremšnita jedan je od najprepoznatljivijih simbola grada, a 2021. dobila je status nematerijanog kulturnog dobra. Originalan recept osmislio je 1920. slastičar Đuro Lukačić. Dvije slastičarke, Višnja Vukmanović i Branka Žganjer originalan su recept prenijele u "Kavanu Livadić" i slastičarnicu "U prolazu", gdje smo se zaustavile na kraju šetnje i nas tri. Prije kremšnita, prošetale smo uz potok Gradnu, a prešli smo i mali drveni mostić. Šetalište uz Gradnu vodi sve do podnožja Starog grada. Ručale smo u "Gabreku", a nakon toga na kremšnite i kavu "U prolazu". Vrijeme nas je poslužilo, pa smo ostale neplanirano do osamnaest sati popodne. Predivno provoden dan. Mia je još imala volje večerati, ja sam bila sita i zadovoljna. Oprala kosu i krenula pisati post. Evo malo fotografija:  Mia i ja uz potok Gradnu.....  I na kraju: narcisi.....  Lijep buketić. A što se tiče narcisa, ima ih.....Puno. I na blogu i u životu. Samo - neki imaju puno pokriće, a neki - nikakvo.:))))) Ljubim! |
- 22:30 - Komentari (12) - Isprintaj - #
petak, 10.03.2023.
"Ako prođe, prođe"
|
Kada sam pročitala naslov knjige, pomislila sam odmah na jedno događanje. Goldie je bila mala, i ja sam se išla malo "potužiti" kod pokojne Palme (veterinarke) da Goldie ovako, onako, pa ne znam....A Palma je pregleda, Goldie je tada imala kao Mia danas, devet, deset mjeseci, i zaključi: "Znate, ona vam ima APP." :((((( Skoro sam počela plakati. "Kako se to liječi? Što da radim?!" Čuješ Palmu: "Pa, ako prođe, prođe. Drugim riječima, zeza vas. Nije joj ništa." Umrla.:(((( Od straha. A kad je izgovorila do kraja, odmah mi je laknulo.... Dakle, mlada karikaturistica, stripašica i magistra animacije Mihaela Erceg predstavila je u knjižnici i čitaonici "Bogdan Orgizović" svoj prvijenac, roman "Ako prođe, prođe". O stand-up krimiću o prijateljstvu i briškuli uz autoricu Mihaelu Erceg govorili su: Vladimir Šagadin i Sandra Pocrnić Mlakar, nakladica i urednica "Beletre - beletristika i priručnici". Splićanka Mihaela Herceg je magistrirala animaciju na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Jako, jako me podsjetila na moju Splićanku Jelenu, dragu prijateljicu, koja nije uspjela upisati Likovnu akademiju u Srajevu, jer su primali mali broj ljudi. Jelena savršeno crta, i točno je mogu zamisliti na Mihaelinom mjestu....Šteta što se Jelena nije izborila za sebe...:((( Mihaela u pauzi slikanja i izrade animacija piše. Još jedan autor u "Beletri" (Sandra Pocrnić Mlakar i te kako zna izabrati!), uz npr. Petra Pisemestrovića čiji sam roman predstavila i na blogu, koji krasno slika, i podjednako dobro i piše. Kod Sandre je fascinantno koliko se bori za dobrobit domaćih autora, i koliko im pomaže. Miheala je, zahvaljujući Sandri, dobila potporu i Grada Zagreba i Ministarstva kulture. Bravo! Splićanka u Zagrebu! :))))) Zanimljivost knjige je što preko odlomaka o igranju briškule Mihaeal zabravo govori - o životu. Bi li volija imat i asa? :))) I još jednu Splićanku valja spomenuti u kontekstu slikanja, karikature, govorenja o društvenim zbivanjima preko karikature i preko slikarstva - Tisja Kljaković Braić. Odlomak, kako bih vas zainteresirala za knjigu: "Osušeni profa s cvikama stao je pred njih, nakrivio glavu i pogledao nered na klupi. „A Filipe, Filipe", zastenjao je. „Šta to imaš?" „Tricu špadi", odgovori Filjo držeći nesigurno zadnju kartu u rukama. „A bi li volija imat i asa?" Svi su zamukli. „Pita sam te nešto. Bi li volija imat i asa?" Filjo zbunjeno zatrepće okicama iza debelih okvira očala. „Pa... bi. Al mislim da je u Mirjana", odgovorio je ljuljajući se na svojim tankim nogama. „E, neka, neka, ne brini; taman ćeš ga dobiti!" rikne profesor, skupi karte, gurne ih u svoj džep i bijesno sjede za svoj stol. „I asa i kupa, i baštoni, i dinari i špade, da ti jebem asa špadi!" vikao je, a njegova kemijska letjela po dnevniku upisujući opasku i jedinice za ponašanje nesretnim kartašima. Mirjana je to pogodilo kao da mu je netko zatukao psića pred očima. Filjo se odmah osjetio dužnim uspostaviti komunikaciju i informirati profesora o raznim prednostima kartanja te je istu večer zasjeo za svoje računalo i bjesomučno natipkao esej na trideset stranica o sociološkoj važnosti igranja karata. Literatura mu je stala na bar deset stranica jer je u eseju citirao svakog živog i mrtvog, od Foucaulta do Oxfordskih istraživanja o razvitku bakterija. „Igru možemo vidjeti kod svih živih bića s koliko-toliko razvijenim živčanim sustavom – od ljudi pa do pasa. Igra je sastavni dio naših života, od rođenja do starosti. Pogotovo je bitna u ranoj dobi kada uz igru učimo društvena pravila, načine komunikacije, te počinjemo graditi temelje našeg identiteta. Otkada je ljudska rasa evolucijski uznapredovala dovoljno kako bi imala potrebu svoje postojanje, uz egzistencijalističke potrebe, obogatiti i duševnima, igre su postojale sve kompliciranije, kako bi se izazvao i razvijao ljudski intelekt. Što je bio jedan od najranijih duhovnih izuma čovječanstva, ako izuzmemo religiju? Pismo? Ne. Društvene igre." Započeo je dramatično Filjo čitati s papira pred cijelim razredom. Čitav razred je u tišini šokirano zurio u mršavog i uvijek naizgled ljutitog momka koji je preko svojih cvikera derao esej kao što je Nixon poderao tajne američke dokumente u aferi Watergate. „Kako je tijek igre uglavnom poznat i ustaljen, svatko zna što treba raditi. Možemo se sjetiti Durkheima i njegovih rituala koji jačaju zajednicu. Igranje karata jednak je ritual poput mise. Ono je jasno definiran strukturiran ritual. Uz igru se često i razgovara, a razgovor je naravno, vezan uz samu igru. Kako se ritual ponavlja, igra jača solidarnost među igračima, i uči ih konstantom repeticijom kako se mogu osloniti jedni na druge. Razgovor o igri pušta ljudima da se opuste kako bi se načinilo mjesta i za druge, osobnije razgovore nakon nekog vremena. Osobnim iskustvom i opservacijama mogu potvrditi porast u komunikaciji i osjećaju zajedništva tijekom proteklih mjeseci. Često se igra u parovima, pa je bitno naučiti čitati položaje tijela svog partnera, i uz analizu njegovih poteza, mnogo se može naučiti o njemu samome, te načinu na koji funkcionirate i kako se čitate međusobno. O ovoj funkciji karata govori Nehajev, u svom romanu ‘Bijeg’." Potom je Filjo izvadio Nehajevljev roman i počeo citirati dio o birtijašima koji po čitav dan igraju na karte. Profesor je mučno gledao u njega, blijed u licu poput Napoleonove vojske pred Moskvom koja gori. Mirjanov osmijeh sjajio je od ponosa. Završivši svoje citiranje poznatog hrvatskog književnika, Filjo je potom uzeo Frojdov priručnik o govoru tijela i neverbalnoj komunikaciji kako bi podupro svoju teoriju o zbližavanju s drugim pripadnicima ljudske vrste kroz kartanje, a profesor se nagnuo nad stol, kao da će početi povraćati od čistog intelektualnog poniženja koje je upravo doživio. Poraženo je podignuo ruku dajući znak Filji da prestane, a drugom drhtavo digao karte u zrak." Mihaela Erceg: Ako prođe, prođe, Beletra 2022. Fotkice:  Mihaela i "Ako prođe, prođe" i  Ljubim! |
- 23:05 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Žene, drage žene....
|
Možda smo dobile pravo glasa i pravo na nekakvu samostalnost, zapravo prava koja ne bi trebala biti prava već normalne stvari, ali u osnovi - i nismo baš daleko odmakle, pogotovo ako gledamo širu sliku i uzmemo u obzir cijeli svijet... I dalje postoji razlika, dvostruki kriteriji, nepravda, omalovažavanje, brutalnost u ophođenju prema ženama, potcjenjivanje, podčinjavanje i iskorištavanje. Evo nam kleče po trgovima jer se ne oblačimo po nečijoj zamisli. Nismo mi ni izdaleka tamo gdje bi trebale biti, a pogotovo jer nam se neke stvari itekako spočitavaju, iako za spočitavanje nikako nisu... Po meni, ovaj dan (Dan žena) i nije za slavlje, ali se treba obilježiti zbog Klare i svega što su te žene tada pokrenule, jer da nisu... Bilo bi još daleko gore. Zadnji osvrt na Dan žena. Ljubim! |
- 00:27 - Komentari (11) - Isprintaj - #
srijeda, 08.03.2023.
O ženama u mome životu
|
Još uvijek smo 8.03 - Dan žena. Pa sam poželjela, uz ćestitku, sjetiti se važnih žena u mome životu. Najprije je tu moja baka. Moja zvijezda, moja najbolja, moja najstrpljivija, moja razumijevajuća, moja pažljiva, moja nasmijana, moja profesorica - u stvarnosti i u mome životu.Razumjele smo se pogledima, glasom, mislima..... Druga majstorica: moja mama. Moj borac. Danas dobila pametni lijek. "Dobro je, ma samo sam malo umorna." Hrabrica. Snaga. Nevjerojatni životni borac. Uzor. Sve na svijetu. Izgubila jedno dijete od raka.....:((((( Moga brata. Preživjela! Moje prijateljice...Jake žene, pametne žene, mudre žene....Ima ih puno, i da - i Brena spominjana u prošlom postu je jedna od njih.... I na kraju - i ja sama. "Il se prosi, ili se zajmi - jebote, ja nikad nisam isko..." :))))) Sve sama! Kupila stan na kredit - čim sam postala kreditno sposobna. Otplatila i opremila stan u roku od osam godina. Sama! Nitko mi nije pomogao. Dalje - upisi na dva fakulteta! Opet odradila, uspjela - nikoga poznavala u Zagrebu. Ma, svaka mi čast!!!!! Diplomirala, magistrirala, doktorirala. Opet - ja sve to platila. Ne bezazlene cifre! Mogla sam imati jednu garsonjeru ili putovati po svijetu - no, ja sam uložila u najlogičnije - u obrazovanje. I nikada se pokajala. Sve sama! E, to ja zovem hrabre žene. Imala sam i imam divne životne uzore - zato sam i ja mogla poći koracima, kojima sam se divila. Ljubim! |
- 23:30 - Komentari (13) - Isprintaj - #
utorak, 07.03.2023.
Kazalište "Kerempuh"
|
Danas sam bila na jednoj posebnoj predstavi, i sretna sam da je došla u Zagreb. Nakon Zagreba, ide u Rijeku....I sad ne znam poslije Rijeke Split ili Zadar... Radi se o predstavi Bitef Teatra, "Lepa Brena Project". Večeras je u Zagrebu održana kazališna postpremijera ove sjajne predstave. Kazališni ansambl predvođen glumicom Jasnom Đuričić seli u Rijeku, gdje će također izvesti dvije predstave dnevno - jednu u 18., a drugu u 20 sati. U predstavi je riječ o fenomenu Lepe Brene, raspadu bivše zemlje. U jednu zajedničku priču i poruku stopilo se čak pet likova Lepe Brene: Brena Graditeljstvo, Brena Biznismenka, Brena Pjesme , stadioni (Rumunjska i Bugarska), Brena seksualnost i Brena Jugoslovenka (kao jedna od simbola bivše države). Fenomenalo je preko Brene ispričana priča o raspadu jedne zemlje...Koliko znam, Brena je jedina živuća pjevačica, kojoj je posvećena (ili o kojoj je napravljena) ovakva predstava. Toliko mi je drago da sam bila pogledati - iako se spominju detalji iz Brenina života koje znam i poznajem....Pa pjesme, pa priča....Genijalno! Ne znam hoće li Bitef Teatar dolaziti ponovo, ali mislim da su im rasprodane karte pokazale da bi - trebali ponovo doći..... Svim ženama čestitam Dan žena!!!! Neka nam je sretno! Ljubim!     Ps: Puno hvala na uvrštavanju na naslovnicu: znači i temom i načinom; mogla sam se još više "raspekmeziti", ali mislim da je vidljivo koliko mi znači. I Brena i predstava. Hvala! Danas sam dobila ružu, čokoladu i odličan ručak - ali, ovo mi je definitivno najljepši poklon za Dan žena! |
- 22:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 06.03.2023.
Sebi
|
Draga Ja, Znam da se nekada put kojim koračaš čini strm. I pitaš se jesi li u stanju napraviti sljedeći korak. S druge strane, znam da ćeš napraviti sve što možeš. Sve što je do Tebe. Baš zato želim da znaš: Ponosna sam na Tebe i volim Te. Zahvalna sam što svaki dan, svako jutro hrabro nastavljaš dalje, što ne odustaješ, i što uvijek imaš snage nastaviti dalje. Šetnje po Maksimiru ova dva dana, i Mia - nakon šetnje....Ljubim!  |
- 22:50 - Komentari (16) - Isprintaj - #
subota, 04.03.2023.
Ja od rođendana pa do rođendana..:)))))
|
Danas sam doslovno bila na stotinu strana! :))))) Ujutro, najranije - kupiti sestri poklon za rođendan. Kupila knjigu, o kojoj smo razgovarale preko telefona, srdašce na kojem piše I love You! i čestitka. Kozmetika, koju voli. Spakirano, u ponedjeljak će osvanuti na njenim vratima - dostava na vrata! :)))) Nakon toga, hotel "Westin"i Festival maslina. Oduševljena! Baš predobro! Uz masline, tu su se našlii i pekmezi, med, čokolade s raznoraznim nezamislivim punjenjima :)))).....Uzela džem od smokava. Čovjek tvdi da šećera ima minimalno, a da će iduće godine imati i varijantu bez šećera!!!!! I kupila, normalno, malo maslinovo ulje. Pikantno, malo jače - kakvo volim.  Nakon Festivala, odlazim na Trg - predivno je vrijeme. A na Trgu:  Johann Franck: na kavu i limunadu....  Treće događanje - Vinart u "Laubi". Kušaonica odličnih vina. Ne znam zašto, ali držala sam se bijelih vina. Probala dva muškata - odlično. Ostatak malvazija ili chardonnay.....(molim moju dragu doktoricu da zanemari ovaj dio današnjeg dana!!!!! Neće se brzo ponoviti....) Uz vina, bilo je sira, maslina, ribica, grissina ....    Broj koraka za današnji dan: 18.000 koraka. Zadovoljna! Ljubim!  |
- 23:05 - Komentari (20) - Isprintaj - #
Petak kada sam postala lijepa
|
Danas sam izabrala, i iznenadila i samu sebe, događanje u "Hoću knjigu" pod nazivom "Petak kada sam postala lijepa"., dok je u KIC-u bila u isto vrijeme tribina o Latinki Perović....:)))) Eto, i ja sam poželjela malo opuštanja - a ne uvijek neke "ozbiljne" teme. Sanja Srdić je bila jedna od organizatorica, a radilo se i o promociji jedne "ljetne" knjige i razgovoru sa TikTokerima. Djeca su imala program crtanja i modeliranja, a odrasle su mogle izabrati i šminkanje - profesionalne šminkerice bile su na raspolaganju. Mene je zaista teško vidjeti našminkanu, ali ovoga puta sam odlučila vidjeti kako će to izgledati. Zadovoljna rezultatom!!!!!! Danas je bila i pedikura - pa sam sama sebi priuštila jedan opuštajući dan. Rezultate šminkanja ćete vidjeti u fotografijama, koje ću staviti. Prva fotografija je bez šminke, duga sa šminkom.      |
- 00:40 - Komentari (8) - Isprintaj - #
petak, 03.03.2023.
Krvavi most
       Filozofski zapisi Leyle Karace posebni su. Leyla pripada i zapadnoj kulturi po svome obrazovanju, ali i istoku - po tradiciji. Pokušala sam vam bar jednom pjesmom dočarati kako autorica razmišlja. Ugodna, nepretenciozna i pozitivna atmosfera bila je još jedna kvaliteta ove promocije. Ljubim! |
- 00:02 - Komentari (20) - Isprintaj - #
četvrtak, 02.03.2023.
Nemam vremena
|
Izložba Dalibora Martinisa pod nazivom "Nemam vremena" postavljena je u HDLU (stara Džamija). Posebna po mnogo čemu, a najviše po tome što se služi i slikarstvom, i filmskom tehnikom (razbijanje na sekvence). Video instalacija pokazuje sekvence u različitim vremenskim razdobljima; različito - a tako isto....Vrijeme se može reinterpretirati, vrijeme je podložno privremenim manipulacijama... U video instalaciju uključeno je osam identičnih projekcija, svaka sa svojim zidom (ekranom). Savršeno poigravanje vremenom i prostorom, jer se određene sekvence pojavljuju u pravilnim intervalima u svakoj od osam prijekcija. Tu je i simbol kruga i kružnog kretanja. O autoru: Dalibor Martinis rođen je u Zagrebu 1947. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, izlaže od 1969. do 1973. djeluje kao videoautor. Predavao je na Akademiji dramske umjetnosti. Na gornjem katu paviljona se održalo još jedno otvorenje izložbe Krzystof Rukasz Szimanowicz "Paralaksa", pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Poljske i Veleposlanstva Republike Poljske. I ovaj se autor bavi problemom vremena i prostora, ali u drugoj tehnici - litografiji.  Dalibor Martinis.  Krzystof Rukasz I danas je prvi u mjesecu, pa vam predstavljam treću pesonjicu iz osječkog azila. Katja.  Slab kapacitet za zamjeranje. Jak kapacitet za opraštanje. Dvije godine u Azilu i nimalo ubijen duh. San o domu s ljudima. To je Katja. Ljubim! |
- 01:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #
srijeda, 01.03.2023.
Putnik s lažnim pasošem
|
Bila sam na jednoj posebnoj promociji knjige. Naklada "Ljevak" predstavila je novu knjigu Zdravka Zime: "Putnik s lažnim pasošem" u prostoru knjižnice i čitaonice "Bogdan Ogrizović". O knjizi su, osim autora, govorili: Jagna Pogačnik, Tomislav Brlek i urednik Nenad Rizvanović. Zbirka je to eseja o posebnim autorima: Krleži, Andriću, Danilu Kišu, Antunu Gustavu Matošu..... Dražen Katunarić ovako kaže za zbirku: "Za Zdravka Zimu srž literature je sloboda. Smjelo govorenje neugodnih istina svojedobno nije promaklo pažnji cenzora...A poslije, u samostalnoj hrvatskoj državi, Zima nije prestajao ponavljati da smo žrtvovali slobodu u ime forsiranja nacionalnog jedinstva, odnosno htjeli smo biti slobodni - s moralom robova."     Ljubim! |
