luki2.blog.hr
ponedjeljak, 05.07.2021.
5. Zagrebački likovni salon 2021 - Duhovnost i umjetnost
|
Danas sam bila na jednoj predivnoj izložbi: "5. Zagrebački ljetni likovni salon 2021 - Duhovnost i umjetnost". Skupna izložba članova i prijatelja HDLU Zagreb, a izložbu je osmislila magistra umjetnosti Krešimira Gojanović. U ponedjeljak, 5. srpnja 2021. u 19 sati u Galeriji Kontrast (Kulturni centar, Dubrava 51 a, Zagreb), otvara se skupna izložba slika članova i prijatelja HDLU Zagreb, pod nazivom ‘’5. Zagrebački ljetni likovni salon 2021 – Duhovnost i umjetnost’’. Izložba će se moći pogledati do 30. srpnja 2021., radnim danom od 10 do 20 sati, ulaz je slobodan. Otvorenje izložbe održat će se u skladu s propisanim epidemiološkim mjerama. Izložba je financirana sredstvima Gradskog ureda za kulturu Zagreb. Izlažu: Ena Bajuk, Vedran Bukovina, Antonija Cesarec, Marija Čingel, Suzana Gajdek, Silvia Golja, Izabela Hren, Zlatko Isaković Lula, Juraj Jonke, Vanda Jurković, Valentina Kasapović, Ivana Keser, Kristina Kinkela Valčić, Ivana Kolić, Luka Koščak, Marija Kruljac, Marina Lapadatović, Valentina Marđetko, Rada Marković, Jelena Martinović, Ivana Mikulić i Stjepan Perković. ----------------------------------------- 5. Zagrebački ljetni likovni salon 2021 – Duhovnost i umjetnost Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Zagreb petu godinu zaredom organizira ”Zagrebački ljetni likovni salon”, koji se i ove godine održava u Galeriji Kontrast (Kulturni centar Dubrava), ovoga puta sa temom ''Duhovnost i umjetnost'', a na njemu izlažu članovi i prijatelji HDLU Zagreb, koji su kroz svoja likovna djela željeli prikazati svoje individualne duhovne koncepte i težnje, te povezati duhovnost i umjetnost u suvremenim paradigmama koje nadopunjuju tradicionalne institucionalne pristupe. Kao i likovni rukopis, tako je i osobni duhovni put nešto posve autentično, intimno, stvoreno na temeljima osobnog životnog iskustva, to je istovremeno i individualno usmjerenje i afirmacija individualnosti koja dolazi nakon različitih etapa samospoznaje, otkrivanja svega onoga što mi jesmo, kao i odvajanja osobnog puta od nesvjesno upijenih kolektivnih obrazaca, koje se u jednom trenutku mora desiti, kako bismo u ono već poznato i etablirano upisali svoje jedinstveno viđenje i time proširili sliku cjeline – jednako u suvremenoj umjetnosti, kao i u suvremenoj duhovnosti. ''Duh vremena'' na ovoj izložbi prelama se tako kroz 22 umjetnička pogleda, koji teže otkrivanju svega onoga što podrazumijevamo pod pojmom ''duhovnost'' i nije niti malo slučajno da se ovakva izložba organizira u drugoj godini globalne pandemije, kada mnogi ljudi, također i umjetnici, traže neke nove izvore duhovne podrške, u sebi i svijetu oko sebe. U 2020. i 2021. godini zbog globalne pandemije, svijet kakvoga smo poznavali preko noći se promjenio i kroz to su bili uzdrmani temelji naše sigurnosti, zona udobnog življenja u kojoj su unutarnji impulsi često bili prigušeni zaglušnom bukom medijskih sadržaja, prolaznih dnevnih događanja i površne zabave za široke mase. Izolacija i zatvaranje društva s jedne strane su utišali buku svijeta, no s druge strane ostavili su nas pred brojnim pitanjima koja su nicala u susretu sa dubljim razinama bića, ponekad i kroz suočenje sa vlastitim i kolektivnim strahovima, a ponekad i kroz neustrašivu želju da se pronađu djelotvorniji odgovori na zahtjeve vremena, novo nadahnuće i drugačije vrednovanje života kakve smo živjeli. Netrajnost, odnosno prolaznost ukazala se u svojoj ogoljelosti, strah pred nepoznatim i prijeteća budućnost donosili su nemir i pitanja o smislu, ali i o tome tko smo, kada se rasprše neke uobičajene društvene uloge kroz koje smo funkcionirali u svojim ambicijama i svjetovnim težnjama. Što ostaje u nama kada zakoračimo u tamne dubine iskustva gdje još nikada nismo bili, kada izgubimo sigurne položaje, materijalnu i psihološku sigurnost, društvene kontakte, kada se utiša beskrajna zabava sa televizijskih ekrana i zamjene je ozbiljne strepnje, strah od bolesti, od samoće – od nepoznate zemlje koja se ukazala pred nama? Na slici Antonije Cesarec ta slutnja izražena je kroz let tamne ptice u zgusnutom plavetnilu kroz koje se naziru svjetliji krugovi boja, let prema noćnom nebu i mjesečini u centru slike, gdje se u tom kontrastu ipak uspostavlja ravnoteža, smiraj svijesti koja traži odgovore. U kontemplaciji na slici Ene Bajuk probija se imaginarno tkivo nekog unutarnjeg krajolika, struktura boje protkana nemirnim rukopisom, zagasito zeleni ton kojega presjeca isprekidana bijela linija, trag u prostoru što povezuje različite planove bića. Ivana Keser prati zraku sunca koja se probija kroz velebitsku šumu, na fotografiji gdje se tijela divljih konja prožimaju sa sjenovitim drvećem i gdje priroda donosi impresije trajnosti kroz neprekidne mijene, uvijek iscjeljujuća usprkos drami ljudskih života. Pitanjima postanka bavi se Ivana Kolić na svojoj slici, gdje također vidimo kontraste boja, svjetlosti i tame, pulsirajuću bjelinu koja se probija kroz tamnoplava galaktička prostranstva. Rukopis umjetnica tako nastavlja ispisivati svoj doživljaj duhovnosti, pa na slici Ivane Mikulić vidimo ljudski fetus okružen mekom kružnicom pastelnih boja kao simbol života koji se samoobnavlja, zaštićen u majčinoj utrobi. Na psihološkoj razini to je također i klijanje novih ideja, sve ono u nama što utjelovljuje život, susret sa unutarnjim djetetom, potreba za zaštićenim prostorom dok porađamo neke nove tvorevine svijesti, spoznaje ili vizije koje je potrebno skrbno njegovati, dok ne donesu plodove u materijalnoj dimenziji. Izabela Hren na svom crtežu ''Duhovna vatra'' gradi vertikalnu kompoziciju kroz tonsku igru planova nadograđenih jedan na drugoga i povezanih sa ravnim, stabilnim narančastim i plavim linijama što nam sugeriraju uspon i čvrstinu, dok Jelena Martinović na svojoj slici ''Meditacija'' prikazuje susret u šumi, svjetlom obasjanu ženu i krotkog jelena pored nje, dodirnutog u energetskoj mreži zrakastih linija, čime nas ovaj prikaz navodi na misao kako je za dosezanje potpunog smiraja potrebno omogućiti povezanost svih dijelova bića unutar nas, onih svjesnih i prosvjetljenih sa onim nagonskim i elementarnim silama života, koje nam pomažu da se bolje prizemljimo i vratimo prirodi kao izvorištu svih nas. Juraj Jonke na svojoj slici ''Poslije potresa'' prikazuje čudovišnu biljku u centru slike kao simbol uznemirene prirode, u čijoj pozadini se nalazi katedrala sa čijih tornjeva se ruše križevi, podsjećajući nas na još jednu katastrofu koju smo preživjeli u 2020. godini, svjesni nakon toga koliko su krhke i građevine u kojima živimo, i naši hramovi i gradovi, kada nas posve nepredviđeno pogodi prirodna nepogoda. Kristina Kinkela svoj doživljaju duhovnog izražava slikom ''Rebel yell II", na kojoj gustom crnom linijom u snažnom sukobu sa pozadinskom bjelinom opisuje intenzivno gibanje, kao simbol bića koje se želi osloboditi i proširiti izvan granica zadanog formata. Na slici Luke Koščaka u meditativnom, tonski gradiranom plavetnilu prikazan je mitski lik anđela čija figura se okreće prema udaljenim dubinama noćnog neba, a Marija Čingel na svojim slikama iz ciklusa ''Lectio divina'' u beztežinskom prostoru dočarava nam tihu meditaciju i promišljanje nakon čitanja biblijskih tekstova koji su je nadahnuli. Marija Kruljac inspirirana je posljednjom knjigom Biblije, ''Otkrivenje’’ i sedmim pečatom koji se u njoj spominje, navješćujući kroz sedam anđeoskih truba sedam presuda za stanovnike Zemlje, no usprkos apokaliptičnoj poruci, anđeoski lik na slici svojom prozačnom figurom asocira na procese unutarnje katarze prema većoj svjesnosti i jasnoći duha. Na slici Marine Lapadatović, ”Save your soul”, u poetskoj metafori, kroz divlju oluju na pučini mora pratimo spasavanje utopljenika, dok nam Rada Marković na svojim slikama prikazuje duhovnu povezanost među ljudima i optimističnu duhovnu obnovu u svijetlim i čistim bojama, kada se povezuju razine svijesti od zemaljskog ka nebeskome, u simboličnoj građevini duha. Na slici Silvie Golja, ''Essence'', duhovna priroda čovjeka prikazana je u delikatnim strukturama boje, prošaranim isprekidanim crtežom u dinamičnom gibanju, kao pra-forma koja se stvara u vibrantnom suglasju sa vlastitim rukopisom, dok se na slici Stjepana Perkovića, ''Zlatne sjene'', unutarnji prostor bića formira kroz žarki ples boje nalik na raspršene sunčeve zrake. Suzana Gajdek na svojoj slici "Feeling alive" kroz svježi kolorit i živahnu mrežu crtovlja ispisuje nam priču o životu u prirodi, onoj izvan nas i onoj unutarnjoj, prepunoj strasti i žudnje za duhovnom avanturom otkrivanja svijeta u svoj njegovoj složenosti i ljepoti, a Valentina Kasapović u ikoničnom prikazu slika Gaiu ili Geju, mitološku boginju Zemlje i majku svih stvorenja, u čijoj kruni od kose naziremo udaljena svemirska prostranstva, zvijezde i planete. Valentina Marđetko svoj doživljaj duhovnosti također pronalazi u prirodi, u šumi bjeličastih stabala koja se izdvajaju iz tamnoplave pozadine kao neki drevni totemi u imaginarnom svetištu, a Vanda Jurković kroz svoj ''Mikromozaik'' prikazuje glavu Krista u sitnim djelićima mozaika što se skladno prožimaju, gradeći sliku cjeline. Vedran Bukovina sa devet simbola unutar kružne kompozicije prikazuje svijet elemenata i arhetipova od kojih je sastavljen unutarnji Svemir, dok Zlatko Isaković svoje duhovne istine pronalazi u ekspresivnom i alegorijskom susretu dvaju golubova, u raskoši boja i oblika, koji simboliziraju složene dimenzije zajedničkog življenja. Duhovni put čovjeka tako nam se kroz ove raznolike prikaze predstavlja u meditaciji i kontemplaciji, osobnom doživljaju drevnih mudrosti, kroz ljubav prema prirodi, ali i drugim ljudskim bićima, kroz aktivnu potragu za suštinom života, za nadahnućem, kroz svakodnevnu i djelatnu životnu praksu da se spozna cjelovitost bića, da se povežu različiti planovi svijesti, da se razvijaju osobni talenti i vještine i da se metaforička ''tamna noć duše'' sagleda kao izazov za napuštanje zone udobnosti i traženje novih kreativnih rješenja za probleme suvremenog svijeta. Svijet kakvog smo poznavali promjenio se i bili smo prisiljeni okrenuti se ka sebi da pronađemo nove izvore snage, nove vrijednosti, ili zapravo da se ponovo prisjetimo nečeg starog, zaboravljenog, što smo izgubili kroz užurbano življenje – svoje mjesto u prirodi, svoju povezanost sa drugim ljudima u onim osnovnim egzistencijalnim pitanjima o tome kuda idemo, koji nam je smisao i misija, što nas plaši, što nadahnjuje, što iscjeljuje i što nas čini živima? U posvećenoj introspekciji, u samoći prema kojoj svatko mora krenuti da bi mogao oslušnuti svoje najdublje želje, potrebe i nade, umjetnici su dočarali duh vremena, sadašnjost prepunu izazova na koje nas nitko nije pripremio, i kada smo se našli pred zidom pitanja bez odgovora, na početku puta kroz tamnu dolinu, baš kao putokazi na platnima, počela su se ukazivati neka nova obzorja, kružnice koje simboliziraju cjelovitost bića, svjetlo u centru kompozicija, fino tkanje unutarnjih pejsaža i život koji se obnavlja iz ništavila kao mitska Perzefona što u ciklusima svjetla i tame silazi u Had i ponovo sa proljećem izranja iz njega, donoseći svijetu nove plodove i spoznaje. Umjetnici na tom putu ostavljaju svoje zapise, da bismo zapamtili tko smo bili i čemu smo svjedočili dok smo tražili svoje mjesto u svijetu, ravnotežu mikrokozmosa i makrokozmosa u struji samoobnavljajućeg života. mr. art Krešimira Gojanović Mislim da je sve rečeno, sada ću izdvojiti nekoliko fotografija, koje su se meni najviše svidjele.       |
