Eh, ljudi moji....Sjetila sam se danas, kako se približava Valentinovo (iako, u ljubavi bi smo trebali biti stalno!), moje prve "ozbiljnije" ljubavi. Neuzvraćene, naravno.:((((( Pa ne bi bilo fora da je sretna! O takvoj se ne priča - nju se živi. Zar ne?! Dakle, kraj osnovne škole. Mala matura. i "moj" Dragan. Svaki dan smo išli zajedno u školu. Vrlo smo blizu stanovali, samo što je Dragan stanovao u privatnoj kući, a ja u stambenoj zgradi. Do škole nam je pjehaka trebalo oko pretnaest minuta. Uvijek sam ih nastojala nevješto produžiti. Nećkala se, hodala polako, tvrdila da me boli noga ....Svašta nešto. :)))) Čega sam se god mogla u tome trenutku sjetiti. Nosio mi je uvijek tešku torbu, a ja sam natrpavala u torbu sve moguće, od knjiga, radnih bilježnica, teka, pisalica....Užinu.....Sve! I što treba i što ne treba. Pa je "moj" Dragan imao što vući. Svoju torbu je nosio na ramenima, a moju u rukama. Idila je trajala, sve dok se jednoga dana nije u razredu pojavila nova učenica - Korina. Uplakano, plavokoso stovernje ravno iz Pariza.:(((( I "moj" Dragan se zablenuo u dotičnu. Htjela sam je počupati (malo, samo malo), te njezine plave kovrče...:((((( I razrednica, draga Ina, - a ujedno nam je predavala hrvatski - odlučila je jednom zadati temu za zadaću: Moja simpatija. I sve pet! Opišem je "moga" Dragana, od A do Ž. Ne možeš ga ne prepoznati.:))))) Skinula lika samo tako! Od oblačenja, hoda, govora - sve sam opisala. Onako, baš lijepo - najbolje, najsrčanije kako sam tada znala i mogla. I pročitam ja svoju zadaću. Sve pet. Svi shvatili. Toliko sam glupo transparentna! :(((( A ona čita on! Dragan. Već nakon pet rečenica smrači mi se ...:(((( Naravno, piše o Korini. O "anđelu, koji je jednoga dana ušao kroz vrata učionice"...Zemljo Indijo! Propadam u zemlju od srama, od ljubomore, ma sve ....Mijenjam boje....Plačem i tuuuulim tek nakon završenog sata, u toaletu...Jecam...Moja neuzvraćena ljubav. Ali, je na malu maturu na kraju ipak vodio mene!!!! Pobjedaaaa! I to u žutoj krinolina haljinici, trčala sam u ormar vidjeti da li je još uvijek "živa"....Nije. Nekome sam poklonila ili proslijedila dalje. A stvarno je bila fenomenalna. Žuta, crni štirkani obrub, a na rukavima kao nekakav leptirić.....Šminkala me tada susjeda, koja je bila sklona mijenjanju životnih partnera, pa je i moja šminka bila izrazito jarka. Ono, jarko crvene upadljive usne, plavo oko očiju...Uglavnom, da se prepadneš. No, tada su bila takva vremena. :))))) Dragan me pitao hoću li s njim na taj završni događaj, druženje i ples. Korina je tada bila s nekoliko godina starijim dečkom. S kojim je kasnije zatrudnjela. A on kasnije poginuo na motoru.:((((( Eto Ti sudbine ili usuda.... A ja Dragana viđam redovno svake godine, na godišnjim susretima nas osnovnjaka (prije je bilo petogodišnjim, no zaključili smo da starimo i da se trebamo viđati svake godine-dok netko ne rikne..:((( ). Još uvijek krasno pleše, jednako je šarmantan i ima krasnu ženu - balerinu...Dvoje djece....Eto, sada ste saznali sve o moj prvoj ljubavi.:))))) Nemojte se jako smijati. Malo može.:))))))) I na kraju, imam jednu zgodnu fotku, kojom prizivam ne proljeće, nego ljeto - tu je trebala biti fotografija žute haljine ili ja u žutoj haljni - ali naprosto je ne mogu pronaći. Pa će poslužiti ova fotka. Početak mojih studentskih dana.... Stav: j.... me se, ja sam glavna! Brada van...Još sam nosila naočale, koje mi sada nakon operacije očiju više ne trebaju!!!! Kako sam smiješna stim prkosom i stavom - sve mogu...Ali - zaista jest tako! Nema što ne mogu. Svašta sam prošla, uvijek ostala vrckasta i pozitivna. Neka ova istinita Valentino priča bude moj poklon vama koji me čitate. Hvala!!!!!
|
