...one last goodbye...
31.10.2007., srijeda
|
3 mjeseca.... jebo te, kako vrijeme ide.... evo kao da je jucer bilo, sjecam se kako smo Mato i ja tog jebenog ponedjeljka 30.07. pricali 2 sata prije nesrece... dogovarali izlazak van... dan prije sa njima trojicom slavili osvajanje 2. mjesta na turniru... i onda prodju 3 jebena mjeseca kako moja braca leze dole u grobu... leze nepomicni, jednostavno vise ne hodaju pored mene.... 18 20 21 godina su imali... a sad vise nemaju... braco moja, uvijek ste u nasim srcima... svi smo uz vas.... |
29.10.2007., ponedjeljak
|
kad netko igra nogomet, onda ga igra zbog zabave, a najvise zbog novca... kako je u mom slucaju... ali kada ti se dogodi situacija da glavom udaris u betonsku stativu, onda se zapitas da li to uopce vrijedi tih novaca.... ali to je zanemarivo.... zanimljivao mi je stanje kako sam se osjecao odmah nakon tog udarca... najjednostavniji opis: tu si, ali nisi ni blizu... dok sam lezao na onoj mokroj travi, osjecao sam se jako ruzno... sve cujem sto ljudi oko mene govore, osjetim svaki njihov dodir, ali ne mogu nista... takva nemoc da je to neopisivo... nesto kao kada u snu trcis prema necemu ili bjezis od neceg, a stojis na mjestu.... e tako sam se ja osjecao... pokusavam nesto reci, a rijeci ne izlaze iz usta,,, pokusavam pokazati gdje me boli, ali uzalud jer ruke leze na mjestu... ali svega sam svjestan... odvratan osjecaj... ali pitanje, kako je u smrti?? da li je to nesto tako?? mozda je isto kao i ovdje, samo u nekom drugom paralelnom svijetu?!? ne znam... da li je tu ono jako svijetlo prema kojem se ide?? sto je to svjetlo?? odakle?? sva tolika pitanja, a malo odgovora.... |
28.10.2007., nedjelja
moj prijatelj Mato... uvijek cemo biti najjaci...How I needed you How I grieve now you’re gone In my dreams I see you I awake so alone I know you didn’t want to leave Your heart yearned to stay But the strength I always loved in you finally gave way Somehow I knew you would leave me this way Somehow I knew you could never stay And in the early morning light After a silent, peaceful night You took my heart away and my being In my dreams I can see you I can tell you how I feel In my dreams I can hold you And it feels so real I still feel the pain |
26.10.2007., petak
|
kako dolazi ova jeb..... zima tako i moje stanje sve vise "puca".... imam svaki dan trening koji mi zavrsava negdje oko 18-19 sati... i kada zavrsim sa njim vec je gotovo mrak... pa kako nemam vremena tjekom dana, na groblje svojim prijateljima idem tek poslije treninga... kako vec pada mrak, jako tesko mi je ici tamo... ali ne bojim se toliko groblja, nego mraka, sjena i svega sto se krije u njima... ali kada sam dosao do tominog groba, vidio sam nesto jako uznemirujuce... njegova strana groba, je od ovih kisa malo propala... i to izgleda kao da je kovceg izvadjen pa da je zemlja spala na to mjeto... ali pricajuci sa nekim ljudima, rekli su mi da je to od kisa.... moram priznati da sam u nekim trenutcima (vidjevsi to) pomislio; "pa mozda je moj tomo sada vani, mozda je ziv!!" ali..... tesko.... |
25.10.2007., četvrtak
|
sad sam se sjetio jedne situacije.... dan nakon sto se sve ono dogodilo... dosao sam kod svog prijatelja tome... i na ulazu u kucu sam vidio njegove male patike (imao je malu nogu), ali kada sam ugledao njegovog oca, cijelog uplakanog...... covjek me gledao u oci, kada sam mu prisao, zagrlio me i rekao: "tomo, evo ti prijatelj. stigao ti je prijatelj mario. igrali ste nogomet zajedno." taj stisak i njegove rijeci su mi se duboko urezale u kosti... kao i vecina stvari, nikad to necu zaboraviti... a u hodniku mu je lezala torba spremna za trening na koji je trebao ici onaj dan, 30.7.... ali ostali su u tom jebenom kaficu, divili se autu i eto.... zavrsili... |
|
danas sam isao na trening i prolazio svojim autom pokraj mjesta gdje su poginuli... svaki puta kada prodjem pored tog mjesta, zatrubim na kratko i udarim se tri puta po srcu... da znaju da mislim na njih... kada sam se vracao sa treninga, malo sam stao kod tog mjesta... odvratan prizor,,, kanal potpuno razrovan tih 15-20 metara kijih su vozili kroz kanal, a taj silaz sa ceste je gotovo cijeli unisten... to je nekih 30 cm sirok armirani beton... koji je utjeran ispod asfalta nekih pola metra... sada ti zamisli kakva je to bila silina... a tamo je jaaako puno ostataka tog nesretnoga auta... i vanjska maska, retrovizor, naslon od sjedista, svakakve plastike i svega jos.... ali svaki puta kad stanem na to mjesto, zaplacem... svaki puta... toliko su jake emocije na tom mjestu... prejake... |
24.10.2007., srijeda
|
ovo me tako fino "opusta",,, mislim na ovaj blog... imam nekoga kome mogu sve reci.... imam ja frenda, marka (vidio si ga na slici) koji mi je kao drugi brat... ali on je na moru na faksu i sve sto se cujemo to je preko sms-a,.,, jeste to svaki dan po 10-20 poruka, ali.... ovdje mogu sve napisati... ali i dok pisem, razmisljam o tome kako moram ugasiti komp i leci u krevet... kako zivim sam u svom stanu, nema tu nikoga... sam sam i to je malo jebeno... nisam neka curica koja se boji mraka, ali kad ugasim svijetlo, nije mi svejedno.... i kad spustim glavu na jastuk i zatvorim oci, e onda je problem... onda dolaze sve slike na oci, osjetim onu hladnocu sa njihovih tijela koja sam dodirnuo kada su onako mirno lezali... osjetim svu onu tezinu njihovih lijesova koja sam nosio do grobova... samo lete slike iz proslosti... |
23.10.2007., utorak
|
evo....  ja.... tomo.... marko.... docek nove godine u osijeku.... tri najbolja prijatelja.... tesko je zivjeti sa takvim gubitkom... tesko... |
|
znam da smo taj dan dugo planirali... stalna zajebancija, dogovori kako cemo njemu namjestiti neku curu... jer je uvijek imao problema prici curi... i kad smo dosli kod frenda u stan u osijeku, sve je bilo savrseno... zajebancija, kartanje i cuganje... i kad smo izasli, bio je to najjaci izlazak u mom zivotu... pun ku.... pravih prijatelja i dva najbolja prijatelja, tomo i marko.... tomo je cijelu noc bio malo sjeban,,, ali nista prestrasno... samo mu se nije svidjalo sto je toliko "nepoznatih" ljudi... a i brzo se nacugo... vec oko 3-4 sata smo ga morali odvesti u stan i spremiti na spavanje (ako se spavanje na podu moze nazvati spremljeno spavanje... hehehehe....)... sjecam se cak da sam se u jednom trenutku gadno napizdio na njega... jer je tu vecer muvao oko jedne djevojke koju sam ja malo prije toga "uhvatio".... otisao sam u wc, pogledao se u ogledalo i malo razmislio.... "nikada si ne mogu i necu dopustiti da neka cura stane izmedju mene i prijatelja, dobrih prijatelja, najboljih prijatelja!!" izasao sam van i kao da se nista nije dogodilo... on nije uspjeo kod nje, a ja ju vise nikada nisam ni pogledao... a da sam tada znao sto sada znam... pa dao bih mu i svoju svoje srce i dusu, samo ako bi mu pomoglo da ju osvoji... dao bih sada sve za svoja tri prijatelja, prijatelja koja su prerano otisla... sve bih im dao... SVE... jer sam ostao na jednom prijatelju, najboljem od svih... i ne zelim da i njega izgubim.... jer bi bilo previse... previse... |
|
evo ga moj prijatelj tomo.... tomislav jovanovac, zvani jova...  krenuli smo na docek...  to je bio docek nove godine,,, u osijeku...  ista vecer... tomo i moj najbolji (jedini zivi) prijatelj, marko...  hoce on biti pametan i piti red bull.... iako je sve ostalo bilo besplatno (ukljuceno u ulaznicu)... ali smo ga brzo uspjeli odgovoriti od tih gluposti... pa je nastavio po alkoholu... hehehehe.... ne ponosim se time, ali eto.-... :))  evo ih, moja dva od tri najbolja prijatelja.... nazalost, samo je jedan ostao....  ovu je malu bario.... ovu dole... |
22.10.2007., ponedjeljak
|
ne znam da li se nekome ikada dogodio san toliko realan da je to jezivo.... u snu face toliko realne i stvarne, dogadjaji tako realisticni, svaki korak tako stvaran... jezivo.... sanjao sam da sam u svom dvoristu sa tomom... ja ga pokusavam uhvatiti da ga pitam neke stvari... kako su dospjeli u taj auto, kako su dopustili sebi takav potez, kako su se osjecali, kako je ovaj kreten vozio, sto se na kraju i dogodilo, kakav je osjecaj u tim zadnjim trenutcima i gdje su oni sada ? ? ? ? ? ? ma milijun pitanja... a on bjezi od mene... nikako ga ne mogu dostici... a osjetim svaki korak koji napravim, osjetim tezinu nogu i sve... a on bjezi od mene... u svojoj plavoj trenerci... sakriva se u jedan auto i tamo se zakljucava... iz daljine na licu mu vidim smijeh.... a kada sam dosao blizu toga auta, na licu sam mu vidio bol i tugu.... a lice je bilo normalno... a ne onakvo kakvo sam vidio na dan kada su ga dovezli iz mrtvacnice... moj tomo... prijatelj tomo... |
21.10.2007., nedjelja
|
tomislav jovanovac decko koji je moje godiste, stariji od mene 2 mjeseca... otac mu je nogometni trener i to je nesto sto je odredilo njegov zivot... od najmanjih nogu nogometna lopta mu je bila sve... decko koji je zivio za nogomet... u mladim danima je otisao u vece klubove, ali uvijek je bio tu sa nama... na svakom nasem treningu... igrao sa nama... uvijek je bio medju najnizima u generaciji... ali je tu svoju manju gradju nadoknadjivao nogometnim znanjem... uvijek je bio nas glavni igrac... onako malo povucen, ali uvijek spreman za zajebanciju... uvijek smo ga zajebavali kako brzo prica... govorili smo mu "tomo, smanji na 33!" sto je bila jedna poskocica u jednom filmu... ma rijetko kad se naljutio zbog toga i to samo na one manje poznate.... bio je suprotni razred od mene u osnovnoj... ja sam bio A razred, a on B... uvijek smo imali jako rivalstvo izmedju razreda... uvijek!!! to su bile sore po hodnicima skole, a na nogometnom terenu uvijek zestoka borba... a on je sam nosio cijeli svoj razred u nogometu... obozavao je maradonu!! obadvojica su tako nizeg rasta... bio je savrsen ucenik i u osnovnoj skoli, ali i u srednjoj... decko je isao gimnaziju i uvijek prolazio sa 5... u gimnaziji!!! obozavao je zemljopis... pa je to i upisao na faksu... otisao je u zadar na faks... a otkako je to upisao i otisao tamo... jako se promjenio... na bolje naravno... postao je puno drustveniji, jos jaci za zajebanciju, ma decko savrsen... stvarno sve super... nisi mogao reci jednu ruznu rijec za njega... igrao je mali nogomet tamo u zadru, u nekoj nizoj ligi... i uvijek bio pun price o tome.. kad god je dosao, uvijek je pricao o tome... i o svom ludom cimeru!! hehehehe... imao je nekog pacijenta... covjeka kojeg je bolio ku.... za sve... i dosao je to ljeto, bio sa jednim frendom na moru... kad su se vratili odigrali su taj turnir u nasem selu... izgubili u finalu, ali je on odigrao savrseno... da su osvojili turnir, vjerovatno bi bio naj igrac turnira... ALI..... dosao je taj jebeni ponedjeljak.... i eto... nema vise naseg malog MARADONE.... |
20.10.2007., subota
|
jebeno.... jebeno besmisleno sve ovo... cijeli smisao zivota i postojanja.... presavrseni smo mi da bi ovako u trenutku jednostavno postali NISTA... mozda ja grijesim, ali.... ma nemama ja pojma nista... |
|
malo je tesko doci kuci... uci u svoj stan i pogledati prema bilo kojoj stvari, a da te ona asocira na nekoga od prijatelja... pogledam u jednu loptu, kroz glavu prodje kako sam krenuo igrati nogomet zajedno sa dva tomislava... pogledam svoje golmanske rukavice, kroz glavu prodje zajebancije sa tomislavom lesic, jer smo obadvojica golmani... pogledam svoj sal intera i sjetim se kako smo mato i ja planirali ici u novi sad kada je gostovao inter iz milana... kradja love od staraca, zicanje kod frendova... sjednem u svoj auto, kroz glavu prodje kako sam matu ucio voziti... ma gotovo sve.... sve ima neku vezu sa njima... ma zalosno... ali eto... neko se igra sa svima nama... ali ja znam da to nije onaj pred kojim svi klecimo... jer je to, po meni, izmisljotina... nema Njega... a-a, nema... |
18.10.2007., četvrtak
mato...
|
moj susjed, 4 kuce dalje od mog stana... decko s kojim sam se druzio cijeli svoj zivot... otkako znam za sebe bili smo ekipa... on, prvi susjed i ja... decko koji je od samog rodjenja prosao nezamislive muke... rodio se sa bolesti celijaklija (mozda je koje slovo krivo), tj. nije smio jesti nista sto u sebi sadrzava i trunku brasna... i samim tim je bio jako mrsav, roditelji su imali puno briga sa njime zbog svega toga... pun ku... bolesti, bezbrojna lijecenja i sve... sjecam ga se kada je igrao nogomet, ali je ubrzo presao na rukomet... ali zbog svoje kilaze ni tamo nije mogao igrati... a sjecam se jednog dana, tek kad je poceo igrati rukomet... u nasoj skolskoj dvorani, crveni dres manchestera, crne hlacice i crvene stucne... a izgledao je tako mrsav, pogotovo noge... kako sam ga zajebavao... :) uvijek je bio kriv za sve... ima mladjeg brata zbog kojeg je uvijek popusio... taj njegov mladji brat bi naapravio neku pizdariju, a roditelji bi uvijek galamili na matu... i onda on sav ljut mora otici kuci, a mi se nastavljamo igrati... cesto smo se igrali rata... u jednoj staroj zapustenoj skoli smo uvijek izvodili gluposti... u dvoristu se igrali skoro svaki dan nogometa... uvijek smo bili super... malo manje kada sam ja krenuo u srednju skolu... znas kako je to... mlad, novo drustvo, nova prica i jebi ga... ali nisam ga zaboravio, cak naprotiv... kad je i on krenuo u srednju skolu onda smo opet postali pravi... sjecam se da mi je jednom cak pomogao da uletim jednoj curi... ta cura je bila ludo zaljubljena u mene, ali ja to nisam znao... pa ni obracao paznju, jer je bila mladja od mene... ali jednog dana u autobusu za skolu, on je uzeo knjigu od te cure i trazio od mene da joj se potpisem... kasnije tog dana mi je rekao da je ona zaljubljena u mene... pa smo krenuli zajedno u osvajanje... hehehehe... i nakon nekoliko dana, ja i ona smo bili zajedno... velika ljubav, na nesrecu lose po mene zavrsila, ali eto... jbg... a kada sam ja krenio na faks, kako sam upisao vanredno studiranje, a svi moji pravi prijatelji otisli, on i ja smo postali najbolji prijatelji... svaki dan smo se culi, svaki dan se nasli, zajebavali, on je meni pomagao oko literature iz njegove skole za moj faks, nabavljao mi knjige, posudjivao sam mu lovu (kako sam ja zaradjivao, a on je uvijek volio igrati pokera)... jednom sam cak popusio dvije svoje cure, samo zato sto sam njemu pokusavao namjestiti neku curu... kod jedne sam popusio dvije samarcine... nakon naseg prekida, ja sam ju pitao da li bi htjela biti sa jednim mojim prijateljem (matom) i tada sam osjetio snagu zenske ruke... hehehe... a kada sam mu uspio srediti jednu svoju frendicu, on je tada imao curu, pa nista nije htjeo.. iako je imao siguran seks kod ove sto sam mu ja namjestio... nije htjeo... SVAKA CAST CARE!! jednom smo zajedno izasli i hodali gradom od jednog kafica prema drugom, kad su naisla 4 momka... jedan je nesto dobacio na njegov racun... sjecam se da sam u tom trenutku osjetio nesto u sebi jako lose... skocio sam na tog momka i srusio ga na pod... njegova tri frenda su odmah skocila na mene i pokusali me skinuti sa njega... ali dok su mene vukli ja sam ovog udarao sakama i govorio mu: «niko nece zajebavati mog matu!!» ali kada su me momci skinuli sa njega, onda je nastalo kresevo, koliko su me izgazili... uffff... znam da sam se dva tjedna skrivao od staraca da mi ne vide modrice... ali vrijedilo je... NIKO NECE ZAJEBAVATI MOG MATU ! ! ! nakon jednog izlaska sam ga ucio voziti svoj auto... to je bila komedija... odveo sam ga malo izvan grada i dao mu auto... prva osoba koja nikada nije vozila auto i koja je sjela u moj auto da je odmah krenuo kako treba... sjecam da se kako je bio sretan... cak smo se dogovorili da kad god budemo zajedno vani, da cu mu ja dati svoj auto da moze otici sa curom... jos ga je nekoliko puta vozio... kao da cijeli zivot vozi... ali zanimljivo je kako se on u posljednjih dvije godine promijenio... od onog samozatajnog decka, pretvorio se u osobu s kojom si morao biti u drustvu... sva ona njegova zajebancija! nije prolazio dan da se nije zajebavao... i krenulo mu je u zivotu... imao je odlicnu curu, u skoli super, bio na maturalcu u spanjolskoj... ma sve mu islo kako treba... jos imam njegovu poruku od dan ranije: 29.7.2007. 17:33 Ej care os na turnir veceras? Jel imas para za posuditi, treba mi 50 kn nemam za pice poslije toura a doc ce one drlje iz zupanje!? Zivio jebi ga... taj dan nisam imao kod sebe nista love... i to si puno puta postavim pitanje kako bi bilo da sam imao kao svaki drugi puta kad me pitao... mozda bi otisao na to pice sa njima, mozda zbog toga ne bi otisao na slavlje sa sa dvojicom tomislava, mozda mu ne bi imali sutra dan sta pricati, pa ne bi morao otici kod tog frenda koji ga je zvao i na kraju, mozda ne bi sjeo u taj auto... MOZDA.... jaako puno pitanja, a malo odgovora... NIKO NECE ZAJEBAVATI MOG MATU ! ! ! |
|
mozda je najbolje sve i pojasniti... tj. reci zasto uopce sav ovaj bijes u meni... sva ova tuga... sva ova pitanja i sav ovaj bijes prema onome “gore”…. dana 30.07. 2007., taj crni ponedjeljak, tri mladic, tri moja prijatelja su izgubila zivot… mozda je to dovoljno da me razumijes… ali meni ipak nije… niti ce ikada biti dovoljno… mato lukic (18) tomislav jovanovac (21) tomislav lesic (20) to su tri momka… tri momka koja zajedno imaju 59 godina… to je godina u kojima ljudi i dalje zive… a to su njih trojica zajedno imala… vecer prije toga, dva tomislava su osvojila 2. mjesto na malonogometnom turniru u nasem mjestu… decki su slavili, naravno… u kaficu je bilo vecer za pamcenje… i mato im se te veceri pridruzio… sve savrseno… cuga, zajebancija ma sve savrseno, stvarno… do dugo u noc je to bilo… ali onda je dosao taj dan… sjecam se… tog dana su mi u goste dosli neki rodjaci, koji su zvali moje starce i mene u svatove… i znam da je nestalo kruha u kuci i da sam ja to otisao kupiti… sjecam se kao danas… kisica je lagano padala, ma jedva primjetno… i na putu do trgovine sretnem matu kako se vracao iz jednog kafica… i tu je krenula prica… pricao mi je kako je malo prije toga bio u kaficu i digao 400 kn na poker aparatu, ali da je onda otisao u drugi kafic i potrosio 300 kn… ja sam ga zajebavao, govorio mu da nije normalan… ali sve kroz zajebanciju, naravno… i onda mi je rekao da sada, kako je turnir zavrsio, nema pojma sto ce raditi po cijele dane… i dogovorimo se da odemo tu vecer van… sve smo isplanirali… oko pola 9 cemo se naci, ali ja cu ga jos nazvati da se sve dogovorimo… ma sve super… i on ode kuci, jer je kisa malo jace pocela padati, a ja u trgovinu, pa nazad kuci… ali negdje izmedju 19-20 sati mene zove moj prijatelj i pita me: “jel’ znas??” a ja sav zbunjen: “sta jel znam? sta me zajebavas, sta je??” a on ce meni na to: “pa mato i jova su poginuli, a tomo cosko je u bolnici, tesko je povrijedjen!” ……………………………………………………………………………………. eto, bas to… prazna linija, praznina u mozgu, onaj tupi pogled, milijun pitanja, sve slike nase zajednicke, sve zajebancije, ma jednostavno sve je proslo u te 2-3 sekunde kroz moju glavu… sjecam se da mi je mobitel ispao iz ruke, da sam pao na koljena i uhvatio se za glavu i poceo plakati kao nikada u zivotu… bez ijedne rijeci, bez ijednog krika ili zvuka iz mojih usta… mali bratic koji je bio u mojoj sobi je u strahu istrcao kod mojih staraca i pozvao ih… dosli su do mene i upitali me sto mi je… sjecam se da sam nekoliko puta pokusao reci sto je, ali da nisam uspjevao... rijeci jednostavno nisu htjele van… a kada sam uspio, sjecam se da je mama u trenutku problijedila, a da je tata, kojeg u zivotu nisam vidio da je pokazao tugu, u tom trenutku samo zatvorio oci i sva bol mu se vidjela na licu… trenutci koji ce cijeli zivot ostati u mojem sjecanju… ponovo sam nazvao onog prijatelja koji mi je to sve javio, da mi kaze to sve ponovo, da mi kaze uopce kako i zasto… tada sam ja nazvao sve svoje prijatelje i vec se u minuti sve znalo… dva tomislava i jos nekoliko prijatelja su otisli u taj kafic za koji su igrali na turniru… tamo su susreli gazdu i dva brata iz svicarske koji su sljedecih dana trebali krenuti nazad, pa su malo “slavili”… nazalost, pridruzili su im se i tu je sve krenulo kako netreba… pocela je prica oko auta te brace… oni su se kurcili kakav auto imaju, kako je njihov mercedes savrsen i ta sranja… izasli su van, gledali taj auto, motor u njemu i netko je dosao na ideju da se odu malo provozati… jedan brat je rekao da nema pojma, da su svi pijani i da to nedolazi u obzir… ali on je, valjda otisao na wc i dok se vratio, nijh vise nije bilo… neki moji prijatelji su otisli na trening, neki svojim kucama, a dva tomislava i mato su sjeli u taj auto i odvezla se sa tim jednim bratom… a da, mato uopce nije bio sa njima nego se sasvim slucajno nasao tamo… valjda ga je neko zvao da bi mu nesto rekao i da je on dosao taman kad su oni sjedali u auto… vidio njih i uspjeo se nagovoriti da ode sa njima na kratku voznju… auto jak kakav je, brzo je nabio brzinu, malo kasnije ohvatio bankinu pored ceste, poceo se zanositi, vozac je izgubio kontrolu nad njim i jos malo dalje, na jednoj blagoj krivinici uletio u kanal, vozio nekoliko metara kroz taj kanal i zavrsio u zidu jednog silaza sa ceste… nakon udara, u autu je na brzinomjeru bila blokirana brzina od 210 km/h.. bez tragova kocenja… pa sad zamislite, jer ja sam vidio kako je to bilo,,, te slike su mi u sjecanju… i bojim se da nikada nece nestati… mato je na mjestu poginuo, tomislav jovanovac samo nekoliko metara dalje od mjesta nesrece u kolima hitne pomoci, a tomislav lesic je umro 4-5 sati kasnije u bolnici… vozaca ne spominjem, jer da nije poginuo i on, ja znam da bih ga ja svojim rukama ubio… tri momka, tri prijatelja, tri sina, tri andjela su otisla… jednostavno otisla… nema ih vise… osim u mom srcu i srcu svih koji su ih poznavali… |
tu je naravno i neizostavni Pearl Jam... grupa koji je promijenila moj zivot..I will light the match this mornin', so I won't be alone Watch as she lies silent, for soon night will be gone Oh, I will stand arms outstretched, pretend I'm free to roam Oh, I will make my way, through, one more day in Hell... How much difference does it make How much difference does it make, yeah... I will hold the candle till it burns up my arm Oh, I'll keep takin' punches until their will grows tired Oh, I will stare the sun down until my eyes go blind Hey, I won't change direction, and I won't change my mind How much difference does it make Mmm, how much difference does it make...how much difference... I'll swallow poison, until I grow immune I will scream my lungs out till it fills this room How much difference How much difference does it make |
|
mozda sve ovo i izgleda malo "mracno"... malo depresivno... ali ja ipak smatram da nije... nisam osoba koja je takva cijeli svoj dan... ali dosta vremena su takve stvari u mojoj glavi... dosta vremena su mnogobrojna pitanja, ali jaaako malo je odgovora... zato je to sve tako... premalo odgovora... |
|
evo nekih 01:00 je sati, a ja i dalje se upoznajem sa ovim cijelim sustavom bloga... :) zanimljivo je to, da kad nesto radis, nesto cemu se moras malo vise posvetiti i zaboravis na sve one gluposti koje se vrte po glavi kada nista ne radis, tj. kad imas 2 sekunde slobodnog vremena... malo i ne razmisljas o svemu, kao da se iskljucis iz stvarnog svijeta... kao da sve brige nestanu!! sad bi se nasao netko pametan pa jednostavno rekao: "pa stalno radi nesto, pa neces misliti na to!"... a svi moji pametni, nekad treba otici spavati, treba otici u kupatilo, treba malo stati da udahnes, treba izaci iz stana i pogledati prema odredjenim stvarima koje te podsjecaju na sve, treba pricati sa ljudima koji imaju nekakve veze sa tim stvarima, treba upaliti radio i cuti neku pjesmu........ dovoljna je jedna sekunda i... eto ga.... opet su sve te stvari u glavi... ma da.... |
17.10.2007., srijeda
blog kao blog...
|
bio sam teski skeptik u vezi blogova i opcenito tih gluposti... jer cijeli svijet, svaki balavac pise blog.... ali izgleda sam i ja postao taj balavac iako imam dosta godina... nemam pojma sto pisati... stvarno ne znam... ali cu s vremenom (valjda) i to skuziti... ovo mi izgleda kao jedno mjesto gdje mogu reci sto hocu, napisati sto me muci... malo je pravih ljudi kojima sve mogu reci, a i ti koji postoje, nisu bas blizu... pa onda... malo ce mi vremena trabati da sve ovo skuzim, da nadjem sto gdje ide, kako se radi, ali imam vremena... nadam se... |
