...one last goodbye...
18.10.2007., četvrtak
|
mozda je najbolje sve i pojasniti... tj. reci zasto uopce sav ovaj bijes u meni... sva ova tuga... sva ova pitanja i sav ovaj bijes prema onome “gore”…. dana 30.07. 2007., taj crni ponedjeljak, tri mladic, tri moja prijatelja su izgubila zivot… mozda je to dovoljno da me razumijes… ali meni ipak nije… niti ce ikada biti dovoljno… mato lukic (18) tomislav jovanovac (21) tomislav lesic (20) to su tri momka… tri momka koja zajedno imaju 59 godina… to je godina u kojima ljudi i dalje zive… a to su njih trojica zajedno imala… vecer prije toga, dva tomislava su osvojila 2. mjesto na malonogometnom turniru u nasem mjestu… decki su slavili, naravno… u kaficu je bilo vecer za pamcenje… i mato im se te veceri pridruzio… sve savrseno… cuga, zajebancija ma sve savrseno, stvarno… do dugo u noc je to bilo… ali onda je dosao taj dan… sjecam se… tog dana su mi u goste dosli neki rodjaci, koji su zvali moje starce i mene u svatove… i znam da je nestalo kruha u kuci i da sam ja to otisao kupiti… sjecam se kao danas… kisica je lagano padala, ma jedva primjetno… i na putu do trgovine sretnem matu kako se vracao iz jednog kafica… i tu je krenula prica… pricao mi je kako je malo prije toga bio u kaficu i digao 400 kn na poker aparatu, ali da je onda otisao u drugi kafic i potrosio 300 kn… ja sam ga zajebavao, govorio mu da nije normalan… ali sve kroz zajebanciju, naravno… i onda mi je rekao da sada, kako je turnir zavrsio, nema pojma sto ce raditi po cijele dane… i dogovorimo se da odemo tu vecer van… sve smo isplanirali… oko pola 9 cemo se naci, ali ja cu ga jos nazvati da se sve dogovorimo… ma sve super… i on ode kuci, jer je kisa malo jace pocela padati, a ja u trgovinu, pa nazad kuci… ali negdje izmedju 19-20 sati mene zove moj prijatelj i pita me: “jel’ znas??” a ja sav zbunjen: “sta jel znam? sta me zajebavas, sta je??” a on ce meni na to: “pa mato i jova su poginuli, a tomo cosko je u bolnici, tesko je povrijedjen!” ……………………………………………………………………………………. eto, bas to… prazna linija, praznina u mozgu, onaj tupi pogled, milijun pitanja, sve slike nase zajednicke, sve zajebancije, ma jednostavno sve je proslo u te 2-3 sekunde kroz moju glavu… sjecam se da mi je mobitel ispao iz ruke, da sam pao na koljena i uhvatio se za glavu i poceo plakati kao nikada u zivotu… bez ijedne rijeci, bez ijednog krika ili zvuka iz mojih usta… mali bratic koji je bio u mojoj sobi je u strahu istrcao kod mojih staraca i pozvao ih… dosli su do mene i upitali me sto mi je… sjecam se da sam nekoliko puta pokusao reci sto je, ali da nisam uspjevao... rijeci jednostavno nisu htjele van… a kada sam uspio, sjecam se da je mama u trenutku problijedila, a da je tata, kojeg u zivotu nisam vidio da je pokazao tugu, u tom trenutku samo zatvorio oci i sva bol mu se vidjela na licu… trenutci koji ce cijeli zivot ostati u mojem sjecanju… ponovo sam nazvao onog prijatelja koji mi je to sve javio, da mi kaze to sve ponovo, da mi kaze uopce kako i zasto… tada sam ja nazvao sve svoje prijatelje i vec se u minuti sve znalo… dva tomislava i jos nekoliko prijatelja su otisli u taj kafic za koji su igrali na turniru… tamo su susreli gazdu i dva brata iz svicarske koji su sljedecih dana trebali krenuti nazad, pa su malo “slavili”… nazalost, pridruzili su im se i tu je sve krenulo kako netreba… pocela je prica oko auta te brace… oni su se kurcili kakav auto imaju, kako je njihov mercedes savrsen i ta sranja… izasli su van, gledali taj auto, motor u njemu i netko je dosao na ideju da se odu malo provozati… jedan brat je rekao da nema pojma, da su svi pijani i da to nedolazi u obzir… ali on je, valjda otisao na wc i dok se vratio, nijh vise nije bilo… neki moji prijatelji su otisli na trening, neki svojim kucama, a dva tomislava i mato su sjeli u taj auto i odvezla se sa tim jednim bratom… a da, mato uopce nije bio sa njima nego se sasvim slucajno nasao tamo… valjda ga je neko zvao da bi mu nesto rekao i da je on dosao taman kad su oni sjedali u auto… vidio njih i uspjeo se nagovoriti da ode sa njima na kratku voznju… auto jak kakav je, brzo je nabio brzinu, malo kasnije ohvatio bankinu pored ceste, poceo se zanositi, vozac je izgubio kontrolu nad njim i jos malo dalje, na jednoj blagoj krivinici uletio u kanal, vozio nekoliko metara kroz taj kanal i zavrsio u zidu jednog silaza sa ceste… nakon udara, u autu je na brzinomjeru bila blokirana brzina od 210 km/h.. bez tragova kocenja… pa sad zamislite, jer ja sam vidio kako je to bilo,,, te slike su mi u sjecanju… i bojim se da nikada nece nestati… mato je na mjestu poginuo, tomislav jovanovac samo nekoliko metara dalje od mjesta nesrece u kolima hitne pomoci, a tomislav lesic je umro 4-5 sati kasnije u bolnici… vozaca ne spominjem, jer da nije poginuo i on, ja znam da bih ga ja svojim rukama ubio… tri momka, tri prijatelja, tri sina, tri andjela su otisla… jednostavno otisla… nema ih vise… osim u mom srcu i srcu svih koji su ih poznavali… |
