...one last goodbye...
01.09.2009., utorak
vidi mene...
|
evo i mene,, jebem ti mater, pa sto godina nisam pisao blog.. evo sada sam opet sasvim slucajno naletio na njega,, kako? ma gledao i drkao po fejsu,, vidim ona cura ivic, od prijatelja sestra nesto napisala, pa se sjetio da je ona nekada pisala blog... pa potrazio svoj stari, tj. ovaj blog u bookmarksima i malo procitao stare postove... pa eto da napisem nesto nakon sto godina,, namjerno ne zelim uopce gledati u ekran da vidim sta pise,, nego samo udaram,,, kada se zajebem za slovo, obrisem ga,, ali ne bih bas pogledao da li sam dobreo ispravio.. sigurno ce to i biti smjesno kada procitam na kraju, ali jebi ga.. svejedno nitko vise ne cita ovaj moj blog.. ali doslovno,, a kako bi ga netko i citao kada je zadnji post napisan prije sto godina,, a sta uopce zelim pisati? nemam pojma,, stvarno ne znam,, jednostavno mi doslo da sjednem i nesto malo pisem.. a sta i o cemu? ma nemam pojma... to su oni moji tranutci koji su me przili i prije,, jos i prije ovoga bloga,, kada sam bio stvarno klinac,, milijun puta sam uzimao cistu biljeznicu i kretao pisati kojekakve gluposti,, ako knjige.. pisem pisem,, i onda me prestane taj trenutak i jednostavno stanem,, i onda sutra nemam vise volje nastaviti... e da,, to su bili dani,, kada su se oni mali problemi iz srednje skole cinili tako velikima,, velikima kao planine.. planine od milijune i milijune kilometara.. ogromne,, kada je problem bio kako napisati ispit iz jebenog trgovinskog poslovanja,, iako sam znao da cu ga prepisati za pet,, kao i 85% razreda... eee da... svi govore da su to bili odlicni dani,, bolji nego sada... a ja nemam pojma,, da,, mozda bolji jer smo svi bili bez brige i pameti,, jer nas je bolio kurac za svaku stvar... sve je islo svojim tijekom,,, sve se podsvjesno znalo da ce se rijesiti onako kako treba... sada je to drugacije,, svaka odluka je jako jako bitna,, svaka odluka moze odrediti mjesec, godinu ili zivot... u tom slucaju je ono vrijeme bilo bolje,, ali,, sta moze zamjeniti ono sto sada imam?? zavrseno vise od pola faksa, nogomet, zivot kakav imam,, a ono najvaznije,, ono zbog cega vrijedi zivjeti... cura.. moja marija... tko i sta to moze zamjeniti?? ma ne moze nista,, nista nista... opet malo skacem sa teme na temu,, a dok pisem gore,, sjecam se onih starih vremena kada sam pisao blog,, kada ga nitko, ali nitko nije ni citao, kada sam ga pisao samo da bi sebi ubio vrijeme u stanu,, vrijeme tuge i samoce... joj, polako me prestaje zelja za piusanjem... ali ne znam, ne bih prestao,, a isto tako mi se i ne pise... ma,, da... ono vrijeme kada je bas sve izgledalo tako crno,, kada je svaki trenutak bio toliko crn,, crn kao najcrnji jebeni mrak u tunelu,, ali u tunelu koji je izgledao da nema kraja.. da nema ono svjetlo na kraju,, koji je izgledao kao odlazak u sve dublju i dublju tugu i tamu... neda mi se vise... pozdrav... do nekog drugog puta.. kad god on bio... |
