...one last goodbye...
21.06.2011., utorak
ja ponovo,, fuck...
|
sta reci? predugo nisam nista napisao ovdje,, i tek sam neki dan sasvim slucajno naisao na stari blog... procitao svoje postove,, komentare nazalost nisam jer sam ih sve pobrisao jos davno prije... a ono,, vrati se covjek u proslost,, bolnu proslost... ali dobro.. sve ima svoje,, svaki dogadjaj napravi od covjeka nesto,, kako ce taj dogadjaj usmjeriti tog covjeka,, e to nitko ne zna... bas nitko... imam neke misli koje bih volio "baciti na papir", a koliko cu to uspjeti,, to cemo vidjeti.. ne znam ni sam.. idem vidjeti sto bi moglo biti od tih misli.. =) |
01.09.2009., utorak
vidi mene...
|
evo i mene,, jebem ti mater, pa sto godina nisam pisao blog.. evo sada sam opet sasvim slucajno naletio na njega,, kako? ma gledao i drkao po fejsu,, vidim ona cura ivic, od prijatelja sestra nesto napisala, pa se sjetio da je ona nekada pisala blog... pa potrazio svoj stari, tj. ovaj blog u bookmarksima i malo procitao stare postove... pa eto da napisem nesto nakon sto godina,, namjerno ne zelim uopce gledati u ekran da vidim sta pise,, nego samo udaram,,, kada se zajebem za slovo, obrisem ga,, ali ne bih bas pogledao da li sam dobreo ispravio.. sigurno ce to i biti smjesno kada procitam na kraju, ali jebi ga.. svejedno nitko vise ne cita ovaj moj blog.. ali doslovno,, a kako bi ga netko i citao kada je zadnji post napisan prije sto godina,, a sta uopce zelim pisati? nemam pojma,, stvarno ne znam,, jednostavno mi doslo da sjednem i nesto malo pisem.. a sta i o cemu? ma nemam pojma... to su oni moji tranutci koji su me przili i prije,, jos i prije ovoga bloga,, kada sam bio stvarno klinac,, milijun puta sam uzimao cistu biljeznicu i kretao pisati kojekakve gluposti,, ako knjige.. pisem pisem,, i onda me prestane taj trenutak i jednostavno stanem,, i onda sutra nemam vise volje nastaviti... e da,, to su bili dani,, kada su se oni mali problemi iz srednje skole cinili tako velikima,, velikima kao planine.. planine od milijune i milijune kilometara.. ogromne,, kada je problem bio kako napisati ispit iz jebenog trgovinskog poslovanja,, iako sam znao da cu ga prepisati za pet,, kao i 85% razreda... eee da... svi govore da su to bili odlicni dani,, bolji nego sada... a ja nemam pojma,, da,, mozda bolji jer smo svi bili bez brige i pameti,, jer nas je bolio kurac za svaku stvar... sve je islo svojim tijekom,,, sve se podsvjesno znalo da ce se rijesiti onako kako treba... sada je to drugacije,, svaka odluka je jako jako bitna,, svaka odluka moze odrediti mjesec, godinu ili zivot... u tom slucaju je ono vrijeme bilo bolje,, ali,, sta moze zamjeniti ono sto sada imam?? zavrseno vise od pola faksa, nogomet, zivot kakav imam,, a ono najvaznije,, ono zbog cega vrijedi zivjeti... cura.. moja marija... tko i sta to moze zamjeniti?? ma ne moze nista,, nista nista... opet malo skacem sa teme na temu,, a dok pisem gore,, sjecam se onih starih vremena kada sam pisao blog,, kada ga nitko, ali nitko nije ni citao, kada sam ga pisao samo da bi sebi ubio vrijeme u stanu,, vrijeme tuge i samoce... joj, polako me prestaje zelja za piusanjem... ali ne znam, ne bih prestao,, a isto tako mi se i ne pise... ma,, da... ono vrijeme kada je bas sve izgledalo tako crno,, kada je svaki trenutak bio toliko crn,, crn kao najcrnji jebeni mrak u tunelu,, ali u tunelu koji je izgledao da nema kraja.. da nema ono svjetlo na kraju,, koji je izgledao kao odlazak u sve dublju i dublju tugu i tamu... neda mi se vise... pozdrav... do nekog drugog puta.. kad god on bio... |
12.09.2008., petak
|
ovaj cijeli blog mi je stvarno donio previse previse toga.... toliko stvari za koje nikada ne bi mogao ni pomisliti,, nikada ne bi mogao ni u najludjim snovima sanjati.... sam blog je nastao sa ciljem bijega... da!! predobra rijec,, BIJEg od stvarnosti,, bijeg od svih mogucih sranja,, svih poizdarija,, bijeg od ovoga svijeta, svijeta realnosti, stvarnog svijeta.... da li sam uspio pobjeci?? nisam nikako siguran,, stvarno.,... mislim da i jesam i nisam... ma ustvari jesam,, sami moj proces pisanja je zahtjevao da razmisljam o tome kako mrdati prste ove moje slomljene, golmanske.. morao sam misliti kako ce ta recenica izgledati,, kako ce se sve izvuci na kraju... ali cekaj budalo,,, pisajuci ovaj blog,, pisao sam (na pocetku) samo te stvari od kojih sam ustvari htio pobjeci... pa da,, u tome i jeste stvar,, pokusavao sam bjezati od svega tog,, blog mi je trebao biti svijet u kojem cu biti netko drugi, netko tko ne razmislja o prejebenoj proslosti... ali ustvari samo sam se dublje i dublje zavlacio,, ubijao sam sebe u cijeloj toj tuzi.. ili tugi,, kako god da se pise,, jebena sibilarizacija... nekada se primjenjuje, a nekada ne... kako da ja to znam?!?! bem ti i svaki onaj dan proveden na satu hrvatskog jezika,, i ono natjecanje iz istog predmeta,, kada sam neslavno zauzeo zadnje mjesto,, da,, netko mora biti i zadnji.... a jebi mu mater.. da,, moj blog... eto nisam pisao vec dosta vremena,, sada se borim sam sa sobom da li da maknem ruke sa tipkovnice i prebacim na mis,, da pogledam kada je bio zadnji post,, ali necu... valjda.... a koliko puta sam znam sebe malo pogledati i skuziti koliko sam ustvari slaba osoba,, eto,, to je jedan primjer,, ovo da li da odem pogledati kada je bio zadnji post... ali eto,, valjda je to tako i kod dosta drugih ljudi,, mozda ja i nisam toliko cudan.... da,, sanjaj majmune,,,,, da,, pisem ovaj post jako malo gledajuci u monitor,, samo zabuljen u tipkovnicu,, a samim tim ce i dosta pogresaka biti... jebi im mater,, ovaj blog vise nije namjenjen citanju od strane ljudi koji mene poznaju,, ta blog ekipa vise ne zna za ovaj blog... da li zelim da znaju? nemam pojma,,, u 95% situacija zelim da ga vise nikada ne vide,, a opet kada ponekad razmislim,, ponekad bih volio da se vratim sa treninga, sa faksa,, i da ugledam na onom jebenom brojacu da je bilo dosta ljudi.... dosta osoba koje vole ponekad zaviriti malu u intimu drugih ljudi,, ali tko sam ja da ih kritiziram?? kada sam i ja jedan od njih!! isto tako svaki dan pogledam odredjeni broj ljudi i njihove blogove,, glupo sam napisao,, ispada kao da njih gledam svaki dan,, ono kao uzivo... ali jebi ga,, ne zelim se vracati i ispravljati,, jer NECU! boli me vise kurac kako ce izgledati ovo nekome,, jer ovo nitko nece ni citati,, niti treba, da se razumjemo... blog stoji tu samo da se ne bi izgubilo sve ono sto sam pisao kada sam bio na samom dnu,, doslovno pred vratima smrti... pa se ponekad zelim i toga prisjetiti,, koliko god bilo pretesko,, koliko god suza svaki put krenula kada se sjetim toga,, jebi mu mater,, volim se ponekad muciti..... evo sad pola 11,, a ja sam u nekom polukurcu... zasto?? nemam pojma,,, rijesio sam tri ispita u dva dana,, popunio indeks kao rijetko kada,,, trebao bih biti presretan,, ali onako sam nekako... nemam pojma kako.... jebem ti mater.. kome? tebi?= a tko si ti? ma nije tebi,, ne brini.... brine me to sto mi je cura daleko,, sto ju nisam vidio dva dana... znam da cu ju vidjeti sutra,, da cemo provesti predobru vecer,, ali eto.. opet mi fali... stvarno sam tip osobe koja treba imati nekoga uz sebe... a to sam saznao i spoznao od dana kada sam sa svojom curom,, evo vec skoro pa 5 mjeseci,, bem ti... pa to je jako puno,, nikada u zivotu nisam imao vezu toliko dugo... ali jebi ti to,, ne zanima me to sto je bilo prije,, zanima me ovo sto sada imam i sto cu imati jos jaaako dugo,, pa nadam se i zauvijek.... jebi mu mater,, takav sam,, ja sam takav kakav sam,, hihihihi... ide nekako neka pjesma tako... ma joooj... pusti to... zasto uopce pisem ovaj post,, zasto uopce ne gledam u ekran, nego samo blejim u tipkovnicu i udaram,,, a gledaj mi prstice,, bem ti lete kao ludi... hehehehehe... a kada se sjetim kada sam sa jednim prstom nabadao po tipkovnici,, kao kakav djed od 88 godina... hihihihi... neda mi se vise pisati,, prestala me inspiracija,, ma nije prestala,, nego mi se neda... dosta je bilo... idem spavati da se napokon nakon nekoliko neispavanih noci naspavam,,, a sutra u novi dan... jebi ga... spustaju se zastori na ovaj dan... laku noc nikome.... |
24.07.2008., četvrtak
nemoj,,,,,,
|
ulazis u tu sobu,, gledas na to.... vidis tu patnju, vidis tu bol, vidis to sve,, a sto poduzmes? nista...... kratak opis mog sna.... da,, nije me bilo predugo, a sada pisem,, zasto? nemam pojma i cisto me ne zanima..... zamisli samo gledati svijet iz neke druge perspektive,, gledati ga onako sa strane,, a kao da si izvan svega toga... kako bih ti to opisao,, nemam pojma.... gledas kako se sve dogadja, a ne mozes nista napraviti.... dozivio sam neko slicno stanje,, kada sam dva puta lezao na nogometnom terenu,, u nesvjesti ili sto li je to vec bilo.... osjetis svaku sitnicu oko sebe,, cujes sve te glasove, cujes kako te ljudi zovu, a ne mozes odgovoriti, ne mozes im pruziti ruku, ne mozes otvoriti oci, ma ne mozes nista.... a nesto tako slicno sam sanjao.... prije nekoga vremena, mozda nekoliko godina,, stvarno ne znam kada tocno, je moj tata iz cista mira dozivio mozdani/srcani udar... covjek se srusio, potpuno izgubio svijest, prestao disati................ i samo prisebnoscu moje mame i mene,, covjek i dalje sada hoda ovdje uz mene,, i doslovno i u smislu da hoda samnom kroz zivot.... a san,, vrti se ta scena ponovo, dogadjaju se iste stvari,,, ALI ja kao da sam izvan tog filma,, kao da taj film gledam na TV-u... vidim nepomicno tijelo,, vidim majku kako se nadvija nad njim, kako ga pokusava spasiti, vidim izbezumljenog tetka koji nema pojma sta da napravi... vidim bol na maminom licu, doslovno u zraku mozes osjetiti bol, tugu i nemoc,,, a ja stojim sa strane,, samo njemo posmatram,, pokusavam nesto,, razmisljam u svojoj glavi da nesto poduzmem,, ali ne mogu.... neide... nikako.... i onda bolni krik, krik koji se ureze u pamcenje,,, probudi te..... jebem ti,, znam da se vecina ljudi boji smrti,, naravno,, bojim se i ja da me netko ne propuca, da padnem sa zgrade,,, bla bla... ali se ne bojim smrti kao smrti,, trenutka nakon sto ti sve funkcije stanu... ali moj najveci strah je upravo onaj san gore... da necu biti tu ili da necu moci nista napraviti u tom kljucnom trenutku,, naravno,, mislim u trenutku da se nesto dogodi mojim najblizima i najdrazima,,, to me previse strah... da cu taj trenutak propustiti ili da cu kao u snu ostati potpuno skamenjen i ne napraviti nista... cisti primjer koji potrkepljuje moje strahove je trenutak kada sam ja na nogometnom treningu pao u nesvjest i kad sam se krenio gusiti vlastitim jezikom,, kada su bili trenutci zivota ili smrti, 99% suigraca i prijatelja koji su bili uz mene,, ostalo se skamenjeno i preplaseno,, a jedan decko mi je izvukao taj jebeni jezik iz grla i spasio mi zivot... da,, to je decko koji se nije usrao, koji je ostao pribran.... a sta,, sta ako ja budem u tih 99% posto koji ce ostati stajati kao kip,, kao najveca picka?! ne, ne, ne... da se odmah razjasnimo,, ne krivim ja te ljude sto nisu nista napravili,, to je trenutak, to su sekunde u koje znace zivot,, i sama pomisao na to zna prestrasiti i zamrznuti te.... |
03.07.2008., četvrtak
"....there's no air in my lungs..."
|
evo i mene nakoj jako puno vremena na blogu i svim stvarima vezanim za blog,, vidim mnogi imaju nove postove,, mnogi imaju nove slike, nove misli, nove komentare.... kod mene,, jako malo toga... i nimalo mi nije krivo.... opet ponavljam,, ovaj blog je i dosao na svijet zato sto sam ja htio da imam gdje reci sve sto hocu, a pretvorio se u nesto potpuno drugacije... ali nebitno je to sve... zasto pisem post? nemam pojma... mozda zato sto u pauzi od ucenja ne zelim nista raditi,, samo sjesti ovdje i bezveze pisati... udarati po ovoj preglasnoj tipkovnici,, na kojoj svaki udar prsta na tipku ispusta neki zvuk... neki zvuk koji je specifican,, specifican bas onoliko koliko smo mi svi ljudi razliciti... cini se da je sve isto,, cini se da je svaki zvuk isti,, ma nije... upravo kao sto i mi nismo isti... kao sto ni ti nisi isti kao ja, ni ja kao on,,, ali mozda jos i gora stvar je pokusati ispustiti isti zvuk kao ona nasa susjedna tipka,, pokusati biti isti kao onaj nas prijatelj,, a ustvari znam nisam.... u zadnje vrijeme sa nekog potpuno drugacijeg aspekta gledam na ljude,,, gledam na ljude tako da vise ne trazim u njima ono sto je vezano za mene... prije sam u svakoj osobi trazio ono nesto vezano uz mene, sto ima protiv mene, sto mu se ne svidja, sto voli, sto ovo sto ono... a sada,, sada nekako mogu mirnije pogledati na svaku tu osobu u bojoj blizini, svakog poznanika, svakog prijatelja, prijateljicu..... i u njima naci ono njihovo,, pogledati ih po onome sto oni stvarno jesu,, ne trazeci sto imaju oni za mene..... i u takvom gledanju,, shvatis da je dosta ljudi ustvari i gore nego sto si prije mislio,, ali moram priznati,, shvatis da je puno vise pravih ljudi,, potpuno drugacijih (u pozitivnom smijeru) nego sto si ti mislio.... da,, upravo se to odnosi na tebe... spremajuci jedan ormar sa svim svojim stvarima vezanim uz faks,, odvajajuci knjige i skripte koje sam polozio,, naidjem na jednu knjigu na cijoj je naslovnoj stranici pise: " I'm trying hard to breath now but there's no air in my lungs! " i prisjetim se datuma, dana, trenutka, misli, osjecaja i boli kada sam to napisao... bol sam napisao na kraju,, jer je doslovno tako i bilo,, ta bol u prsima koja te gusi,, kao da ti netko sjedi na prsima,, i neda ti da udahnes.... da,, netko neda,,, netko nije dao... da udahnes svjezi zrak, da se opustis, da mislis normalno... ali,, jednom i to prodje,, maknes tog kretena koji ti sjedi na plucima,, oslobodis se,,, udahnes kako treba... i dises kako treba... i onda dodje dan,, kad shvatis da to normalno disanje nje bilo zato sto se netko maknio sa tvojih prsa,, nego je samo smrsao... a kada dodje taj dan,, ONDA tek shvatis da vise nema nikoga na tvojim prsima... taj dan kada upoznas ono sto ti treba za cijeli zivot... daj dan kada sve vazno postane nevazno,, a sve nevazno potpuno zaboravis... da,, dan kada sam upoznao tebe.... ova pluca sada imaju osobu koja ce im pomoci da disu kada je tesko! a ti si nadji drugo zanimanje, ovdje vise nisi potreban! |
14.06.2008., subota
I'll keep takin' punches until their will grows tired......
|
I will light the match this mornin', so I won't be alone Watch as she lies silent, for soon night will be gone I will stand arms outstretched, pretend I'm free to roam I will make my way, through, one more day in Hell... How much difference does it make I will hold the candle till it burns up my arm I'll keep takin' punches until their will grows tired I will stare the sun down until my eyes go blind I won't change direction, and I won't change my mind How much difference does it make I'll swallow poison, until I grow immune I will scream my lungs out till it fills this room slusajuci ovu pjesmu,, (Pearl Jam - Indifference) prije bih se tako unistio da to nije normalno... zasto? pa procitaj rijeci, ako si i donekle pametan i ako znas engleski, skuzit ces,, jer ako postoje jace rijeci u nekoj pjesmi, ako postoji nesto ovako snazno i dubokoumno,, evo,, reci mi, ja idem skociti sa svoje zgrade,,, naravno da necu! heh... I'll keep takin' punches until their will grows tired ovaj dio pjesme sam si ponavljao svaki dan... od onoga dana kada se dogodila ta nesreca,, svaki dan sam si ovo ponavljao,,, samo,, sto je to tada bilo samo jedno malo varanje samog sebe,, jer nisam tako zivio... jer sam dopustao da me svaki "njihov" uidarac srusi na zemlju i ostavi u lokvi krvi dugo vremena,,, ali vec neko vrijeme,, nema sanse... onaj moj zadnji post je jedan trenutak slabosti koji sam si dopustio... ali smatram da je bolje da sam ovako to napravio nego da sam se isao razracunati sa tim osobama na koje sam mislio dok sam pisao post... da,, mozda bih prije,, ma ne mozda,, nego sigurno bih prije nekog vremena to sve rijesio galamom, vrijedjanjem, sakama ili kako vec,, ali sada.. ma ne zelim! dosta sranja, dosta prepiranja, dosta gluposti,, ali sada,, ma "udaraj me",, ali sada, mislim da ce prije oslabiti tvoja volja, nego moja snaga... ma dosta svega!! doslovno... naravno, dosta tih losih stvari! da se ne bi netko nasao pametan pa pomislio da mi je dosta svega! ma neee... daleko iza mene je to... a preporucujem i tebi to... sjedni sam sa sobom, skuzi neke stvari i ostavi se crnjaka... jer mora doci dobra stvar... sada ces reci, "ajde ne seri budalo kako je tebi bilo!",, istina je to! ali sada vise nije, i zato ti to kazem,, jer poslje svega odvratnog mora doci dobro... sada kada pogledam na sebe prije i vidim u kakvom sam Qrcu bio,, sam se sebi pocnem smijati.. doslovno! ali ne zalim niti za jednim trenutkom, niti jednom pustenom suzom,,, zasto? ma nemam pojma! tako je bilo, neke stvari ostaju zauvijek u srcu, a neke stvari dolaze... i tako ce uvijek biti... smisao posta? NE ZNAM!! slusao sam neke pjesme,, a kada sam dosao do ove pjesme,, sa osmjehom sam ju pjevao,, i onda se sjetio svojih starih dana, pogledao na sadasnje vrijeme (HVALA ljubavi na svemu!) i skuzio da sam ja ustvari jedan sretan mali djecak! a sada pravom osobom uz sebe, mislim da cu takav i ostati... hihihihi.... ma hajde! odo uciti,, =) uzivaj mi...  vjeruj mi,, prije ces se ti umoriti... jadniče jedan... |
