...one last goodbye...
03.07.2008., četvrtak
"....there's no air in my lungs..."
|
evo i mene nakoj jako puno vremena na blogu i svim stvarima vezanim za blog,, vidim mnogi imaju nove postove,, mnogi imaju nove slike, nove misli, nove komentare.... kod mene,, jako malo toga... i nimalo mi nije krivo.... opet ponavljam,, ovaj blog je i dosao na svijet zato sto sam ja htio da imam gdje reci sve sto hocu, a pretvorio se u nesto potpuno drugacije... ali nebitno je to sve... zasto pisem post? nemam pojma... mozda zato sto u pauzi od ucenja ne zelim nista raditi,, samo sjesti ovdje i bezveze pisati... udarati po ovoj preglasnoj tipkovnici,, na kojoj svaki udar prsta na tipku ispusta neki zvuk... neki zvuk koji je specifican,, specifican bas onoliko koliko smo mi svi ljudi razliciti... cini se da je sve isto,, cini se da je svaki zvuk isti,, ma nije... upravo kao sto i mi nismo isti... kao sto ni ti nisi isti kao ja, ni ja kao on,,, ali mozda jos i gora stvar je pokusati ispustiti isti zvuk kao ona nasa susjedna tipka,, pokusati biti isti kao onaj nas prijatelj,, a ustvari znam nisam.... u zadnje vrijeme sa nekog potpuno drugacijeg aspekta gledam na ljude,,, gledam na ljude tako da vise ne trazim u njima ono sto je vezano za mene... prije sam u svakoj osobi trazio ono nesto vezano uz mene, sto ima protiv mene, sto mu se ne svidja, sto voli, sto ovo sto ono... a sada,, sada nekako mogu mirnije pogledati na svaku tu osobu u bojoj blizini, svakog poznanika, svakog prijatelja, prijateljicu..... i u njima naci ono njihovo,, pogledati ih po onome sto oni stvarno jesu,, ne trazeci sto imaju oni za mene..... i u takvom gledanju,, shvatis da je dosta ljudi ustvari i gore nego sto si prije mislio,, ali moram priznati,, shvatis da je puno vise pravih ljudi,, potpuno drugacijih (u pozitivnom smijeru) nego sto si ti mislio.... da,, upravo se to odnosi na tebe... spremajuci jedan ormar sa svim svojim stvarima vezanim uz faks,, odvajajuci knjige i skripte koje sam polozio,, naidjem na jednu knjigu na cijoj je naslovnoj stranici pise: " I'm trying hard to breath now but there's no air in my lungs! " i prisjetim se datuma, dana, trenutka, misli, osjecaja i boli kada sam to napisao... bol sam napisao na kraju,, jer je doslovno tako i bilo,, ta bol u prsima koja te gusi,, kao da ti netko sjedi na prsima,, i neda ti da udahnes.... da,, netko neda,,, netko nije dao... da udahnes svjezi zrak, da se opustis, da mislis normalno... ali,, jednom i to prodje,, maknes tog kretena koji ti sjedi na plucima,, oslobodis se,,, udahnes kako treba... i dises kako treba... i onda dodje dan,, kad shvatis da to normalno disanje nje bilo zato sto se netko maknio sa tvojih prsa,, nego je samo smrsao... a kada dodje taj dan,, ONDA tek shvatis da vise nema nikoga na tvojim prsima... taj dan kada upoznas ono sto ti treba za cijeli zivot... daj dan kada sve vazno postane nevazno,, a sve nevazno potpuno zaboravis... da,, dan kada sam upoznao tebe.... ova pluca sada imaju osobu koja ce im pomoci da disu kada je tesko! a ti si nadji drugo zanimanje, ovdje vise nisi potreban! |
