...one last goodbye...
24.07.2008., četvrtak
nemoj,,,,,,
|
ulazis u tu sobu,, gledas na to.... vidis tu patnju, vidis tu bol, vidis to sve,, a sto poduzmes? nista...... kratak opis mog sna.... da,, nije me bilo predugo, a sada pisem,, zasto? nemam pojma i cisto me ne zanima..... zamisli samo gledati svijet iz neke druge perspektive,, gledati ga onako sa strane,, a kao da si izvan svega toga... kako bih ti to opisao,, nemam pojma.... gledas kako se sve dogadja, a ne mozes nista napraviti.... dozivio sam neko slicno stanje,, kada sam dva puta lezao na nogometnom terenu,, u nesvjesti ili sto li je to vec bilo.... osjetis svaku sitnicu oko sebe,, cujes sve te glasove, cujes kako te ljudi zovu, a ne mozes odgovoriti, ne mozes im pruziti ruku, ne mozes otvoriti oci, ma ne mozes nista.... a nesto tako slicno sam sanjao.... prije nekoga vremena, mozda nekoliko godina,, stvarno ne znam kada tocno, je moj tata iz cista mira dozivio mozdani/srcani udar... covjek se srusio, potpuno izgubio svijest, prestao disati................ i samo prisebnoscu moje mame i mene,, covjek i dalje sada hoda ovdje uz mene,, i doslovno i u smislu da hoda samnom kroz zivot.... a san,, vrti se ta scena ponovo, dogadjaju se iste stvari,,, ALI ja kao da sam izvan tog filma,, kao da taj film gledam na TV-u... vidim nepomicno tijelo,, vidim majku kako se nadvija nad njim, kako ga pokusava spasiti, vidim izbezumljenog tetka koji nema pojma sta da napravi... vidim bol na maminom licu, doslovno u zraku mozes osjetiti bol, tugu i nemoc,,, a ja stojim sa strane,, samo njemo posmatram,, pokusavam nesto,, razmisljam u svojoj glavi da nesto poduzmem,, ali ne mogu.... neide... nikako.... i onda bolni krik, krik koji se ureze u pamcenje,,, probudi te..... jebem ti,, znam da se vecina ljudi boji smrti,, naravno,, bojim se i ja da me netko ne propuca, da padnem sa zgrade,,, bla bla... ali se ne bojim smrti kao smrti,, trenutka nakon sto ti sve funkcije stanu... ali moj najveci strah je upravo onaj san gore... da necu biti tu ili da necu moci nista napraviti u tom kljucnom trenutku,, naravno,, mislim u trenutku da se nesto dogodi mojim najblizima i najdrazima,,, to me previse strah... da cu taj trenutak propustiti ili da cu kao u snu ostati potpuno skamenjen i ne napraviti nista... cisti primjer koji potrkepljuje moje strahove je trenutak kada sam ja na nogometnom treningu pao u nesvjest i kad sam se krenio gusiti vlastitim jezikom,, kada su bili trenutci zivota ili smrti, 99% suigraca i prijatelja koji su bili uz mene,, ostalo se skamenjeno i preplaseno,, a jedan decko mi je izvukao taj jebeni jezik iz grla i spasio mi zivot... da,, to je decko koji se nije usrao, koji je ostao pribran.... a sta,, sta ako ja budem u tih 99% posto koji ce ostati stajati kao kip,, kao najveca picka?! ne, ne, ne... da se odmah razjasnimo,, ne krivim ja te ljude sto nisu nista napravili,, to je trenutak, to su sekunde u koje znace zivot,, i sama pomisao na to zna prestrasiti i zamrznuti te.... |
03.07.2008., četvrtak
"....there's no air in my lungs..."
|
evo i mene nakoj jako puno vremena na blogu i svim stvarima vezanim za blog,, vidim mnogi imaju nove postove,, mnogi imaju nove slike, nove misli, nove komentare.... kod mene,, jako malo toga... i nimalo mi nije krivo.... opet ponavljam,, ovaj blog je i dosao na svijet zato sto sam ja htio da imam gdje reci sve sto hocu, a pretvorio se u nesto potpuno drugacije... ali nebitno je to sve... zasto pisem post? nemam pojma... mozda zato sto u pauzi od ucenja ne zelim nista raditi,, samo sjesti ovdje i bezveze pisati... udarati po ovoj preglasnoj tipkovnici,, na kojoj svaki udar prsta na tipku ispusta neki zvuk... neki zvuk koji je specifican,, specifican bas onoliko koliko smo mi svi ljudi razliciti... cini se da je sve isto,, cini se da je svaki zvuk isti,, ma nije... upravo kao sto i mi nismo isti... kao sto ni ti nisi isti kao ja, ni ja kao on,,, ali mozda jos i gora stvar je pokusati ispustiti isti zvuk kao ona nasa susjedna tipka,, pokusati biti isti kao onaj nas prijatelj,, a ustvari znam nisam.... u zadnje vrijeme sa nekog potpuno drugacijeg aspekta gledam na ljude,,, gledam na ljude tako da vise ne trazim u njima ono sto je vezano za mene... prije sam u svakoj osobi trazio ono nesto vezano uz mene, sto ima protiv mene, sto mu se ne svidja, sto voli, sto ovo sto ono... a sada,, sada nekako mogu mirnije pogledati na svaku tu osobu u bojoj blizini, svakog poznanika, svakog prijatelja, prijateljicu..... i u njima naci ono njihovo,, pogledati ih po onome sto oni stvarno jesu,, ne trazeci sto imaju oni za mene..... i u takvom gledanju,, shvatis da je dosta ljudi ustvari i gore nego sto si prije mislio,, ali moram priznati,, shvatis da je puno vise pravih ljudi,, potpuno drugacijih (u pozitivnom smijeru) nego sto si ti mislio.... da,, upravo se to odnosi na tebe... spremajuci jedan ormar sa svim svojim stvarima vezanim uz faks,, odvajajuci knjige i skripte koje sam polozio,, naidjem na jednu knjigu na cijoj je naslovnoj stranici pise: " I'm trying hard to breath now but there's no air in my lungs! " i prisjetim se datuma, dana, trenutka, misli, osjecaja i boli kada sam to napisao... bol sam napisao na kraju,, jer je doslovno tako i bilo,, ta bol u prsima koja te gusi,, kao da ti netko sjedi na prsima,, i neda ti da udahnes.... da,, netko neda,,, netko nije dao... da udahnes svjezi zrak, da se opustis, da mislis normalno... ali,, jednom i to prodje,, maknes tog kretena koji ti sjedi na plucima,, oslobodis se,,, udahnes kako treba... i dises kako treba... i onda dodje dan,, kad shvatis da to normalno disanje nje bilo zato sto se netko maknio sa tvojih prsa,, nego je samo smrsao... a kada dodje taj dan,, ONDA tek shvatis da vise nema nikoga na tvojim prsima... taj dan kada upoznas ono sto ti treba za cijeli zivot... daj dan kada sve vazno postane nevazno,, a sve nevazno potpuno zaboravis... da,, dan kada sam upoznao tebe.... ova pluca sada imaju osobu koja ce im pomoci da disu kada je tesko! a ti si nadji drugo zanimanje, ovdje vise nisi potreban! |
