ulazis u tu sobu,, gledas na to.... vidis tu patnju, vidis tu bol, vidis to sve,, a sto poduzmes? nista......
kratak opis mog sna.... da,, nije me bilo predugo, a sada pisem,, zasto? nemam pojma i cisto me ne zanima.....
zamisli samo gledati svijet iz neke druge perspektive,, gledati ga onako sa strane,, a kao da si izvan svega toga... kako bih ti to opisao,, nemam pojma.... gledas kako se sve dogadja, a ne mozes nista napraviti.... dozivio sam neko slicno stanje,, kada sam dva puta lezao na nogometnom terenu,, u nesvjesti ili sto li je to vec bilo.... osjetis svaku sitnicu oko sebe,, cujes sve te glasove, cujes kako te ljudi zovu, a ne mozes odgovoriti, ne mozes im pruziti ruku, ne mozes otvoriti oci, ma ne mozes nista.... a nesto tako slicno sam sanjao.... prije nekoga vremena, mozda nekoliko godina,, stvarno ne znam kada tocno, je moj tata iz cista mira dozivio mozdani/srcani udar... covjek se srusio, potpuno izgubio svijest, prestao disati................ i samo prisebnoscu moje mame i mene,, covjek i dalje sada hoda ovdje uz mene,, i doslovno i u smislu da hoda samnom kroz zivot....
a san,, vrti se ta scena ponovo, dogadjaju se iste stvari,,, ALI ja kao da sam izvan tog filma,, kao da taj film gledam na TV-u... vidim nepomicno tijelo,, vidim majku kako se nadvija nad njim, kako ga pokusava spasiti, vidim izbezumljenog tetka koji nema pojma sta da napravi... vidim bol na maminom licu, doslovno u zraku mozes osjetiti bol, tugu i nemoc,,, a ja stojim sa strane,, samo njemo posmatram,, pokusavam nesto,, razmisljam u svojoj glavi da nesto poduzmem,, ali ne mogu.... neide... nikako.... i onda bolni krik, krik koji se ureze u pamcenje,,, probudi te.....
jebem ti,, znam da se vecina ljudi boji smrti,, naravno,, bojim se i ja da me netko ne propuca, da padnem sa zgrade,,, bla bla... ali se ne bojim smrti kao smrti,, trenutka nakon sto ti sve funkcije stanu... ali moj najveci strah je upravo onaj san gore... da necu biti tu ili da necu moci nista napraviti u tom kljucnom trenutku,, naravno,, mislim u trenutku da se nesto dogodi mojim najblizima i najdrazima,,, to me previse strah... da cu taj trenutak propustiti ili da cu kao u snu ostati potpuno skamenjen i ne napraviti nista...
cisti primjer koji potrkepljuje moje strahove je trenutak kada sam ja na nogometnom treningu pao u nesvjest i kad sam se krenio gusiti vlastitim jezikom,, kada su bili trenutci zivota ili smrti, 99% suigraca i prijatelja koji su bili uz mene,, ostalo se skamenjeno i preplaseno,, a jedan decko mi je izvukao taj jebeni jezik iz grla i spasio mi zivot... da,, to je decko koji se nije usrao, koji je ostao pribran.... a sta,, sta ako ja budem u tih 99% posto koji ce ostati stajati kao kip,, kao najveca picka?!
ne, ne, ne... da se odmah razjasnimo,, ne krivim ja te ljude sto nisu nista napravili,, to je trenutak, to su sekunde u koje znace zivot,, i sama pomisao na to zna prestrasiti i zamrznuti te....
Post je objavljen 24.07.2008. u 16:35 sati.