|
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove. Napisati na primjer: Noc je puna zvijezda, trepere modre zvijezde u daljini. Nocni vjetar kruzi nebom i pjeva. Ove noci mogu napisati najtuznije stihove. Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela. U nocima, kao ova, drzao sam je u svom narucju. Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom. Voljela me je, a katkad sam i ja nju volio. Kako da neljubim njene velike nepomicne oci. Ove noci mogu napisati najtuznije stihove. Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio. Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju. I stih pada na dusu kao rosa na livadu. Nije vazno sto jemoja ljubav nije mogla zadrzati. Noc je zvijezdovita i ona nije uz mene. I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini. Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila. Kao da je zeli pribliziti moj je pogled trazi. Moje srce je trazi, a ona nije uz mene. Ista noc odjeva bjelinom ista stabla. Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti. Vise je ne volim, zaista,a mozda je ipak volim. Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav. Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju, moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila. I ako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje, i ovi stihovi poslednji koje za nju pisem... Neruda Pablo SVE STO VAM BOL I TUGU STVARA, NEKA VAM ODNESE OVA GODINA STARA A OVA NOVA, DA VAM DONESE PUNO SRECE I LJEPIH SNOVA!-vasa crna |
|
Ne budi daleko od mene ni jedan dan, jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug i cekat cu te na nekoj stanici kad negdje daleko usnu valovi. Nemoj otici ni samo jedan sat, jer tada, u tom satu, spoje se kapi nesanice i mozda ce sav dim sto trazi svoju kucu doci da ubije i moje izgubljeno srce. Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pijesku, jao, neka ne lete tvoje vijedje u odsutnosti: ljubljena ne idi od mene ni za trenutak, jer u tom otici ces tako daleko da cu obici zemlju ispitujuci hocesli se vratiti ili me ostaviti da umrem. Pablo Neruda |
|
Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noci, nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena dok rasplicem svoje brige kao mreze zapletene. Odsutno, tvoje srce plovi snovima a tijelo ti dise tako napusteno, trazec me uzalud, dopunjujuci moj san kao sto se biljka udvostrucuje u sjeni. Uspravna, bit ces druga sto ce zivjeti sutra, ali od onih granica izgubljenih noci, od ovog biti ili ne biti u kojem se nalazimo nesto ostaje i vodi nad svijetlu zivota kao da je pecat sjene obiljezio vatrom svoja tajnovita stvorenja. Pablo Neruda |
|
Zboris; a dusa uz mirno popustanje Glasa ti zvuku, citava se predaje Govora tvog umiljatim valima i ko tudje, kraju odlazi. Toplinom plovi sunca, koje zapada Dok osmjeh njegov raj i tople pustosi: Bijele ptice prolijecu nad morem; Prolaze zeleni otoci. Hramovi sjaje na strmim vrhuncima Ko mramor bijeli u cas rujna sumraka. Na zalima su cempresi zatreptali. I guste mirte mirisu. Daleko miris s vjetrom slanim putuje I mjesa se s tromom pjesmom mornarskom, Dok ladja, stignuv ispred luke, s jarbola Vec spusta jedra crvena. U drugu redu niz akropolu Djevojke. Nose lijepe bijele pepelove; Vijenac na glavi, a u ruci lovorje. Pruzajuc ruke pjevaju. Usadiv koplje u pijesak rodjeni Na kopno skace covjek sjajna oruzja. Je li to Alkej, koji se iz bojava Djevama vraca Lezbijskim? Vladimir Nazor |
|
O, da mi je nesto pa da budem reka, Pa da tecem ispred tvoje kuce male; Pevajuci tebi da razbijem vale O pragove gde ti staje noga meka. Pa kad niz pragove sidjes sa ibrikom Da zahvatis vode, da ti zgrabim ruke, Priglim te sebi u svoje klobuke, I da tebe, draga, vise nedam nikom. Na duseku trava i mojih smaragda, Kao nimfa moja, da pocivas svagda, I da niko ne zna tvoje mesto gde je. Samo moje oci da gledaju u te, Samo moje sve dubine i sve kute Da ljepota tvoja osiplje i greje. 1923 Aleksa Santic |
|
Svu, toplim poljupcem svojim, Zorin me razvio sjaj; U mladom blesku sva stojim I zudno gledam kraj. U meni je snaga vrela I oganj pun i svet; Sva moja njedra su zdrela- Na zetvu ceka cvet... Ja drscem, ginem i zudim U tihoj strani toj; Od ceznje gorim i rudim, O, hodi, leptrie moj ! Aleksa Santic |
|
Sta zvoni tako tiho milo ponoci tajnom, Kao da rajsko cedo s usana pjesmu krece? Ili slavujak mali sanjivo njiha cvjece S pjesmom uzdisajnom? S talasa biserne rjeke, na lahorovom krilu, Saljul sirene bajne pozdrave, carnoj noci? Il zvukom frule sjetne pastirce u samoci Draganu zove milu? Bude li zvjezdice sjajne u plavetnom svemiru Vjecnosti neumrloj zanosne himne svoje ? Slaveci cednost tvoju, to andjeo ljubavi poje, I svetu grli liru. Aleksa Satic 1892 |
|
Ne, ti nisi u grob pala, Nit je tvoje lice svelo: Ja osjecam kako i sad Kuca tvoje srce vrelo. Ja osjecam kako dise Tvoja smjerna dusa cista; Ah, jos i sad iz tvog oka Meni topla ljubav blista. Svud, kud mi oko krene, Ja te vidim, dobra mati, Tvoga sina osamljenog Svuda tvoja slika prati. Iz duboke noci tamne Ti se uvjek javljas meni, Rukom gladis celo moje I ljubis me, blaga sjeni. A ja padam, zeljno padam Na oltare svetog raja,- Zeljno padam, dobra majko,- Usred tvoga zagrljaja. Pa tu zaspim slatki sanak, Kog sam nekad blazen snivo Kad se na me sa tvog lica Sami Gospod osmjehivo. Slatko snivam, a andjelak, Pod vijencem rajskih ruza, S tvojom dusom sjajne zvijeze Sa plavoog mi neba pruza. 1898 Aleksa Santic ZELIM VAM SRETNE BLAGDANE I NOVU GODINU 2006! DA DOCEKATE U MIRU I LJUBAVI ! |
|
Blago tebi, ako na svijetu Nadjes srce, u kom vjera sjaji, U kom se cista ljubav taji Kao miris u rosnom cvijetu. Ljepseg dara od tog dara nema,- U toj sreci tek bi sreca bila; Cisto srce nebeska su krila, Sto ih Gospod s blagoslovom sprema. Blago tebi, ako vjerno bije Na tvom srcu jedno srce drugo: Skrsti ruke i moli se dugo Onoj Misli, sto nad tobom bdije ! 18.01.1896 Aleksa Santic |
|
I opet mi dusa sve o tebi sanja, I kida se srce i za tobom gine; A nevjera tvoja daleko se sklanja, Kao tavni oblak kad sa neba mine. I opet si meni cista, sjajna, vedra, Iz prizraka tvoga blazenstva me griju, Pa bih opet tebi panuo na njedra I gledao ti oci sto se slatko smiju. Tako vita jela koju munja zgodi Jos u nebo gleda i zivota ceka, I ne misli; nebo da oblake vodi Iz kojih ce nova zagrmiti jeka... Aleksa Santic 27. augusta 1896. |
|
Katkad mislim da se moja zeljna dusa sjeca neke predjasnje ljubavi, za kojom cezne i zudi, kao da je ova nasa vatra samo ugljen nekog divljeg plamena koji je izgorio u ranijim postojanjima... Mozda sam u proslim danima bio postigao ono sto sada uvjek uzalud trazim; mozda se moja dusa s tvojom sastala i stopila u nekoj velikoj noci koja je odavna iscezla i umrla... Naidu Sarojini (1879-1949) |
|
Kad razmisljam o tebi obuzima me njeznost veca nego sto mogu podnijeti,ponekad, i zato sutim promatrajuci te dok me ne vidis i, kao da je kraj godine, biljezim svakog dana od cega se sastojis, uplasen da nesto nedostaje; najprije ti citava i meni okrenuta licem na kome su usne, celo, obrazi i tragovi poljubaca, dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat, ramena, grudi i struk djevojcice koja place, oblina trbuha poput hljeba toploga dok zastajem na obali jezera koje vec skriva sjena. Ali ja zatvaram oci jer ti se stidis i pozelim da te cuvam kad padne vece, daleko od stvari koje te bez mene poznaju. Na satu kazaljka pokriva jedna drugu i ptica na tvom prozoru ne uzima vise zrno iz nepoznate ruke. Ugasi svjetlo, u tami ne mogu te odvojiti od sebe sama. Pablo Neruda |
|
Ti si vatra u kojoj drhte prsti, noz hladan i ostar u preponi mjeseca, rijec koje nema, i smrt, igra zalosna koju jos nismo naucili. Ne mislim vise na ocajnu travu, ni krikove kamena uzasnih poljubaca jos jednom se plasim da ne zatvore vrata tisucama konja koji se plase sna. Svi koji su zaboravljeni u mraku traze svoje ruke u utrobi hijena i samo jedan prekrasan pastir naci ce stado izgubljenih mravi. Jedna zena place u kutu. Tko ce staviti zemlju na njena usta? Tko sklopiti oci opreznim skoljkama rukom od stakla, pjeska i cesera? N.Pablo |
|
Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos... ( Pablo Neruda ) Tijelo zene, skrovito cudo nepoznato u tebi, ima li vece njeznosti nego sto je moja dok spavas ljupka u sjeni svoje svjetlosti? Silazeci u tebe kao u ponornicu ponavljam imena cvijeca da bih te objasnio: perunija, azaleja, robinija hispida. Dok spavas ti se igras, rijeko u koju uranjam svoje ruke, rastuzena i vjecna, sa svojim sljunkom od sedefa i spaljene mahovine. Na tebi sve prepoznajem i svemu se cudim: tu je ponor iz kojeg dolazim i kome se vracam, i slana me zedj obilazi dok umires, slatka patnjo. Evo koliko te trazim: kao jeka svoj glas, kao glas svoju jeku sto ne prestaje i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla. Evo koliko te zelim; kao pusta povrsina vode svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo gdje sve pocinje, i odakle smrt ne silazi. Ima li ljepse od tvoje kovine, od tvog voca koje se nudi? Ja sam brod sto tone i sto se ljulja izmedju tvojih obala. Evo te, pobijdjene i gole, ali tko ce proci ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora? U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek. Zagledan u beskrajne prostore otvaram dio po dio tvog tijela sto se ne razlikuje vise od mene u meni, jednako i jednako samo. Tu je i nevidljiva pjesma koja preobrazava sva tvoja cuda u jedno, uzdrhtalo na kisi, i prokleto nebo sto ranjava place iza tvojih vijedja. |
|
Kome da pricam ljubavi moja kako te volim kako me ljubis i kako mi nedostajes kome da otkrijem tugu kad ja nemam nikog na svijetu a sve mi tvoje u ocima zivi tvoja soba usne premazane medom nase jedino zajednicko budjenje nasi susreti kome da ja picam o tebi da razbijem suzu na tisucu komada da me netko shvati kome tvoje ruke da opisem kad nisam s tobom a s tobom disem... Zeljko Krznaric |
|
Ne govorim ti bas u zadnje vrijeme da te volim i ne gasim ti svijetlo u ocima prije spavanja ne govorim ti nesto njezno i ne grlim ti dusu ali ovo ti moram reci previse je gorkog i ljudi su grubi pa ako i ne govorim jos uvjek te ono najljepse u meni voli i ljubi... Zeljko Krznaric |
|
Dolazi Bozic milo moje s mirisima moga djetinstva i snjeznim pahuljama koje ce me ispuniti tugom pa dobro znas koliko te trebam bas za Bozic jer nikog takvog ja nemam na svijetu kao tebe najdraze moje Dolazi Bozic a meni ce se opet uciniti kako vlakom netko dolazi u Zagreb meni ce one dvije narance zadnje iz ruke moje majke preliti tugu iz ociju i zato budi ovdje da me podsjetis kako ljubav posebno blista u Badnjoj noci samo me pusti u svoje srce i svoje oci... Zeljko Krznaric |
|
Nosim tvoje otiske prstiju toplinu tvojih dlanova i tvoj glas duboko u sebi, na zagrebacki minus pet rastopljen sam od tvoje ljubavi i nakon dugih kilometara dana nakon tvog prvog osmjehivanja i tvoje prve suze nosim tvoje godine tako lako utisnute u moje zjene i svaki dan sto se okrene oko nas i noc koja nas pokrije snom tvoje je sve i moje je tvoje jer sve smo svoje medjusobno pomijesali... Zeljko Krznaric |
|
Ako mi odemo preko neba sto ces s ovim pjesmama koje sam ti pisao kad sam daleko od tebe disao sto ces s usnama punim mojih poljubaca i tko ce tamo na Tresnjevci biti od nas tuzniji Ako mi odemo Jedna tajna ce u tuzi nestati i pogledi ce prestati vlakove cemo pratiti a sami se nikad necemo vratiti jer ako odemo preko neba nitko nece znati sta nama treba Zeljko Krznaric |
|
Presnen sam za ovu svjetlost jasnu, presnen, za ovo tijelo u dusi; Ko cvijet sto se lomi pod teskom glavom i mene ce tvoja ljepota da skrsi... Enes Kisevic |
|
Ogolio sam te kao ruzu da bih ti vidio dusu a nisam je nasao... Ali sve uokolo obzorje, zemlja i more, sve do beskraja, ispunilo se mirisom, neizmjernim i zivim... Zvonimir Golob |
|
Danas cu ti dati, kada vece padne, u svijetlosti skromnoj kandila i sveca, u cistoti duse moje, nekad jadne, citavu buicu proletnjega cveca. U sobi ce biti sumrak, blag ko tvoje srce, sumrak stvoren da se dugo sanja. Na oknima svetlim zabljestace boje U taj svezi trenut prvog saznanja... Sve ce biti lepse, sve draze i vise, noc koja se spusta, svet sto mirno spava, dugo mrtvo polje na kome mirise krzljava i retka u busenju trava. I tako kraj cveca ostacemo sami -Prolice se tada, kao bujne kise, stidljivi sapat u blazenoj tami, i reci iz kojih prolece mirise... Milan Rakic |
|
Po mesecu ti saljem uzdah jedan, Po tom u ceznji bratu. Nek ti rece, U tuzni cas kad zimsko pada vece. Da sam ko Azra, bled veran i predan. I sta bi on, taj mesec kome poju Od Indije do vecitoga Rima Ceznjivu svetlost i sanjivu boju Svi pesnici na jezicima svima, Kad nebi tako u gluhoj samoci Tesio srca sto se ceznjom guse I ljupkim sjajem kroz beskrajne noci Vezivao sve rastavljene duse! I sad sine, kad ta starinska Luna I setne zrake prospe mojom sobom, Ja cudno prenem i, ko da si tuna, Sva dusa moja zamirise tobom... Milan Rakic |
|
Dopusti mi da udisem dugo, dugo, miris tvojih kosa, da uronim u njih svoje lice kao sto zedan uranja glavu u vodu izvora i da masem njima kao mirisljavom maramicom istresajuci iz njih uspomene... Kad bi samo mogla znati sta sve vidim sta sve osejecam sta sve cujem u tvojim kosama moja dusa lebdi na mirisima kao sto dusa drugih lebdi na muzici... Tvoje kose kriju cijeli jedan svijet pun jedara i jarbola, u njima leze velika mora ciji me monsuni nose prema blazenim podnebljima gdje je prostor plavetniji i dublji gdje je vazduh mirisljav od plodova lisca i ljudske puti U okeanu tvojih kosa nazirem luku punu tuznih pijesama krepkih ljudi svih nacija ladja svih oblika koje ocrtavaju svoju tanenu slozenu arhitekturu na beskrajnom nebu gdje pociva vjecna toplota... U milovanju tvojih kosa ponovo nalazim malaksalu tugu dugih casova provedenih na divanu u kabini neke lijepe ladje koju jedva primjetno ljulja zanjihana voda bure izmedju saksija sa cvijecem i praznih posuda iz koji struji svjezina u toplom domu tvojih kosa udisem miris duvana izmjesan s opijumom, secerom u noci tvojih kosa vidim blistavo plavetnilo tropskoga neba. U maljavim pribezjima tvojih kosa opijam se mirisima sacinjenim od sumske smole, mosusa i kokosovog ulja... Dopusti mi da ujedam u tvoje crne teske pletenice, Kada grickam tvoje gipke i nepokorne kose cini mi se da jedem uspomene... Charles Baudelarie |
|
Kad vas ljubav pozove, podjite za njom, Premda su staze njene tegobne i strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, Premda vas mac, skriven medju perima njenim, moze povrediti... A kad vam progovori, vjerujte joj, Premda vam glas njen moze unistiti snove, ko sto severac opustosi vrt... Jer bas kao sto vas krunise, ljubav ce vas i razapeti. Isto kao sto vas podstice da rastete, isto tako ce vas i okresati... Kao sto se uspinje do visina vasih i miluje vam grancice najtananije sto trepere na suncu, Tako ce se spustiti i do vaseg korenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju. Poput snoplja psenicnog, sakupice vas u narucje svoje... Omlatice vas, da bi vas ogolila... Prosejace vas da bi vas otrebila od kukolja... Samlece vas do beline. Umesice vas dok nepostanete gipki; A onda ce vas izloziti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hleb za svetu Boziju svetkovinu. Sve ce vam to ljubav uciniti, ne biste li spoznali tajne svoga srca i u spoznaji toj postali deo srca zivota. Budete li, pak, u strahu svome trazili samo ljubavni mir i zadovoljstvo, Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi, U svet koji nepoznaje godisnja doba, gdje cete se smejati, al ne punocom smeha svog i plakati, al ne do poslednje suze svoje. Ljubav nedaje nista osim sebe i nista ne uzima, osim sebe... Ljubav ne posjeduje, niti dopusta da je posjeduju; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi. Kad volite ne treba da kazete: Bog mi je u srcu, vec ja sam u srcu Bozijem. I nemojte misliti da mozete usmeriti puteve ljubavi, jer ljubav, ako joj se ucinite vrednima, usmerice vase puteve. Ljubav nema drugih zelja nego da se ispuni. Ali ako volite a morate jos i da zelite, neka vam ovo budu zelje; da se istopite i budete kao potok razigrani sto peva svoj milozvuk noci. Da spoznate bol prevelike njeznosti. Da vas rani sopstveno poimanje ljubavi; I da krvarite drage volje i radosno. Da se probudite u praskozorje srcem krilatim i uputite zahvalnicu za jos jedan dan ljubavi; Da otpocnete u poslepodnevnom casu i razmisljate o ljubavnom zanosu; Da se s veceri vratite kuci sa zahvalnoscu, A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu i pesmom slavljenickom na usnama... Halil Dzubran (1883-1931) |
|
Nasa je ljubav bila kratog vijeka, Trenutak-jedan tek godinu dana. I rastavi nas naglo sudba prijeka. Bez uzdisaja, bez suza, bez rana. U svadji nam je proslo pola dana; U pomirenju mocnom pola noci. I bjezao sam iz naseg stana, Trazec mira u poljskoj samoci. Na to je bilo kratko vrijeme; Pa postadosmo tudji jedno drugom: I gledasmo se u cutanju dugom; Tupo, ko sito dijete secerlame. I tako sve je proslo; i ja sada Ne mogu kleti nebo ni sudbinu, Il s pesnicama stisnutim, pun jada, Prokleti zene ili podlost njenu Pa ipak-da si samo katkad znala Veliki, kobni oganj duse ove, I silnu ljubav sto nisti ko .... Sve druge misli i nade i snove; Pa ipak- da si samo katkad htijela U zanosu, i slicnu mekoj svili, Da nadjes njeznu rijec iz srca vrela- i mi bi mozda dugo srecni bili A sad polako tece ovo vrijeme; Postasmo tako tudji jedno drugom; I gledamo se u cutanju dugom TUPO,ko sito dijete secerlame... Milan Rakic (1876-1938) Danas moj Blog slavi prvi rodjendan ! A Vama svima koji ste bili vjerni posjetioci moje stranice zelim da se iskreno zahvalim! Tako da Vas nebi sada pojedinacno nabrajala... Hvala na podrsci! Voli vas vasa Crna! |
|
Ima jedan napijev, taj je napjev stari ljepsi neg sav Mocart, Veber i Rosini, jedan davni napijev, ko jecaj u tmini, sto za mene samo ima tajne cari... Svaki puta kada ga iznenada cujem, za dvijesta godina mi je mladja dusa: kralj Luj Trinaesti..., i ko da pod rujem vidim dol zeleni koji noc pjenusa; Zatim dvor od cigle, uglovi kameni, s oknima gdje rujne boje zlati vece, sav u parkovima, s rijekom koja pjeni njegovo podnozje, kroz ruze dok tece Zatim jedna dama; kroz prozor svoj viri, plava crnooka, u odijelu starom... Koju u zivljenju drugom, moze biti, vec vidjeh-i koje sjecam se sa zarom! Gerard de Nerval (1808-1885) |
|
Demoni i divote Vetrovi i oseke Daleko vec povuklo se more A ti Kao alga blago milovana vetrom U zivom pesku postelje ne mirujes sanjajuci Demone i divote Vetrove i oseke Da daleko povuklo se more Dok su u tvojim poluotvorenim ocima Zaostala dva mala talasa Demoni i divote Vetrovi i oseke Dva talasa mala da me potope... Jacques Prevert (1900-1977) |
|
Ona stoji na mojim ocnim kapcima I njene kose zamrsene su u mojima Njeno tijelo ima oblik mojih ruku Ona je boje mojih ociju Ona se utapa u moju senku Kao stena u nebo Ona ima uvek otvorene oci I nedopusta mi da spavam Njeni snovi pri punoj svetlosti Mogu sunce da ispare Zbog njih se smejem placem i smejem Govorim a nista ne kazujem Paul Eluard (1895-1952) |
|
Da li sestro, rasla na livadi s vetrom koji se mlad zamrsi u cvece pa ti je lice kao da ga gladi krilom senke leptir sto usnu prolece. Da li sestro, rasla kraj zala pa su ti oci sumne kao more, pa su ti dojke kao dva vala sto igranje ne umore. Ili si dosla iz topih ruda iz bakarnih zica, iz tamne lave pa ti je glas tunel pun cuda a suza tela, nemir poplave. Ili si rasla medj peskom zlata, na dnu reke, u korenju vode pa su ti ruke oko mog vrata, dva mala izvora zedna slobode... OSKAR Davico (1909-1989) |
|
Mir za sutone, koji nadolaze, Mir za mostove, mir za vino, mir za slova, koja me pretrazuju, koja u mojoj krvi rastu i sjedinjuju stari pjev sa zemljom i ljubavima, mir za grad u rano svitanje kada se budi kruh, mir za rijeku, mir za pekara i njegove ljubavi i mir za brasno, mir za sve zito, koje ce se roditi, za svu ljubav koja ce traziti grmlje, mir za sve koji zive: mir za sve zemlje i vode... Ovde se oprastam sa vama, vracam se svojoj kuci i svojim snovima Neka nitko nemisli na mene. Necu da krv ponovo natopi kruh, socivo i muziku... Ja ne dolazim da bilo sta rijesavam. Ja sam dosao ovdje da pjevam i da ti pjevas samnom zajedno. Pablo Neruda |
| < | prosinac, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv




