Kad razmisljam o tebi obuzima me njeznost
veca nego sto mogu podnijeti,ponekad,
i zato sutim promatrajuci te dok me ne vidis
i, kao da je kraj godine, biljezim svakog dana
od cega se sastojis, uplasen da nesto nedostaje;
najprije ti citava i meni okrenuta licem
na kome su usne, celo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojcice koja place,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje vec skriva sjena. Ali ja zatvaram oci
jer ti se stidis i pozelim da te cuvam
kad padne vece, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvom prozoru ne uzima vise zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami ne mogu te odvojiti od sebe sama.
Pablo Neruda
Post je objavljen 20.12.2005. u 19:01 sati.