Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos...
( Pablo Neruda )
Tijelo zene, skrovito cudo nepoznato u tebi,
ima li vece njeznosti nego sto je moja
dok spavas ljupka u sjeni svoje svjetlosti?
Silazeci u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeca da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.
Dok spavas ti se igras, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastuzena i vjecna,
sa svojim sljunkom od sedefa i spaljene mahovine.
Na tebi sve prepoznajem i svemu se cudim:
tu je ponor iz kojeg dolazim i kome se vracam,
i slana me zedj obilazi dok umires, slatka patnjo.
Evo koliko te trazim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.
Evo koliko te zelim; kao pusta povrsina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve pocinje, i odakle smrt ne silazi.
Ima li ljepse od tvoje kovine,
od tvog voca koje se nudi? Ja sam brod
sto tone i sto se ljulja izmedju tvojih obala.
Evo te, pobijdjene i gole, ali tko ce proci
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.
Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela sto se ne razlikuje vise
od mene u meni, jednako i jednako samo.
Tu je i nevidljiva pjesma koja preobrazava
sva tvoja cuda u jedno, uzdrhtalo na kisi,
i prokleto nebo sto ranjava place iza tvojih vijedja.
Post je objavljen 18.12.2005. u 23:31 sati.