Nasa je ljubav bila kratog vijeka,
Trenutak-jedan tek godinu dana.
I rastavi nas naglo sudba prijeka.
Bez uzdisaja, bez suza, bez rana.
U svadji nam je proslo pola dana;
U pomirenju mocnom pola noci.
I bjezao sam iz naseg stana,
Trazec mira u poljskoj samoci.
Na to je bilo kratko vrijeme;
Pa postadosmo tudji jedno drugom:
I gledasmo se u cutanju dugom;
Tupo, ko sito dijete secerlame.
I tako sve je proslo; i ja sada
Ne mogu kleti nebo ni sudbinu,
Il s pesnicama stisnutim, pun jada,
Prokleti zene ili podlost njenu
Pa ipak-da si samo katkad znala
Veliki, kobni oganj duse ove,
I silnu ljubav sto nisti ko ....
Sve druge misli i nade i snove;
Pa ipak- da si samo katkad htijela
U zanosu, i slicnu mekoj svili,
Da nadjes njeznu rijec iz srca vrela-
i mi bi mozda dugo srecni bili
A sad polako tece ovo vrijeme;
Postasmo tako tudji jedno drugom;
I gledamo se u cutanju dugom
TUPO,ko sito dijete secerlame...
Milan Rakic (1876-1938)
Danas moj Blog slavi prvi rodjendan !
A Vama svima koji ste bili vjerni posjetioci moje stranice zelim da se iskreno zahvalim!
Tako da Vas nebi sada pojedinacno nabrajala... Hvala na podrsci!
Voli vas vasa Crna!
Post je objavljen 06.12.2005. u 09:29 sati.