Ima jedan napijev, taj je napjev stari
ljepsi neg sav Mocart, Veber i Rosini,
jedan davni napijev, ko jecaj u tmini,
sto za mene samo ima tajne cari...
Svaki puta kada ga iznenada cujem,
za dvijesta godina mi je mladja dusa:
kralj Luj Trinaesti..., i ko da pod rujem
vidim dol zeleni koji noc pjenusa;
Zatim dvor od cigle, uglovi kameni,
s oknima gdje rujne boje zlati vece,
sav u parkovima, s rijekom koja pjeni
njegovo podnozje, kroz ruze dok tece
Zatim jedna dama; kroz prozor svoj viri,
plava crnooka, u odijelu starom...
Koju u zivljenju drugom, moze biti,
vec vidjeh-i koje sjecam se sa zarom!
Gerard de Nerval (1808-1885)
Post je objavljen 05.12.2005. u 23:12 sati.