I opet mi dusa sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine;
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.
I opet si meni cista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blazenstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledao ti oci sto se slatko smiju.
Tako vita jela koju munja zgodi
Jos u nebo gleda i zivota ceka,
I ne misli; nebo da oblake vodi
Iz kojih ce nova zagrmiti jeka...
Aleksa Santic
27. augusta 1896.
Post je objavljen 22.12.2005. u 18:50 sati.