Dopusti mi da udisem dugo, dugo,
miris tvojih kosa,
da uronim u njih svoje lice
kao sto zedan uranja glavu u vodu izvora
i da masem njima
kao mirisljavom maramicom
istresajuci iz njih uspomene...
Kad bi samo mogla znati sta sve vidim
sta sve osejecam
sta sve cujem u tvojim kosama
moja dusa lebdi na mirisima
kao sto dusa drugih lebdi na muzici...
Tvoje kose kriju cijeli jedan svijet
pun jedara i jarbola,
u njima leze velika mora
ciji me monsuni nose prema
blazenim podnebljima
gdje je prostor plavetniji i dublji
gdje je vazduh mirisljav
od plodova lisca i ljudske puti
U okeanu tvojih kosa
nazirem luku
punu tuznih pijesama
krepkih ljudi
svih nacija
ladja svih oblika
koje ocrtavaju svoju tanenu slozenu arhitekturu
na beskrajnom nebu
gdje pociva vjecna toplota...
U milovanju tvojih kosa
ponovo nalazim malaksalu tugu
dugih casova
provedenih na divanu
u kabini neke lijepe ladje
koju jedva primjetno ljulja zanjihana voda bure
izmedju saksija sa cvijecem
i praznih posuda iz koji struji svjezina
u toplom domu tvojih kosa
udisem miris duvana izmjesan s opijumom, secerom
u noci tvojih kosa vidim
blistavo plavetnilo tropskoga neba.
U maljavim pribezjima tvojih kosa
opijam se mirisima sacinjenim od sumske smole, mosusa
i kokosovog ulja...
Dopusti mi da ujedam u tvoje crne teske pletenice,
Kada grickam tvoje gipke i nepokorne kose
cini mi se da jedem uspomene...
Charles Baudelarie
Post je objavljen 08.12.2005. u 18:35 sati.