Ti si vatra u kojoj drhte prsti,
noz hladan i ostar u preponi mjeseca,
rijec koje nema, i smrt,
igra zalosna koju jos nismo naucili.
Ne mislim vise na ocajnu travu,
ni krikove kamena uzasnih poljubaca
jos jednom se plasim da ne zatvore vrata
tisucama konja koji se plase sna.
Svi koji su zaboravljeni u mraku
traze svoje ruke u utrobi hijena
i samo jedan prekrasan pastir
naci ce stado izgubljenih mravi.
Jedna zena place u kutu.
Tko ce staviti zemlju na njena usta?
Tko sklopiti oci opreznim skoljkama
rukom od stakla, pjeska i cesera?
N.Pablo
Post je objavljen 19.12.2005. u 21:50 sati.