O, da mi je nesto pa da budem reka,
Pa da tecem ispred tvoje kuce male;
Pevajuci tebi da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.
Pa kad niz pragove sidjes sa ibrikom
Da zahvatis vode, da ti zgrabim ruke,
Priglim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, vise nedam nikom.
Na duseku trava i mojih smaragda,
Kao nimfa moja, da pocivas svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.
Samo moje oci da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da ljepota tvoja osiplje i greje.
1923 Aleksa Santic
Post je objavljen 27.12.2005. u 23:52 sati.