Cijeli dan na terenu. Cijeli dan u istoj odjeći. Naravno tu je neistostavni antiperspirant i osvježavajuće maramice. I čista majica u gepeku. U stvari čisti cijeli outfit (za slučaj da se nešto desi).

Dolazim doma u neko doba. Ručam. U istoj sam odjeći. Idem dalje. U istoj odjeći. Vraćam se doma. Preznojim se. Smrdim. Tuširam se deset minuta i presvlačim se u odjeću za van (ja skoro pa ni nemam druge) i obilazim zadnjeg klijenta. Vraćam se u 21 h. Radim do 22.30 u istoj odjeći. Odem se ponovo otuširati presvučem u piđamu i idem spavati.

Ujutro opet uskačem u odjeću za posao. Naravno poslije susreta s vodom i sapunom tj. gelom za tuširanjem ili što već. I tako cijeli dan.

Pa kad sam i doma nekoliko sati u toj sam odjeći za van (by the way nosim prije svega i meni lijepu, ali i ugodnu odjeću). Ako perem suđe, stavim plastičnu pregaču. Ako idem posremati. Da tada se presvučem. U nešto staro i radim ko manijak dva sata i...otuširam i opet obučem u odjeću za "van". I ako i ne idem nikuda, a najčešće idem nekud prvo ujutro stavim šminku. Istina malo, ali stavim. Kako bi moja mama rekla stavim zdravlje na lice.

Ne šminkam se jedino kad sam na moru ili idem na kupanje. Minimum make-upa stavim i kad rolam, a to je rijetko. Rolam u trenirci, ali se nakon toga presvučem u obližnjem bircu. I operem by the way.
Većina ljudi tako to ne radi. Čim dođe s posla ubaci se u neku trenirku, nešto udobno i bezoblično. No poanta je udobno. I njihova odjeća za van kao duže traje. To im je potreba i ritual.

Ja to ne radim jer cijeli život drugačije to vidim. Iako su me to pokušali naučiti. Kupovali istu takvu bezobličnu odjeću za po doma kad sam bila dijete. Ali to nisam bila ja. I nisam to prihvatila. Ni samoj mi nije ponekad jasno zašto.

Jedino po doma nosim papuče. A i za njih pazim da mi se sviđaju, tj. da su mi lijepe.

Da ljudi su doista različiti...Zapravo jedina korist od takvog mog ponašanja, što ja u svako doba mogu krenuti i pojaviti se bilo gdje...Mada i drugi to rade. I ne sekiraju se previše. A ponekad ni ja nisam dovoljno zrihtana. Ali uvijek se dobro osjećam.

No neki dan sam čula pa skoro pa ruganje na takav način poimanja odijevanja. Kao doma se mora biti u nečem praktičnom, starom ....

Mene s druge strane veseli, da bilo tko i bilo kad me vidi u izdanju u kojem se ja želim prezentirati. I nije to riječ o nikakvim lažnim vrijednostima ili osobnostima. Ja se našminkam i u bolnici. Ako je kosa zmazana, zvežem je u uredan rep. Sa sobom nosim sva moguća i nemoguća pomagala, od škarica, do parfema.

Zar doista i podvjesno mislim da će se g. Pravi pojaviti upravo sad i tad i vidjeti me u top izdanju. Iako imam ja svakakva izdanja, ali to je više glede frizure. Štikle su mi udobna obuća. Kako i ne bi bile kad ih nosim dvadeset godina i pazim da su mi udobne, ma koliko god to Vama nemoguće zvučalo.

Pitam se kakva sam to ja.... Da doista se pitam.

Danas: Duga speglana plava kosa, roze široke hlače i crna majica, crvene sandale. Mrvica šminke i čak nema ni nakida osim dva prstena na srednjem prstu.

U stvari vrijeme je da počnem nositi suknje :))))

Amalki Dedić ništa nije bilo jasno. Njena nekad najbolja prijateljica je opet uspjela. Da doista. Nensi je opet na krovu svijeta, a ona Amalka tek rado viđen prolaznik na aerodromu.

Od njihovog bogatstva nije ništa ostalo. Kuća je propadala, a na staroj 190-tici je neki dan morala promijeniti akumulator. Nije joj se više javljala. Nekad su prijateljevale, dijelile sve tajne (realno, dijelile su Nensine tajne, jer ona je zapravo lagala), a sad je ona ....

Čula je sve. I od Nensi osobno, a kad je ona Amalka prekinula s njom kontakt uvijek s našla "neka" dobra duša da joj kaže kako je Nensi kupila novi auto, uredila kuću, kako ima novu frizuru i kako je kako je to Vlado neki dan rekao sve veća mačka. Bila na putovanju...

Mogla joj je oprostiti sjajnu poslovnu karijeru, koju je ostvarila nakon fakulteta, bilo joj je vrlo teško kad je saznala da je bolesna, ali stvarno nije, nije joj mogla oprostiti da njene tekstove čita u Independence-u. I još pod pseudonimom kojih je davnih dana uzela u osnovnoj školi.

Kolumna pod imenom Eve Black u kojoj se isprepliće povijest i sadašnjost Balkana je godinama stalna rubrika u Independence, tj. Eve Black je bila netko čije se mišljenje vrlo respektiralo u Velikoj Britaniji.

A još danas je imala svoju karikaturu s potpisom Eve Black. Iz 1981. Da Nensi je odlično crtala.

Mislim Nensi crta genijalno, plaćaju joj što piše, poslovna karijera...ma sve. A invalid je. A nju Amalku je boljelo upravo je Nensi bolja od nje u svakom pogledu s i unatoč svojoj hendikepiranosti. A ona Amalka i nakon petnast godina života u Londonu je obična konobarica. Jest da je ljepša od Nensi, ali to je sve...Čak nema ni bolje krpice...

I ova se još udaje za poznatog neurokirurga, onog istog kojem se ona pred par godina nabacivala. Nju je odbio. Da nju je on odbio....Zdravu i pravu, nju je taj umišljeni liječnik odbio. A ima sve, ime, izgled, fakultet. živi u Londonu, nju svjetsku ženu.

Sinoć film, jedan..korupcija..drugi...ljubav...i ja ostala dugo budna u noć. Doista dugo. Danas sam jedva ustala da krenem svojim putevima. Jedva i polako. I popričala s mamom. I opet na cestu.

Neću kukati o zapadnim vratima Zagreba. Danas se vozio i specijalni teret i sve je bilo zakrčeno. Radovi odlično napreduju. Vidi se svakim danom pomak.

Gledam sunčeko kroz prozor. Kradem pet minuta za jedan blog. Najavljuje vruće. I veseli me to. Iako nisam na moru i iako me do mora čeka još punih deset dana.

Planovi. Što ponijeti, što je nužno. Bez čega se ne može. Naravno bez novaca.

Čitala i Večernjak. Koji sam već pročitala u podne.

Jedan razgovor, svoje viđenje situacije u kojoj vjerojatno nisam u pravu...ali neka...ja sam za sigurnost...mail u kome vjerojatno nisam u pravu...neka..izrekla sam svoje sumnje.

Papiri čekaju. Evo upravo krećem. Iako sam krenula prije sat i već nešto odradila. Ovo je bila samo pet minutna pauza.

Ručak: Ne znam što me čeka. Nadam se rižotu od puretine.

Danas se slave Ane. Ona Ana koja je bila majka Djevici Mariji. Imendan za koji znamo. Kao što znamo za Josipovo, Štefanje, Sv. Antuna, Petrovo i Ivanje, možda još kojeg sveca koji nam je blizak.

Od prije nekog vremena u Večernjem se može pročitati crtica o danu koji se slavi taj dan.

Svjetski je poznat Sv.Patrik, dan u ožujku kad se sve zeleni. I u Irskoj i Bostonu i diljem svijeta...

Iako danas svako ime ima u Katoličkom kalendaru, unatoč tome što i nije postojao svetac s tim imenom.

A Ane su danas carevale. A moja Ana je od mene dobila Glow.

Ana je moja šogorica. Lijepa, mlada žena, majka dvoje djece koja se je posve posvetila obitelji i u čijem životu do danas nije bilo mjesta za parfem.

Ne da si ona ne bi ga mogla priuštiti, ali mojoj Ani to nije nešto toliko važno, a i zadnji puta kad sam ja kupila Givenchija rekla je da si nije još našla miris koji bi odista bio njen.

I ja se potrudila. Prodavačica je imala razne prijedloge. Ali ja sam ovaj puta htjela ime, krasnu bočicu i drugačiji miris. I nikako ne onaj koji sam ja imala. Izbor je bio ogroman, a onda sam uočila Glow, od Jennifer Lopez. Naime moja je Ana te građe i rekla zašto ne. S time da je miris doista krasan. Iako ga ja naravno nikada neću kupiti, jer to je sada njen miris. Ima toliko drugih krasnih parfema. Gledala sam čeznutljivo Anais-anais, pa sam gledala Romu, Bulgari i dalje nisam gledala.

Nije bilo potrebe. Ono što mi se najviše dopalo je bio način na koji su zapakirali parfem. Neobičan svijetlo narančasti papir i imitacija nepostojećg narančastog detalja, s crvenom vrpcom preko i naljepnicom s imenom same parfumerije. Dašak Pete avenije. To naravno nije ekstra naplatila.

Odradila sam posao i nazvala Anu, da što mene čeka obzirom da nosim poklon. Odmah je nećak odjurio po Jamničku (nije ga bilo pola sata), a moja je Ana odmah po obliku skužila da je dobila parfem.

Otvaranje, veselje, mirišanje, hvala i hvala i hvala. A nisam kupila zbog tog hvala. Nisam ni kupila zato što je Anino iako jest to bio povod. Kupila sam zato što je to dar koji sam željela dati jer sam u njenoj rečenici : "Nisam naišla na mirisi koji bi bio moj, prepoznala čežnju i priliku za dar."

Cijele godine slušam ljude i kupujem im darove, unaprijed iako neki ostanu i nepoklonjeni. Baš gledam jedno malo stilizirano licitarsko srčeko koje je trebalo biti dar. A još uvijek je tu. Služi kao ukras. Mama ga je iskopala, iz tko zna koje vrećice jer joj nisam rekla za njega.

I rumeni se i čeka pravog vlasnika. Zapravo sam krivo postavila stvari. Ja bih trebala dobiti licitarsko srce na dar, ili bar rumenu jabuku. Da dosita stvari treba postaviti onakve kakve su nekad bile. Barem neke. Doista i zaista neke.

ONA Pa M. , izašli smo, rekao si da ćeš nazvati,
jesmo pričali sat i pol, vratio me pred Cinestar
i nisi se javio.
A baš sam krasna Brineta, jest da nisam prirodna,
a tko to pita.
Ja znam da je potražnja za zgodnim zubarima
ogromna, ali...činjenica je da si ti konstantno
ovdje...što znači
Ona s kojom trenutno dijeliš krevet te
ne zadovoljava...
Ili prazan ti je krevet što čisto sumnjam..
Ili si mislio da sam neka sponoruša što nisam, ali
Bože moj, svako ima pravo na svoje mišljenje.
Upravo mi je klijent i jedna multinacionalka...Ja
sam ti ona odvjetnica...S malo širim pogledom
na svijet
Glede osmijeha, bar ti znaš da se stvari daju
urediti, a meni je moj sasvim ok, a dopao mi se i
tvoj..
Uglavnom ono što ja mislim da sam malo previše
kontrirala, ali tada mi je bio nepovoljan
horoskop...
A moram priznati da si baš če, če...
Na stranu pamet koja ti je wow...ali oke su
krasne

ON: pojasni malo molim te ne volim tanke hahahah

ONA: I da i bila sam C.,
ovo je presretanje s drugog nicka...
Drugi pristup, drugi angle...
...moram priznati da imamo nešto zajedničko...ja
nam je na prvom mjestu..
Šalim se...moram malo i ja ovdje izbjegati one
dosadne.

ON: hvala imponira mi.a ti bi podijelila krevet samnom


ONA: ha ha...znaš ono po redu...
ja bi izašla u kazalište
ja bi izašla u kino
ja bih prošetala
ja bih se i poljubila , ako prethodne tri stavke
budu ok
i ako poljubac bi bio čaroban tek onda bih, zašto
ne otišla u krevet
Ovo je slobodna zemlja i ja sam slobodna žena
I zašto ne...Pa nema ljepše stvari između dvoje
ljudi...Ali pusa mora biti ono...
Ma znaš...Jesi malo mlađi, ali ne toliko...
Glede kreveta...i na mene čekaju u redu, ali nema
ti Marko čarobnih pusa, pa apstiniram, jer...

ON: cuj pusa bi ti se svidjela


ONA: I da dodir mora izazvati električni udar od bar
220 V.
Fuškaš sve ti to ako nema adekvatnih kemijskih
reakcija...
I smijeha...Da volim se smijati i zafrkati..I
tamo..Našaliti..
Ionako je danas sve preozbiljno i svi nekud
jure...
U tuđe krevete, u tuđe živote, sve mora biti po
Cosmo savjetima,
Imaš upute za idealni poljubac, idealnog frajera
ili ženu...
Mislim cijela kuharica...i da nisam s Venere...a
nisam ni s Marsa..
Planet Zemlja je moj dom,

ON: NIŠTA

ONA OVER AND OUT:
Opet griješka u slovima...riječima...koracima
čak...

;))))


GDJE JE POGRIJEŠILA MOJA PRIJATELJICA ODVJETNICA?????

Opet je eksplodiralo u Londonu. Na Bliskom Istoku je to nažalost svakodnevna situacija. Turist ostao bez noge na Visu.

Loše vrijeme. Ljeto koje to nije.

Dva dana ljetnh temperatura, a onda...kiša, grmljavina, bljeskovi, nestanci struje, panično isključivanje aparata kako ne bi pregorili, kratki spojevi...

Pogled kroz prozor. Sve se zeleni, vegetacija buja, žabice krekeću.

Miško zahtijeva generalno čišćenje, a kako to napraviti kad svaki dan pljusne...

O njoj. Prekrasne plave oči prepune topline, razumijevanja, tuge, veselja. Oči koje pričaju priču. Naizgled prosječna, ali upravo zbog prekrasnog pogleda i nepatvorenog osmijeha neodoljiva. Posebno lijepa i dobra. I na cijeni. Žena od koje se može puno naučiti. Žena za koju bi voljela reći, da ona je moja prijateljica.

O njoj. Tamne smeđe oči, koje odaju ogromnu inteligenciju, oštra na jeziku. Često je u pravu, često je u krivu. U poslu savršena, privatno sve je postigla, pa i više od toga...Ona je moja prijateljica. Ili si to umišljam.

O njoj. Crna kosa, tj. varijacije crvenih pramenova na istoj. Žena s dušom i soli u glavi koliko je ima Paška solana. Žena istančana ukusa, ponekad estravagancije i pretjerivanja. Puna kompleksa, za koje misli da ih prikriva iako se vidi....I ne stoji joj svaka izjava, ali voljela bi da je moja prijateljica....

O njoj. Znam je i ne znam od djetinjstva. Poneki poziv, poneko druženje. U kritičnim trenucima uvijek je bila tu. Udaljile smo se. Bila je moja prijateljica. Žena tisuću želja, žena tisuću poduhvata. Voli i stvara.
Još uvijek prijateljica. Daleka.

O njoj. Prekrasna. Plava, žutog oka. Lavica. Rođendan joj je za koji dan.
Savršena figura, uvijek u pokretu. Na izvoru događaja i s pravim poznanstvima. Uspješna i realizirala sve. Od djeteta do bunde...Prijateljica ili ne?Upravo i sada se pitam.

O njoj....Postoje mnoge nje...Postoje mnoge žene koje su me dotakle i koje sam ja dotakla. Zgurena sjedim pred kompom. Vrijeme je za posao. Doista je vrijeme. Idemo računati.....Matematika u beskraj...

Samostalnost nije in...Iako sam zbog nje danas dobila poslovnu ponudu.
Koja je i nije bila. Jer ne vjerujem ponudama u zraku. Dođite do nas pa ćemo se dogovoriti. Budi konkretan. Ili ne.

Nije im bilo jasno kako netko može se snaći u programu za koji je potrebna detaljna obuka. Ma hajte. Milijuni klinaca to rade non stop.

O obiteljskim firmama. Sve su prisutnije.

Dužna sam informaciju. Radnicima Peveca su u staru plaće 50 % više nego istima u Konzumu, i isplaćuju se redovno do 15 u mjesecu. Nije lako tamo raditi, ali postoji određena sigurnost. Gospodin Pevec s druge strane poznaje svakog svog radnika, a u centrima im ide sve...od robe za kunu, do one za nekoliko tisuća. Mnogi se dođu tamo i najesti. Gablec od 15-20 kuna. Dobavljače plaćaju ah...to treba pitati dobavljače.

I nisu nikad propali. Jest da su znali koji centar i zatvoriti jest da su učili na svojim greškama, ali propadali nisu. Koliko su i da li dužni državi, stvarno nemam pojma. Djeca su im skromna i vrijedna. rade uz bok radnicima Peveca.

Obiteljske firme su izgleda in. I ja imam takvu. Prvo sam povukla ja, a sada se u posao uključio i brat. Istini za volju uključena cijela obitelj. Jer da svi ne prilagođavamo rasporede i ne uskačemo jedan za drugoga teško da bi išta funkcioniralo. A tek smo na početku...

I nismo jedini. Velika većina mojih klijenata su zapravo obiteljske firme. Kao što dijele bračnu postelju muž i žena podijele i posao. I vrlo uspješno. Fenomenalno je kako se ljudi međusobno znaju nadopuniti i riječ sinergija ovdje dobiva na pravom značenju.

Zapravo je fenomenalan taj muško ženski spoj u poslu. Žene imaju jedan pristup, muškarci sasvim drugi. No zajedno to donosi uglavnom odlične rezultate.

Slučajno ili ne, muškarci su ti koji odlučuju logikom razuma, a žene često logikom srca. Ne mogu reći da srcu nema mjestu poslu. Brojke su brojke, situacija je situacija, a srce je srce. I bitno je. I bitan je odnos s klijentima. Banke se tako moraju naučiti da se s klijentima ne smije loptati. Prošlo je doba kada je probleme rješavao neko drugi i prošlo je doba kad si mogao reći da će za taj problem nadležna kolegica. Koje naravno nema u tom momentu, jer je na sastanku, toaletu, drugom telefonu ili ne znam što sve ne. Toliko o osobnim bankarima.

Posao treba riješiti, efikasno i zahvaliti se na istom,

a petak naveče treba tulumariti a ne blogati o poslu....

...i stoga bye...ode ja spavati...

...a danas sam je netko računao na mene i rado sam to napravila..privatno....i to me učinilo sretnom....

Upravo se time bavim ovih dana, pronalaženjem, svojih i tuđih grešaka. Riječ je o brojkama, ne o ljudskim osobinama da se razumijemo. No i brojke znaju tu biti jako tajnovite.

Da smo mi ljudi griješna i tajnovita bića poznato je odavno. Griješiti i griješkica….tajna i tajnica…Upravo mi je ovakvom analogijom postalo jasno zašto pojedini naši lingvisti nas žele vratiti korak unatrag tj. korijenskom pravopisu i natjerati nas da koristimo isključivo hrvatske riječi. Jer stvari postaju još očitije i jezik još transparetniji.

Kojeg ja razumljivo ne pišem. Transparetno nije hrvatska riječ, ali transparent možda i je . Natpisi. Kako milim po Zagrebu ovih dana gdje je situacija s prometom prestrašna slušam radio koji pruža manje informacija nego ikad i gledam natpise. Na tisuće i tisuće plakata, natpisa, reklama za tvrtke, putokaza, smjerokaza. Za ne povjerovati koliko su se multiplicirala imena tvrtki, obrta. Nalaze se svuda. Pored prometnica, na vozilima. Na fasadama, kod obnavljanja fasada. Tu su i slogani…Zapravo male pjesmice i poruke…

U marketiškoj akciji je VIP (15 minuta po cijeni jedne-ljetna tarifa), Radenskina tvrdi da je Zauvijek mlada, Suzuki nam sugerira da vežemo pojas kako ne bismo morali plaćati liječnike, SIMPA tvrdi da prodaje mobitele za 1 kunu (cijena je preko 540, ali o tome drugi puta), reklama za 24 sata je zauzela nekoliko reklama na zgrada koje se obnavljaju, kraj ceste možete naći repertoar kazališta Ulysis, . Bijeli Zagreb je proljetos bio Rozi, a danas je vrlo šaren. I svi baš svi žele reklamu. Svi žele biti uz cestu na istaknutom mjestu. Vidljivi i očiti.

Neki domaći brandovi nestaju drugi se stvaraju. A neke se mijenjaju. I to drastično. Moj prijatelj Josip mi je rekao kako nema te situacije u kojoj se Hrvati neće snaći I koju ne poznaju. Naizgled neobrazovani Hrvati doista mnogo znaju i mnogu. Metodom pokušaja i pogriješaka često, ali…I to je priznata znanstvena metoda.

Neki dan u novinama podatak da je drastično porasao uvoz govedine u Hrvatsku…No seljaci nisu propali i junetina ide bolje nego ikada. U «crnoj» varijanti. Kao i svinjetina. Sjever i Jug je blizu, povezan i ljudi su počeli koristiti situaciju, odličnu sezonu. Autrocestu…Veze i poznanstva. Zakolje se uveče na Sjeveru, do jutra je friško u Dalmaciji, nema papira, ali ljudi znaju da je u pitanju domaći proizvod. Čak nema ni posrednika i meso ide na pregled, jer nitko ne želi probleme. Ne želi škandala, jer cijeli posao propada. Kupuje se od poznatih. Isključivo. Prevoze poznati. I nije riječ samo o mesu, govorimo o povrću, vinu i masu drugih proizvoda. …Mali potpomažu male. Više nego ikada u Hrvata je bitno tko si, s aspektom na povjerenje. Da li se njemu ili njoj može vjerovati A priča se da je teško. Naravno da se priča. I naravno da je teško. I naravno da je istina, negdje duboko skrivena. Službeno čujem da je pao BDP. Pa zar doista. Zar naši vrli ekonomisti ne mogu malo porijeko izračunati stvari. Jer novčana masa konstantno raste, a sigurno to Rohatinski ne radi zato što nam je privreda u recesiji. Iako se o njoj priča…

Bijeli, rozi ili šareni, ali Zagreb je uredan. Pun ljudi i uredan…A i to nešto govori….

Ekonomija je u punom zamahu. Ceste su pune. Gorivo se toči. Cestarina plaća. Svuda oko mene tj. putevima koje ja krećem su građevinski radovi. Ne pamtim kada se je toliko gradilo. I kada sam se tako sporo vozila. Gubila živce, iako u stvari me to veseli, jer se nadam da će običnim ljudima to donijeti napredak jer....građevina pokreće ekonomiju.

Jučer na Radio gost g. Pevec, vlasnik čuvenog Pevec empire. On i njegova žena. Sve su oni stvorili. Krenuli niotkuda. Žive na pet mjesta. Mercedes zbog sigurnosti.
Naučili su druge raditi, studiraju ih na fakultetitama.

Sonjina izjava, naravno da nije plaćena emisija. Naravno da zovem samo interesatne goste.

Ma naravno. Nitko tu nema interesa, naročito oni ljudi koji rade nedjeljom i moraju se smješkati onom kupcu koji uđe deset minuta nakon kraja radnog vremena.

Ne kažem ja da nije g. Pevec interesantan. Interesantan bi bio i Todorić, i Gucić i mnogi naši drugi tajkuni. Pod pretpostavkom da se pitaju prava pitanja.

Ne koliko artikala imate (znamo 100000) nego kolika je prosječna plaća Vaših radnika.

Koliko ste sami doprinijeli razvoju svog poduzeća, a koliko Vaši djelatnici...

Koliko ste vi osobno platili poreza ovoj državi. U kojem roku plaćate dobavljače. Zašto je kod Vas Gorenje asortiman skuplji nego u lokalnim dućanima. Zašto se sav Vaš alat raspada nakon dva dana korištenja-
I zašto se u zadnjih petnaest godina propali nekoliko (mislim dva-nisam sto posto sigurna) puta. Ko je tada platio Vaše dobavljače. Pa bili pogorelci u Bjelovaru (Insurance scam ili ...)

Ako ste vjernik kao što to javno izjavljujete u medijima, zašto Vaši radnici rade nedjeljom. Iako mnogi i premnogi rade nedjeljom. Potrebito ili ne. Prepuštam onima koji ovo čitaju na izbor.

Možete se složiti ili ne, ali često se ne postavljaju prava pitanja. Ili barem ona teška. Voli se u nas ići niz dlaku. Kontra struje nikada nije bilo poželjno, ali progovorimo i mi o nekim temama s jedno petnaest godina zakašnjenja. Odjednom sve vrvi pedofilijom, bully-ongom, mobbyingom i ne znam čime sve ne. Kao da toga nije bilo u sedamdesetima, osamdesetima, devedestima.
Kako to da su tek sada te teme aktualne i prepoznate. zašto Hrvati vole toliko šutjeti. Osim Hrvatica koje vole pričati čitaj prethodni post.
Kako da je cesta pred Malom kapelom u rekonstrukciji, a napravljena je prošle godine. Tko to plaća tj. koliko će u istim troškovima sudjelovati izvođaač.

Reklamiraju Hoto vile. Slogan Deset minute do Savske. Prije sat i pol. Deset minuta nije niti u mrkloj noći bez prometa, iz jednostavnog razloga što ti se semafori ne otvore.

Magla se je doista uvijek dobro prodavala. Istina je da su iste napravljene na zemljištu punom podzemnih voda koje je stoga bilo jeftino. Istina je da voda u Sv. Nedjelji nikad nije valjala i da su tamo ljudi još prije dvadeset godina išli po vodu u Samobor na česmu. Kojih više nema. Niti urednih toaleta izvan ugostiteljskih prostora. Kojih nikad nije ni bilo.

Benzin naravno poskupljuje. Treba ubrati vrhnje maksimalno dok se može. A jučer emisija o Mađarskoj. S kojom smo bili navodno ranopravni devetsto godina naše povijesti. I sad smo ravnopravni kad nam muzu Inu... :)))

U ranu zoru jutro moj mlađi nećak plače jer se osjeća samim

Malo kasnije teta i njena kava. Ritual. I ona sama. Otvara se virtualni svijet.

Jedan virtualni poznanik online. Konverzacija.

Kaže užasavaju ga virtualne žene. Samo bi razgovarale o kuhanju. Naravno riječ je o ženama moje dobi.

Prisjetila sam se svojih početaka, tamo davno u jednom uredu. Četiri žene i vječna tema, kaj jesi i kaj budeš skuhala za ručak. I tako svaki dan. I non stop- Osobno mi to nije smetalo. Nisam kuhala, pa sam automatski bila isključena iz tih konverzacija, ali nije mi se činila to neka tema za razgovor.

Glupo mi je reći kako moja mama najbolje kuha...jer to nije istina. Moja mama odlično kuha, bila je i kućna pomoćnica i svašta zna, ali ne mogu trvditi najbolje. Iako mi okus njene hrane posebno prija.

Ali ćevapi, pizza i mnoge druge stvari su finije negdje drugdje. Osim toga mnoga jela moja mama ne sprema.

...Vratiti ću se malo...

Čovjeka žene napale s temama o jelu i kuhanju i pobjegao glavom bez obzira. Jest da je sam. Jest da ima četrdeset i koju, ali...pa valjda i uvijek u bilo kojoj dobi postoje razne teme za razgovor...Ili ne postoje.

Da li doista se nam nekim činom, datumom promijeni mentalni sklop i sposobne smo govoriti samo o kuhanju.

Ili frizurama.

Ili želimo voditi te jeftine neobavezne razgovore (blogove) jer ne želimo dotaći srž problema.

A upravo sam na pauzi. Deset minuta intelektualne razbibrige u kojoj nisam ništa rekla. Samo sam postavila par pitanja. Iako me blogerice demantiraju. U biti o ručkovima ovdje sam ja uglavnom pisala.

Danas: Tjestenina u umaku od šampinjona- tako tako. Kava je na stolu. Nastavljam....s poslom of course.

Ludi tempo je učinio svoje. Danas. Gotovo nakon dva mjeseca mukotrpnog rada i, unatoč tome što sam jučer legla u 21.15 te zaspala odmah nisam se mogla probuditi u čarobnih 5.25. Nisam mogla do pol osam odraditi dva sata, a pored mene pet registratora koje treba unijeti i obraditi podatke.

Nije da nemam pomoć, ali ovaj tjedan imaju svi lude rasporede, a ja imam još k tome i katastrofalnu frizuru, koju čini mi se neću uspjeti srediti ovaj tjedan.

Na stranu frizura, bitna je kako ne..jer bez obzira na sve ja moram među svijet, među poslovne ljude i da krećem kroz pola sata. Iako oči se mute i moram, da doista moram razbistriti pogled, na svijet na posao, na sebe i na njega.

I moram prestati raditi. Prihvaćati obaveze i poslove...zanemarivati prijatelje, poznanike, blogere. Ipak se samo jednom živi. I nema u životu, ali unatoč dobre argumentacije za istu rječcu.

I sad krećem lagano, točno i polako, jer sam tamo završila najbitnije stvari prije tjedan dana, a ovo je odrađivanje posla kako bi se moglo mirno na godišnji. A onda još lakše i točnije. Danas je moto, manje je više.

Posao popodne ću prepustiti bratu, a ja ću riješiti frizuru. Dobro se odmoriti i sutra...da sutra...pa do ponedjeljka...Odraditi. Ukoliko je moguće...Vjerujem da je....Mora biti.

Baterije pune. Naporan tjedan ispred mene, lijep vikend iza mene. Jučer sam organizirala školu plivanja u toplicama. Od 7- 47. Svi su naučili. Pomalo.

Dvije rijeke.

Jedna ponornica, preskakuje preko stijena, vrtloži se...

Druga mirna, široka, na ušću.

Kakvih li zajednički crta imaju. Ulijevaju se u različita mora. Ali sva su mora na ovom svijetu povezana. Osim Mrtvog. Koje zapravo i nije more iako se tako zove.

I on sve bolje pliva. Straha je nestalo. Upornost i volja da se svlada plivanje je tu. On je naravno moj nećak.

Evo me..Na vrijeme i voljom. Ladice prevrnute. Kava na stolu. Prvo kava pa posrepamanje. Sinoć blog susret. Posljednji navodno do jeseni. Veselo. Svega par vrlo različitih ljudi i odlična zabava.

Našla sam jučer vrijemena za popodnevno spavanje. Lice ko da je odmah prošlo najbolji kozmetički tretman. Danas je radno-neradni dan. Malo radim, malo i ne... Uglavnom imam pauze.

Ljude je iznenadila zadnje vrijeme moja tuga tu na blogu. Bilo je to teških tri mjeseca, ali o tome više niti riječ.

Miško je opet tip top. Ja trebam nabaciti šminku te ja ću za koju minutu biti "tip top".

Ona se mi jako začudila. Vrlo. Mome looku i mom stavu. Tatu u bolnicu vozi hitna. Uskočiti ću i ja s vrijemena na vrijeme....Naravno.

Već mirišim more. Iako je sinoć grad bio pun ljudi. Jedva sam našla mjesta za parking. Jučer sam obavlila par stvari po gradu. I kupila puder. Cijena je porasla, sli sa vrlo zadovoljna istim (Colistar by the way) tako da sam se odlučila baciti u trošak. Gužva kao da nitko nije na godišnjem. Inače stvari s mijenjaju. Vrlo pozitivno. Ovih dana su maksimalno ljubazni u bankama, u FINI. U poreznoj. Za iznenaditi. Ali nije me začudilo. Ljudi čuvaju svoj posao. Ipak su to odlična radna mjesta.

Kava je prevruća. Ali polako klizi niz grlo. Noćas je zvao Marko. Ne moj Marko iz romana nego neki Marko. U četiri ujutro. Upravo ću mu uzvratiti poziv. Zločesto. Ali...Mislim zivkati ljude u četiri ujutro, pa makar imao i 28 godina. Ček malo.

Report u 15.00. Objava tko zna kad...tj. upravo sad.

Situacija mirna. Jedan porezni savjetnik kaže jedno u drugom časopisu za porezno savjetovanje piše sasvim drugo.

Glava lagano boli cijeli dan. Sve je pod kontrolom. Spojler koji sam odvalila na Mišku košta 130 kuna i sutra ću ga kupiti.

Iako ću ga vjerojatno opet odvaliti. Pa opet kupiti. Hoću lijepog Miška. hoću lijepu sebe...Iznutra i izvana.

Vani je sunce, u mojoj duši isto. Problemi, nisu zaboravljeni, pomalo potisnuti, uglavnom ne mislim na njih. Još 10 minuta pa sam na suncu, tj. u machini. Neizmjerno me veseli.

Ovako ga čeznutljivo gledam kroz prozor. Ne znam da li da je nazovem....Doista ne znam. Ne znam da li da ga nazovem...Doista ne znam.

Glava ipak lagano boli. I boli cijeli dan. Začuđujuće, ne smeta me to....

Vesela sam unatoč svemu, iako sam zadnja dva bloga klela svoj dugi jezik...ipak mi je drago....drago mi je da on zna moju nacrnju tajnu...a što će biti i kako nemam pojma.

Jer istina,kakva god da je je istina bolje da je došla s moje strane nego iz nego negdje sa strane...Tako da danas nakon tri se dana osjećam mirno i zadovoljno.

Čeka me još napornih sati danas. Jedan razgovor tj. dogovor. Malo slaganja dokumentacije i...

Postavila je pitanje, zašto toliko radiš. Zašto i čemu. Što da joj kažem.

Pričala je o vremenu kad su ljudi sjedili pod orehom cijeli dan, nisu im trebali parfemi, auti, skupa odjeća, rosfrajni štednjaci. Živjeli su mirno. Bez stresa.

Pitala me kad sam zadnji put pročitala neku lijepu knjigu, dok sam prije čitala tri dnevno.

I opet pitanja...Sazrijet će i posložiti se stvari u mojoj glavi. I doći će moje vrijeme i naći će me the uomo običan.

A dok se ne poslože, ja ću i dalje biti u sazviježđu Andromeda i svakodnevno putovati do Zemlje i natrag...Pitam se samo koliko će me u kunama koštati to putovanje,
koji komad srčeka će biti na mjestu i da li će me the on barem tu i tamo pričekati na Luni. I kušnuti. A i malo više od toga.

Danas greška za greškom. Tema međuljudski odnosi... Prožvakana, očitana mi je bukvica, jedna isprika, sutra slijedi druga isprika...

I primila na vrat još jednu obavezu....Voziti tatu u bolnicu na kemoterapiju..

Nisam razmišljala. On je moj otac. Nema ga tko voziti...

....pozicija Loptice u ovom trenutku...S druge strane Galaksije Andromeda....kvadrant D....

Jurim, žurim, a često nikamo ne stignem. Ovo pišem u 7.30, objaviti ću u 16. Pitam se što će donijeti današnji dan. Ne poslovno. Tu se sve danas zna....manje više....

Pitam se, ah...on to čita...ponekad...da upravo i sada se jako pitam...

A jučer sam bila ja, ja i ja. Ma grozna sam....Zašto uvijek moram sebe i istinu staviti na prvo mjesto. Zašto sam u svojoj glavi tako posebna. Zašto sam indoktrinirana Cosmom i sličnim magazinima u kojoj se nude new age recepti za sreću i uspjeh, koji su u konačnici bedasti. I neprimjenivi i poput kuharice s kojom se definitvnom neće skuhati jesstivo jelo.

Da i pitam se...zašto ne znam šutjeti...zašto talasam...zašto ne ostavim stvari onakve kakve jesu...milijun zašto...

Noćas sam spavala bez snova....Dan ranije sam napisala blog unaprijed. Morala sam ga preraditi jer...nije tako bilo....nije bilo onako kako sam očekivala, a sama sam kriva...Da puno toga sam i kriva i ne kriva....No nisam mogla šutjeti. Šutjela sam jedanaest mjeseci...A pitao je. Direktno je pitao. I dala sam direktan odgovor....

I što je najgore stvari sam relativizirala...Bila hladna...i tu tugu ispričala kao da je riječ o najobičnijoj stvari na svijetu....Najobičnija stvar na svijetu...Koje ironije.

Dug dan iza mene. Uspješan poslovno, privatno koma. Na glavi frizura. Ispod frizure nikaj. Da....da bar nikaj....Tek toliko ću reći da je conversation overrated....i da sam ja glupača.

Sutra šljaka....Pa udarno do subote....Moram misliti na posao, kad tak zah....privatno...

A kaj sad...Idemo misliti na posao...To mi ionako bolje ide...

Na redu su nove odluke. No ima mjesec i nešto...Mjesec dana da stvari sazriju da se poslože do kraja i da se poduzmu neke stvari. I da se odmori. Pocrni, pardon obzirom na moju pigmetaciju..porozi....Ma neć privatno (kuš Loptica)

Naravno, ja sam za u poslu za proaktivan pristup. Biti ispred događaja i reagirati na njih u pravo vrijeme...ili ih pustiti da se riješe....da ja sam i za retroaktivan pristup...a i pravodobni...

Poslovni problemi su poput životnih. Jest da se to studira, jest da se o tome puno filozofira...ali u pitanju je čista viša matematika u kojoj dva i dva nisu četiri. A i jesu. Pa nisu, pa jesu....Čista matematika. Ma što vi mislili o njoj. Mislim o matematicu.

Priča se o poslovnom planu, ispunjenju ciljeva. Mene samo zanimaju prilike i dobro odrađen posao. A prilike se često stvaraju i iz neprilika i recimo to nedostataka. Poput slijepaca koji bolje razviju osjet opipa tako i poslovna organizacija od nekog svog nedostatka može napraviti veliku prednost.

Zaokreti u strategijama su nužnost, ali po meni ne smiju biti očiti. Poslovni partneri ili kupci moraju sami prepoznati taj zaokret u kvaliteti proizvoda kompanije, a ne stvari najavljivati, objašnjavati. Ak si v dreku, prvo se dobro operi, presvuci i onda kreni dalje....I u novu kiklu. Tak da je svi vide :)))

Moderna poslovna organizacija može biti i brza i spora. Okrenuta sebi ili kupcima. Sve ima prednosti i mane, ali iz danog portfolia njenih "osobina", zaposlenih i resursa treba izvući maksimum.

Uspjeh firme nije profit nego se sastoji:
1) opstanak danas- gdje se ne smije pogriješiti ili što treba napraviti da bi se preživjelo u okruženju i imalo dovoljno srestava za tržišnu utakmicu..počne se s time koliko imam danas novaca na računu i kako ću ih potrošiti


2) opstanak kroz šest mjeseci...platio sam svima, platili su meni i pristiže mi sve više kupaca...moram zaposliti nove ljude ili kupiti nove strojeve...imam koju kunu na računu...statistički mi je dobar..banka će mi dati pinku

3) pozitivan godišnji rezultat....namirio sve obaveze...pa i sva potraživanja...mogu isplatiti božićnicu...mogu isplatiti profit....mogu investirati kako bi dalje rasao...ili ću se smanjiti jer ta djelatnost ne može opstati slijedeće godine...a ne moram se smanjiti šro znaju raditi moji djelatnici koji su mi lojalni i super rade jer imaju dobre plaće...

e da moram im defitivno isplatiti trinaestu plaću...tj. obračunati sve prekovremene...pa makar iste isplatio na rate...ja dugujem svoj uspjeh njima

4) žetva profita uz maksimizaciju zadovoljstva zaposlenih, managera, poslovnih partnera kupaca....itd....mislim pamet više neću prosipati (i ovo je previše)....

Nikada nikada ne smijete ići prevarom. Ljudi se danas vrlo informirani. Zaparavo čitaju i razumiju etikete. Iako je formalna razina obrazovanja u Hrvatskoj niska Hrvati su vrlo pametni, čitaju razgovaraju, razmjenjuju iskustva, pričaju o svojim poslodavcima, pričaju....Tako sam danas čula kako nas zakidaju uvoznici mobitela...i masu drugih stvari...sitnica koje to nisu...a samo sam pila kavu s hrpom dečki iz skladišta...super su...kava je mrak by the way. Nesacafe of course....

U marketingu, a i inače u životu ipak najbolje funkcionira preporuka, ali ako ih nemate jer ste na početku ili ste kao firma napravili puno pogrešnih koraka uvijek se stvari mogu drugačije postaviti i drugačije sagledati. Tj.ako to niste sposobni vi kao vlasnik, onda si morate nekog takvog naći. I platiti. A košta. Samo birajte doere...ne one koji lijepo pričaju...iako i takvi znaju imati uspjeha...i kreativce...a ponekad i one koje ne izlaze iz okvira....jer zapravo imati vođu koji stalno uspijeva stvari držati unutar zadanih limita je velika stvar.

Kriznih je managera jako malo. Jako malo kvalitetnih managera (ma što mnogi poslovni ljudi mislili o sebi ili na kakvom glasu bili)i nitko baš nitko, nije Katica za sve i ne zna sve. Ma koliko pametno zvučio, koliko knjiga pročitao i što ja sve znam ili ne znam. A ne znam.

Poslovna organizacija mora imati volju.

Mislim da je the volja vrlo važna stvar. Poslovna Iako je samo naizgled to osobina pojedinca da bi preživjela mora se akumulirati volja koja dolazi koliko od managementa toliko od samih zaposlenih.

Stvari se moraju prvo pospremiti. Moraju se zatvoriti sve slavine. Troškovi se moraju minimizirati, ali ne na uštrb ljudi. Jer će otići drugamo, pronijeti loš glas o vama....I srednji je management vrlo nepotreban...doista....jer ljudi danas najbolje sami rade svoj posao....Da i najvažnije.Uvijek. Uvijek profesionalno odradite posao. Nemojte prodavati maglu. Iako i snovi imaju cijenu, ali to je filmska industrija....A toga u Hrvata nema. Postoje filmovi koje sponzoriraju porezni obaveznici, a koje može snimiti samo šačica odobranih. No i to će se promijeniti. Ako već nije. Moram malo definitivno nabaviti novi Agrest.....

Kasnila joj je četiri dana...Pred njom kutija s njenim prijateljima. Naime lijekove je zvala tako jer znala je da pomažu. Pa su stoga prijatelji.
Razmišljala je. Ako doista jesam trudna, ne bi smjela ništa od toga popiti. Ako doista jesam trudna, pila sam to najmanje prvihj osamnaest dana trudnoće i sva moguća i nemoguća šteta je napravljena....

Ušao je u sobu naglo. Dao joj pusu i rekao:

-Terapija???

Nensi mu htjela ništa reći o svojoj dilemi...Mislim ona još ništa ne zna. A da mu sada kaže da ide po test za trudnoću. Ma nema smisla. Ionako sigurno nije. Pa ona ima trideset i sedam. Zajedno su i žive tek mjesec dana. Jest da su vodili ljubav svakog dana, ali znala je po iskustvima svojih prijateljica da se trudna ne ostaje tako lako. Sjetila se Barbare i njenih deset godina hodošaćenja doktorima i sedam neuspješnjih umjetnih oplodnji. Ma uspjela je na kraju. Hvala Bogu...Domagoj je prekrasan dečko. I već ima tri godinice. Joj moram do nje. Nazvati ću je sutra.

A opet joj je pala na pamet šogorica. Mirjana se uvijek šalila da je bilo dosta da joj dva puta "pogledala" brata i odmah dva sina. Dobro ne baš odmah, ali da nakon devet mjeseci. Istina, Bruno mlađeg su napravili navodno samo jednim brzim "keksom", jer joj brat joj je dan poslije otišao na operaciju slijepog crijeva....

Ništa nije rekla. Uzela je svoje četiri tabletice i otišla u kupaonicu. Bacila ih je u školjku. Prvi puta u životu ona nije popila svoje "prijatelje". Profesor bi se sigurno ljutio. A tek ako i je istina.

....Vratila se u sobu...On ju je gledao s osmijehom na licu....Obzirno je pitao. Umorna...Okrenula se i počela ga ljubiti.

Iako joj je duša bila nemirna, željela ga je i noćas voljeti.

.........

Još prije zore bila je u obližnjoj apoteci. Žena koja je nakon deset minuta zvonjave došla na prozorčić ju je začuđeno gledala. Uzela je test i odjurila doma...

Test je bio pozitivan....U glavi je počelo šumjeti, srce je počelo tutnjati, duša je pjevala...Pjevala je i nedavno na zarukama, ali ova je melodija bila nešto najljepše na svijetu. Najljepše što će ona....doživjeti....

Smirila se brzo...Testovi su nepouzadani. Kad mi radi ginekolog. Popodne...ah danas ću znati sigurno...neću mu ništa reći prije toga...možda ipak nisam...

......

Znao je da je otišla prije pet. Kamo nije pitao...Pravio se da spava...Vidio ju je jučer zamišljenu...Bojao se za nju, ali znao je da se ona sa svojim tegobama nosi godinama i da je svoje probleme navikla rješavati sama. A možda je ipak trebao. Čim je otišla počeo je mahnito hodati po sobi gore dolje...Znao je i da je problem njegovo zanimanje. Ne jednom mu je rekla ti nisi moj liječnik...Što je meni. zašto nisam s njom....

Čuo je otključavanje vrata. Vratila se. Opet se pravio da spava....Čuo je zvukove po kupaonici...Opet se je vratila u krevet....

Pogledao ju je krajičkom oka u mraku i vidio da joj iz oka klizi suza....ali smiješila se i u tili čas ravnomjerno disala....Pitao se da li da joj provjeri puls..pita što je bilo...mislim grozno je...to jest njegova specijalicizacija, a ona ne da blizu. Ne želi dati na uvid nalaze. Zna što pije. Zna stvari općenito, ali zapravo ne zna. Pitao je njenog doktora naravno, ali ni taj stari profesor Matić nije htio ništa reći. Kolega ona nije Vaša pacijentica i moram čuvati pravo na privatnost i tajnost podataka...Kad joj i ako postanete muž ukoliko Nensi dopusti naravno da ću Vam sve reći....

To će on i biti kroz petnaest dana, ali obzirom na njen stav....Mislim između muža i žene ne bi smjelo biti tajni. Pa dobro...Nije tajila da je imala sedam moždanih udara.I tri operacije na mozgu... I neke druge stvari nije zatajila iako mu nije bilo svejedno dok ju je slušao. U nju se zaljubio pred par godina. Sjaj njenog plavog oka u masi ljudi ga je opčinio. A ona je nestala. Vidio ju tek nedavno. Ali ovaj puta ju je čvrsto zgrabio. Nije joj dopustio uzmak....Rastužila ju je njena realnost, ali znao je da je previše voli sve ove godine da bi mogao od nje odustati. I bila je mnogo bolja i ljepša od onoga o čemu je ponekad sanjao....Odlučio je riskirati pa makar bila njegova samo jedan dan, samo jedan sat. A bila je njegova sad već punih trideset dana. Najsretnije doba u njegovom životu. Nikada, nikada u životu nijedna ga osoba nije toliko činila sretnim. Baka ponekad. Ali to nije za usporedbu.

-------------

Probudio se zadnji čas. Začas je popio kavu. Vodili su neku konverzaciju,a on nije imao pojma o čemu pričaju. Izgledala je dobro. Dapače, izvrsno. Taman kad je htio načeti temu o sinoćnjem izbivanju
zazvonio je mobitel. Sestra Danica je progovorila uzbuđenim glasom. Doktore imate hitnu operaciju. Nastradao je na motoru Bojanićev sin. U komi je. Otac zahtijeva najboljeg u Hrvatskoj....Uzdahnuo je. Težak je dan pred njim...

Nensi ga je pogledala i dodala mu ključeve od auta. Izašao je brzo iz stana, njegova u srebrna ptica kako je od milja zvao svoju Alfu se sjajila na jutarnjem suncu. Nije vidio taj bljesak svog ljubimca, ne danas, uskočio je, stisnuo papučicu gasa i odjurio u pravcu Rebra....

Zagledana u prozor gledala sam današnji pljusak. Šum kiše se pojačavao i stišavao. Nisam o ni o čemu razmišljala iako je preda mnom bila hrpetina papira. Čak ni o njemu, iako mi se polako počeo uvlačiti u misli. Oko, osmijeh, sve mi je polako dolazilo pred oči.

Ovo ljeto kao da i to nije. Barem ne ovdje. Ali ipak ovo je vrijeme smirujuće i poticajno. Lakše se radi. Lakše se razmišlja. Lakše se promišlja.

Kiša je bila toliko intenzivna da je voda prodrla kroz prozor. I opet asocijacije. Voda je nezaustavljiva. Što je to još nezaustavljivo.

Zar ljubav ili se možemo praviti da ista ne postoji. Ili se možemo odreći iste radi nekih viših ciljeva...Naravno da se može. Pa mislim da je to i u redu.

Konačna i posljednja žrtva. Odustajanje od ljubavi jer neke druge su ljubavi važnije...Koje to nisu ili jesu...Stvar je gledanja. Kao i sve u životu.

A on neke stvari zna. Zna da sam mnogo trpila u životu, a na mom licu bore od smijeha. Gutam svoju bol. Nekako mi je bliska, prihvatljiva, navikla sam na nju i ne bunim se, zašto ja...Pa zato...Tako je to. Svako dobi određene karte i njima mora odigrati svoju životnu partiju. A na karte se ne možeš žaliti. I uvijek možeš izgubiti partiju i s najboljim, a ii proći unatoč lošim kartama. Pričam naravno o beli, ako Vam nije jasno.....Možda stoga ne ostavlja traga na mom licu...Mislim tuga...Ne karte :)))

Bore su od smijeha i leća. Kad se pogledam u ogledalo vidim osobu koja se puno veseli....Jutros zelenih očiju....

Kiša je jenjavala....Moje su misli su bile zaokupljene njegovom kosom...U kojima ima sijedih. Upravo zato i stoga ...da upravo zato i stoga...

Ovo nije asocijacija na našeg vrlog blogera iako sam tamo pobrala ideju prije pola minute.

Upravo mi je pala na pamet jedna kriva procjena mene kao osobe.

Rečeno mi je da se u ovom momentu bavim stjecanjem imovine tj. da sam se u ovoj fazi života tome posvetila....

Naizgled stvari jesu takve. Puno radim tj. dosta svog vremena ulažem u posao. No nije razlog stjecanje imovine...Ili se ja varam, pa je dotična osoba ipak u pravu.Zapostavila sam recimo roman radi toga. Nisam zadovoljna napisanim a nemam onih krucijalnih osam sati da ne nešto od svega toga posložim. U stari znam kad stvari sazriju posložiti će se same po sebi i nekoliko poglavlja će se samo napisati u pola sata.

Vratiću se temi. Novac. Koliko je u stvari bitan ili ne....Ponekad jako ponekad malo, a često ništa.

Sad ćete se smijati naveliko...Pa kako ništa. Evo što ne možete kupiti. Jučer sam cijeli dan provela s nećakom od devet ujutro, do devet navečer, jest da je bilo i drugih ljudi, ali to dijete u tih devet sati nije niti u jednom momentu bilo dosadno...Zaokupljalo je moju pažnju, pristojno se ponašalo, bio odlično društvo i imali smo svoje teme i razgovore. Momente tišine...uživanja u muzici, krajolicima...filmu...Nije da nisam potrošila na to naše druženje nešto novaca, ali...koliko puta sam utrošila i novac i vrijeme na ljude s kojima nisam mogla provesti u društvo više od nekoliko sati. I još došla nasekirana ko pas nakon svega....

Obrazovanje košta, ali pitam se koliko. Danas u doba Interneta, knjižnica, jeftinih knjiga ogromnog izvora informacija i podataka sa svih strana koliko ono košta. Harvard košta, ali mislim da osoba može steći znanje tj. obrazovanje sličnih dosega s neusporedivo manje novaca. Pogotovo kad imaš nekog da ti ukaže tj. sistematizira i/ili usadi neke navike.

S druge strane ona najvažnija stvar na svijetu a to je ponašanje samo se često nauči u samoj kući. A koliko košta dobar kućni odgoj. Zapravo koliko košta nešto što se je prenosilo s koljena na koljeno....pa i čitalo iz knjiga koje su stare po nekoliko tisuća godina...

Koliko zapravo košta ljubav. Bilo majke, oca, brata, sina, unuka, kćeri, muža, ljubavnika, prijatelja, prijateljice, neprijateljice.

Jedna blogerica mi je ponudila transformaciju u princezu...na barem jedan dan....besplatno. Pitala sam se čime sam zaradila postati princeza na jedan dan. Zar svojim "prosipanjem" pameti. Očito baš time. Koliko god to smiješno izgledalo i grozno zvučalo.

Ponekad potcjenjujem taj svoj blog. Istina je čitanost mi je zadnje vrijeme opala. Ali tome sam ja najviše kriva. Zapela u posao i naprosto postala neiventivna, dosadna tj. nezanimljiva, ponavljajuća , a ponekad me je i teško pratiti...Jer napola kažem neke stvari. I to samo zato što su one meni u mojoj glavi jasne, a jasne su mi i na ekranu kad ih sama čitam, ali bojim se da takav vid pisanja se sviđa samo jednom određenom broju ljudi. A istina je da ne želim niti sve reći ne zato da bi bila nedorečena, nego zato što želim ipak sačuvati neke stvari za sebe i potpuno svoje, i nitko, ama baš nitko ne zna sve....iako ako jedna osoba ovo čita, ona vjerojatno zna jako jako puno...Naprosto za neke teme nije vrijeme...

Imam svoj krug čitatelja. Kako bi se to reklo marketinškim rječnikom svoju nišu. Znam da me neki čitaju jer me poznaju, ali se vrlo često iznenadim tko je i tko nije pročitao te moje uradke.

No novac kontra novca. Na meni lijepe roze hlače s rasprodaje. Kosa svezana tj. u rep jer je danas nemoguća nakon jučerašnjeg dana na bazenu. No ipak čista i uredna. Parfem koji košta, ali za koji je recimo moja šogorica meni rekla da sam baš to ja. Mislim taj miris, taj sam ja.A pronalaženje sebe je sve samo ne pitanje novaca. Doslovno i preneseno. Iako ponekad i jest. No više nije nego je

I crvene sandale su koštale. Ali prekjučer sam vidjela jedne po pet puta većoj cijeni (imaju signature istina), ali i ja sa svojim crvenim mogu kroz svaka vrata u odgovarajućoj varijanti.

Da, postoje varijante i podvarijante mene....Ali ne toliko različite koliko bi ja htjela ili koliko si nekad mislim da jesam.

Primjerice zadnjih petnaest godina, daleko više me zanima muška pamet nego neki drugi atributi. Cijenim ljepotu, ali ne volim ispraznost. Iako je da se razumijemo onaj Ivica izuzetno i fizički lijep. A biti lijep s četrdeset i nešto je i nije pitanje gena, no najvećim dijelom je odraz ljepote duše vlasnika....Jer na našem licu ispisan je naš živom I žene i muškarci koji ga speglaju, odreknu se dijela sebe.

I novac nas uljepša, omogući nam najbolju garderobu, zubara, pedikera, frizera, ali....mnogo je lijepih djevojaka, žena, muškaraca, ljudi treće životne dobi bez svega toga. Njihova ljepota izvire iz onoga što imaju za reć.

I vjerujte mi doista je najljepše biti u nečijem društvu u tišini, a nakon svega osjećati se kao da je sve ispričano. To treba znati. Takav treba postati. A tko to i ima li novaca kojim se to može platititi...

A ona dvojica plavokih od jučer i ne znaju koliko su dukata stavili na tekući račun koji vodim kao izvanbilančne aktivnosti (najvažnija stavka bilance mog života). Da danas sam bogata. Bogata ko krez....a jučer....jučer sam nekome koga ja jako volim bila savršena...ima samo sedam...sunce tetino.

.

Na tv....stari film..danas je bio sasvim novi dan...

Nećak je danas proplivao. Trebalo je volje, snage, uvjeravanja, vježbanja i malo dječje konkurencije da preroni svoja prva četri metra. Pa dvadeset puta po četiri metra...

Bili smo i u kinu. On i ja. Madagaskar. Opet topla ljudska priča o životinjama, ali ako si odrastao možeš je puno bolje razumjeti i veseliti joj se. Iako se i nećak beskrajno veselio.

Bez obzira na cijenu i novi grudnjaci su u ormaru.

A jučer sam srela nekoga kog nisam jedno pet godina i pričala o svojoj najboljoj prijateljici o kojoj nisam ništa čula već četiri godine. Nije se udala. Ne relaciji Velika Britanija Hrvatska. Za nju ne postojim. Bila sam preteška u jednom momentu. U stvari bilo joj je možda previše stalo pa nije mogla prihvatiti mene takvu. A ja opet stara.. S kojom borom više i dugom plavom kosu. Potpuno različita i neočekivana.

Prekrižila me. Poput mnogih. Zašto ljudi tako lako otpisuju druge. Zar doista misle da neki od nas u borbi s vjetrenjačama ne uspijevaju iste navesti da barem vrte kolo u istom smjeru.

Iznenadio je moj izgled. Zapravo sve.

A on mi je jednom rekao da sam eterična. Još ni sada mi nije jasno što zapravo želi reći. Riječ eterična. Poput zraka, nevidljiva...bez nje se ne može ili nešto nestavarno.

Klaić kaže lagana, fina, nježna, tanana , prozračna. Otkad mi je to rekao zapravo se pitam što je točno mislio.

Doista je utihnulo sve...Na radio kao da nema emisija...u gradu ljudi svakako obučeni....od balonera do...majica bez leđa....nose se cipele, sandale...kiša polako sipi, taman da moraju se upaliti brisači...

Na televiziji ljubavni film..priča koja se neće dogoditi meni.... a moje priče...lijepe i tužne...sve istovremeno...zasja sunce, padne kiša...puhne vjetar dođe oluja, sve u jednom danu....

Ali živim za to sunce...pa makar istovremeno puhao sjeverac...

:::.::Na filmu on njoj: Nema ništa bolje od tebe i pusa...živjeli su happily ever after

:::::u mojoj stvarnosti on meni....sladoled...poseban kakav se može kupiti samo na jednom mjestu u gradu.....ali nakon 90 minuta....umoran sam dušo umoran ( je stvarno puno radi)....sutra putujem....u ponedjeljak radim...u utorak vidimo, ali ako...ako ne....

Da na filmu je Natalie Portmann, prekrasna i posebna...

U stvarnosti ja...Loptica...Danas s "crvenim" šeširom tj. s mnogo dobro volje....

A mogla bi pričati o ekonomiji. O tome kako samo titula mr. ti donese stvarnosti koju tisućicu eura više...još ako si iz prave zemlje...čak nije bitno koliko znaš ili ne znaš....a ne znaš više nego što znaš....

O tome kako rade muškarci i kako rade žene.

O tome što znaju ili ne znaju tzv. početnici....

O tome kako se ne zna odraditi i tako običan posao kao što je čišćenje...

O tome....što se može ili ne napraviti u jednom danu....mislim od posla...

O tome kako mi je baš interesatno kako nam se odjednom bijela psina pojavila na Jadranu taman kad nam je dobro krenula sezona...

O tome kako dobro napreduju radovi na čvoru Jankomir...

O odnosima cijena...traperice os tisućicu zato što se zovu....jel zovu...

O trapericama od 50 kuna koje te obuku...

O crvenim sandalama koje toliko nosim da su već dva puta bile na popravku...i uvijek me čine poslovnom tj. dobro obuvenom...

O Tunisu gdje navodno ljudi prose li ga prose...

O poslu koji odrađujem sutra...

O istom grudnjaku koji različito košta u raznim veličinama....dvojka na rasprodaji...a četvorka po duploj cijeni....jel ako imaš veće i možda privlačnije moraš to i ekstra platiti :))))

O jednoj našoj načitanoj voditeljici koja kaže da posao nije dobila zahvaljući velikim grudima i speglanom licu....ima naravno male...

Ja imam malo veće....ali nisam ni ja dobila posao nikada zahvaljujući njima...i mislim da za niti jedan posao zapravo nisu presudne...uopće...pa ni najstariji zanat na svijetu...ne znam kakve je imala Šehezerada, ali je znala pričati priče.... :))))

Mislim...imati preko četrdeset i komplekse je stvarno bezveze...Pa ak te smetaju male...Kupi velike...Ak te smetaju velike...Kupi male...

U stvari...sve je to bezpredmetno...

Ljudi su poginuli. Nevini obični ljudi. Gdje je danas sigurno....Još mi je jasna koncepcija političkog atentata...Ne sviđa ti se što radi i kako radi određeni političar i...jel...ali ovo...mislim strašno....

Ne mogu razumjeti...

Bojim se da ja ne mogu puno toga razumjeti....

A sladoled je bio tako fini....

U tili čas, svega nekoliko dana sve se promijenilo. Gomila posla je spala na vrlo malo...Došlo je ljeto i ljudi su počeli i lijeno slati papire. Odmaram danas već pet sati iako sam oficijelno kod klijenta. Istina je imam puno za napraviti, sve pregledati, ali danas, danas defitinivno nije moj dan (zapravp njihov). A neke sam stvari neuobičajeno brzo riješila. U biti presija od zadnjih 50 dana napravila ja od mene working animal tako da jučer pri poslu od jedno milijun stavaka nisam pogriješila niti jedantput. Rokovi koji su još neki dan bili zastrašujući sada se čine realni zapravo dostižni bez nekih napora (zapravo žalosno je da mi više nije napor raditi dvanaest sati dnevno)...

Vrijeme je otužno. Oblaci, koji zrak sunca...na kapcima je umor. Planiram popodnevno spavanje (zapravo više predvečernje)....Planiram veselu večer. Planiram druženje, planiram osmijehe, planiram finu klopicu, nedjeljno kupanje ( bez obzira na vrijeme).

Pročitala sam danas jedno stotinjak postova raznih blogera. Skupilo se mnogo toga. Ljudi su načeli i popratili mnoge teme. Bilo mi je gušt. Doista mi je bilo gušt ponovno zaviriti u tuđe živote, tuđa razmišljanja. Gledati tuđe ideje. Gledati kako se blogovi razvijaju...kako se blogeri razvijaju...iako mnogi su odustali...A mnogi opet počeli. Mislim da se dosta blogera ponovo ulogiralo pod novim nickom da bi ovaj puta sačuvali anonimnost....

Razmišljam upravo o ovom osjećaju umora, zasićenja...i nemogućnosti da se ima godišnji od punih trideset dana kada bi se samo odmaralo...na nekoj plaži...uz neku rijeku...ili na nekoj livadi...

Sanjam pročitati sve moguće i nemoguće bestsellere...Iako jesam to radila neko vrijeme i moram priznati da nisam ništa bila pametnija....Ali znala sam neke stvari...I bila sam drugačija. Usporenija. S manje kofeina u sebi...Najrađe bi svu ovu lovu koju sam tako krvnički zaradila potrošila u nekoj knjižari i kupila i pročitala sve po redu...

U biti još uvijek ne mogu vjerovati kako mi je to uspjelo. Mislim naći firme, odraditi, riješiti zaostatke i blogati danas na tuđem računalu u neko normalno vrijeme...iako to u konačnici donese nešto loše (bloganje)...jer već jednom jest...iako je sada ugovor drugačije sročen...ali ugovori su jedno, praksa drugo. Mama me svjetuje, pravi se da radiš...Prebrza si. Nemoj tako...Ljudi misle da je lako ako to odradiš u pola sata...I da to ne vrijedi tu istu količinu novaca...Budi sporija... Dvije brojke pa pauza....Ah ...ja stvarno ne znam slušati.

Da zapravo bi mogla uzeti godišnji od mjesec dana. Recimo od 15.7.-15.8. I posao ne bi trpio. Ali danas su druga vremena. Sve mora promptno biti u računalu. Ovo je već jedno četvrta godina kako ljetujem samo po sedam dana. Ove godine ipak deset jer su se tako poklopili praznici.

I opet kukam...nepotrebno i bez veze....a frizura je sačuvana...i mirišim ko rojžica..

Da sanjam o idealnom godišnjem, knjige i ja...bez računala...poneka partija bele...malo odbojke...on...glava naslonjena na njegovo rame dok spavamo....

A sada opet malo kofeina....Da ne zaspim dok čekam da prođe ugovoreno vrijeme u kojem danas me doista nitko ne treba...Ali doista...

Progovorila sam o nekim temama i nisam bila u pravu. No nekako mi se učinilo,....a možda...možda ipak ne razmišljam loše nego samo previše generaliziram tj. nisam rekla o čemu je to točno bila riječ. Ne kažem ja sve ponekad i previše toga pa ljudi naravno donesu zaključak iz onog što je napisano, a ne zapravo što sam mislila, a to nisu oni krivi nego ja.

Danas su se opet desile strahote. Više nikuda se ne može po ovom svijetu, a da se čovjek na boji bombi i to je strašno.

Nije mi i neće biti jasno što bombe mogu riješiti, što rješava krv nedužnih ljudi....

Tata je jako teško primio riječ rak. Ići će na kemoterapiju, ali...

Živim dalje. Posjećujem ga. Pružim poeku riječ utjehe. Donesem koji sok, kavu, krivu pidžamu, majicu, sitnice...

A ja sam kupila Very Irrestible....I još sam šopingirala. I zadovoljna sam. Nisam i neću postati princeza, (biala jednom), ali....

Sad su počele kritike i na moju dugu plavu kosu. Tipa skrati. Što je svima. Zašto ih brine moja kosa koja je by the way sfrizirana opet zadnja dva dana.

Tako mi jedna osoba objašnjava da danas nije potrebno imati dugu kosu jer kao postoje ekstenzije...Pa imaš frizuru kakva ti treba. Kao duga kosa je zgodna svega par puta godišnje. A to što se ekstenzije rade po osam sati i koštaju nekoliko tisuća kuna...nikom ništa. Mrzim površan i zavidan pogled na kosu i svijet... A moja frizerka meni naplati 50 kuna feniranje. Znači za jedne ekstenzije ja 100 puta odem na frizuru i imam svoju kosu....I frizuru po želji.

I jedan nabacani post.

A trebala sam reći. Krenula sam u 5.30 h. Tipkam u 22.45. Dug i ispunjen dan. Posao prijatelji....kavica....sokić...Nema zaostataka i time se ponosim....Ali posla ima puno.

More izfinancirano. Veselim se jako. A možda već ovaj vikend svratim u Novi na kupanje. Ako posluži vrijeme. Koje je čudno....

Poput mene ponekad...

Više mi ništa nije jasno. Danima čitam aferu po novinama. Nisu u domovima radili stručni ljudi. To je svima jasno. Jesu li pedofili...A neki možda i jesu. No malo mi sve vuče na lov za vještice. Odjedanput toliko pedofila u Hrvata. Brajša se maltene kamenuje iako se zna da je posvojila sama i udomila i pružila školovanje mnogoj djeci. Polako u Večernjaku se čuju neki glasovi i za Brajšu...

Svi se čude ko pura dreku. Ne tako davno potrovali su štićenike jednog doma za nemoćne gdje jest radilo stručno osoblje na način da su se štićenici kljukali bez neke velike potrebe sedativima da bi tim istim djelatnicima bilo lakše raditi. Naravno nitko nije odgovarao. Afera je bila u novinama tjedan dana i to je to.

Priča se o standardima. Na deset zdravih jedno invalidno dijete....Voljela bih da je doista tako, ali bojim se da u našem društvu nema mjesta za invalide. Još uvijek se ne spuštaju rubnjaci...Onemogućeni su prilazi bolnicama, domovima zdravlja....Mislim čuda ko u priči. Auti parkirani na invalidska mjesta. I tako to. Ima svega i svačega....Novine stalno objavljuju apele za pomoć, za ljude koji dosta žive u nemogućim uvjetima. Po firmama kruže leci, pomozite toj i toj udruzi, slijepoj osobi...Svi nemaju kao love...

Osjećaj za solidarnost nam je pomalo zamro. Koliko se od nas može pohvaliti da stvarno prijateljuje tj. kvalitetno se druži s invalidnom osobom. I tko je danas invalid.

I tko nije. Tko je to apsolutno zdrav i zašto se s brigom o zdravlju lopta naokolo. Počela je negativna selekcija. Medicina nije više popularna kao što bješe u moje vrijeme. Dojadile liječnicima zetovske plaće. Jest da odu poneki od njih na koji kongres, ali....Puno je to ali u životu.

Neki dan rasprava na radiju...oko toga da bi bio dobar liječnik bivši pacijent. Liječnici to odbijaju...jer oni su kao vidjeli tisuće slučajeva. To je mjerodavno, doživljaj izvana....Jedan doživljaj iznutra je premalo. Eh ne bi se baš složila. Inside story tj pogled iznutra na neke stvari zlata vrijedi. Malo je drugačije kad čovjek sam zna neke stvari. Malo je drugačije kad iz tog kuta promatraš i mnoge druge ljude. Mislim da se danas ne može zanemarivati unutrašnje oko tj. pogled iznutra.

Mislim da je vrijeme da počnemo slušati i surađivati. Pa da svatko od nas pomogne samo jednom manje sretnom mislim da bi puno napravili. A ne mislim čak na nešto veliko. Običnu kavu, obično kino i običan osmijeh, a daj Bože i mnogo više.

Dan je lijepo počeo...Preda mnom doručak...I razmišljanje o ovome danu...I narednom tjednu. Žao mi je što su se ljudi gužvali do mora. Jučer sam bila u Zg. Grad je potpuno prazan. No kava na Cvjetnom mi je pasala. Počele su rasprodaje. A u Centru nema tri stvari koje bi kupila. Sve se preselilo na periferiju....Radio brunda od najava za rasprodaju u King Krosu. Ako bude sve u redu, a vjerujem da već sutra hoće, već sutra sam u shoppingu. Onom ljetnom. Mislim možda će i danas sve biti u najboljem redu. Nekako vjerujem....Iako nisam moram priznati došla na idealnu težinu. Zapela dijeta s puno posla. I nekako stala kilaža iako nisam tjedan dana večerala. No fino sam ručala i nisam se kretala....

Nema veze....Nije najvažnija stvar na svijetu da sam idealna. Nije najvažnija stvar na svijetu da imam savršenu frizuru. Najvažnije je da me vole i da ja volim.

I da odgledam Rat svjetova ;)

Evo vraćaju se....Svi se danas vraćaju, a ja si razmišljam o Toplicama. Sunčani je dan. Kava i mineralna preda mnom.

Moram još samo obrisati prašinu, promijeniti posteljinu....i peglanje. Posao je sav gotov. Zapela jučer i napravila.....

Razmišljam i o rolanju....Čitanju novina u nekom kafiću na terasi. U biti razmišljam o opuštanju...Kako lijepo provesti nedjelju...

Imam ja recepata..

Slušam jučer radio. Opći je bio kao na cestama....Neka...To znači da će na moru biti veselo i živo...Ja krećem za mjesec dana (ustvari punih 32 dana). Daleko.

A sada arbeit....Mamu mora dočekati mirišljava kuća...

Spavala sam 12 sati u komadu.....Slijedi kava (preda mnom) i posao. Koliko ću danas raditi, ne znam....dok ne odradim...Htjela bih pisati o relevatnim društvenim temama, ali bojim se da nisam upućena.

Zadnjih 45 dana samo površno pročitam novine, jedino sam upućena koliko toliko u temu Brajša...Znam da se otvorio auto put..Znam da su neki dan na našim cestam poginule tri bebe...

Postala sam ogroman potrošač mineralne...I onog već famoznog Zelenogo čaja s limunom...Frizura mi je katastrofalna. Upravo sam stavila prati veš, a morala bih i posremiti stan...

Dosadno...Do zla boga dosadno. Pred očima mi se muti (moram leće dati na generalku)....Pomalo sam usamljena jer su nećaci s bakom u vikendici. Čujemo se svaki dan telefon, ali nedostaju mi veoma.

Upaliti ću Obiteljski i malo slušati.... I sada krećem....A tako bi htjela na frizuru. Bojim se da to danas nije opcija.