Cijeli dan na terenu. Cijeli dan u istoj odjeći. Naravno tu je neistostavni antiperspirant i osvježavajuće maramice. I čista majica u gepeku. U stvari čisti cijeli outfit (za slučaj da se nešto desi).
Dolazim doma u neko doba. Ručam. U istoj sam odjeći. Idem dalje. U istoj odjeći. Vraćam se doma. Preznojim se. Smrdim. Tuširam se deset minuta i presvlačim se u odjeću za van (ja skoro pa ni nemam druge) i obilazim zadnjeg klijenta. Vraćam se u 21 h. Radim do 22.30 u istoj odjeći. Odem se ponovo otuširati presvučem u piđamu i idem spavati.
Ujutro opet uskačem u odjeću za posao. Naravno poslije susreta s vodom i sapunom tj. gelom za tuširanjem ili što već. I tako cijeli dan.
Pa kad sam i doma nekoliko sati u toj sam odjeći za van (by the way nosim prije svega i meni lijepu, ali i ugodnu odjeću). Ako perem suđe, stavim plastičnu pregaču. Ako idem posremati. Da tada se presvučem. U nešto staro i radim ko manijak dva sata i...otuširam i opet obučem u odjeću za "van". I ako i ne idem nikuda, a najčešće idem nekud prvo ujutro stavim šminku. Istina malo, ali stavim. Kako bi moja mama rekla stavim zdravlje na lice.
Ne šminkam se jedino kad sam na moru ili idem na kupanje. Minimum make-upa stavim i kad rolam, a to je rijetko. Rolam u trenirci, ali se nakon toga presvučem u obližnjem bircu. I operem by the way.
Većina ljudi tako to ne radi. Čim dođe s posla ubaci se u neku trenirku, nešto udobno i bezoblično. No poanta je udobno. I njihova odjeća za van kao duže traje. To im je potreba i ritual.
Ja to ne radim jer cijeli život drugačije to vidim. Iako su me to pokušali naučiti. Kupovali istu takvu bezobličnu odjeću za po doma kad sam bila dijete. Ali to nisam bila ja. I nisam to prihvatila. Ni samoj mi nije ponekad jasno zašto.
Jedino po doma nosim papuče. A i za njih pazim da mi se sviđaju, tj. da su mi lijepe.
Da ljudi su doista različiti...Zapravo jedina korist od takvog mog ponašanja, što ja u svako doba mogu krenuti i pojaviti se bilo gdje...Mada i drugi to rade. I ne sekiraju se previše. A ponekad ni ja nisam dovoljno zrihtana. Ali uvijek se dobro osjećam.
No neki dan sam čula pa skoro pa ruganje na takav način poimanja odijevanja. Kao doma se mora biti u nečem praktičnom, starom ....
Mene s druge strane veseli, da bilo tko i bilo kad me vidi u izdanju u kojem se ja želim prezentirati. I nije to riječ o nikakvim lažnim vrijednostima ili osobnostima. Ja se našminkam i u bolnici. Ako je kosa zmazana, zvežem je u uredan rep. Sa sobom nosim sva moguća i nemoguća pomagala, od škarica, do parfema.
Zar doista i podvjesno mislim da će se g. Pravi pojaviti upravo sad i tad i vidjeti me u top izdanju. Iako imam ja svakakva izdanja, ali to je više glede frizure. Štikle su mi udobna obuća. Kako i ne bi bile kad ih nosim dvadeset godina i pazim da su mi udobne, ma koliko god to Vama nemoguće zvučalo.
Pitam se kakva sam to ja.... Da doista se pitam.
Danas: Duga speglana plava kosa, roze široke hlače i crna majica, crvene sandale. Mrvica šminke i čak nema ni nakida osim dva prstena na srednjem prstu.
U stvari vrijeme je da počnem nositi suknje :))))
Post je objavljen 28.07.2005. u 12:56 sati.