Jurim, žurim, a često nikamo ne stignem. Ovo pišem u 7.30, objaviti ću u 16. Pitam se što će donijeti današnji dan. Ne poslovno. Tu se sve danas zna....manje više....

Pitam se, ah...on to čita...ponekad...da upravo i sada se jako pitam...

A jučer sam bila ja, ja i ja. Ma grozna sam....Zašto uvijek moram sebe i istinu staviti na prvo mjesto. Zašto sam u svojoj glavi tako posebna. Zašto sam indoktrinirana Cosmom i sličnim magazinima u kojoj se nude new age recepti za sreću i uspjeh, koji su u konačnici bedasti. I neprimjenivi i poput kuharice s kojom se definitvnom neće skuhati jesstivo jelo.

Da i pitam se...zašto ne znam šutjeti...zašto talasam...zašto ne ostavim stvari onakve kakve jesu...milijun zašto...

Noćas sam spavala bez snova....Dan ranije sam napisala blog unaprijed. Morala sam ga preraditi jer...nije tako bilo....nije bilo onako kako sam očekivala, a sama sam kriva...Da puno toga sam i kriva i ne kriva....No nisam mogla šutjeti. Šutjela sam jedanaest mjeseci...A pitao je. Direktno je pitao. I dala sam direktan odgovor....

I što je najgore stvari sam relativizirala...Bila hladna...i tu tugu ispričala kao da je riječ o najobičnijoj stvari na svijetu....Najobičnija stvar na svijetu...Koje ironije.