Više mi ništa nije jasno. Danima čitam aferu po novinama. Nisu u domovima radili stručni ljudi. To je svima jasno. Jesu li pedofili...A neki možda i jesu. No malo mi sve vuče na lov za vještice. Odjedanput toliko pedofila u Hrvata. Brajša se maltene kamenuje iako se zna da je posvojila sama i udomila i pružila školovanje mnogoj djeci. Polako u Večernjaku se čuju neki glasovi i za Brajšu...

Svi se čude ko pura dreku. Ne tako davno potrovali su štićenike jednog doma za nemoćne gdje jest radilo stručno osoblje na način da su se štićenici kljukali bez neke velike potrebe sedativima da bi tim istim djelatnicima bilo lakše raditi. Naravno nitko nije odgovarao. Afera je bila u novinama tjedan dana i to je to.

Priča se o standardima. Na deset zdravih jedno invalidno dijete....Voljela bih da je doista tako, ali bojim se da u našem društvu nema mjesta za invalide. Još uvijek se ne spuštaju rubnjaci...Onemogućeni su prilazi bolnicama, domovima zdravlja....Mislim čuda ko u priči. Auti parkirani na invalidska mjesta. I tako to. Ima svega i svačega....Novine stalno objavljuju apele za pomoć, za ljude koji dosta žive u nemogućim uvjetima. Po firmama kruže leci, pomozite toj i toj udruzi, slijepoj osobi...Svi nemaju kao love...

Osjećaj za solidarnost nam je pomalo zamro. Koliko se od nas može pohvaliti da stvarno prijateljuje tj. kvalitetno se druži s invalidnom osobom. I tko je danas invalid.

I tko nije. Tko je to apsolutno zdrav i zašto se s brigom o zdravlju lopta naokolo. Počela je negativna selekcija. Medicina nije više popularna kao što bješe u moje vrijeme. Dojadile liječnicima zetovske plaće. Jest da odu poneki od njih na koji kongres, ali....Puno je to ali u životu.

Neki dan rasprava na radiju...oko toga da bi bio dobar liječnik bivši pacijent. Liječnici to odbijaju...jer oni su kao vidjeli tisuće slučajeva. To je mjerodavno, doživljaj izvana....Jedan doživljaj iznutra je premalo. Eh ne bi se baš složila. Inside story tj pogled iznutra na neke stvari zlata vrijedi. Malo je drugačije kad čovjek sam zna neke stvari. Malo je drugačije kad iz tog kuta promatraš i mnoge druge ljude. Mislim da se danas ne može zanemarivati unutrašnje oko tj. pogled iznutra.

Mislim da je vrijeme da počnemo slušati i surađivati. Pa da svatko od nas pomogne samo jednom manje sretnom mislim da bi puno napravili. A ne mislim čak na nešto veliko. Običnu kavu, obično kino i običan osmijeh, a daj Bože i mnogo više.