U tili čas, svega nekoliko dana sve se promijenilo. Gomila posla je spala na vrlo malo...Došlo je ljeto i ljudi su počeli i lijeno slati papire. Odmaram danas već pet sati iako sam oficijelno kod klijenta. Istina je imam puno za napraviti, sve pregledati, ali danas, danas defitinivno nije moj dan (zapravp njihov). A neke sam stvari neuobičajeno brzo riješila. U biti presija od zadnjih 50 dana napravila ja od mene working animal tako da jučer pri poslu od jedno milijun stavaka nisam pogriješila niti jedantput. Rokovi koji su još neki dan bili zastrašujući sada se čine realni zapravo dostižni bez nekih napora (zapravo žalosno je da mi više nije napor raditi dvanaest sati dnevno)...
Vrijeme je otužno. Oblaci, koji zrak sunca...na kapcima je umor. Planiram popodnevno spavanje (zapravo više predvečernje)....Planiram veselu večer. Planiram druženje, planiram osmijehe, planiram finu klopicu, nedjeljno kupanje ( bez obzira na vrijeme).
Pročitala sam danas jedno stotinjak postova raznih blogera. Skupilo se mnogo toga. Ljudi su načeli i popratili mnoge teme. Bilo mi je gušt. Doista mi je bilo gušt ponovno zaviriti u tuđe živote, tuđa razmišljanja. Gledati tuđe ideje. Gledati kako se blogovi razvijaju...kako se blogeri razvijaju...iako mnogi su odustali...A mnogi opet počeli. Mislim da se dosta blogera ponovo ulogiralo pod novim nickom da bi ovaj puta sačuvali anonimnost....
Razmišljam upravo o ovom osjećaju umora, zasićenja...i nemogućnosti da se ima godišnji od punih trideset dana kada bi se samo odmaralo...na nekoj plaži...uz neku rijeku...ili na nekoj livadi...
Sanjam pročitati sve moguće i nemoguće bestsellere...Iako jesam to radila neko vrijeme i moram priznati da nisam ništa bila pametnija....Ali znala sam neke stvari...I bila sam drugačija. Usporenija. S manje kofeina u sebi...Najrađe bi svu ovu lovu koju sam tako krvnički zaradila potrošila u nekoj knjižari i kupila i pročitala sve po redu...
U biti još uvijek ne mogu vjerovati kako mi je to uspjelo. Mislim naći firme, odraditi, riješiti zaostatke i blogati danas na tuđem računalu u neko normalno vrijeme...iako to u konačnici donese nešto loše (bloganje)...jer već jednom jest...iako je sada ugovor drugačije sročen...ali ugovori su jedno, praksa drugo. Mama me svjetuje, pravi se da radiš...Prebrza si. Nemoj tako...Ljudi misle da je lako ako to odradiš u pola sata...I da to ne vrijedi tu istu količinu novaca...Budi sporija... Dvije brojke pa pauza....Ah ...ja stvarno ne znam slušati.
Da zapravo bi mogla uzeti godišnji od mjesec dana. Recimo od 15.7.-15.8. I posao ne bi trpio. Ali danas su druga vremena. Sve mora promptno biti u računalu. Ovo je već jedno četvrta godina kako ljetujem samo po sedam dana. Ove godine ipak deset jer su se tako poklopili praznici.
I opet kukam...nepotrebno i bez veze....a frizura je sačuvana...i mirišim ko rojžica..
Da sanjam o idealnom godišnjem, knjige i ja...bez računala...poneka partija bele...malo odbojke...on...glava naslonjena na njegovo rame dok spavamo....
A sada opet malo kofeina....Da ne zaspim dok čekam da prođe ugovoreno vrijeme u kojem danas me doista nitko ne treba...Ali doista...
Post je objavljen 08.07.2005. u 14:42 sati.