*Lonely Maura*

Pokušat ću što kraće da samu sebe ne gnjavim mislima.
Vidim da vas je oduševio prošli post. A dobro. Neka, meni je totalno ..ma neznam riječ za opisat ga. Sad bi vam svašta napisala ali drugom prilikom. Žao mi je što ne stižem upalit komp a kamoli vas čitat. Obećavam nadoknadit ću.
Uglavnom što ima s mojim životom. Radim i samo radim. Zašto ?
Pa jednostavno neznam...ali nerazmišljam o gluparijama, pa se tako i ne stondiram, cijela sam u poslu i stvari koje su me prije zaokupljale ne dođu na red jer zaspim čim dođem doma. Što je jedno ogromno olakšanje. Ne zaokupljaju me, pa će valjda tako i isparit iako su tu. Ali definitivno je sad ovo jedna promjena, tj. ovaj posao jer me malo uputio na ispravniji put. Ako ništa bar s osjećam korisno a usput i zarađujem. Nemoram više na svakakve načine nabavljat novce i slično. Bar sam s te strane mirna. Novci ponekad stvarno znaju olakšat život.
Odgovorit ću na jedno pitanje blogerici koja me pitala jesam li sad ovkao sretna kao i u prošlom postu ...
Nisam, jer sam sad jako umorna a i oni trenutci nevjerovatne sreće su rijetki, tako sam i naglasila. Ali nisam depresivna, u biti nestignem razmišljati o svome raspoloženju. Neka neutralna energija je oko mene. Ni pozitivna ni negativna. Svjesna sam i dalje svoje životne sreće, ali dnevna je jako promjeniva. Glupa rečenica ali ima dosta smisla samo ako promislite malo.
Uglavnom, dobro je. Željela bih puno toga sada u svom životu, ali... svi bi mi nešto što nemamo, svatko ima svoje komplekse...O da, kompleksi mene jaaaako ubijaju i uništavaju volju za životom. Ali dobro, povremeno zaboraviš na njih a i naučiš se s njima živjeti. I tako...život teče, želimo neke stvari, patimo, radujemo se, uživamo, plačemo...
Sve su to promjeniva stanja koja dođu i prođu ...
Ali baš ono što bih jako željela je mrca ali mrca ljubavi. Stojim danas na poslu i imala sam takvu potrebu da dobijem jedan zagrljaj, da me netko ljubi...
Želim samo malo ljubavi ali skroz malo...treba mi kao ribi voda, kao ovisniku heroin, kao ah neznam... Ali dobijem li je, željet ću još više, što donosi samo probleme.
Samoća ponekad čini dobro čovjeku ali ponekad je jako teško biti sam, čak kad si i naviknut na samoću. Ma bit će sve ok, život je prevrtljiv ali i lijep.
Puštiti ću si mašti na volju, zna i ona nekad utješiti...Ako me razumijete...Bar dok ne dođe netko čiji će mi poljubac zagrijat dušu.

Evo malo da se ispušem pa idem leći. Upravo sam iz vani. Naravno, obično piće se pretvorilo u veoma raskalašen izlazak. Koja mi je drama u glavi još uvijek iako mi je na čudan način loše, mantra mi se i skroz sam smantrana neam pojma što radim ali doslovno i totalno je jeben feeling. A totalno mi je super pričat sa starom u ovakvom stanju. Ne shvaća ništa doduše što naravno i ne smije, a ono baš se lijepo ispričam, mogu reći točno ono što mislim i osjećam, iako ne naravno svaki put.Vokabular mi se samo u ovakvim situacijama iznimno proširi a iskrenost puca na sve strane. Mogla bih napisati knjigu " Nedjeljno jebeno iskreni jutarnji razgovori s majkom " ( koji by the way samo učvršćuju odnos nas a kad bi znala zašto sam takva ubila bi magarca u meni) . Sad činim glupa,bar sama sebi ali to je zato jer su mi misli nabacane, svašta bi nešto rekla, a i umorna sam da se skoncentriram lijepo pisati. Uglavnom, imam predivne roditelje. Preprepredivne. Jesam krava prema njima ali to tako ide u ovim godinama pa i kasnije. Ali neprocjenivo ih volim i poštujem iako se to ne čini. I tek uviđam koliko me zapravo vole i žele da ja budem sretna. No, dosta o njima. Bla, bla...ajme skroz mi je super pisati u ovom stanju, kao da ne pišem a nešto se stvara...riječi, rečenice..i znam da me možda sad mrzite ali jbg love me or hate me. Nisam sad ja nešto konzumirala da neznam za sebe, baš ono taman.

Nisam normalna ali nisam ni luda. shvaćate me..a jbg što ću kad je dobro, koliko god šteti gledajući s druge strane otvara nevjerovatno velike vidike i potpuno nova iskustva s ljudima i sa samom sobom. To se jednostavno nemože opisati. U jako kratko vremena sam naučila neprocjenive stvari. Malo brže odrastam ali sam još dijete. Tamo se osjećam kao mali curetak na kojeg svi paze, kojeg svi vole. Jer takvi se najviše volimo, iako ne želim na taj način stvarati prijateljstva. Ipak sam jebeno sretna osoba.

A ovo je bila sinoć opet jedna bajka, u kojem ne dolaze do izražaja ni JA ni LONELY Maura ( za neupućene post ispod )... ovo je neka druga osoba, koja je potpuno sretna i blagoslovljena što može pružiti jedan umni razvitak osobi JA i LONELY MAURI.
ajme a ovo u jednu ruku pišem da kasnije čitam...vjerovatno ću se pišati od smijeha. Ne čitam u biti ne volim čitati svoje postove ali ovaj će biti poseban jer je sad treće osoba u igri koja piše post iako post je jako glup. Bit će zanimljivo proučavat tu treću osobu...A ove rečenice su samo dokazi...
Uglavnom, sinoć je bilo veoma dobro. Malo flerta, iskrenosti i druženja čine magične stvari. Nevjerovatno je koliko mogu dignut osobu do visina.
Ah koji je to potajni flert sinoć bio, ali ono tiho i neprimjetno da drugi ne vide, i to samo plesom i pogledima. Nešto totalno nenadjebivo. A opet kao da se nije dogodilo, neobvezna ni jedna ni druga strana. isse obožavam plesati... i ona muzika...melem,melem ljudi moji... Jedan rajski užitak,rajski...a onaj kontakt očima uuuuhhhh kako jebeeeno...

I ono sad totalni blok.. neznam o čemu sam htjela pričati...a svašta mi na pameti a opet aspolutno ništa...nespojivo ali moguće...sve je moguće kad sam ja u igri ;)
I ko zna kako ovaj post sad zvuči, možda razbibrižno (jel postoji ta riječ ) djelujem, pa i jesam...u ovakvim trenucima ne razmišljam ni o prošlosti ni o budućnosti ...nego samo o sada ...a ako i dođu takve misli odlepršaju samo tako.

Možda bih mogla poći spavati, tijelo bi spavalo ali um neće nekako, izgubit ću sve ovo što imam kad se probudim, a sad imam toliko toga dobroga... ovo su predragocjeni trenuci pogotovo kad sam sama... razmišljam o svemu i svačemu, zaključujem, razmatram ali niti to budi tugu niti radost u meni, totalna ravnodušnost i zato mogu zaključiti i naučiti puno stvari, jer sam u nedjeljno jutro iako rekli bi neki najbolesnija, ja bi odabrala riječ najobjektivnija. Imam puno grešaka ali nemojte misliti da sam koma a i jesam donekle ali u pozitivnom smislu, nego jednostavno pišem brzinom munje i ne da mi se ispravljati.
Što još ima za reći...htjela bih sve prosuti ovdje da čitam svoja razmišlanja u ovakvom stanju svijesti...
Htjela bih još puno pričati ali stvarno evo neznam što...blok dok ne dođe inspiracija .. u biti imam neke teme ali nisu za ovaj tren...

strah me ..da to još želim reći...jer mi je kad pogledaš objektivno a sad mogu to gledati..život mi je presavršen koliko god ja nekad kukala...
nakon dugo godina moje "tinejđerske patnje i depre" a bilno je zaista bolno iako kažu da je to normalna stvar... nisam sada zaljubljena i nitko me ne privlači, što je predobro iako ja ponekad ne mislim tako i srce uvijek traži nekoga, i nađe ga dosta puta ali jednostavno se ne zadrži, vrata srca ostanu otvorena širom i on se vrati odakle je došao...da znači nisam zaljubljena niti sretno niti nesretno....nitko me ne zajebava niti patim za nekim..iako sve ima svoje čari..
druga stvar - nakon dugo vremena i mnogih razočarenja u ljude našla sam ekipu s kojom se kontam iako imamo naravno mana ali jbg u svakom odnosu se riješe, a mi to uspješno rješavamo ...kontamo se skroz i sve smo skroz otvorene bez predrasuda ako neka napravi neko sranje, npr. tukne se s likom na jednu večer i slično nema gledanja tipa ono " Bože sačuvaj" i slične stvari..ako me kontate, jbg sve smo svjesne da smo ljudi a ljudi imaju jake nagone zbog kojih nekad čine pizdarije...i sve smo dosta slične, što jednoj odgovara obično odgovara i ostalima...baš smo jedna ugodna ekipica...
Zatim ...imam prejebene roditelje koji me vole kao Boga...ništa mi ne fali..dopuštaju mi i previše ali tu sam ja u biti "krivac" jer sam tako naučila, stekla sam doduše pomalo lažno povjerenje i imam jako " pametan " odnos s njima..puno istine i povjerenja ponekad i jednog i drugog lažnog ali ono...bolje i tako...
vjeruju mi i vole me, dopuštaju mi sve i svašta...i imam li se razloga žalit koliko god jebenih mana imali ?
i to su ono tri stvari kojih sam stvarno svjesna i blagosljovljena, ima ih još puno ali te su najbitnije... Iako sam često puta sjebana i nesretna jer bi puno toga što nemam , ali bože moj svi smo takvi..većinom gledamo i patimo za onim što nemamo ...

Ma to su sitni problemčići..kojih naravno imam masu..ali ljudi smo zaboga s razumom...razgovor je tu da sve riješi...lijepa riječ i osmijeh čine magične stvari, otvaraju bezbroj vrata, samo trebaš stekniti naviku imati to stalno u sebi...
najbitnije je da čovjek ima neke usađene vrijednosti, kasnije se sve nadogradi i iskorijeni ako je tu volja..jel tako...gle da nemamo problema život ne bi bio tako savršen...mudriji će me skontati .. i totalno sam počela srati ali uživam u tome..
svaka čast onome tko ovo sve pročita..svaka čast..to znači da me voli :)
A lakše je možda i ovo čitati nego o mojim "problemima " i kratkotrajnim nazovimo depresijama..
Uglavnom zašto sam najviše sretna...zato što sam ovako mlada i nezrela a svega svjesna, i zbog tog sam u velikoj prendosti... sretna sam zato što rastem, razvijam se, i otvoren mi je pogled u drugu mračniju ali i zanimljivu stranu svijeta, a ja samo promatram i doduše milijun puta se opečem ali tako se i uči... zar ne... i ipak koliko god puta zvučim pesimistično, zaista sam zahvalna i na ružnijim stvarima što mi se događaju jer dapače lakše iz njih naučim neke stvari...i izvlačim ogromne pouke... i pomalo koliko god zvuči neistinito znam uživati u tome ...

jer znate što...željna sam ...željna sam svijeta, znanja, učenja o ljudima, novim spoznajama, upoznavanja same sebe..obožavam to jednostavno i zahvalna sam na svakoj prilici, ružnoj ili lijepoj koja mi ukazuje priliku da učim, stvaram, zaključujem i jednostavno ŽIVIM.
oprostite na ovakvom postu ali stvarno sam morala izbaciit misli koje su tako zbrčkane ali glavno da mogu mislit uopće...
Ajme sad stvarno prekidam

UPDATE : Nisam oka sklopila još uvijek ali dobro je, i sad sam malo prepravila post da se lakše čita iako vas neće biti puno jer od velikih tekstova bježite ko miš od mačke :)
Prokužila sam vas sve, aha ! ;)
I tako 5 sati je in di afternun...a ja pizdim ludih...a ma meni je super...sad malo partije po kući raspalit i ludovat...da, ludovat...na kauču ležeći i mičući eventualno kažiprst samo da dam do znanja da slušam muziku...jebote što sam premorena a oka sklopit nemogu..ali nije mi loše, ne, ne... ;)

Iskreno putem o kojem sam pričala stvarno nisam htjela poći. Znam da vam ide na živce i da ste pomalo znatiželjni a nemogu vam reći. Neke stvari nisu za javnost. Uglavnom, taj put je čisto amatersko igranje vatrom, ništa ne dobijem od toga, opasno je i šansa da se opečeš je 99 %. Ali nekako sam odlučila krenut, jer bi me srce boljelo da bar ne pukušam iako ne vjerujem se skupa u to...No, uglavnom, sve to još nije počelo i stoji. Najradije bih da ovako i ostane, ali vidjet ćemo, uglavnom znat ćete.
Sva sreća počela sam raditi, pa tako ujedno i izbila neke pizdarije iz glave. Kako si stalno nešto zauzet, ne ostaje ti puno vremena da se baviš pizdarijama. Hm, ali što mi se dogodilo ? Počela sam sanjat svakojake pizdarije tako da me i dalje ne ostavljaju na miru, jedno od toga je da non stop sanjam svakojaku drogu. Iskreno, neloš san ali ono koji racku? Pa nisam valjda toliko zagrizla baš sad kad mislim da me to malo pustilo ( iako ljeto stiže, bit će veselo ) I pogledam u sanjaricu kad tumačenje kaže ako sanjam drogu da trebam biti oprezna jer se na poslu događaju neke intrige u vezi mene. Ima nešto u tim snovima i podsvjesti. Itekakve intrige se odvijaju ali naravno ne u moju korist, nadam se najboljemu ipak. Najebala sam zato što sam igrala fer i plemenitu igru.A to tako neide u real lifeu. Ali i dalje odabirem takav put, jer mi je dovoljno nečista savjest ( koja se nekako u zadnje vrijeme i ne pali često ) da je još prljam.

Radim pa se i osjećam korisnije, a tko će mi i financirat veoma skupe izlaske svaki tjedan.
Neznam više odakle da nabavljam pare, ali to je moj problem. Izabrala sam takve izlaske tako da i snosim posljedice. I znam da se sjebajem ali opet ne vidim nekog razloga da prestanem, nemam potrebu prestati. A ljeto ... ljeto mi je uvijek najlošije ...tek tad skužim koliko malo prijatelja imam i koliko sam stvarno usamljena. Lonely Maura. Nisam mogla izabrat bolji alter ego. Ali nisam uopće opterećena time što sam usamljena, stvarno se lako čovjek navikne na to stanje. Dapače koliko god želim nekoga, toliko i ne želim. Ponajviše jer nisam zadovoljna sobom i to bi mi donijelo samo problem. Ne bi me usrećilo, znam da ne bi.
Sve ovo što se događa gledam kako jedno stanje, kratkotrajno. Kao jedno važno iskustvo koji nije previše ugodno ali vodi me do blaženstva. Doduše koje je daleko ali to me drži - nada da će biti bolje i da moram proći tnovit put do unutarnjeg mira.
Malo mi je lakše jer sam se odmakla od nekih ljudi koji su samo povećavali moj nemir iako ću nažalost stjecajem okolnosti opet pasti u njihovu mrežu. Ali bježat ću i ograditi se što više...
Rekla sam već da svoje osjećaje ne doživljavam ozbiljno više. Kako dođu tako i prođu. Budu preintezivni a onda ispušu kao probušeni balon. Nešto strašno. Ali opet pozitivno što me dugo ne može mučiti jedna stvar. A sve na kraju ima svoju dobru i lošu stranu. Ma sve ima uvijek dvije strane. Tako i ovdje...

Ja i Lonely Maura. A što reći...preživljavamo, borimo se, svakakve krize prolazimo. Učimo se polako što je život, samostalne i neovisne o tuđim postupcima i mišljenjima. Ja se ponekad povjeri preko Lonely Maure blogerima, na blogu ostavi svoje uzburkale misli i opet u nove pobjede ali i gubitke. Ali one i dalje vjeruju... Vjeruju u ljude, vjeruju u život iako im se ponekad jako teško nositi s ružnim stvarima pa se čini kao da su izgubile svaku nadu u bolje sutra. Ali one su uvijek spremne dići se iz pepela, snažne i borbenije nego prije.
Ali zanimljvo je da jedna drugu uistinu vole. Slične su ali potpuno različite.
Jedino što im je slično je da im na vidiku unutanjeg mira zasad nema ...
A opet, odabrale su takav put, i posljedice su tu... Bit će tu još svašta... Tek je počelo...

Ipak krećem putem mraka. Gdje vrebaju demoni, putem gdje nema svjetlosti.
Putem kojim krv moram prosuti da bi dobila tračak svjetlosti, da bi upalila malu žigicu
čiji treptaj moram zadržati na jakoj buri. Hoće li biti moguće ? Neznam, nadam se.
Dati ću sve od sebe. Na izmaku sam snaga, nikad nisam ni slutila da ću biti upletena u ovu bitku. Umorna sam jako, već dva dana samo preživljavam. Hodam kao zombi ali sama sam si kriva. A bitka još nije ni počela.
Prije ovog puta moram skupiti nadnaravne snage, kako? Neznam ali moja odluka je takva. Nemogu reći da se bojim, neznam ni sama što osjećam.
Najveća kušnja mog života. Najopasniji put ikada.
Ali osjećam da je to moja misija.
Misija kojoj ipak ne vidim svijetlu budućnost, ali MORAM krenuti...
Tek sad shvaćam kakav sam lagodan život imala, kako bih se voljela vratiti onoj bezbrižnosti. Oh da, koja je to bezbrižnost bila a ja sam bila zabrinuta.
Ali samo luda osoba bi krenula putem kojim ja namjeravam. Da li sam luda ?
Kad bih si sama mogla objasniti zašto uopće ovo radim, kad je jedini ishod taj da ću biti žrtva i da ništa dobrog neće biti. Potpuna nesebičnost ? Nevjerujem, nisam ja takva...
Neću razmišljati kako, zašto, neću si uopće postavljati pitanja.
Krećem, krećem pa što Bog da ...

Digla sam listu sa strane, jer mi idete na živce. Sad idete, sad dolazite. Čitat ću onoga koga mi se bude dalo i kad mi se bude dalo. Jebeš liste...
Inače, neću na dugo i široko. Jako sam umorna, jako naporan vikend. I fizički, a i psihički. Fakat ću se raspast. Ali držim se.

Željela bih vam sve reći sad tu, sve vam ispričati, da me savjetujete, da dobijem neku podršku ili bilo što. Ali jednostavno nemogu jer je prejavno, a ova stvar preozbiljna.
Uglavnom, dobila sam "ponudu za pakao". Najteža zamolba mog života. Nemože ni zamisliti.
Pitanje je sada...ostati sebičan a potom se gristi što je bilo i što može biti ili pružiti pomoć a pritom doživjeti traumu. Situacija je grozna. Želim pružiti pomoć od srca, ali nisam ni svjesna kakve to posljedice mogu biti. Uglavnom nije nikakav kriminal da me krivo ne shvatite. Ovo bi bila jedna humana dobrovoljna gesta, a donekle mi i laska što je pitana upravo mene, jer se takve stvari ne pitaju svakoga. Ali s druge strane, jebeno sebična gesta, jer je druga strana znala da ću to prihvatiti, i svjesna je što ću proći, ali ima tu i nečeg dobrog. To će mi biti jebena životna škola, to mi je i druga strana rekla, ali strah me jer neznam kako ću se s time nositi. Ovo se ne događa svaki dan, iskreno htjela bih da me zadesilo bar u nekom drugom životnom periodu, kad bi bila malo zrelija i pametnija.Jer sam neiskusna za ovakvo što. Uglavnom predamnom je jebena odluka. Sjest ću, razmisliti i odlučiti. I mrzim to što nemam nikakvu intuiciju, što mi ništa iznutra ne govori da li da to napravim ili ne ...

Evo jedan tekst kojim vam želim prenijeti dio onoga što se meni dogodilo i što se sada događa iako naravno nije sve identično,ali bitne crtice su tu. Velika razlika je što sam ja oduvijek voljela ovu vrstu glazbe. U ovom tekstu je u biti tek djelićem opisana energija koja me još uvijek drži. Koja mi daje snage da nastavim. Daje mi snage da se othrvam svim nedaćama, i da budem bolja osoba. Iako je u ovu energiju ušao tračak mraka, on povremeno oslobodi moje unutarnje demone koji mi ne dopuštaju da se prepoznam i tjeraju me da radim stvari za koje nikad nisam mislila da bih mogla raditi. Taj mrak koji je ušao, ne uništava samo mene, već sve okolo. Neki se drže, neki ne ...Ja posrćem, ali se još uvijek dižem,doduše raskrvarenih koljena i puna modrica, a dokad tako, stvarno neznam ...Ali mrak nema veze se elektronskom glazbom, taj mrak su unijeli ljudi i droga.
Ma neznam ništa, samo znam kad čujem melodiju glazbe koja mi je promjenila život, znam da nikad više stvari neće biti kao prije, u meni se bude osjećaji tako magični, da poželim ne ugasiti glazbu ikada...

Predlažem da pročitate post ali ako vas ne interesira ovako dug tekst, nemojte ostavljati komentare koje nemaju veze s postom jer želim komentare isključivo vezane uz post, kako sad,tako i inače. A vi koji ostavljate komentare da bih vam ih ja ostavila, većinu vas kužim. A od danas, komentiram one samo vrijedne komentiranje.


Vidjela sam leptira danas… Plavog i žutog, svjetlucavog. Htio je uci kroz prozor, a ja sam mu htjela reci: "nemoj, idi, ja cu te željeti dotaknuti ako ostaneš, i ako te dotaknem, citav tvoj svijet ce nestati"… I on me shvatio, pozdravio, odmahnuo krilima, a ja sam ga gledala kako leti prema nekoj drugoj djevojcici. I sjetila se praha koji su neki drugi leptiri ostavili na mojim djetinjim prsticima, i svih ostalih leptira koje sam nenamjerno povrijedila, ne znajuci koliko su krhki i koliko je njihov prah dragocjen…

Koliko tragova ostaje na prsticima djevojcice, plave boje leptira, bjeline krede, kamencica s plaže, crnila prve olovke za oci, parfema koji nam vrati doživljaj nekih zaboravljenih trenutaka… Sve ostaje u nama, a mi smo toga jedva svjesni; i ne sjetimo se cesto presudnih trenutaka koji su promijenili naše shvacanje svijeta ili nas natjerali da promijenimo stav…

Kad bismo se svega toga sjecali, bismo li mogli živjeti u miru sa sobom i ljudima? Bi li me pekla savjest zbog svake bubamare koju sam odnijela kuci i koja je umrla od tuge? Bi li me uvijek jednako boljelo sjecanje na grubost prijatelja ili raspad velikih ljubavi? Koliko nas mijenjaju ti trenuci koje zaboravljamo? I oni kojih se sjecamo…

Sjecam se svojeg prvog partija. Ne, prije toga, sjecam se koliko mi je trebalo da prihvatim ideju o odlasku na party… Godine! Godine potrebne za mijenjanje… Cega? Stanja svijesti? Zašto su mi se cinili pretencioznima ljudi koji bi me u cetiri popodne zvali na jutarnju kavu, i poceli razgovor "Ajme, kako je bilo dobro sinoc!!! Ludo!", i koji bi se usred te iste recenice sjetili nekog prijašnjeg partija i ispricali mi kako je bilo "genijalno", kako je bilo dobro… I kako su sretni… Sjecam se kako sam ih gledala s podignutom obrvom i mislila u sebi tko zna što… I na pitanje "ideš sa mnom sljedeci put?" ja bih samo odmahnula glavom s prijezirom na usnama i promijenila temu. Jer ja ne idem na partije, ne nosim narancaste naocale (jer nemaju smisla, cemu zaštita od sunca u suncevoj boji?) i ne volim elektronsku glazbu… "Koja pilana, nemoj me daviti s tim technom, pusti mi jazz…" recenica koju su slušali moji prijatelji i mislili: "O, draga, promijenit ceš se i ti jednom, jer si stvorena za techno, ali toga još nisi svjesna"… Stvorena za techno?! Što to uopce znaci?

Svi znamo… Znaci biti drugaciji na poseban nacin, znaci biti intelektualni buntovnik, znaci razum i osjecaje, težnju ka nekom drugacijem nacinu života. Razmišljati o sebi, ne povoditi se za sredinom, ne zadovoljavati se osrednjošcu. I jesam, shvatila sam to sasvim slucajno… Kao da sam se probudila, jednog sam dana odlucila probati sve to…

Koliko me promijenilo? Je li sama želja za probavanjem neceg novog promjena? Usuditi se i preživjeti? Ili imati povjerenja u dragu osobu i probati to uz nju? Cudno ljudi reagiraju na novo, jer ih može promijeniti, a oni možda nisu spremni… Ili jesu…

Sada znam, treba vremena za sve, treba proci period privikavanja na ideju o novome. Ali ako osluškujete svoj vlastiti um, on zna, uvijek sve zna o nama… Zato nagovaranja ne pomažu, zato nas iznenadne situacije izbace iz takta, zato se dogadaju stvari koje u tom trenutku ne želimo, a moramo. Promjena? Ne ovisi uvijek o nama, na žalost smo u mnogim situacijama prisiljeni odigrati potez za koji nismo spremni. I onda je to mucno i naporno… I rezultira nezadovoljstvom, barem u prvi tren.

U trenutku kad shvatimo spremnost za prihvacanje novog, prihvatimo ga, jer ce možda ta spremnost proci. I svi vi koji citate ove retke, vjerojatno ste osjetili poriv za promjenom, poriv za upoznavanjem tog svijeta koji izvana izgleda "weird"… Koliko vas je promijenio ulazak u taj novi svijet? Jeste li poceli razmišljati na drugi nacin? Jeste li uopce svjesni promjene?

Sigurna sam da se svatko od nas sjeca svojeg prvog partija… Jer je bio poseban, iz bilo kojeg razloga. Ja znam da sam za vrijeme svojeg prvog partija citavu noc sjedila na plaži i pricala o smrti, uz bubnjanje "nekog techna" u pozadini… I sjecam se da je u pet ujutro izišlo sunce, i da sam odlucila ipak "malo plesati", da sam stavila naocale i plesala do sedam… I to me promijenilo. Trenutak kad sam u suncanom jutru uz pokret i glazbu u umu otvorila oci i vidjela sve one šarene ljude koje nocas nisam primijetila, kad mi je nepoznati decko u ljubicastoj haljini sa zlatnim šeširom pružio vodu… Samo sam shvatila, zatvorila oci ponovno, i budila se… Trenutak spoznaje. I zauvijek predena granica… Nema više dilema, nema više pitanja… "Been there, seen that"... A dragi ljudi koji su plesali oko mene tada… Bili su svjesni prolaska svojeg vremena, njihova je spoznaja bila drugacija: oni nece plesati citavog života… Zato sam ja "stvorena za techno", a oni ga samo vole… Jer su pustili da ih povuku neki drugi nacini postojanja. Ili su jednostavno potrošili svoje vrijeme. Bili su spremni na novo - nešto drugo…

Ali ovo nije tekst o njima. Ovo je sjecanje na njih, ovo je podsjetnik na jedan trenutak koji je preokrenuo citav moj svijet, a kojeg sam bila svjesna. Pravi trenutak, jer moglo se dogoditi da nespremna prihvatim nagovaranje, i zamrzim partije… Važno je biti spreman. I prihvatiti trenutak. Jer "sreca u ovome životu ovisi manje o tome što vam se dogada, a više o nacinu na koji to prihvacate".

A promjena… Ona se dogodila tog jutra uz sunce i šum mora, i svjesnost njezine snage bio je doživljaj za pamcenje. Slijedila je promjena odnosa prema sebi, prema nekim ljudima oko mene, prema novome opcenito… i mislim da je bila pozitivna. Pozitivna, jer me natjerala da nove stvari prihvatim lakše, da se na nove situacije priviknem lakše, jer imam neku cudnu pozadinu iza sebe koja me drži, i koja se ne mijenja… Imam osjecaj da sam dobila novu kvalitetu, širom otvorene oci prema svijetu, liberalniji pogled na život i neke cudne stvari koje nas okružuju, a mi se ne trudimo otkriti ih. Imam dojam da sam od tog "trenutka spoznaje" do sada otkrila toliko novih stvari, koliko nisam nikada do tada… I prihvacam sugestiju da su možda neki drugi uzrocnici bili presudni tome, ali "iznutra" znam… znam da su me partiji promijenili, znam da sam zbog njih drugacija, možda bolja, možda otkacenija, sigurno slobodnija…

I svjesna da ce u nekom trenutku doci vrijeme za nešto novo na drugaciji nacin… Kada, kako, ne znam, što - tko zna, možda vrijeme za smirenje, možda vrijeme za "stati i probati nešto drugo". Ali ono što mi je pružila "techno" kultura, ta cudna kvaliteta, otvorenost, samopouzdanje, liberalnost… to ce ostati zauvijek u mome umu, i ja cu se uvijek sjecati moje prve noci uz more s technom u pozadini… i osjecaja pripadnosti, zajedništva, cudne ljubavi i univerzalne spojenosti svih pripadnika…

Sretna sam što pripadam tu, sretna sam što je moj um dozvolio ocima da se otvore i prihvate. Zahvalna na promijeni, na kvalitetnijem temelju za život, na slobodnijem prihvacanju novog… To su za mene kvalitete, za ostatak svijeta koji ne razumije - nisu. Jer treba plivati u zatvorenome, sivome, obicnome, bez ociju, bez slobode, bez uma. Pravila za njih, sloboda za nas… "Volimo se jer su nam slabosti iste", rekao je jednom Rimbaud (a svi upoznati znaju koliko je taj bio otkacen, i vjerujem da bi i on danas partijao da je živ), a ja vas pitam: je li ovo samo moje izbrijavanje, ili sam u pravu kad kažem da je sve nas partijanje promijenilo, "iznutra", istinski, zauvijek?

Bravo! Ajmo svi sad jedan pljesak za Mauru ! Dobila je ono što je htjela, ne karakteriziraju je više kao dobru, poslušnu i uzornu djevojčicu. Neki znaju, a neki će saznati...Ali bitno je da ti Maura znaš, da si postala zadnji ološ ovog svijeta. Možeš li još malo pasti niže ? Nisi bila ni sama svjesna koliko si nisko pala, dok ti to nisu demonstrirali djelom. Valjda čovjek nije ni svjestan dna kad ga dotakne. Inače ne bi bilo logično, ne bi nikad pao na dno da je svjestan da pada pomalo.
Maura, kažeš da prihvaćaš ološ i da nemaš predrasuda. Pa normalno, kad si jedna od njih.Ali nije bitno. Već sutra će te proći osjećaj krivnje i ponovno ispočetka sve.
Jer ti se ne želiš izvuć iz pola stvari u koje si ušla. Zato što znaš da je težak put natrag,a ovaj kojim kročiš sada je puno lakši. No znaš i sama da nosi gore posljedice. Ali te sad nije briga jer si bahata i ogorčena. Ne, ti nisi tužna. Depresija je nepoznat pojam za tebe, ti si samo totalno SJEBANA. Neznaš više ni što osjećaš, ni što misliš, ni što radiš.
Ali to je dobro. Uhvati te jedan osjećaj koji ti neodgovara, znaš da će proć jako brzo i da ga ne trebaš shvatiti ozbiljno. Dapače, niti jedan osjećaj više ne doživljavaš ozbiljno.
Maura, pa ti ni samu sebe ne prepoznaješ. Gledaš se u zrcalo tupim pogledom. Prije bi se gledala s osjećajem gađenja. Sad ništa. Apsolutno mrtvilo osjećaja i percepiranja svoje ličnosti i vanjštine.
Plači sad. Plači. Dira te u ovo što ONA piše. Neka te dira, glupačo jedna. Sama si kriva za svaki tvoj osjećaj ili prije rečeno neosjećaj. Jedna loša stvar je povlačila drugu. Krug se širio, i širi se još, jer ti neznaš stat. Niit u biti to želiš, prejako si stisla gas.
Ti se podsvjesno želiš dokrajčit jer neznaš drukčije. Čim se bol pojavi, vraćaš je odakle je i došla, umjesto da je pustiš da iscuri. Ne dopuštaš joj da teče potocima jer nemožeš podnijeti više. A možeš, nego neželiš. Ti si Maura obična kukavica. Odustaješ od sebe, ali valjda Bog neće. Evo i sad si umrtvljena, želiš prestati pisati post jer se samo podsjećaš da si zaribala sama sa sobom. Sad želiš ići spavati, da na tren zaboraviš sve. Ali zaslužila si slušat sve. Znaš i sama bolnu istinu, ali kako rekoh već, potiskuješ je. A ona će samo jednom buknuti kao vodoskok. Hoćeš li onda moći to izdržati ?! Sumnjam jer svako razočaranje doživljavaš preintezivno i burno. Bojim se tog trenutka. Bojim se trenutka kad sve ono što negiraš izađe na vidjelo. I bojim se najviše zato jer nemaš nikakvu volju, niti motivaciju spriječiti ovo stanje. Svijesna si toga da propadaš Maura,a i bilo je vrijeme da shvatiš. Ali tebi Maura nije previše stalo. Curo draga, da mi je znati samo razlog ... mirnije bih spavala i mogla bi okriviti nekoga drugoga. A ovako živiš sa svojom krivicom što si učinila i što činiš još uvijek, krivicom koja se pojavi na kratko i nestane kao je nije ni bilo. A morala bi češće dolaziti, možda bi onda došla pameti.
Ma tako je curo, ajde ti pajkiti. Jedino si u carstvu snova još uvijek ona mala,zaštićena i dobra Maura.

Ni sama neznam što se događa samnom. Emocije dođu kao nalet vjetra, ljuljuškaju se kao vrata na propuhu, i onda BUM! Vjetar ih naglo zatvori kao da ih nikad nije ni bilo. Nemalo puta mi se to događalo kao i svakome, ali što me najviše fascinira, to je jačina emocija. Budu tako burne, zbune me, slome, naprave još veću luđakinju od mene i onda nestanu u trenu. Očito sjebana percepcija, nedostatak ljubavi, pa tom mješavinom i onaj nekoć realni dio tebe popizdi. Nedostatak jedne stvari u životu pogotovo ljubavi, može napravit sjebano biće, ponekad luđaka, monstruma, ubojicu. Ali najčešće pravi emocionalno nestabilne ljude koji nikad ne upoznaju sebe i svoje emocije, takvi žive u Sizifovim mukama do kraja života jer su stranci sami sebi.

Inače priča s onom osobom koju sam spominjala je zaista gotova. Emocije nisu potpuno nestale, ali su isparile i ostale u tragovima. Nisam ga vidjela tjedan dana, i nisam imala neku potrebu. Željela sam ga vidjeti, neću lagati, ali nije mi bila "kriza". Evo, mrzim o njemu pisati jer ga se odma sjetim i želja se pojavi. Sinoć nije bio vani, bio je na sigurnijem mjestu i ni sama nisam mogla vjerovati koliko sam bila sretna radi njega. Onako je bio siguran, zadovoljan i bez potrebe za drogom. I bila sam sretna iako znajući da ga neću vidjeti. Ako je nekomu na ovom svijetu potreban unutarnji mir, on je među prvima na listi. I zaista bih voljela da ga nađe, više nego itko, jer je plemenita osoba ali sjebana, sjebana do neba. Totalni socijalni slučaj. Što je njemu život priredio,
dobro da je živ uopće. Fascinirao me u početku. On je jednostavno takav, šarmer, ali baš prirodni šarmer a to je potpuno drukčije od onoga koji se trudi šarmirati.
I ima taj neki divlje-topao odnos s ljudima. Skroz je otvoren, i bez problema će te poslat u rodno mjesto, ali će te isto tako bez problema zagrlit i poljubit čak i nakon prvog susreta ako mu se svidiš. A i previše me je podsjećao na staru staru ljubav koja nikad neće bit prežaljena u potpunosti, pa se sve to skupa smiješalo. I tu moja priča završava. Htjela bih da negdje nestane, ode na liječenje jer se nemogu nosit s tim da ga viđam. Srce me zaboli kad ga vidim onakvog. Taj njegov nemir...nešto prestrašno. Ali neću se više mučit razmišljenjem o njemu, bar zasad.

Sinoć mi je jedna osoba, rekla da je osjetio da sam pomalo drukčija od mojeg društva. A stvarno nema nikakvih perverznih namjera, pa da mi skida zvijezde s neba da bi me pojebao. Znamo se ima već neko vrijeme i nema nikakve fizičke privlačnosti, i ima djevojku koju stvarno voli. Spomenuo je da sam mu jedna prepozitivna osoba i da ga u potpunosti kužim. A u čemu je stvar u biti, povjerio mi se stvari koje ja ne bih ni na ispovjedi rekla, ja sam to prihvatila i valjda je točno osjetio da ga ne osuđujem al ujedno niti žalim,jer ljudi to ne vole. Droga radi čuda što se tiče iskrenosti. Na joj jednostavno neznaš lagati. Rekao je da previše vjerujem u njega. Željela bih mu pomoći, ali neznam kako. Na mene se lijepe samo problemi, što moji što tuđi. Zasad ću mu bit samo utjeha i škrinja u koju može stavljati svoje najdublje tajne, jer mu je to prijeko potrebno. A i iskreno stvarno želim da se osjeit prihvaćenim, jer mu nije bilo lako. Svakim danom uviđam koliko sam neprocjenivo jebeno sretna. Pričajući mi o stvarima iz njegovog života, srce me je zabolilo. I sve što me unesrećuje u mom životu su moji kompleksi. Sama sebe unesrećujem svojim razmišljanjima o tome kako nisam dovoljno dobra, dovoljno lijepa, dovoljno pametna, dovoljno ovo-ono. I dok se god ne riješim kompleksa, moj um nikad neće biti slobodan.

Moja najveća mana a ujedno i najveća vrlina je što nemam predrasuda prema nikome.
I što apsulutno svakog prihvaćam dok se ne dokaže to da ga ne bih smjela prihvatiti.
Hodam po gradu s najvećim ološima pod ruku,sjedim na kavi slušajući ispovjesti jednog ovisnika, ali vjerovali vi ili ne to su mrak ljudi, nema maski, sve je onako kako jest, ili se prihvaćamo ili ne. Nema druge opcije. Sve su teme otvorene. Nema predrasuda.
Nema spika koliko je tko platio mobitel i čiji tata ima bolje auto. Sve se dijeli, tko ima novaca ,tko nema nije bitno. Ali ne kažem da netreba biti oprezan. Sa svojim stavom i principima ti možeš ostati normalan i čist u bilo kakavom društvu. Baš sinoć pričah s jednom osobom koju samo upoznala baš to veče,stariji je od mene skoro 20 god. Reče mi on naime, da imam čvrste principe i snažan um i da mene neće ništa tako lako sjebat.
Svjesna sam svojih principa ali ne baš i snažnog uma. Principi se mjenjaju iz minute u minutu,iz sata u sat,iz dana u dan...Um kad dobije snagu, on takav i ostane. Ne volim uopće razmišljati o sebi i svom stanju jer uviđam koliko se nepoznam. A baš bih trebala to isto raditi da bih se počela upoznavati. Možda sam još samo premlada, ali nekako se bojim puta kojeg vidim ispred sebe, nije bijel, ni crn, dapače siv...Ali sunce će lakše zamračiti sivu stazu, nego što će je osvijetliti. I gledajući u budućnost, neka mi
nelagoda, strah, i jeza prolaze tijelom...

Ne brkaj početni osjećaj zaljubljenosti i osjećaj stalnog stanja zaljubljenosti ili,
kako bi se to možda bolje reklo, neodljubljivanja. Ako dvoje ljudi koji su jednom bili stranci, kao što smo to svi mi, najednom sruši zid koji ih dijeli, i osjeti se bliskim, i osjeti se sjedinjenim, onda je taj trenutak sjedinjenosti jedan od najushitijih i najuzbudljivijih doživljaja u životu. On je utoliko ljepši ljudima koji su bili isključeni, izolirani, lišeni ljubavi.
Odigravanje tog mirakula naglo nadošle bliskosti počesto je olakšano ako je povezano ili pokrenuto spolnom privlačnošću i konzumacijom. Pa ipak, ta vrsta ljubavi već po samoj svojoj naravi nije trajna. Što se dvoje ljudi bolje upoznaje, to njihova prisnost sve više gubi na čudesnosti, i tako to traje sve dok njihovi antagonizmi, njihova razočaranja i dosada što osjećaju jedno prema drugom ne ubiju i zadnje ostatke početnog ushita.
Pa ipak, u početku oni to ne znaju; oni naprotiv, baš silinu te zanesenosti, “zaluđenosti” za nekim, smatraju dokazom svoje ljubavi, iako ona možda samo dokazuje koliko su prije bili osamljeni.”

Da. Upravo to. Luda sam,sretna i ushićena što postoji ali ne i zaljubljena.
Saznala sam zanimljivu činjenicu. On ne samo da je mene dojmio. On svakog dojmi.
Takva je osoba. Prevragolast je i presimpatičan. Ostala sam zaprepaštena kad sam saznala kome se još svidio, jednostavno se uvuče pod kožu. Pih,a ja glupača mislila da ga volim. A u biti i volim ga,ali na poseban način. Ali nisam zaljubljena i punto ! Možda bi odavno bila zaljubljena da me ne koči činjenica da je naša ljubav zabranjena i da nema
nikakve pozitivne budućnosti.

I život ide dalje. Pao mi je dio ogromnog kamena sa srca, i lakše se živi kad znam da on postoji ali da se moji osjećaji neće razviti u opsjednutu ljubav , jer kad volim samo znam volit luđački. Al ipak , sretna sam što postoji, usrećuje me njegova pojava i osmijeh mi se vratio na lice a ja pa i ljudi okolo zaboravili su ako to izgleda.

Nisam spomenula da sam našla spasitelja svog. Ali poremećenog spasitelja. Upoznala sam jednu osobu koja me doslovno ali DOSLOVNO ne prestaje gnjaviti,sva sreća samo putem telefona. Izbjegavam ga koliko mogu ali kad tad se trebam javit jer telefon ne prestaje zvoniti. Po njegovoj priči i mom zaključku, vidi me kao jednu balavicu kojoj je potrebna pomoć i koju bi on izveo na pravi put. Pravi se našao. Prvo što je pun sebe i ne prestaje pričati to sebi, a drugo što mu je droga popala mozak. Ništa čudno,jer u zadnje vrijeme imam kontakta samo s takvima. A još uz to što je cijeli pičkast i izgleda jezivo.
I kako da se riješim tog manijaka, nemogu stalno gasit telefon, nemogu ga odjebat oštro. Stvarno je gnjavaža. Ako vrag ima sljedbenike u ljudskim bićima, kladim se da je on jedan od njih. Al moraš i na takve naić.Šta`š, život je čudan do yaya.

I tako,jedna majica,druga majica,obje dugih rukava.Pokrivač preko ramena,ruka mi se smrzla. Bole pluća još od subote. Izbjegavam cigarete. Nos mi curi. Koji je ovo kurac, studeni ili lipanj. Smrznuh se ko pička. Mrš u pičku materinu i ovo vrijeme, kvari mi raspoloženje koje je by the way bilo usitinu zanimljivo zadnjih dana.

O majko mila razuzdanog života. Pluća mi krepavaju od količine katrana. Sinoć sam popušila ako ne i tri kutije cigareta. Katastrofa. Definitivno moram prestat. Ali onaj užitak kad uvučeš i ispuhneš dim. I gledaš ga kako se izvija...aaaaa..drama...Inače bijah sinoć vani kako znate, i bio je...ON. Nije mi toliko bio napet. Voljela sam kad bi mi bio u blizini, ali nije mi opet toliko ni falio. Nisam se zaljubila i neću se zaljubit! I normalno da govorim da je loše bit zaljubljena u njega, bolje bi mi bilo da se zaljubim u gay svećenika nego njega, ako imalo pratite postove znat ćete zašto. Sinoć mi je bilo prelijepo. A najgore je što sam mu neopisivo draga. Ali on ima jebačicu tako da mu nisam valjda zbog "toga" što može dobiti od mene draga. Što mi uisitnu odgovara, jer se nadam da me gleda prijateljskim očima, iako njegova spika često završi perverznom misli i ponekad jebozovnim osmjehom, ali kako god bilo da bilo, naš odnos najdalje dokud može dogurat je prijateljstvo..

Isse, umrem od jebenog feelinga kad me dugo promatra sa onim vragolastim smješkom. Eh,koji je to feeling. Kad me čvrsto,čvrsto zagrli da ne mogu disat i onda me poljubi u obraz s onom neobrijanom bradom kad da sam mu sve na svijetu...Ili kad se počnemo vrijeđat i psovat jedno drugo jer nam tako dođe, i onda mi se na kraju svega opet nasmije, ili kad me lupi po bedri i samo mi ime izusti jer mu opet tako dođe, a svaki dodir koji napravimo završi tako jebenim pogledom u očima da bi naprosto umrla od trnaca koji mi prolaze tijelom..Svaki trenutak s njim je savršen. Zašto? Zato što mogu biti s njim ono što jesam, u potpunosti, bez skrivanja i zato što sam mu draga takva. Mogu biti prosta, drska i luda, nikad mi neće prigovorit nego će napravit istu ili goru stvar, a to je tako dobro od konstantnog stišavanja cijeli moj život i jednih te istih rečenica - smiri se, prestani, nemoj se smijat, ne budi luda..bla bla bla...Zaljubljena sam u feeling koji osjećam kad sam s njim i to je sve. A sad bi bilo vrijeme da prestanem pisati o njemu, jer samo tako podgrijavam već ionako zagrijane osjećaje a i vjerujem da sam dosadna do krajnih granica. Ali što ću kad mi se sve počelo vrtiti oko njega.

Inače, ja neznam kakva je ovo energija u zraku, ali sve je tako čudno postalo. Moj život, ljudi oko mene, ja sama. Sve sami freak do freaka. Muškarci što se lijepe na mene, biseksualci, homoseksulaci, čudaci, narkomani, što to ja zaboga imam da bi ih baš ja privukla. Jedino u što bi povjerovala je da se sviđam nekom napaljenom bauštelcu koji pičke viđa jednom godišnje i to ako mu se posreći. Definitivno imam neki ugrađeni magnet za freakove, ne nalazim drugogo razloga. Ali ovaj život...da mi je netko rekao prije 3 godine da ću postati ono što sam postala, rekla bih da je definitivno lud. Ma kakva god da sam, najbitnije je da me ljudi prihvaćaju i da nemam sloj maski s njima u društvu.
I shvatih da, otkad postaneš uistinu ono što jesi, počinješ intrigirat ljude. Prijateljstva se sklapaju brzinom munje, sve je duplo lakše. Ali to je težak i trnovit put koji nisam stekla na prirodan način, tako da se ne bi čudila da mi se sve to jednog dana odbije od glavu. Ali guštam. Iako je kaos u enormnim razmjerima čest u mojoj glavi, ja iskreno guštam u svemu što mi se događa. Samo sam pomalo zbunjena, jer je sve došlo nenadano i brzo, a iskreno vjerujem da me čeka još puno ljepih trenutaka. Pomalo se bojim jer putem u nepoznato kročam, polako ali sigurno. I ne žalim se jer mi se ispunjava jedna od životnih želja, a to je da mi život ne bude uobičajen i prosječan. Ali životni stavovi se mjenjaju kao čarape, i tko zna što želim danas,hoću li to željeti to i sutra.

P.S. Jel vam štima sve s dizajnom i jel mi zna tko reć zašto mi se riječi odvajaju u ovako velikom razmaku na nekim mjestima ?

OoOoOoOoOoOoOo...
Što sam napravila od života svog sa samo ovoliko godina. Mislila sam večeras ne ići vanka,ali nemogu,POLUDIT ĆU kući..jer znam da će on biti tamo...I lažem sebe i vas...
Da mi nije stalo..A jedva ga čekam vidjet koliko god mi ide na živce...
I tolika grižnja savjesti je u meni, da mi ne da ni spavat..
Nervoza mi prolazi tjelom,sve me svrbi...Valjda opet grižnja savjesti pošto sam stavila sredstvo protiv buha :)..Grižnja savjesti što se zaljubljujem u njega..
I u kakvu sam se situaciju dovela i što sve radim..Prejavno je mjesto da bih pričala detalje..Ali 7 smrtnih grijeha je mačji kašalj čini mi se..
Defintivno mi treba nekakva pomoć..Nisam u najgoroj gabuli ali bit ću ako nastavim ovako..I lažem da me grižnja savjesti hvata za to što sve radim..
Grize me samo zbog njega i to nemate pojma koliko..
Neznam što bi od košmara..Najradije bih ubila i njega i mene..
Ajme koji osjećaj nemoći...Trnu mi ruke od jada..
Znate ono kad ste na rubu luđačkog smijeha i očajnog plakanja..
E pa tako se cijelo jebeno vrijeme osjećam, ali neznam bi li se smijala ili plakala.
Tako me strah...Ja vam to nemogu opisat...Samo da se nešto promijeni,nabolje ili nagore nije bitno...Samo da nije ovakva situacija,jer poludit ću,poludit...
Čista agonija...Ajme što se događa?
opet se počinjem tresti..stvarno neshvaćam što se događa..

Nek ide u pičku materinu on i njegov heroin. Kreten. Ušao je danas kroz vrata, zdrmlo me kako sam srce može drmnut. Ne bi me tako ni kiklop mogao opalit a bio je tako dobar osjećaj. Ali gotovo je, storia je završena. On je mrtav za mene, još nije ali će postati, MORA.
Prvo, on mene ne gleda na način koji ja njega gledam. Ful sam mu draga i to je to. Smiješna sam mu, simpatična ali to je to. Ja ovo moram sasjeć u korijenu, i svaki put kad ga vidim to mi razum govori. Slušat ću razum ovaj put, srce nek priča što hoće, ušutkat ću ga. Ja sam puna ljubavi i očito je toliko želim nekome dati. On je naletio,dojmio me svojim blesavim karakterom ko nikad dosad ali k vragu što ja imam s njim? Da i jednog dana i dođemo do stupnja da se zavolimo? Pa zašto bih sebi to radila.
On je sam pakao. Koliko bi sreće unio u moje srce,toliko još i 5 puta više ulio bi patnje.
On mene ne zaslužuje, iskorištavao bi me, ja bi patila, voljela ga i sigurno bi ušla u takvo razdoblje jada da bi se na kraju ubila, ili počela fiksat zajedno s njim. To mi još ne treba, definitivno niti će mi trebat. Zvučim licemjerno jer se i ja drogiram. Ali ništa se ne može uspoređivat s dopom!I on mene jednostavno nemože voljeti niti ikoga drugoga. Nisam još ni svjesna u što se ja upuštam, koje me društvo počinje okruživat. Ali to je tako u ovakvoj okolini, morala bi ići iz ovog grada da bi se otaraslila ove okoline ali uvijek će doći neka druga, jer te prošlost uvijek slijedi, kao i nevolja. Ali imam pametnu glavicu i nadam se da se to neće promjeniti i da će sve jednog dana imat sretan završetak.Sad ću se opustiti u raskalašenosti i zabavi jer to sma oduvijek željela, ali pazit ću se koliko mogu. Ma koga ja lažem..Znam da neću ali u ovakve slične stvari se neću upuštat, i valjda ću ostat koliko toliko razumna. Ne,ne i ne! Moram se opirati, moram, to je jako teško, ali ako i posrnem znat ću da sam se trudila.
Probudit će on u meni još uvijek milijun prelijepih osjećaja, nek budi, znam što mi je
činiti-zavaravat ih, kriti i suzbijati. To ionako cijeli život radim pa mi neće biti problem.
Jer u ovakvom slučaju, nije mudro pustiti osjećaje da vrludaju i lepršaju bez staze.
Plakat ću još mnogo puta, osjećat ću tugu ali ću ga PREKRŽIT! Ovo mi je neka vrsta pouke,da ne eksperimentiram niti da mi padne napamet heroin, jer koliko god znam posljedice nemogu reć da me ne privlači, čak i sad nakon svega ovoga, ali kockice slagaju a time karakter jača i želja se smanjuje.
A inače ON je obični agresivni kreten, on nikad nije bio niti će biti dobar.
Počeo se drogirat kao dijete i sve što je on izgradio bilo je pod utjecajem droge ili njenog nedostatka. On je satkan od tog prokletstva. Tako da uopće nemogu govorit o njemu kao osobi, nego o njoj kao prokletstvu koje ga je proklelo.Nemogu reći da mi neće biti drag i dalje, i sad bih htjela da je pored mene, ali moram se odupirati.Neću više sebi dopuštat razmišljat o njemu u bilo kakvom pozitivnom kontekstu. Da me zamoli pomoć, pružila bih mu je koliko bi mogla, ali on je daleko od traženja pomoći. I večeras ću na obrazu sačuvat onaj njegov poljubac, već ujutro ću se umiti i nadati se da za mene počinje sve iznova...

Mačiću, daj odi iz mog života onako kako si i ušao.
Znam da to neće biti lako moguće, molit ću se da jednostavno nestaneš kao prah iako to iskreno govoreći ne želim. Ljubim te mačiću.
Nek te dragi Bog čuva, ipak ćeš ostati uvijek djelićem mog srca ...
Nek te sam Bog čuva jer on to jedini može...
I mačiću, tako mi je teško prestat pisat ovaj post jer imam osjećaj da sam ti bliža.
A nek meni sam Bog pomogne da laganim koracima otapkaš iz mog srca..korak po korak...bez ogrebotina..