|
Ni sama neznam što se događa samnom. Emocije dođu kao nalet vjetra, ljuljuškaju se kao vrata na propuhu, i onda BUM! Vjetar ih naglo zatvori kao da ih nikad nije ni bilo. Nemalo puta mi se to događalo kao i svakome, ali što me najviše fascinira, to je jačina emocija. Budu tako burne, zbune me, slome, naprave još veću luđakinju od mene i onda nestanu u trenu. Očito sjebana percepcija, nedostatak ljubavi, pa tom mješavinom i onaj nekoć realni dio tebe popizdi. Nedostatak jedne stvari u životu pogotovo ljubavi, može napravit sjebano biće, ponekad luđaka, monstruma, ubojicu. Ali najčešće pravi emocionalno nestabilne ljude koji nikad ne upoznaju sebe i svoje emocije, takvi žive u Sizifovim mukama do kraja života jer su stranci sami sebi.
Inače priča s onom osobom koju sam spominjala je zaista gotova. Emocije nisu potpuno nestale, ali su isparile i ostale u tragovima. Nisam ga vidjela tjedan dana, i nisam imala neku potrebu. Željela sam ga vidjeti, neću lagati, ali nije mi bila "kriza". Evo, mrzim o njemu pisati jer ga se odma sjetim i želja se pojavi. Sinoć nije bio vani, bio je na sigurnijem mjestu i ni sama nisam mogla vjerovati koliko sam bila sretna radi njega. Onako je bio siguran, zadovoljan i bez potrebe za drogom. I bila sam sretna iako znajući da ga neću vidjeti. Ako je nekomu na ovom svijetu potreban unutarnji mir, on je među prvima na listi. I zaista bih voljela da ga nađe, više nego itko, jer je plemenita osoba ali sjebana, sjebana do neba. Totalni socijalni slučaj. Što je njemu život priredio,
dobro da je živ uopće. Fascinirao me u početku. On je jednostavno takav, šarmer, ali baš prirodni šarmer a to je potpuno drukčije od onoga koji se trudi šarmirati.
I ima taj neki divlje-topao odnos s ljudima. Skroz je otvoren, i bez problema će te poslat u rodno mjesto, ali će te isto tako bez problema zagrlit i poljubit čak i nakon prvog susreta ako mu se svidiš. A i previše me je podsjećao na staru staru ljubav koja nikad neće bit prežaljena u potpunosti, pa se sve to skupa smiješalo. I tu moja priča završava. Htjela bih da negdje nestane, ode na liječenje jer se nemogu nosit s tim da ga viđam. Srce me zaboli kad ga vidim onakvog. Taj njegov nemir...nešto prestrašno. Ali neću se više mučit razmišljenjem o njemu, bar zasad.
Sinoć mi je jedna osoba, rekla da je osjetio da sam pomalo drukčija od mojeg društva. A stvarno nema nikakvih perverznih namjera, pa da mi skida zvijezde s neba da bi me pojebao. Znamo se ima već neko vrijeme i nema nikakve fizičke privlačnosti, i ima djevojku koju stvarno voli. Spomenuo je da sam mu jedna prepozitivna osoba i da ga u potpunosti kužim. A u čemu je stvar u biti, povjerio mi se stvari koje ja ne bih ni na ispovjedi rekla, ja sam to prihvatila i valjda je točno osjetio da ga ne osuđujem al ujedno niti žalim,jer ljudi to ne vole. Droga radi čuda što se tiče iskrenosti. Na joj jednostavno neznaš lagati. Rekao je da previše vjerujem u njega. Željela bih mu pomoći, ali neznam kako. Na mene se lijepe samo problemi, što moji što tuđi. Zasad ću mu bit samo utjeha i škrinja u koju može stavljati svoje najdublje tajne, jer mu je to prijeko potrebno. A i iskreno stvarno želim da se osjeit prihvaćenim, jer mu nije bilo lako. Svakim danom uviđam koliko sam neprocjenivo jebeno sretna. Pričajući mi o stvarima iz njegovog života, srce me je zabolilo. I sve što me unesrećuje u mom životu su moji kompleksi. Sama sebe unesrećujem svojim razmišljanjima o tome kako nisam dovoljno dobra, dovoljno lijepa, dovoljno pametna, dovoljno ovo-ono. I dok se god ne riješim kompleksa, moj um nikad neće biti slobodan.
Moja najveća mana a ujedno i najveća vrlina je što nemam predrasuda prema nikome.
I što apsulutno svakog prihvaćam dok se ne dokaže to da ga ne bih smjela prihvatiti.
Hodam po gradu s najvećim ološima pod ruku,sjedim na kavi slušajući ispovjesti jednog ovisnika, ali vjerovali vi ili ne to su mrak ljudi, nema maski, sve je onako kako jest, ili se prihvaćamo ili ne. Nema druge opcije. Sve su teme otvorene. Nema predrasuda.
Nema spika koliko je tko platio mobitel i čiji tata ima bolje auto. Sve se dijeli, tko ima novaca ,tko nema nije bitno. Ali ne kažem da netreba biti oprezan. Sa svojim stavom i principima ti možeš ostati normalan i čist u bilo kakavom društvu. Baš sinoć pričah s jednom osobom koju samo upoznala baš to veče,stariji je od mene skoro 20 god. Reče mi on naime, da imam čvrste principe i snažan um i da mene neće ništa tako lako sjebat.
Svjesna sam svojih principa ali ne baš i snažnog uma. Principi se mjenjaju iz minute u minutu,iz sata u sat,iz dana u dan...Um kad dobije snagu, on takav i ostane. Ne volim uopće razmišljati o sebi i svom stanju jer uviđam koliko se nepoznam. A baš bih trebala to isto raditi da bih se počela upoznavati. Možda sam još samo premlada, ali nekako se bojim puta kojeg vidim ispred sebe, nije bijel, ni crn, dapače siv...Ali sunce će lakše zamračiti sivu stazu, nego što će je osvijetliti. I gledajući u budućnost, neka mi
nelagoda, strah, i jeza prolaze tijelom...
|
