*Lonely Maura*

Ipak krećem putem mraka. Gdje vrebaju demoni, putem gdje nema svjetlosti.
Putem kojim krv moram prosuti da bi dobila tračak svjetlosti, da bi upalila malu žigicu
čiji treptaj moram zadržati na jakoj buri. Hoće li biti moguće ? Neznam, nadam se.
Dati ću sve od sebe. Na izmaku sam snaga, nikad nisam ni slutila da ću biti upletena u ovu bitku. Umorna sam jako, već dva dana samo preživljavam. Hodam kao zombi ali sama sam si kriva. A bitka još nije ni počela.
Prije ovog puta moram skupiti nadnaravne snage, kako? Neznam ali moja odluka je takva. Nemogu reći da se bojim, neznam ni sama što osjećam.
Najveća kušnja mog života. Najopasniji put ikada.
Ali osjećam da je to moja misija.
Misija kojoj ipak ne vidim svijetlu budućnost, ali MORAM krenuti...
Tek sad shvaćam kakav sam lagodan život imala, kako bih se voljela vratiti onoj bezbrižnosti. Oh da, koja je to bezbrižnost bila a ja sam bila zabrinuta.
Ali samo luda osoba bi krenula putem kojim ja namjeravam. Da li sam luda ?
Kad bih si sama mogla objasniti zašto uopće ovo radim, kad je jedini ishod taj da ću biti žrtva i da ništa dobrog neće biti. Potpuna nesebičnost ? Nevjerujem, nisam ja takva...
Neću razmišljati kako, zašto, neću si uopće postavljati pitanja.
Krećem, krećem pa što Bog da ...