|
Evo jedan tekst kojim vam želim prenijeti dio onoga što se meni dogodilo i što se sada događa iako naravno nije sve identično,ali bitne crtice su tu. Velika razlika je što sam ja oduvijek voljela ovu vrstu glazbe. U ovom tekstu je u biti tek djelićem opisana energija koja me još uvijek drži. Koja mi daje snage da nastavim. Daje mi snage da se othrvam svim nedaćama, i da budem bolja osoba. Iako je u ovu energiju ušao tračak mraka, on povremeno oslobodi moje unutarnje demone koji mi ne dopuštaju da se prepoznam i tjeraju me da radim stvari za koje nikad nisam mislila da bih mogla raditi. Taj mrak koji je ušao, ne uništava samo mene, već sve okolo. Neki se drže, neki ne ...Ja posrćem, ali se još uvijek dižem,doduše raskrvarenih koljena i puna modrica, a dokad tako, stvarno neznam ...Ali mrak nema veze se elektronskom glazbom, taj mrak su unijeli ljudi i droga.
Ma neznam ništa, samo znam kad čujem melodiju glazbe koja mi je promjenila život, znam da nikad više stvari neće biti kao prije, u meni se bude osjećaji tako magični, da poželim ne ugasiti glazbu ikada...
Predlažem da pročitate post ali ako vas ne interesira ovako dug tekst, nemojte ostavljati komentare koje nemaju veze s postom jer želim komentare isključivo vezane uz post, kako sad,tako i inače. A vi koji ostavljate komentare da bih vam ih ja ostavila, većinu vas kužim. A od danas, komentiram one samo vrijedne komentiranje.
Vidjela sam leptira danas… Plavog i žutog, svjetlucavog. Htio je uci kroz prozor, a ja sam mu htjela reci: "nemoj, idi, ja cu te željeti dotaknuti ako ostaneš, i ako te dotaknem, citav tvoj svijet ce nestati"… I on me shvatio, pozdravio, odmahnuo krilima, a ja sam ga gledala kako leti prema nekoj drugoj djevojcici. I sjetila se praha koji su neki drugi leptiri ostavili na mojim djetinjim prsticima, i svih ostalih leptira koje sam nenamjerno povrijedila, ne znajuci koliko su krhki i koliko je njihov prah dragocjen…
Koliko tragova ostaje na prsticima djevojcice, plave boje leptira, bjeline krede, kamencica s plaže, crnila prve olovke za oci, parfema koji nam vrati doživljaj nekih zaboravljenih trenutaka… Sve ostaje u nama, a mi smo toga jedva svjesni; i ne sjetimo se cesto presudnih trenutaka koji su promijenili naše shvacanje svijeta ili nas natjerali da promijenimo stav…
Kad bismo se svega toga sjecali, bismo li mogli živjeti u miru sa sobom i ljudima? Bi li me pekla savjest zbog svake bubamare koju sam odnijela kuci i koja je umrla od tuge? Bi li me uvijek jednako boljelo sjecanje na grubost prijatelja ili raspad velikih ljubavi? Koliko nas mijenjaju ti trenuci koje zaboravljamo? I oni kojih se sjecamo…
Sjecam se svojeg prvog partija. Ne, prije toga, sjecam se koliko mi je trebalo da prihvatim ideju o odlasku na party… Godine! Godine potrebne za mijenjanje… Cega? Stanja svijesti? Zašto su mi se cinili pretencioznima ljudi koji bi me u cetiri popodne zvali na jutarnju kavu, i poceli razgovor "Ajme, kako je bilo dobro sinoc!!! Ludo!", i koji bi se usred te iste recenice sjetili nekog prijašnjeg partija i ispricali mi kako je bilo "genijalno", kako je bilo dobro… I kako su sretni… Sjecam se kako sam ih gledala s podignutom obrvom i mislila u sebi tko zna što… I na pitanje "ideš sa mnom sljedeci put?" ja bih samo odmahnula glavom s prijezirom na usnama i promijenila temu. Jer ja ne idem na partije, ne nosim narancaste naocale (jer nemaju smisla, cemu zaštita od sunca u suncevoj boji?) i ne volim elektronsku glazbu… "Koja pilana, nemoj me daviti s tim technom, pusti mi jazz…" recenica koju su slušali moji prijatelji i mislili: "O, draga, promijenit ceš se i ti jednom, jer si stvorena za techno, ali toga još nisi svjesna"… Stvorena za techno?! Što to uopce znaci?
Svi znamo… Znaci biti drugaciji na poseban nacin, znaci biti intelektualni buntovnik, znaci razum i osjecaje, težnju ka nekom drugacijem nacinu života. Razmišljati o sebi, ne povoditi se za sredinom, ne zadovoljavati se osrednjošcu. I jesam, shvatila sam to sasvim slucajno… Kao da sam se probudila, jednog sam dana odlucila probati sve to…
Koliko me promijenilo? Je li sama želja za probavanjem neceg novog promjena? Usuditi se i preživjeti? Ili imati povjerenja u dragu osobu i probati to uz nju? Cudno ljudi reagiraju na novo, jer ih može promijeniti, a oni možda nisu spremni… Ili jesu…
Sada znam, treba vremena za sve, treba proci period privikavanja na ideju o novome. Ali ako osluškujete svoj vlastiti um, on zna, uvijek sve zna o nama… Zato nagovaranja ne pomažu, zato nas iznenadne situacije izbace iz takta, zato se dogadaju stvari koje u tom trenutku ne želimo, a moramo. Promjena? Ne ovisi uvijek o nama, na žalost smo u mnogim situacijama prisiljeni odigrati potez za koji nismo spremni. I onda je to mucno i naporno… I rezultira nezadovoljstvom, barem u prvi tren.
U trenutku kad shvatimo spremnost za prihvacanje novog, prihvatimo ga, jer ce možda ta spremnost proci. I svi vi koji citate ove retke, vjerojatno ste osjetili poriv za promjenom, poriv za upoznavanjem tog svijeta koji izvana izgleda "weird"… Koliko vas je promijenio ulazak u taj novi svijet? Jeste li poceli razmišljati na drugi nacin? Jeste li uopce svjesni promjene?
Sigurna sam da se svatko od nas sjeca svojeg prvog partija… Jer je bio poseban, iz bilo kojeg razloga. Ja znam da sam za vrijeme svojeg prvog partija citavu noc sjedila na plaži i pricala o smrti, uz bubnjanje "nekog techna" u pozadini… I sjecam se da je u pet ujutro izišlo sunce, i da sam odlucila ipak "malo plesati", da sam stavila naocale i plesala do sedam… I to me promijenilo. Trenutak kad sam u suncanom jutru uz pokret i glazbu u umu otvorila oci i vidjela sve one šarene ljude koje nocas nisam primijetila, kad mi je nepoznati decko u ljubicastoj haljini sa zlatnim šeširom pružio vodu… Samo sam shvatila, zatvorila oci ponovno, i budila se… Trenutak spoznaje. I zauvijek predena granica… Nema više dilema, nema više pitanja… "Been there, seen that"... A dragi ljudi koji su plesali oko mene tada… Bili su svjesni prolaska svojeg vremena, njihova je spoznaja bila drugacija: oni nece plesati citavog života… Zato sam ja "stvorena za techno", a oni ga samo vole… Jer su pustili da ih povuku neki drugi nacini postojanja. Ili su jednostavno potrošili svoje vrijeme. Bili su spremni na novo - nešto drugo…
Ali ovo nije tekst o njima. Ovo je sjecanje na njih, ovo je podsjetnik na jedan trenutak koji je preokrenuo citav moj svijet, a kojeg sam bila svjesna. Pravi trenutak, jer moglo se dogoditi da nespremna prihvatim nagovaranje, i zamrzim partije… Važno je biti spreman. I prihvatiti trenutak. Jer "sreca u ovome životu ovisi manje o tome što vam se dogada, a više o nacinu na koji to prihvacate".
A promjena… Ona se dogodila tog jutra uz sunce i šum mora, i svjesnost njezine snage bio je doživljaj za pamcenje. Slijedila je promjena odnosa prema sebi, prema nekim ljudima oko mene, prema novome opcenito… i mislim da je bila pozitivna. Pozitivna, jer me natjerala da nove stvari prihvatim lakše, da se na nove situacije priviknem lakše, jer imam neku cudnu pozadinu iza sebe koja me drži, i koja se ne mijenja… Imam osjecaj da sam dobila novu kvalitetu, širom otvorene oci prema svijetu, liberalniji pogled na život i neke cudne stvari koje nas okružuju, a mi se ne trudimo otkriti ih. Imam dojam da sam od tog "trenutka spoznaje" do sada otkrila toliko novih stvari, koliko nisam nikada do tada… I prihvacam sugestiju da su možda neki drugi uzrocnici bili presudni tome, ali "iznutra" znam… znam da su me partiji promijenili, znam da sam zbog njih drugacija, možda bolja, možda otkacenija, sigurno slobodnija…
I svjesna da ce u nekom trenutku doci vrijeme za nešto novo na drugaciji nacin… Kada, kako, ne znam, što - tko zna, možda vrijeme za smirenje, možda vrijeme za "stati i probati nešto drugo". Ali ono što mi je pružila "techno" kultura, ta cudna kvaliteta, otvorenost, samopouzdanje, liberalnost… to ce ostati zauvijek u mome umu, i ja cu se uvijek sjecati moje prve noci uz more s technom u pozadini… i osjecaja pripadnosti, zajedništva, cudne ljubavi i univerzalne spojenosti svih pripadnika…
Sretna sam što pripadam tu, sretna sam što je moj um dozvolio ocima da se otvore i prihvate. Zahvalna na promijeni, na kvalitetnijem temelju za život, na slobodnijem prihvacanju novog… To su za mene kvalitete, za ostatak svijeta koji ne razumije - nisu. Jer treba plivati u zatvorenome, sivome, obicnome, bez ociju, bez slobode, bez uma. Pravila za njih, sloboda za nas… "Volimo se jer su nam slabosti iste", rekao je jednom Rimbaud (a svi upoznati znaju koliko je taj bio otkacen, i vjerujem da bi i on danas partijao da je živ), a ja vas pitam: je li ovo samo moje izbrijavanje, ili sam u pravu kad kažem da je sve nas partijanje promijenilo, "iznutra", istinski, zauvijek?
|
