Ljubav kroz riječi jedne žene
Vrijeme je...
U petak, uputim se u knjižnicu na novoj lokaciji. Zapravo, knjižnicu su vratili tamo gdje je nekad davno i bila, samo što meni,( unatoč novom, većem i ljepšem prostoru), fali stara knjižnica.
Bez obzira na lokaciju, uzimam kavu i sjedim na klupi kazališnog trga. Na terasi par ljudi.
Nebo je prošarano oblacima.
Proljeće se prosulo u svoj svoj ljepoti. Park je prekriven tepihom od tratinčica.
S knjigama u krilu razmišljam kako već dugo nisam napisala ništa. Zašto, ako znam da su riječi vrelo života, a misao zvijezda vodilja?
Najlakše bi bilo koronu okriviti za sve. Istina, ukrala nam je život na kakvog smo navikli, ali ,osjećaji su ono što nas vodi. Osmjeh u radosti. Suza u tuzi.
Na putu kući, odlučila sam ponovno, svaki dan napisati jednu misao. Jedan stih.
Vrijeme je,napisati jedan post.
****
Neću vam pričati o brigama i strahovima. Pričat ću vam o ljepoti rađanja. O malim ljudima i velikim radostima. O čarobnim osmjesima. Pričat ću vam o dva mala dječaka. O mojim srećicama.
Oznake: proljeće, radost rađanja
17.05.2021. u 22:03 | 21 Komentara | Print | # | ^