Ljubav kroz riječi jedne žene

Jesenja sonata

Listopad je pomiješao boje.
Vjetar lišće okreće
u boje umače
na suncu suši...
Rapsodijom boja
jesenju sonatu sklada.











Oznake: jesen, boje

23.10.2020. u 18:04 | 11 Komentara | Print | # | ^

Pečat ljubavi

Djeca su mali čovjek koji je ljubav, dobrota , nevinost, iskrenost, neiskvarenost. Djeca su ljubav i radost. Svako dijete treba imati dom, oca i majku i topli kruh na stolu.Potrudimo se da smijeh i radost odzvanjaju dolinom djetinjstva. Da odrastaju slobodno, da koračaju bezbrižno. Da budu zdravi.Mazimo ih i pazimo.
U dječjim očima su nebo i zvijezde, mora i rijeke. Djeca su znatiželjna. Djeca su željna znanja. Učimo ih da izvršavaju dužnosti i obaveze, da vole i poštuju roditelje i sve ljude oko sebe. Učimo ih odgovornosti, požrtvovnosti, zahvalnosti i humanosti.Učimo ih praštati i činiti ustupke. Naučimo ih što znači voljeti i voljen biti.



Ida i Jan gradili su dvorac u pješčaniku. Ida je stalno pričala. Jan je prestao graditi, ozbiljno pogledao Idu, pitajući je zašto stalno priča?
-Da ljubav ne ode, odgovorila je.
-Glupost, rekao je Jan .Ljubav nikud ne ide.
- Ide, ide. Ako prestanemo pričati, ljubav jednostavno ode, odgovorila je.
-Kuda? Tko ti je to rekao?, vidno iznerviran pitao je Jan.
- Ne znam kuda ljubav ode. Kada sam pitala mamu zašto ona i tata nisu zajedno, rekla mi je kako je ljubav otišla. Nestala. Rekla je mama da su je tražili. Nisu je mogli naći. Znaš li zašto je nisu mogli naći?Zato jer su zaboravili razgovarati. Zato ja stalno pričam. Da ljubav ne ode.
-Ne znam, zamišljeno je rekao Jan, moji su se dugo i često glasno razgovarali. Poslije jednog razgovora tata je otišao. Kad sam pitao mamu zašto je tata otišao, rekla mi je da se ljubav izgubila. Nisam znao da se ljubav može izgubiti!? Ako se ljubav može izgubiti, možda se može i naći? Kao moja najdraža igračka. Što ti misliš?, s nadom u pogledu pitao je Idu.
-Ne znam. Odrasle je ponekad teško razumjeti, propuštajući pijesak kroz prste, iskreno je odgovorila. Znaš li ti, kad se ljubav izgubi, ili nestane,zašto s njome i tata ode?
Slegnuo je ramenima , dignuo se i stao pokraj Ide.
-Možda zato što na vrijeme ljubav nisu zapečatili, rekao je ljubeći je u obraz. Sad ti mene poljubi. Poljubac je pečat ljubavi. Tako, zadovoljno je rekao. Naša ljubav je sigurna. Idemo dvorac dovršiti.

*****
Nemojmo dozvoliti da djeca plaču. Za dječje suze nema isprika ni opravdanja.
Djeca s povjerenjem pružaju ruku. Nemojmo iznevjeriti njihovo povjerenje, jer sutra, za krive postupke, teško ćemo naći opravdanje.





Oznake: djeca, ljubav

19.10.2020. u 22:39 | 14 Komentara | Print | # | ^

Trakošćan

Lijep i sunčan dan zove u prirodu. Listopad je pomiješao boje.



Petak je.Nećemo daleko. U Trakošćanu već dugo nismo bili. Od zadnjeg posjeta puno toga je napravljeno. Dvorac i sve oko njega u punom sjaju.


Dvorac je podignut u 13st. Više puta je dograđivan i proširivan. Juraj Drašković je u razdoblju od 1850-1860 ,obnovio dvorac. Uz obnovu dvorca u duhu romantizma (izvedenu u neogotičkom stilu) istodobno , uređena je park- šuma s rijetkim drvećem i umjetnim jezerom.

Šetnica oko jezera duga je 5 km. Pojedini dijelovi obrasli su mahovinom.


Tako sam mala ispod krošnje ovog prekrasnog stabla. Pitam se, koliko je priča u godovima zapisano?


Pokraj puta - svjedok prolaznosti .


Dok odmaramo na jednoj od klupa na šetnici, razmišljam kako je neponovljiv doživaj uživati u miru i tišini ljepote koja nas okružuje.
U jezeru utopljene šume


I dvorac....ni na nebu, ni na zemlji


Samo se puteljak oslikao na nebu


Na kraju, kava na terasi na jezeru.


Danas pada kiša, a ja... razmišljam o malom bregecu...


I kućici iz snova....


Oznake: trakoščan, ljepota, priroda

11.10.2020. u 21:26 | 11 Komentara | Print | # | ^

U klubu 60

Tko je počeo brojati godine i zašto? Mislim, naše godine postojanja ovdje i sada!? Život počinje rođenjem. Kažu da s njime počinje i starost. Ako znamo da smo svi prolaznici kroz vrijeme, ako znamo da su četiri životna, kao i četiri godišnja doba, da jedno u drugo uranjaju, da se neprimijetno izmjenjuju, čemu godine brojati? Možda radi motivacije. Ili možda iščekivanja onoga što nam godine koje dolaze donose?
****
Prvo iščekivanje svakoga od nas vezano je uz roditelje. Od začeća, do rođenja. Od rođenja do prve riječi i prvog koraka,sve do treće godine kada (tako kažu) postajemo svjesni svojih malih želja i potreba. Tada, svatko na svoj način, počnemo iščekivati.....prvi razred, prvu ljubav,onu ljubav s velikim slovom LJ. Žurimo se što prije učlaniti u klub odraslih, biti samostalani, imati svoje zanimanje, svoja primanja, svoju obitelj. Negdje usput naučimo kako je lijepo i bezbrižno bilo dijete biti. Nazad ne možemo, ni ne želimo. Godine pred nama obećavaju nešto novo, nešto drugačije. Kušnjama se treba oduprijeti, s izazovima suočiti, sve ono što nam život donese moramo prihvatiti. Nešto na lakši, nešto na teži način.

Prolaze dani i godine s njima. Kad navršimo 33, kad iziđemo iz „mača“, kažemo kako su tridesete vesele dvadesete, kad uđemo u četrdesete, opet kažemo kako su četrdesete zrele tridesete. Kad smo u klubu 50, kažemo kako su to najljepše godine.

Što kad zakoračimo u klub 60?

Ne pričamo previše.Život nas je naučio da su djela važnija od riječi. Ne trčimo u susret izazovima. Suočavamo se s onim što nam život donese smireno. Stekli smo samopoštovanje. Zadovojni smo, više ili manje, sa onim što smo postigli. Djeca imaju svoju obitelj. Uživamo u obitelji koja je veća. Imamo ljubav i prijateljstvo, smirenje i zadovoljstvo.

Svjesnost prolaznosti uči nas prihvaćanju svih promjena koje sa sobom donosi. Naučili smo razliku između htjeti i moći. Prilagođavamo se aktivnostima prema mogućnostima. Godine zajedništva stvorile su povezanost i pripadnost. Strast je zamijenila nježnost. Dosegnuli smo nove duhovne dimenzije.

S razumijevanjem promatramo nestrpljivu mladost kako žuri odrasti, gledamo njihove roditelje kako se hvataju u koštac s izazovima. Razumijemo zašto se ljute jer su nade i htijenja veće od onoga što im život nudi. Ljute se na ono na što utjecati,na ono, što promijeniti ne mogu. To je učenje koje najduže usvajamo. Unatoč napretku i boljitku,roditeljstvo u svakom vrijemenu, iste brige i odgovornosti nosi.

U šezdesetima, mi smo promatrači. I pomagači. Tu smo, ako nas trebate. Dotle, mi ćemo se posvetiti sebi, onome što smo uvijek htjeli ,a nismo stigli.


Oznake: godine, očekivanja

05.10.2020. u 17:42 | 13 Komentara | Print | # | ^

Razglednica iz Varaždina

Da“ novo normalno“, ne mora značiti i lošije, sinoć smo svjedočili na otvorenju


Nevjerojatan doživljaj na otvorenom, u prekrasnom ambijentu, između bedema Staroga grada. Nisam slikala. Ostavljam vam na volju da si zamislite ambijent i vrhunsku izvedbu Varaždinskog komornog orkestra Bachovog Brandenburškog koncerta br 3., Vivaldijeva Četiri godišnja doba i Telemannove uvertire-suita La Bizzarea . Himnu je otpjevala poznata hrvatska sopranistica Lana Kos. Neponovljiv doživljaj.

Danas sam, pod dojmom sinoćnjeg događaja, otišla do grada. Ove godine ,na velikim panoima je izložba Varaždinskih baroknih večeri u slici. Evo nekoliko slika. Istina, nisu vrhunske(slikane mobitelom) ali su lijepe koliko i sjećanja na događanja.






Najbolje je doći, prošetati i pogledati:)))

Na Korzu je ovogodišnja Međunarodna izložba cvijeća.





****
Ove godine nismo imali Špancirfest. Imali smo(uz poštivanje svih mjera) različita događanja u Jagićevom parku, pod prigodnim imenom Laufanje , na Starom gradu Vinski grad. Kako kažu, sve je prošlo u redu. Vezano uz ta događanja nije bio ni jedan slučaj korone. Nadamo se da će, uz poštivanje svih mjera, tako i sada biti.
Za sve one koji vole ovu vrstu glazbe, koji vole cvijeće, koji vole sjediti na terasi uz kavicu na blagom ljetnjem suncu dok sve miriše na ranu jesen, vrijeme nježnosti i ljubavi, neka svrati.

Oznake: barok, cvijeće, glazba

19.09.2020. u 22:04 | 12 Komentara | Print | # | ^

Mina i Maja

Ima jedan svijet, lijep, razigran, bezbrižan. Bez podjela i predrasuda. Veseo i razigran.
Dječji svijet.

******

Ljeto je. Mama i tata rade drugu smjenu. S balkona su im mahale sve dok iza ugla nisu nestali. A onda? Onda su se sestrinski svađale i za kose čupale do mile volje. Nije bilo nikog da ih upozorava. Brzo su riješile sve nesporazume i nesuglasice. Kad je mama zvala da čuje kako su, bile su dobre, bile su baš onako kako mama želi čuti. Postoje stvari za koje tata i mama ne moraju znati.

Mina je sanjar. Danas se odlučila svijet iz ptičje perspektive promatrati, na najveće drvo u parku se popeti. Istina da je najveće drvo bio bor, kora ljepljiva, iglice bodu , a koža peče,ali, za proširiti vidike nešto treba i pretrpjeti.

Maja voli životinje. Sve što puže, gmiže, leti, sve što na četiri noge hoda treba maziti i paziti. Već tri dana ima novog prijatelja, malog crnobijelog mješanca. Lutalicu. Dala mu je ime Miki. Čekao ju je veselo repom mašući. Danas ju je u stopu pratio. Keksi mu nisu dovoljni, znala je da je gladan, da se za Mikija treba pobrinuti. U parku, Mine nije bilo. „ Gdje si Mina?,“zabrinuto je vikala.Tada je kroz krošnju vidjela crvenu haljinicu. „Joj Mina, ti si kao crveni kišobran na vrhu bora, rekla je smijući se. Kako ćeš sići?“ „Idi po Kikija. On je dječak. Dječaci znaju kako s drveta sići“. Nije bilo lako, ali su uspjeli . Sutra će razmišljati kako mami objasniti ogrebotine, uništenu haljinu i potrgane sandale. Kutiju su nabavile, ispod stepenica kućicu složile i Mikija nahranile. Zašto je Miki ispod stepenica, nezadovoljnim susjedima, tata će sutra objasniti.

Navečer, kad su mama i tata zatvorili vrata njihove sobe, Mina je pitala Maju da li spava? „Ne spavam. Pitam se je li Miki tužan i usamljen? A ti? „ Razmišljam kako bi lijepo bilo, s vrha bora, mjesec i zvijezde gledati“, sanjivo je odgovorila.

(Priča objavljena na stranicama Kreativne radionice Balkan)


Oznake: dječji svijet

16.09.2020. u 20:20 | 9 Komentara | Print | # | ^

Danas ...

Danas nisam napisala stih. Ni priču.
Zrele plodove ljeta u staklenke sam spremila . Događaje u sjećanja.
Nade i iščekivanja podno pahuljastih oblaka smjestila. Strahove s vjetrom poslala.

Danas nisam postavljala pitanja. Nisam tražila odgovore.
Danas sam prošetala s ljetom na odlasku. Sa suncem koračala. Dan ispraćala.

Danas nisam napisala stih. Ni priču.
Danas sam pokraj puta slikala cvijet.
Lijep kao život. Mirisan kao ljubav.






Oznake: običan, a opet, poseban dan

10.09.2020. u 19:39 | 20 Komentara | Print | # | ^

Zlatno klasje



Prekrasna su srpanjska polja zlatnim klasjem prekrivena.Dok je vezao konja u hladovini,Ivan se sjetio riječi svog oca:
„Žito sijemo u jesen.S nadom. Gledamo kako klija. U proljeće gledamo kako raste, bubri i zrije , moleći Boga da bude kiše, ni premalo ni previše, da ne bude jakih vjetrova i oluja.Žito sijemo s nadom, žanjemo s ponosom i zahvalnošću. Imati žita, znači imati kruha i ne biti gladan.Kako sijemo tako i žanjemo, kako sadimo tako i beremo. Kako na polju, tako i u životu. Zapamti, govorio je, u žetvu se ide čista tijela i čista duha. Kruh je svetinja. Žetva svetkovina.“
Zamišljen,prelazio je rukom preko zlatnog klasja. Na užeglom suncu šuštalo je. Prignuo se, ubrao dva tri klasa, žuljevitim dlanovima protrljao ih, otpuhnuo pljevu i pomirisao. Osmjeh mu je lice ozario. Zrela je. Miriše. Vrijeme je za žetvu.Pogledao je u nebo. Beskrajno plavetnilo. Nigdje oblačka nema.
Ivan je ubrzao korak. U hladovini hrasta uzjahao Dorata. Sutra je veliki dan! Prvi, kojeg bez oca treba odraditi. Otac ga je svemu naučio.Puno posla ga čeka. Kose treba klepati,na kosu polagače pričvrstiti, već pripremljenu užad i srpove na kola staviti.
Navečer, s komšijama otišao je u šljivik. Nebom je gospodario mjesec. Velik i žut. Ograde oko mjeseca nije bilo.“Po svim znakovima zalaska sunca i čistog mjeseca, govorili su stariji,narednih dana neće biti kiše.“ Zadovoljan, Ivan se doma vratio, okupao u velikom drvenom koritu i otišao leći. S prvim kukurikanjem pijetlova, dignuo se.Na ormaru visila je čista odjeća. Obukao je robaču i gaće i obuo čizme. Nogavice gaća u čizme stavio. Oko robače tri puta tkanicu opasao. Umio se na bunaru. Otišao u staju i konje nahranio. Majka je bila budna. U veliku korpu za ručak spremala je slaninu, kobasice, mladog luka i sira, pečenu kokoš i turšije. Jučer je ispekla čvarkuše i savijaču od oraha. U krušnoj peći pekao se kruh. Uzeo je pljosku,otišao u podrum. Vrijeme je skinuti voštani pečat s bureta i rakiju natočiti. Odstajala u hrastovom buretu godinu dana, kao dukat žuta, mirisala je. Upregnuo je konje, prikopčao drvena kola, sjeo na mjesto kočijaša držeći dizgine. Uznemireni veselim žamorom pristiglih radnika, konji su hrzali. Blagim glasom Ivan ih je umirio.
Vesela družina na polje je krenula. Na istoku, iz purpura sunce se rađalo. Probuđeni fazan iz grmlja se dignuo. Rijekom se magla provlačila. Zlatno klasje, rosno i sneno ,na jutarnjem vjetru njihalo se. Na međi pokraj tri hrasta, Ivan je zaustavio konje. S kola su prvi skočili kosci. Uz pošalice i smijeh pomagali su mladim djevojkama i snašama da siđu s kola. Ivan je otkopčao konje i rudo na zemlju spustio. Mladoj garavuši Ani rekao je da će ona, kad za to dođe vrijeme, ručak poslužiti. To je, naravno, za sve prisutne bila tema za zafrkanciju. Crvena kao bulka ,Ana je u zemlju gledala. „Bože kako je lijepa“, pomislio je Ivan. Brzo se pribrao, konje na livadu pustio.
Svaki kosac za tkanicu zakvačio je kosijer,u kosijer nasuo vodu i belegiju spustio. Ove godine Ivanov otkos je prvi. Prekrižio se, pogledao u nebo, u ruke uzeo kosu i zamahnuo. Jedan za drugim, u pravilnim razmacima, ujednačenim koracima, ritmičkim zamasima, kosci su kosili. Oštre kao britve kose su klasje rezale. Porezano klasje na polagače se naslanjalo i na zemlju ujednačeno padalo. Sa srpom u ruci, jedne žene klasje su prikupljale , druge su užetom u snoplje vezale i uspravljale. Dječaci, vodonoše, vodu su nosili i usput, u torbu od konoplje istaknu, potrgano klasje sakupljali.Svakim otkosom zlatno polje postajalo je manje.Na strništu, kao zlatni buketi ,uspravno, stajali su snopovi. Rosno klasje na suncu se sušilo. Žamor se poljem širio. Kad se oštrica na kosi istupila, kosci su stali, držak kose na zemlju stavili, izvadili belegiju i ujednačenim pokretima prstiju i belegije kosu oštrili.
Ana je u Ivanovom otkosu snoplje vezala. Dok je snoplje uspravljala, prema Ivanu bi pogledala. Kad je kosu naoštrio, malo vode je popio i crnu kosu s čela maknuo. Pogledao je Anu, namignuo i mangupski se nasmiješio. Pogled je maknula,brzo se prignula i snoplje vezala. Srce je lupalo kao da je poludjelo. Kad je sunce u zenitu bilo, Ivan je do Ane došao i rekao da je vrijeme za ručak. Pomogao joj je korpe s kola skinuti i veliki bijeli stolnjak u hladovini prostrti. Na šale i dobacivanja Ana je crvenila, Ivan se smješkao. Ispod bijele košulje bujna prsa su se nadimala. Preko suknje keceljom, uski struk je opasala.“Kad bi znala koje misli me opsjedaju, pobjegla bi. Ima vremena, razmišljao je. Danas kose njegovo, sutra Markovo i tako svaki dan , dok sve žito ne pokose.“ Poslije ručka ,sunce je pripeklo, vrućina isijavala. Nisu osjećali vrućinu ni umor dok su, otkos po otkos, zlatno klasje kosili i u snoplje vezali. Zadnji otkos,zadnji snop s pjesmom su dočekali. Žito je svetinja. Žetva svetkovina. Snoplje su na kola stavili,kući na kolima vozili i u posebne stogove slagali.
Ljubav je kao rađanje dana. Purpurom se zarumeni, srcem zagrije.Ljubav je moćnica srca. Ljubav ne tražimo. Dođe jednostavno u naše živote, darujući nam radost i ljepotu postojanja. Po danu, zajedno na polju, Ivan i Ana pogledima su se dogovarali, na večer, po mjesečini, u skrivenim kutovima razgovarali. Velike ljubavi istim jezikom govore.
Sedam dana kasnije, na Ivanovom dvorištu opet su se okupili. Žito je trebalo vršiti. S poštovanjem ,gledali su vlasnika vršilice koji je s pomoćnicima velike gumene remene s pogonskim strojem spajao. Malo dalje postavili su rešeto. Svatko od mještana bio je vješt u jednom od poslova. Uz zaglušujuću buku i dim upalili su vršilicu. Ivan je bio na mjestu ulagača. Ana je užad na snoplju rezala. Vruća tijela su se dodirivala.
U oblaku pljeve zrela zrna u drvena korita su padala. Muškarci su korita na ramena dizali, žito u bubanj rešeta sipali. Veliki kotač na rešetu,dvoje je okretalo. Vrtnjom u bubnju zrno se od pljeve odvajalo u velike platnene vreće. Pune vreće na kantaru su vagali, svaku kilu masnom olovkom na papir zapisivali. Kilažu su glasno izvikivali. Vreće su na očišćeni tavan kuće nosili i sipali. Djeca su pljevu spremala, žene slamu vilama muškarcima dodavale. Oni su slamu oko stožine stavljali, nogama gazili , u stožac slagali. Kasno u noći, pod svjetlima fenjera vršidbu su završili.Na znojem natopljenu odjeću pljeva se zalijepila, u kose uplela. Na bunaru su se umili, Za velikim stolom završetak radova slavili. Plesalo i pjevalo se. Ima žita, biti će i kruha.
Majka je na toplu krušnu peć par pregršti pšenice stavila. Da se prosuši. Ivan je ujutro pšenicu na žrvnju samljeo, majka pogaču zamijesila i ispekla. Miris friško pečenog kruha širio se dvorištem, zadovoljan i sretan osmjeh licem. Za doručkom , majka mu je ,onako usput rekla značajno se osmjehujući , kako je Ana lijepa i poštena cura i dodala: „Ana nema dukate oko vrata, to znaš, ali ima ruke vrednije od zlata. Nije zlato sve što sja, nikad to nemoj zaboraviti.“ Ivan se nasmijao.“Vidim da sve znaš. Na proljeće,poslije korizme, svadba će biti.“
*****
Godine su prolazile. Svake godine u srpnju Ivan i Ana na polje su dolazili, godišnjicu zajedništva obilježavali. Svako oranje i sjetva,svaka radost i tuga, svaka nada ,u brazdama života na licu je zapisana. Ovo je druga godina da polje nije preorano. Nije posijano. Oslonjen na štap, teškom mukom Ivan se prignuo, šaku zemlje zagrabio. Stisnuo je zemlju i šaku otvorio. Rahla i plodna na dlanu se rasipala. Pogled mu je bio mutan i dalek. Zemlja treba slugu, a ne gospodara. Generacije su polja obrađivale, obitelji prehranjivale.Svako vrijeme svoje nosi. Čovjek se svemu prilagođava i svemu prkosi. Konje su zamijenili traktori. Kosce su zamijenili kombajni. Puno se radilo , od svog rada živjelo. Onda je došlo ovo novo vrijeme. Govore: „Kupujmo domaće“. Puste riječi. Uvoz cvjeta, domaće propada. Mladost se po cijelom svijetu raselila. I njegova dva unuka. Sve je manje ljudi, sve je manje radosti.
Duboko je uzdahnuo, mokrim pogledom upitno Anu pogledao. Primila ga je za ruku. „Znam da si nestrpljiv. Unuci nam se za Veliku Gospu vraćaju. I ostaju. Na jesen će polje preorati i žito posijati. Opet će naša polja zlatnim klasjem oživjeti.“ Uzdahnuo je s olakšanjem i pogledom prelazio ravnicu. Znala je što ga muči. „ Ne brini se, rekla je kroz smijeh. Još ćemo mi zajedno na ova polja dolaziti. Između osamdesetih i devedesetih godina, kažu ljudi, dolazi nova mladost:“
Zagrlio ju je i pustio suze neka teku. Unuci će se vratiti. Nastavit će tamo gdje je on stao. Njegov sin je za ova polja i ravnicu ,u Domovinskom ratu ,život dao. Njegovi sinovi to cijene i znaju. Zato se i vraćaju. Trebalo je drugačije biti. Njegov sin trebao je svoju djecu dočekati, ali, čovjek snuje, a Bog određuje. Obrisao je suze, u nebo pogledao.
„ Sine, nije bilo uzalud“, ponosno je rekao.


(Priča objavljena na stranicama udruge Tikvica)

Oznake: ljudi, običaji

03.09.2020. u 17:30 | 14 Komentara | Print | # | ^

Bezvoljnost


Pljušti kiša. Bez vjetra. Svježe je. Lakše se diše.
Nadam se da će uz sparinu isprati i bezvoljnost.
Ne znam kako vi, ali ja sam se umorila od ovog vremena u kojem
jutro počinje a dan završava
izvješćima o oboljelima i umrlima od virusa
naslovi vrište o zločinama i mržnjama
svih vrsta
polugoli selebriti umjetnih lica
cere se s duplerica
gladni pred zaključanim kontejnerima
radnici bez posla na zatvorenim granicama
ukradena mladost
ugrožena starost
obezglavljen svijet
upitna budućnost.....

Pisao je Kafka o Preobrazbi čovjeka u kukca.
Svjedoci smo preobrazbe čovjeka
maskom prekrivenog lica
u osamljenog,
bezvoljnog pojedinca.

Ljeto je na izmaku. Sve na jesen miriše.

Oznake: bezvoljnost

31.08.2020. u 22:20 | 9 Komentara | Print | # | ^

Zajedništvo

Ovih dana slavili smo četrdeset i dvije godine zajedništva. Nije uvijek bilo lako ni jednostavno. Trebalo je ono što mladost idealizira, a život modelira, prihvatiti.

(sl. Maja)
Na početku, imali smo sve što nam je trebalo. Ljubav. Uz ljubav ide i ljubomora. Učili smo se, (često na teži način) povjerenju.

Naučili smo da uz vrline imamo i mane. Trebalo ih je prihvatiti.

Griješili smo. Imali uspone i padove. Svađali i mirili se. Zajedno smo plakali, zajedno se smijali.Bili smo jedno drugom podrška.

Zajedništvo je upornost i odricanje. Zajedništvo su nesuglasice, dvojbe, radosti i tuge. Zajedništvo nas uči praštati i činiti ustupke, uči nas strpljivosti i dosljednosti.

Dug je put do razumijevanja bez riječi. Ne pitamo se jesmo li mogli bolje, jesmo li trebali više. Zahvalni smo na onome što imamo. Djeca su naša radost. Naš ponos. Naša snaga, naše bogatstvo, naš trag postojanja u vrtlogu života.
Mi zajedno, jedna smo priča. Jedan život.


Oznake: ljubav, Zajedništvo, zahvalnost

27.08.2020. u 23:04 | 10 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2020  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Listopad 2020 (4)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (13)
Ožujak 2020 (10)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (8)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (4)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (9)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (8)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (9)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (5)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (8)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (7)
Prosinac 2017 (5)
Studeni 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading