Ljubav kroz riječi jedne žene

Sve se s razlogom događa

Vrijeme je sivo i sumorno. I misli.
U noći, pritišću nas sjene svega onoga što ne možemo i ne želimo prihvatiti.
Klupko dana odmata događanja. Od jutra, do mraka. Kažu da ono što svjesno ne želimo prihvatiti,moramo iskusiti tijelom, kao učenje i spoznaju.
Postoji nekoliko promjena koje ćemo svi doživjeti i iskusiti. Hoćemo li ih se bojati? Ako hoćemo, onda je to zato jer ih na pravi način nećemo znati protumačiti, ni prihvatiti.


(sl. Marina)

Što o tome kaže Ruediger Dahlke u knjizi „Bolest kao govor duše“?
Što je po njegovom mišljenju Staračka dalekovidnost?

-„Dalekovidnošću organizam pokazuje da predviđamo ono što nam je najbliže.
Životni obzor postaje oštar, a zamućenje prvog plana ga naglašava.Važno je usmjeriti pogled u daljinu da bismo jasno spoznali što nas ondje čeka. Bliske stvari neka ustupe mjesto širini pogleda. Kad pronađemo životnu perspektivu, možemo ponovno posegnuti za onim što nam je blisko.“(ovdje priča o našem unutarnjem ja)

Za popuštanje kratkoročnog pamćenja kaže:
-„Zanemarujemo svakodnevnu monotoniju kako bi se prisjetili važnih životnih tema i usvojili ih“.

Zašto u jednom periodu života slabije čujemo ,Ruediger pojašnjava ovako:
-„Staračka nagluhost pokazuje da osobe više ne moraju slušati neke stvari. Naš zadatak tada je ,prisjetiti se sebe umjesto da uvijek slušamo druge, osluškujmo svoju nutrinu i naučimo slušati naš unutarnji glas.Kao što vanjski glasovi mogu postajati tiši, tako i unutarnji glasovi mogu postati glasniji i razgovjetniji“
*****
Na ovaj način pojašnjene promjene dobivaju svoj značaj. Sve se s razlogom događa. Kad pričam o čovjeku ,volim reći kako je svaki od nas jedan zasebni svijet kojeg trebamo prihvatiti i razumjeti.
Ruediger kaže ovako:

-„ Čovjek je mikrokozmos koji u sebi nosi sve slike ovoga svijeta“
-„Slike(san i mašta) su duševna hrana bez kojih duša umire od gladi“

Lijepo, zar ne?
Iz svake knjige koju pročitamo nadopunjujemo svoja znanja i usvajamo nova.
****
Sunce će sivilo plavim nebom zamijeniti.
Tmurne misli, nada će odagnati.

Oznake: promjene, prihvaćanja, tumačenja

21.11.2019. u 23:20 | 5 Komentara | Print | # | ^

Svim muškarcima, čestitam njihov dan:)))

Velika i nemjerljiva je uloga sina, oca,ratnika, ljubavnika. Velika je uloga muškarca u životu svakoga od nas i društva u cjelini. Njihova uloga rijetko se naglašava, možda zato što se, uvjetno rečeno, podrazumijeva!? Ne bune se, ne zato što ne bi imali što reći. Svoju ulogu ozbiljno i s odgovornošću prihvaćaju.

Vjerujem da nije lako biti muškarac. Zašto?

Majka sina uči kako treba biti nježan i pažljiv. Kad ti se plače , plači. Otac ga uči kako treba biti hrabar i odvažan.Budi muškarac!(ma što se pod tim podrazumijevalo) Muškarci ne plaču! Nije teško ispuniti očekivanja majke. Ni oca.

Teško je, vjerujem, našim muškarcima kad žena od njih očekuje sve to i još puno više.
Na njihovom ramenu plačemo, u njihovom zagrljaju utjehu tražimo. Svađamo i mirimo se. Jesmo i trajemo. Zajedno, u svemu onome što nam život donese.
Jedni s dugima, ponekad- teško; jedni bez drugih-nikako.

*****
Danas je Dan muškaraca. Recimo im lijepu riječ. Dajmo im pusu. Zapamtimo njihov Dan. Zaslužili su.
Svim muškarcima, čestitam njihov dan:)))




Oznake: nasi muškarci

19.11.2019. u 10:28 | 16 Komentara | Print | # | ^

Pitam se?


Lijepo je znati, da smo društvo u kojem se poštivaju (ili bi se trebali) poštivati potpisani dogovori i ugovori (u ovom slučaju) o radu .
Lijepo je znati, da postoje zakoni koje poslodavac treba izvršavati pridržavajući se odredbi istog ugovora, i da za nepridržavanje istih, snosi sankcije.
Lijepo je znati da postoje ljudi kojima se za pravnu pomoć možemo obratiti, onima koji će nas štititi.
Lijepo je vidjeti koliko empatije , svi zajedno, imamo prema desetak stranih radnika.

Tragom Potrage, pitam se?

Zašto nitko (do sada) nije pitao tisuće ljudi koji rade na sličnim radnim mjestima, s istim odredbama iz ugovora, u kojem izvršavanje zadane norme(koja je u većini slučajeva prevelika i nedostižna) određuje visinu plaće?

Pitam se , kako se poslije priče o desetak nesretnih stranih radnika, osjeća tisuće onih, koji iz mjeseca u mjesec prolaze istu ili sličnu priču?

Pitam se, što misle i kako se osjećaju oni koji ne dobiju plaću mjesec, dva? Pita li ih itko kako svojoj djeci kupe kruh, daju za užinu? S čime plate režije? Kako plate dospjelu ratu kredita?

Pitam se, koliko se naših ljudi u nekoj drugoj državi našlo u istoj, ili sličnoj situaciji, kao nesretni radnici iz Nepala kod nas?

Pitam se, pitaju li novinari poslodavce, zašto baš ti ljudi ,trebaju raditi na uređenju okoliša?

Pitam se, kako bi izgledala naša demografska slika da su naši poslodavci, svima onima koji su zbog niskih plaća odlazili rekli: „Vratite se. Za svoj rad ,dobit ćete veću plaću?“
Pitam se....?

Oznake: Naša stvarnost...

17.11.2019. u 10:59 | 11 Komentara | Print | # | ^

Zaljubljeni Ginko- pobjednik natjecanja


Sjećate li se natjecanja za Hrvatsko stablo 2019. godine? Evo što sam našla na službenim stranicama.
Rezultata natjecanja.
1. Ginko iz Daruvara s pričom Zaljubljeni ginko s osvojenih 20.129 glasova;
2. Velelisna lipa iz Visokog s pričom Belina lipa s osvojenih 19.258 glasova;
3. Hrast lužnjak iz Maksimira s pričom Gradski dečko Dedek s osvojenih 3.417 glasova;
4. Hrast kitnjak iz Vojakovačkog Osijeka s pričom Hrast visovi s osvojena 984 glasa;
5. Hrast lužnjak iz prašume Prašnik s pričom Gaibijin hrast s osvojena 772 glasa;
6. Bijela murva iz Brtonigle s pričom Čuvar kuća – simbol prošlih vremena, tradicije i identiteta s osvojenih 135 glasova.

Slika zaljubljenog Ginka i priča:



VRSTA: Ginko (Ginkgo biloba L.)
STAROST: 242 godine
REGIJA: Daruvar, Bjelovarsko-bilogorska županija, Republika Hrvatska
NASLOV PRIČE: Zaljubljeni ginko
PRIČA: Ja sam Ginko iz Daruvara. Već stoljećima rastem s gradom pokraj Dvorca. Izazivam ljude da rašire ruke, obgrle širinu moga debla. Pružam ruke djeci za igru i pohod na vrh. Dobio sam rajsko ime Adam. Svaki dan ispisujem nove stranice priče u interakciji čovjeka i prirode. Otkriti ću vam jednu tajnu. Nisam sam. Pokraj mene je Eva. Zajedno u Daruvaru stoljećima slavimo ljubav i život. Eva iz svoje sjene uporno prepušta meni laskave komplimente muškoj zadivljujućoj ljepoti. Grli vas Ginko.
PREDLAGAČ: Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Bjelovarsko-bilogorske županije (JU PRIRODA BBŽ)

Koje će mjesto naš Ginko zauzeti u Europi, ovisi o nama.

Pozivamo sve da se uključe u glasovanje za Europsko stablo 2020. godine, koje će se odvijati od 01. veljače do 28. veljače 2020. godine i daju svoj glas Ginku iz Daruvara. Pobjednika natjecanja saznat ćemo u Briselu, 21. ožujka 2020. godine na Svjetski dan šuma.

*****
Čovjek je posadio stablo za sebe. Stablo je raslo. Generacije su ga njegovale. I njeguju.
Koliko ćemo stabala ostaviti generacijama koje dolaze, ovisi o nama.



Oznake: stabla i ljudi

13.11.2019. u 15:53 | 12 Komentara | Print | # | ^

Pet godina


Nošeni vjetrom, u život stižu događaji. Jedan za drugim. U nizu. Sustižu nas, kao val za valom na obali. Na žalu.
Jedne događaje ( lijepe i manje lijepe) spremamo u sjećanja.Pamtimo datume. Što se još događalo, što smo radili, zaboravljamo. Koje misli i sjećanja otimamo od zaborava? One koje smo zapisali kao trag postojanja u vremenu .



Što sam radila u slobodno vrijeme zadnjih pet godina?
Dijelila sam s vama svoje misli, nedoumice i dileme- riječima i nevještom slikom, ovdje na blogu. Kaoi u reali,tako i ovdje, jedni su me prihvatili, drugi nisu. Ljepota postojanja je u različitostima.

Koliko sam postova objavila?
Nemam pojma. O blogu i bloganju nisam puno znala. Ono što nisam znala , dobri ljudi su me podučili.
Neke postove , umjesto da ih spremim,ja sam ih obrisala. Na kraju, nije važno koliko sam postova objavila. Važno je da sam još uvijek, ovdje sa vama.

Što sam ovdje naučila?
Ovdje sam , konačno, naučila prvo promisliti, pa onda reagirati.
Virtualni svijet je preslika stvarnosti. Čovjek je riječ. O ljudima, ovdje, najviše naučimo, ako napisano pročitamo. Volim pisati, volim pročitati napisano. Blog je idealno mjesto jer;čitanje dušu hrani-pisanje oslobađa. I danas, kad nisam sigurna u svoje pisanje, poticaj mi daju oni koji me čitaju. Hvala im.

U zadnje vrijeme često se provlači pitanje o postojanju bloga. Vjerujem da će biti i postojati tako dugo dok postoje ljudi koji vole napisati i pročitati više od rečenice dvije.
Hvala svima koji me čitaju:))

Oznake: blog

10.11.2019. u 12:47 | 15 Komentara | Print | # | ^

Između stvarnosti i sna


Oznake: suton

09.11.2019. u 17:09 | 11 Komentara | Print | # | ^

Jesenja



Namreškao se život. Naboralo čelo.
Tražim izgubljene misli ispod umornog neba.
Tražim zrake sunca između mokrih oblaka.
Sve se izgubilo u mnoštvu koraka.

Propuštam vrijeme kroz prste.
Otisci kao ožiljci utisnuti na dlanu.
Sakupljm latice ocvalog proljeća .
U nisku ih nižem. Kao sjećanja.

Već odavno ptice su odletjele . Jesen je ogoljela grane.
Vjetar se provlači praznim gnijezdima. Jeka dugo putuje.
Glasovi se gube prostranstvima.
Kiša se bijelim pahuljama prošarala.
Studen je , a zima nije.

08.11.2019. u 19:41 | 9 Komentara | Print | # | ^

Trebamo li ih osuđivati, ili nešto mijenjati?


Svi mi, sudionici smo u kreiranju osobnosti jednog mladog bića. Jednog života. Njegovih, ili njezinih stavova, mišljenja i uvjerenja. Svaka generacija odraslih upozoravala je one u odrastanju na opasnosti koje su sa svakom generacijom , sukladno napretku u tehnici i tehnologiji, slobodi mišljenja, izražavanja i opredijeljenja, postajale i postaju sve veće.

U odrastanju, sazrijevanju, željama i htijenjima malo je toga što se mijenja. Probala sam to opisati kroz priče“izmišljenih“, djevojčica i dječaka. U načinu odgoja drugačija je stvar. Odgajana sam po načelu da je roditelj osoba koja se mora poštivati i da je roditeljska riječ zadnja. U odgoju moje djece , primijenila sam ono što je (danas znam)izuzetno važno-poštovanje, prilagođavajući ostale odgojne mjere vremenu odrastanja. Danas, iz ponašanja naše djece znam da smo(po našem mišljenju) dobro postupili. Kako smo mi u odgoju svoje djece pazili da ne ponovimo greške naših roditelja i usput načinili svoje, tako i naše dijete odgaja svoju djecu danas. Želimo li biti sudionici u odrastanju njihove djece, moramo poštivati pravila koja oni uvode kao odgojnu metodu.

Čitajući jučer mecin post pažnju mi je privuklo bakino ponašanje i toleriranje svega onoga što, vjerujem, svojoj djeci nikad ne bi dozvolila. Kad su moji kikači bili u dobi kada bi trebali usvajati što se smije a što ne, za neposluh, roditelji su im uveli „kaznu“, zabrane slatkiša. Iako mali znali su da su kod dede i bake pravila nešto drugačija. Nije problem poštivati odluku njihovih roditelja kada je jedno dijete u pitanju. Problem je kada su duplići. Kako jednome dati slatkiš, a drugome ne?Usprkos tome što sam bila svjesna da je kazna s razlogom, dala sam slatkiš (već tada) i maloj goropadnici, uz napomenu neka to ostane naša tajna. Kad me kćer nazvala, naučila sam da djeca nemaju tajne i da odluke njihovih roditelja moram poštivati želim li kvalitetno sudjelovati u njihovom odrastanju. Danas sam joj zahvalna na tome. Znaimljivo je njihovo odrastanje u koje mi odrasli možemo zaviriti. Nerazumljive su im neke priče iz našeg odrastanja koje je njima teško shvatiti.

Velika je razlika u načinu odgoja, nekada(ne tako davno) i danas. Danas su odgojne metode drugačije u roditeljskom domu i u odgojno obrazovnim ustanovama. Prava djece (što podržavam), su na prvom mjestu, dok dužnosti i obaveze dolaze kasnije. Takvim načinom onima u odrastanju radimo „medvjeđu“ uslugu teškog uklapanja i snalaženja u svijetu odraslih prepunom obaveza i odgovornosti.

Da bi djecu naučili obavezama, da bi ih maknuli od ekrana, roditelji uvode niz izvannastavnih aktivnosti. Znademo li da ujutro idu u školu, poslije škole(velik broj djece ) u boravak gdje odmah poslije nastave i ručka pišu zadaće, poslije boravka na izvannastavne aktivnosti, poslije njih učenje lekcija za drugi dan. Dok sve obaveze izvrše, vrijeme je za spavanje. Gdje je vrijeme za igru? Već u djetinjstvu ,pun im je kufer obaveza. Kada bi ih pitali, vjerujem da bi većina njih, drugačije odabrala.
Stjecanjem punoljetnosti daju si oduška nesvjesni posljedica. Trebamo li ih osuđivati, ili nešto mijenjati?

Oznake: odrastanje

07.11.2019. u 13:46 | 11 Komentara | Print | # | ^

Markusove muke/2


Ne ponosim se s ovim što ću vam ispričati. Vjerujem da će me muškarci bolje razumjeti. Ženam je, uvjeren sam, puno lakše u pubertetu. Narastu im atributi, akne pokriju različitim kozmetičkim preparatima, visinu nadoknade visokim petama i (barem se meni tako čini), brzo zakorače u svijet odraslih.
Nama muškarcima podere se glas, mutiramo. Ako nam je genetika dobra narastu nam brkovi, onim sretnijima i brada i mogu upotrijebiti britvicu. Kaže mi deda, nemoj se brijati. Brijanje je muškarcima svakodnevna pokora. Lako je njemu sad pričati. Uglavnom, one akne na čelu dečki kosom pokrivaju. Frizure su nam, bože sačuvaj. Kako curama biti zanimljiv? Treba se dokazati. Kako? Poučili su nas osmaši.

Svaka generacija prije nas, na ovaj ili onaj način, probala je ono o čemu ću vam pričati.Možda ne u našoj dobi, ali ako nešto ne probamo, nikad nećemo znati kakav okus i učinak ima. Kažu da samo budale sve probaju. Danas treba jako oprezan biti. Treba dobro paziti što ćete od koga uzeti i što probati. Sve mi to znamo, ali??
Uglavnom, bila je subota. Roditeljima sam rekao da idemo u kino od osam sati. Napomenuo sam da film dva i pol sata traje tako da se prije jedanaest neću vratiti. Nisu bili sretni. Jest da je kino, ali kako su rekli, maloljetnik tako kasno vani ne bi smio biti. Po već dogovorenom scenariju rekao sam da će nas tata jednog prijatelja pred kinom sačekati i doma vratiti. Teško, ali ipak su me pustili. Moram vam reći da se nisam dobro osjećao. Gledao sam roditelje u oči i lagao.

Kad smo se u parku našli na nelagodu sam zaboravio. Kolu smo sami kupili, vino i ćike blagajnica nam je uzela i bukvicu očitala.Kad nije uspio plan A, po uputama, krenuli smo na plan B. Stajali smo pred dućanom i molili prolaznike da nam kupe. Nismo pretpostavljali da će tako teško biti. Toliko ljudi nas je odbilo da smo svaku nadu izgubili. Ljudi su različiti, različito reagiraju, različito se ponašaju. Dok smo pred dućanom bespomoćno stajali naišla je jedna gospođa. Prišli smo joj. Prije nego li smo bilo što rekli preduhitrila nas je pitanjem:
-Što je društvo? Gadan problem imate, je li?
-Mi bi vas nešto zamolili, jedan od nas molećivo joj se obratio.
-Nitko vam cugu neće kupiti , zar ne?
U čudu smo je pogledali i potvrdno glavom klimnuli.
-Koliko godina imate?, ozbiljno je upitala.
Jedna laž povlači za sobom drugu.
-Šesnaest punih,lagali smo ne trepnuvši .
-Dečki dragi, lažima ništa nećete postići. Koliko stvarno godina imate?
-Da vam ne lažemo, petnaest.
Dobro nas je pogledala, sumnjivo glavom vrtjela i na kraju rekla.
-Ok. Znam da mi opet lažete. Što bi vi da vam ja kupim?
-Tri litre crnog vina i cigarete. Colu već imamo.
-Ovo vam je prvi put? ,ozbiljno je pitala.
Kad smo potvrdno odgovorili postali smo svjesni da smo se zeznuli.
-Za vas petero jedna litra vina i jedna kola je dosta. Toliko ću vam kupiti. Cigarete neću. Uzmite ili ostavite. Dućan još pet minuta radi.
Za par minuta vratila se iz dućana s bocom crnog Vranca i plastičnim čašama.
-Znate da ovo nisam smjela učiniti? U parku ćete piti?
Bila je to više tvrdnja nego pitanje.
-Gledajte djeco, i ja sam nekad u vašim godinama istu stvar probala. Nisu svi ljudi dobri i pošteni. Zato sam vam vino i kupila. Ako budete pametni, svatko od vas čašu vina će popiti i na vrijeme, iz parka se maknuti. To vam je moj majčinski savjet .Znam da ste svojim roditeljima danas lagali. I meni. Što čekate? Krenite, rekla je i majčinski me po glavi podragala.

Poslije njezinih riječi i nježnog dodira osjećao sam se loše. Ne samo ja. Bolje da nam je i ona, kao i svi prije nje bukvicu očitala. Prošla nas je volja za pićem.Cigarete nismo imali.Sjedili smo u s bocom vina u vrećici. Kolu smo već odavno popili. Tada smo se međusobno pitali , što dalje? U parku do jedanaest, glupo je sjediti.
Kad je bal nek je maskenbal, kažu. Ako smo danas već toliko puta lagali, još jedna laž, ništa neće promijeniti. Dogovorili smo se da idemo kod prijateljice. Bocu vina poklonit ćemo njezinim roditeljima uz priču, kako je to mali znak pažnje jer ćemo se kod njih družiti.
Treći put tog dana loše sam se osjećao. Ljudi su nas pohvalili kako smo lijepo odgojeni, dodajući kako bi se i neki odrasli na nas mogli ugledati. Od srama u zemlju smo htjeli propasti.

Razmišljao sam o pričama koje sam od drugih slušao. Oni su sve na isti način napravili, napili se i pušili. Jesu li nam lagali? Ne lažu svi, sa sigurnošću sam znao. Ogledni primjerak, doma sam imao.
Koje smo mi kukavice bili.Blenteki blentavi. Imali smo hrabrosti toliko lagati, nismo imali kuraža vino probati. Osjećao sam se loše. Jako loše. Zbog laganja roditeljima, zbog laganja nepoznatim ljudima, zbog načina na koji smo sve organizirali i na kraju, ništa nismo naučili.
Ili možda jesmo?

Naučili smo više nego što smo svojim ponašanjem zaslužili. Kad vas netko za laž pohvali, boli više od pljuske. Od svega,naj teže mi je bilo roditeljima lagati. Zabrinuti, bili su budni i čekali me. Odahnuli su kada su me vidjeli. Bili su ponosni jer sam na vrijeme , kako su rekli, došao kako treba. Jesu li možda sumnjali ili možda i znaju, na trenutak sam pomislio. Sretni, pitali su me kakav je film bio? A ja sam, lagao i lagao....Pričao sam sadržaj filma koji sam čuo od onih koju su ga gledali. Kad se jednom u klupko laži zamotamo , teško se iz klupka oslobađamo. Trebao sam primijetiti da nešto u ponašanju roditelja opasno smrdi. Ali nisam. Silno mi se žurilo u svoju sobu otići.

Drugo jutro, otac i majka čekali su me s doručkom na stolu. Kada sam im htio pusu dati, obadvoje su se izmaknuli. Na pitanje zašto,upitno su me pogledali. Znao sam da znaju. Crven u licu, pogleda uprtog u stol, ispričao sam sinoćnju pustolovinu.
Izostalo je ono što sam očekivao. Sram te bilo! Tako te nismo učili? Sramotiš nas! Što će ljudi reći? Makni mi se s očiju! Izostala je i ona odgojno obrazovna(kako su mi pričali),po licu, a kod onih sretnijih po dupetu. Nisu mi zabranili izlaske, ni ekrane.

Rekli su mi kako ću se morati dobro potruditi njihovo povjerenje povratiti.

Ima stvari koje bole jače od svega ,gore navedenog.

Oznake: odrastanje

05.11.2019. u 23:47 | 5 Komentara | Print | # | ^

Markusove muke/1

Ja sam Markus. Ispričat ću vam nešto u povjerenju. Pitam vas, tko je vidio u današnje vrijeme, ovakvo ime muškarcu dati? Deda mi kaže da ne seruckam, jer veli, mogli su mi dati ime Štef. Pravo zagorsko. Ne preostaje mi ništa drugo nego biti kuš.

Nisam vam ja čovjek od velikih riječi. Pitate se ,zbog čega?
Lukrecija je moja sestra blizankinja. Ne možete ni zamisliti što to znači? Gnjavaža devet mjeseci u trbuhu,osam godina u istom razredu, biti uvijek zajedno doma, imati zajedničke prijatelje, i uvijek ,na isti dan imati rođendan. Koma čovječe!
Stalno su pričali kako nas je lijepo bilo vidjeti. Nitko me nikad nije pitao kako je meni bilo odrastati? Svaki moj auto, kamion, traktor, svaka željeznica bila je i njezina. Već tada bio mi je pun kufer nepravde. Njezine bebe i barbike nisam smio dirati. „S tim se dječaci ne igraju“, govorili su. Nisu se sjetili da ni moje igračke nisu za popišanke. Dobro. Jednog Kena i meni su kupili. Što mi je vrijedio kada mu ni jednu Barbiku nisam smio odabrati. Nisam ni ja nevinašce bio. Često sam je s guštom za kečke počupao. Ako mislite da mi istom mjerom nije vratila , varate se.

Sanjam dan kada će svaki u svoju školu ići. Ne mogu ni jednu psinu napraviti, ni jednu lošu ocjenu dobiti, a da ona to ne zna. I obrnuto. Roditelji su nas učili i uče, kako s njima trebamo podijeliti sve što se u školi i putem do škole događa. I oni su naivni jer vjeruju da im baš sve kažemo. Kažemo im samo ono što smo se dogovorili, ono što je dobro bilo. Ono što za roditeljske uši nije ,naša je tajna. Da ni tajna nije tajna , brzo smo naučili. Kada se posvađamo, jedan drugoga tužakamo. Ne moram vam reći da poslije toga slijedi kazna. Najčešće zabrana ekrana. Kako se brzo posvađamo , tako se i pomirimo. Onako bratski. Do naredne svađe.
Tako vam je to.

Ne znam jesu li i vama nekada, ali meni često znaju reći:
"Markus je svadljiv". Ako i jesam, imao sam od koga naučiti. Odrasli često imaju verbalne sukobe. Svađaju se, deru, viču, jedan drugome dijele ono što pas s maslom pojeo ne bi. Poslije toga zavlada tišina , a negativne vibracije nožem možeš rezati. Onda, za par sati, ili dana, sve ovisi tko je s kime „mišljenje usklađivao“, počnu se normalno ponašati. Nerazumijevanje takvog ponašanja nameće pitanje da li je vuk pojeo magare, ili magare vuka? Samo u takvim situacijama vuk je sit i koza cijela.
Znaju mi reći kako sam neodgojen. Psujem. Svi odrasli oko nas ljutnju i nezadovoljstvo psovkama rješavaju. Slušamo, usvajamo, po usvojenom obrascu se ponašamo. Jedni takav način nazivaju ispušni ventil, drugi mantra, danas to već (barem tako kažu) ima psihoterapeutski učinak.Bilo kako bilo, kazne su me naučile da ne treba psovati . Barem ne na glas.
Isto tako kažu:" Markus je neodgojen. Prostači".
Nepojmljivo je da je u jednom kontekstu ženski ili muški spolni organ normalno u razgovoru spomenuti, dok u drugom i drugačijem načinu izražavanja to zovu prostačenje. Seks , vođenje ljubavi ( kako god ga zvali) svakodnevna je potreba u ljudskom i životinjskom svijetu. Činiti takve stvari je u redu. Razgovarati o njima nije. Još se nije rodio koji je vas odrasle razumio.

Ako sam dovoljno odrastao za obaveze, onda sam dovoljno odrastao za slobodu mišljenja i izražavanja.Jednom prilikom rekli su mi da sam adolescent i da se još malo moram strpjeti. Mislio sam da je to nekakva dijagnoza, pa sam brzo sv.Google upitao.
„Adolescencija je odrastanje i sve ono što uz njega ide", Google mi je odgovorio. Moram vam reći da sam odahnuo.

Cure ranije u pubertet ulaze, hormoni im divljaju, fizički se puno ranije mijenjaju. Na početku,mislio sam kako to baš i nije pošteno. Vrlo brzo , naučio sam da je pubertet zeznuta stvar. U kratkom vremenu napraviš hrpu gluposti. Naravno, poslije nedoličnog ponašanja i pogreški slijede kazne. Bog te neće , tek sada znam kako je Lukreciji teško bilo. Ona je prva u svijet odraslih led probijala. Glavom doslovce. Naravno da je griješila. I ja bih da se iz njezinih grešaka nisam naučio. Tamo gdje je ona imala jezik brži od pameti, tamo sam ja šutio. Tamo gdje je ona isprobavala, ja sam se suzdržao.
Znam, reći ćete da nisam fer. Ali, kako na svojim, tako i na tuđim greškama sam učio. Još uvijek učim. Jednog dana reći ću joj hvala. Za hvalu, još je rano......

Oznake: djetinjstvo, odrastanje

04.11.2019. u 22:26 | 10 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Studeni 2019 (11)
Listopad 2019 (8)
Rujan 2019 (5)
Kolovoz 2019 (8)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (4)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (8)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (9)
Rujan 2018 (4)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (5)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (8)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (7)
Prosinac 2017 (5)
Studeni 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading