Ljubav i brak

Nekoć je, u mom društvu, postojala udruga SKB. SKB je kratica od Suh kako barut. Članovi su bili prijatelji koji nisu imali partnera već duže vrijeme.
Himna im je bila ona Čolićeva «Pogledom me miluje, k'o da me dodiruje...»...I dok smo se, mi, parovi stiskali, plesali, ljubili, uz te stihove, eskabeovci bi se, kolektivno, zagrlili i «plakali», izljubili međusobno.
Kako je, jedan, frend imao tiskaru, čak su i tiskali članske iskaznice.
Što je, sada, s članovima?
Osnivač je u sretnom braku, ima sina, a i ostali članovi su se, nekako, uparili, makar privremeno. Neki, iz društva, koji nisu, tada, bili eskabeovci, to su postali...
Eh, sada bih ja mogla osnovati neku sličnu grupu građana.
Svaki pokušaj intimnog druženja s Mužem propadne.
Sinoć je, baš, bila prilika. Izgledalo je perspektivno: obje kćeri spavaju, granice umora podnošljive, Muž sretan jer ga je «ženica pustila da s dečkima ide na nogomet», a ja zadovoljna jer sam bez šaltanja programa, na miru, gledala TV...Starija je rano zaspala, a Mlađa se ne buni ako je dojim i gledam TV, za sada...
Krenuli u sobu. Legli. Počeli se maziti, a onda...Starijoj je pun nos «Mama, daj mi majamicu, cuji mi nos!».
Odem po maramicu. Obriše nos. Vratim se u krevet. Nastavimo sa započetom aktivnosti,a ono «Maaaamaaaa, špjicaj mi kapi u nos..»...
Čujem da šmrca, govori «kroz nos», počela i kihati...K vragu i seks, samo da ne dobije temperaturu jer će napol nesprovane noći postati kompletno neprospavane...Već me hvata jeza.
Nosim Aquamaris, špricam u nos, ispuše ga...
Malena se počela meškoljiti u krevetiću...Nije vrijeme za dojenje, još ne bi trebala biti gladna...Podrigivanje, grčevi, kolike...?
Ah, dobro. Smirila se.
Vraćam se u krevet.
Opet podgrijavamo «juhu».
Skoro je zakipila kada čujem kako Starija silazi s krevetića, tapka nožicama, penje se na naš krevet «Tata, kaka mi se!».
Kako se na mami ipak nije vidjelo u kakvom je bila stanju (ništa ne viri, ne strši... : )), vodim je ja na zahod.
Malo sjedi, piški i zaključuje «Pjevajilo me. Guza me pjevajila».
Tako ti je to kada dijete ima lažljivu guzu : )
Lježe u krevet, i ja isto. Veselo zaključujem kako Muž nije zaspao.
Nije prošlo niti dvije minute «Tata, kaka mi se!».
Ok, opet je vodim do wc-a. Ovaj put je guza govorila istinu.
Već postajem nervozna i umorna. Skoro pa mi se više i neda.
Muž budan. Vraća mi volju.
Starija šmrče, kiše...I, naravno, uvukla nam se u krevet. Između nas.
Vidim da ju je, stvarno, pukla prehlada. Srećom nije vruća, a ja ću se, već, nekako ohladiti : )
Zbog čega, sada, pišem, umijesto da se bacim u akciju?
Utakmica: Dinamo-Rijeka i grozničavo provjeravanje teleteksta uz podrhtavanje ruke u kojoj je papirić s uplatom na sportskoj kladionici :P
Eh, da mi je do inaćenja i da, ovakva, situacija i meni ne škodi napustila bih teren kada, On, večeras, poželi dati gol.
A, ovako, i ja se veselim, mogućem, zgoditku. Nakon toga ću gunđati, ako mi se, i dalje, bude dalo ;)

Zaista mogu reći kako mi je, paradoksalno, lakše s dvoje djece nego kada smo imali, samo, Stariju.
Imam više posla pa se bolje organiziram, a i ja sam od onih koji ne smiju pustiti da im mozak ima «praznog hoda» jer onda analizira gluposti od koji se, tada, neke čine kao prijeteća katastrofa.
Kada je mozak u dokolici onda svašta samelje i napravi od toga TAKVU kašu....Od muhe slona, uglavnom, ili dolazim do, svakavih, ideja tako da me se Muž počne bojati : ) (Uglavnom pokrećem vlastiti biznis, pišem knjigu i sl... : ))
Kada je Starija imala mjesec dana, kao sada Mlađa, bila je, jako, naporna..Kaže Muž kako je sva sreća da je Starija došla prva, a Mlađa druga jer bismo onda imali pogrešna očekivanja od drugog djeteta..Došlo bi nam kao šok, a i teško kako bismo našli vremena za igru i druženje sa prvim djetetom.
Mlađa jede, spava, kada je budna gleda, proučava, smješi se pa čak i glasno nasmije na jednog gumenog slona koji cvili, ponajviše, jako malo plače, uglavnom predvečer kada i učestalo sisa (našla sam na netu pojam «cluster feeding» koji jako dobro opisuje njeno ponašanje), ali kada zaspi odspava i po 5 sati u komadu jer dobro napuni želučić.
Starija je htjela stalno sisati, spavala je 45 minuta, maksimalno, po danu, u komadu, po noći je bila manje zahtjevna, ali se češće budila nego, sada, Mlađa..Ja sam, često, ručak kuhala s njom na rukama, ako bih ga bila, uopće, stigla skuhati...Trebala sam je nadohranjivati..Imala je grčiće..Ali je zbog toga što je bila puno budna imala više prilike za učenje i proučavanje. Zbog toga je, možda, bila «psihomotorno napredna» kao jerekla pedijatrica, na jednom sistematskom.
Možda je, samo, stvar što je Mlađa drugo dijete pa već imam iskustva.
Govorili su mi kako se drugo dijete «odradi» i to mi jako grubo zvuči..Kao da je ono nešto sporedno, onako-usput, nevažno...A jednako je važno kao i prvo dijete.
Činjenica je da znam kako treba dojiti, znam kako izgleda kada beba vuče i jede, a kako kada se, samo, igra s cicom...Opuštenija sam-ne skačem na svaki zvuk, svaku naznaku plača, pustim, kratko, da vidim što će biti dalje, plač ili će se, sama, umiriti. Shvatila sam da plače u snu, ili, samo, želi promijeniti položaj, ili podrignuti...Ili se, nakratko, probudila i javila pa, sama, nastavila spavati...Ne uzimam je, odmah, na ruke.
Ručak imam kuhan svaki dan i to, gotovo uvijek, juhu, glavno jelo i neki desert, ponekad, da se ne zdebljamo i da ne razmazim Muža : )
Ima dana kada su djeca, obje, zahtjevne i naporne i potrebno je brdo strpljenja, razumijevanja i dubokog disanja, ali to su, hvala Bogu, rijetki dani.
Evo, imam i vremena za blog.
Nije da sam naspavana i odmorna, ali ne žalim se. Teže mi je bilo, ponekad, ustati, ujutro, i spremati se na posao nego sada.
Ono što mi fali to su ljudi, druženje...Kava s prijateljicom, prošetati gradom, fali mi Muž i njegovo sudjelovanje u našem životu, malo aktivnije, fali mi osjećaj zaljubljenosti, opuštenosti, fali mi čokolada (smeta Mlađoj, boli je buša, grčići kada je pojedem pa dojim) i fali mi seks.. Ne da mi se čekati prvi ginekološki pregled nakon babinja (ah, koji glupi naziv)..Dok Muž dođe, Mlađa će se probuditi, Starija zaspati, doduše, ali Mlađa, od cca 19 do 22, 23 sata ima period budnosti i kenjkanja i stalno traži cisu, a nezgodno je s njom na prsima : )...Do kada zaspi već smo, oboje, umorni..Ne želim «odraditi» i okrenuti se p azspati, želim, malo maženja, intimnosti i nakon samog čina..
O čemu ja to? Skočila s teme na temu...Obično bude seks pa djeca, a ja preko pisanja o djeci došla do seksa :)
Odoh, ipak, po čokoladu, skoro pa savršenu zamjenu za ljubav..Samo po kockicu...

Gledala sam, čini mi se jučer, «Sanju». Tema je bila-romantika.
Gledam, s osmjehom, pa se, neknadno, uozbiljim.
Ne mogu se sjetiti nečeg romantičnog u braku. Katastrofa!!!
Uprežem moždane vijuge.
Stavarno Muž nije bio romantičan ili sam ja zahtjevna?
Ne znam.
Sve čega se sjetim događalo se dok smo bili dečko i cura.
Imam pjesmu posvećenu meni, dobila sam buket dostavom, u novinama je objavio da me voli...Ops, ništa od toga nije bio Muž!!!
Ruku na srce, u braku, mi više znači kada se On digne sa Starijom, a ja još sat-dva, odrjemuckam uz Mlađu pored mene i otkopčanog grudnjaka tako da može sisati kada poželi, a ostatak vremena spavati pored mene (obožavam miris i toplinu bebe!).
Više mi znači kada stavi sušiti robu ili si, sam, ispegla košulje nego da mi recitira stihove...Mada mislim kako bi, makar rijetko, neki romantični «ispadi» dobro došli.
Sjetila sam se i pitanja koje se, često, u sebi, postavlja na vjenčanjima ili kada saznamo za neki novopečeni par-koliko će ostati zajedno, hoće li brak uspijeti...?
Kada znamo kako se par, već, svađa oko «gluposti», kako će reagirati na tenzije koje se javljaju uz, nekoliko, djece (ili jedno dijete, nije bitno) i uz, nažalost vječito, pitanje financija, posla, kućnog budžeta...?
Što ako par, i sam, nije siguran u ono «Zauvijek u dobru i zlu...»..?!
Istraživanja pokazuju kako takva pitanja tj.nesigurnost u svoju odluku da stupimo u brak i prije samog braka, nema efekta na kvalitetu braka kada si takva pitanja postavlja muškarac, međutim...
Međutim ukoliko žena preispituje svoju odluku, nije sigurna da li da kaže «da» ili da odustane, problemi su na vidiku...Najčešće iskrsnu već nakon nekoliko mjeseci.
Zbog čega?
Žene su, češće, opterećene time hoće li se udati ili ne, teže im pada «biti sama» (naravno, govorim o prosjeku, postoje i časni izuzeci) tako da potisnu zabrinutost i strahove kako ne bi upropastile vezu i romantične planove (uostalom već su svi obaviješteni o datumu vjenčanja, zar ne?).
Parovi koje su vanjski faktori «natjerali» na brak (već su dugo u vezi pa bi bio red, pritisak okoline, kupili su stan i žive zajedno pa je logično.., trudnoća), imat će više problema i biti će prisutno više nezadovoljstva nego kod parova koje je ljubav, bliskost, potaknula na brak, čak iako i u drugom slučaju postoje pitanja i nedoumice.
Sada, opet, dolazim do romantike...Parovi koji su vezu/brak procijenili kao izuzetno ispunjenu romantikom nemaju manje/više šanse da se razvedu/prekinu nego parovi kod kojih romantika nije prisutna, ali jako romantičnim parovima treba više vremena kako bi se odlučili na prekid.
Parovi koji su se zaljubili na prvi pogled i vezu započeli burno, snažno zaljubljeni, snažna fizička privlačnost, nakon dvije godine braka svoju bračnu sreću procjenjuju podjednakom kao i oni parovi koji su vezu započeli kroz prijateljstvo, kojima je trebalo vremena da se zaljube i koji nisu osjećali «vatromet u trbuhu» kada su prohodali.
Kada, netko, spomene par koji je iznenada prekinuo, a bili su tako zaljubljeni, sretni, slagali su se savršeno, što bi moji rekli-bili su «kot rit i kanotjera», znajte da je sve bila gluma, predstava..Nema naglih, neočekivanih prekida..Znači da nešto nije štimalo, ma koliko god oni šutjeli o tome...Dapače, šutnjom i glumom da je sve OK, kopa se grob vezi.
Uf, ja od romantike došla do prekida i groba :)...
Idem smisliti što ću romantično učiniti za Muža..Jer romantika potiče romantiku!

Večeras sam, opet, poželjela da su muškarci sličniji ženama tj.da i muškarci mogu dojiti i da mogu pažnju imati usmjerenu na više stvari odjednom...
Situacija, otprilike, ovakva: Starija se rano digla, ne spava po danu, odnosno, rijetki su ti dani, možda jednom u dva tjedna, da ona odspava popodne..Predvečer je, naravno, grintava jer je umorna.
Radnja se događa baš predveče. Ja mijenjam pelene Mlađoj, a Starija plače, grinta, ništa joj nije po volji...Onda moj Muž, veliki pedagog i psiholog, počne priču «Ajme kako je moja Mlađa super, ne plače, ona je kao velika cura, a Starija je kao beba...»...Meni tlak 300 i kosa na glavi kao da su me uključili u struju!!! Signaliziram očima, tijelom, da se takve stvari ne govore...On ne kuži..Na kraju i kažem da tako može napraviti problem tamo gdje ga, još uvijek nema tj.da Starija postane ljubomorna na Mlađu...
Starija je počela jače, na silu, plakati i traži mamu. Kaže da joj se nana i neka mama sjedne pored nje.
Kažem Mužu da stavi ćiripe, švedske pelene, kakogod to nazvali, Mlađoj i ja idem do Starije. On ne želi jer je hoće naučiti da plačem neće postići što želi.
Objasnim da je ona umorna i zbog toga grintava i da u niti jednom drugom slučaju nemamo problema s njenim ponašanjem i kako umorno i/ili bolesno dijete ne možeš «staviti u red»...I još mu kažem da je previše živčan, a On će meni «Jesam, živčan sam. Umoran sam, spava mi se, rano se dižem...»...OK! Dakle i ti si umoran i spava ti se pa se ponašaš neuobičajeno pa kako, onda, od dvoipogodišnjeg (hajde, zaokružila sam, fale joj do toga još dva mjeseca) djeteta zahtjevati razumno ponašanje??!!
I meni se spava i umorna sam. Noćas je Mlađa sisala svakih sat i pol. I danas, po danu, je često sisala i malo spavala...On se dignuo u 7, a ja u 8 i pol, a po noći je mirno spavao...
A što bi bilo, tek, da primijenim savjete s jedne web stranice gdje savjetuju da se partneri izmjenjuju u hranjenju bebe, po noći, tako da svaki bude dežuran tri noći za redom...Mama se izdoji, u toku dana, za noćne obroke, a tata grije bočicu i daje potomku...(A što je s mastitisom? Meni bi cice, do ujutro, eksplodirale. Kriza je, već, ako Mlađa odspava 4, 5 sati bez obroka)...
Sada dojim pred kompjuterom, dok tipkam ove zadnje retke, a On, mirno, gleda utakmicu.
Osim toga ima svoj nogomet petkom-za izbacivanje stresa, bio je na dvije fešte, a u planu je i treća, otkad sam rodila, a ja sam doma...I da, istina, priznajem-zavidim Mu na slobodi!
On meni na bliskosti s Djecom...Na tu bliskost i razumijevanje sam ponosna i šepurim se, ali nekad, kao sad, malo bih da Starija zove «tata, pjičaj mi neku pjiču» i da On, dok doji Mlađu, mekim, tihim glasom, priča Tri praščića, a ja da se zavalim u fotelju i gledam film od uvodne do odjavne špice ne mijenjajući udoban položaj.

Kada sam bila u rodilištu nazvala me Starija (naravno, tata je tipkao brojeve) na mobitel:
«Mama, smijem uzeti jaskutiće za dojenje?»
«A što će ti jastučići?»
«Da mi mlijeko ne cuji»
Kaže Muž da ih je zalijepila na majicu i ponosno paradirala, cijeli dan, po kući.


Došla sam doma i pijem čaj za dojenje. Naravno, to nije mogla ne opaziti Starija.
«Kakav čajić piješ?»
«Čaj za dojenje»
«Daj i meni»
«Pa ti ne dojiš»
«Mojam popiti čajić da mi dođe mlijeko»
I onda je ostatak dana, nakon što sam joj napravila malo čaja, «dojila» sve igračke i provjeravala ima li mlijeka.


Muž se tuširao i došla mu je Starija u kupaonicu.
«Tata, mogu dijnuti pišu?»
Muž, sav u šoku, «Ne, pišu može dirati samo tata»
Nekoliko večeri nakon toga, ja sam, malo, misleći da Starija ne gleda, pošlatala Muža, a Ona dotrči i ukori me
«Ne, mama!!! Pišu može dijati samo tata!!!»


Kako Starija ne pokazuje znakove ljubomore zanimalo me je li se pretvara zbog nas (ljubi, grli, briše i maže guzu, nosi joj pelene) jer kuži kako nam je drago kada je nježna prema Seki, ili stvarno tako osjeća.
Pustila sam ih same u sobi. Mlađa je spavala u krevetiću, a Starija se igrala na svom krevetu. Ja sam špijala kroz otškrinuta vrata.
U jednom momentu Mlađa se počela meškoljiti i plakati. Starija joj je prišla i nježno tepala «Nemoj pjakati, nemoj pjakati. Tvoja seka te čuva»
Ja sam se, skroz, razniježila.

Prije nego što sam rodila Starija me, stalno, ispitivala kada ću joj roditi Seku.
Onda sam ja Stariju upitala «A kada ćeš se ti roditi?»
Ona će «Vidi me, mama, ja sam velika, ja sam se se već jodila!».

TU BI KONTINJUD...

Dakle...Gdje smo ono stali...?
Porod je prošao super. Bar prvo i drugo porođajno doba.
U trećemu je zapelo: posteljica nije htjela van.
Malecka je sisala, ja sam je mazila i uživala, ali oksitocin nije potaknuo posteljicu da izađe.
Tada je došla babica koju bih nazvala babom: golema, kao od brda odvaljena, raščupana, muškobanjasta i bez upozorenja je, svom snagom, stisnula trbuh, tako da je posteljica, skoro, završila na susjednom zidu...No, dobro, malo pretjerujem, ali, malo...
Nakon posteljice, za koju čak niti ne znam je li bila cijela ili ne, skužim da je, nekakva, frka...Sestra me čudno gleda i ponavlja mi «Sve će biti u redu» što mi je, automatski, dalo za razmišljati što to, sada, NIJE u redu...
Druga sestra stavlja led na trbuh...Okupili se doktori.
Čujem «Pripremite salu» i sestra mi objašnjava «Atonija maternice, moramo zaustaviti krvarenje, pod općom anestezijom obaviti će kiretažu i sve potrebno...Biti će sve u redu...»...
Ja sam, stvarno, bila cool. Jedino mi je prošlo, na sekundu, što ako se ne probudim nakon anestezije, ali nisam bila nervozna...Možda sam bila preumorna ili «nisam shvaćala ozbiljnost situacije», kako mi je rekla, kasnije, babica.
Objasnili su mi da se maternica ne vraća na normalu, ne steže se i da gubim puno krvi.
Anesteziolog je postavio rutinska pitanja, dali su mi injekciju i uspjela sam izgovoriti «Već mi se vrt...» nakon što mi je, doktor, rekao kako će mi se, malo, zavrtiti i onda-crna rupa.
Slijedeće čega se sjećam su pitanja «Kako se zovete?», «Kada ste rođeni?», «Sjećate se da ste rodili?», čak prije nego je izustio do kraja ja sam, već, pitala «Gdje je Sara?».
Srećom, krvarenje je stalo. Izgubila sam puno krvi, ali ne znam koliko je to puno.
Pri izlasku iz bolnice hemoglobin mi je bio na 70g/ml (nadam se da su ove oznake točne, uglavnom, donja granica j e 119 «nečega»)..
Predložili su mi transfuziju, ali sam rekla da je ne želim ako nije neophodna.
Sada pijem Heferol, Prenatal, sok od borovnica (odmah nakon podoja da ne izazove grčiće) i istarski teran (no, no, dva puto po dec i to pomiješan s vodom)...
I to je kraj priče o porodu.
Btw, onaj radiestezista je zaključio kako se, na mjestu gdje ja ležim, nalazi Hartmannova linija, i to uzduž cijele mene, preko glave prolazi podzemna voda (osim Hartmannove linije) i ukoso me «siječe» Curryeva linija. Spasite me ako znate kako. Odnosno, primam donacije za magnetni madrac koj idođe, oko , 10000 Kn!!!! :)
Ja i vjerujem i skeptik sam. Skeptik jer su mi, odmah, htjeli «uvaliti» madrac.Pošto, ipak, vjerujem u štetno djelovanje zračenja i voda, odlučila sam pozvati nekog drugog stručnjaka pa da vidimo hoće li isto zaključiti.
Možda da se ja naučim mjeriti...Hm, hm....Vidjet ću što, o tome, kaže Internet.

Iako sam petanest dana prije očekivanog datuma poroda bila otvorena 4 cm i unatoč tome što su mi svi liječnici i sastre govorili kako ću roditi svaki čas i da će porod biti kratak, ja sam na dan termina bila i dalja»dva u jednom» te sam otišla u rodilište n apregled.
Dežurni ginekolog ustanoviko je kakao sam, sada, otvorena 5 cm, imam lagane trudove i predložio mi je već poznatu stvar-disrupciju vodenjaka.
I dalje, tvrdoglavo, pri svome, želim da sve krene samo i prirodno bez ikakve kukice koja će učiniti da poteku «Nijagarini slapovi».
Na nalazu mi piše: odbija hospitalizaciju i naručio me, za pregled, za slijedeći dan.
Slijedeći dan, 22og, dolazim k istome ginekologu koji zaključuje kako sam se otvorila još centimetar.
U zadnji čas prihvaćam da ostanem u rodilištu. Nerado, sve se nećkajući. Ginekolog odmah obavijesti predrađaonu, da se, slučajno, ne predomislim : )
Ponovno poznata stvar: brijane (tražim brazilian, ali ga ne dobivam :)), klistiranje....I predrađaona.
Donijeli su mi pilates loptu i pokazali kako da skakućem.
Skakala sam kao luda sat vremena. Trudovi koje sam imala-nestali. Dijete je, valjda, pomislilo da je vani potres pa je odlučila izaći kada bude sigurno.
Opet gladujem, naravno. Kasnije mi je babaica rekla kako je izgladnjivanje stara metoda (srednji vijek,čini se : )) poticanja trudova. Pad glukoze može uzrokovati stezanja maternice.
Ništa s e ne događa do navečer, cca 18 i 30.
Tada su mi poslali delegaciju koja me nagovarala na bušenje vodenjaka. I bez njih i ja sam, već, počela razmišljati o tome.
Došla mi je sestra koja me zaprimil ai prvi put kada je bila «lažna uzbuna» i rekla kako će «mirnije spavati ako ja budem u rađaoni». Došla mi je i babica koja me prvi put porodila i rekla «dušo, da si moja kćer, ja bih ti preporučila, bez razmišljanja, bušenje vodenjaka»...
Tražim ginekološki pregled. Ginekolog utvrđuje kako sam otvorena 7 cm i da nema smisla više čekati.
Ok, pristajem! Ipak naglašavam kako ne želim drip. On mi obećaje kako će pokušati sve da to toga ne dođe.
Mislim da sam im se svima popela na vrh glave : ) Ako netko čita blog i prepozna me: hvala najljepša, od srca i najiskrenije, svima koji su, tada, bili uz mene i dozvolili mi maksimalnu slobodu-ljubim vas i grlim!
Odvode me u rađaon.u Čekam do cca 19 i 30 na bušenje vodenjaka.
Trudići, stvarno lagani, počinju biti pravilni oko 20 i 30.
Babica, prekrasna cura, alternativka srcem i dušom, dozvoljava mi da pratim svoje tijelo i dišem kako želim.
Ulazim u kadu oko 20 i 45. Oko 21 i 30 osjećam da trebam na wc. Bravo! Znači glavica je tu.
Kako se pokvario CTG koji mjeri trudove u vodi babica predlaže izlazak iz kade, na pola sata, da izmjeri bebine otkucaje srca.
Ja ću na to «Nema šanse, ja ću sada roditi» i još sam, malo, tepala Sari i ohrabrivala e da se što prije upoznamo.
Što reći: Tri truda i malecka je bila vani: bez pucanja, rezanja i agonije.
Porod za poželjeti. Baš kao i sa Starijom. Je li zbog kade ili imam takve psihološke i fizičke osobine, ne znam, ali hvala Bogu da je tako.
Babica je zaključila kako sam «na ti» sa svojim tijelom i njegovim funkcijama pa osluškujem što mi ono govori.
Saru sam izljubila, izgrlila...I odmah je nestala bojazan da ću drugo dijete manje voljeti, da će biti manje posebno nego prvorođeno.
Stvari su se zakomplicirale. Najprije posteljica nij ehtjela van, a onda su utvrdili atoniju maternice i postala sam «hitan slučaj» koj ije na noge dignuo kirurga, anesteziologa i još hrpicu stručnjaka...
Što ću, kada volim biti u centru pažnje : )
Na otpusnom pismu piše (ne volim te više : )) da odbijam transfuziju krvi.
Planirala sam dva nastavka, ali priča će imati, kako se čini i treći dio ... : )

Očekujem radiestezistu da mi pregleda stan pa dam krevete pomaknem u skladu s podzemnim tokovima i, stoga....later!

Taman kako ću zasjest za kompjuter i raspisati se...Starija je, maloprije, išla kod none «pomoći joj kuhati jucak za nonota», Mlađu sam dojila u 14 i 30 pa smo, obje, mirne 2 do 4 (kada nam se posreći) sata....A ono ne mogu uklučiti komp!!?? Pišti, bipa, čuda radi, ali ne vidim da se otvaraju «prozori»...
Onda sam sve poisključivala i pouključivala, i to dvaput, kada se dogodila, stereotipno, «treća sreća» i sve je proradilo : )
Prošla me volja za pisanjem drugog dijela priče o porodu, ali nadoknadit ću, možda, još večeras...Pukla me neka nježnost...Neki flashback osjećaja koji sam jutros imala.
Hranila sam Mlađu, upijala miris bebe i gledala žuto lišće i oblake kroz prozor. Inače me jesen «vuče» na depresiju: kiše liju, nebo plače i ja bih, nekad, najradije s njim, ali sada...Uhvatila me totalna mirnoća, spokoj...Čista nirvana. Kao trenutak prije opće anestezije (o tome u drugom djelu priče o porodu)...
Do mene, na muževom mjestu, ležala je Starija. Običaj joj je da se uvuče na «tatin jaskut» kada se On digne. Izgled anđela: kovrčava kosa rasuta n ajastuku, malo se mršti, malo smješka, u snu...Otkada sam rodila izgleda mi veliko, odraslo, dok u naručju držim «dvotjednu» bebu.
Osjetila sam vezu među nama trima. Kako nekakav balon energije koji nas obavija i smiruje.
(Nadam se da ne zvuči prepatetično ili kao da me hvala postporođajna psihoza : ))
Razmišljala sam o tome kako sam sretna. Istinski sretna.
Imam dvoje zdrave, krasne, cure i, doista, sam ponosna...Ulažem puno energije u odgoj i trudim se kvalitetno provoditi vrijeme s njima. Trudim se i hvaliti i kazniti (Stariju, Mlađa je još, ipak, premala). Nije uvijek lako.
Ponekad mi dođe da bih, najradije, pobjegla, promijenila identitet, bila netko drugi ili, još bolje, ja u mlađim danima: nesputana, razigrana, bez obaveza, slobodna...U mojim lošim danima kada se poklopi i da je Starija živahnija, cendravija, zahtjevnija...Najradije bih popustila, dozvolila joj sve ili, pak, primijenila onu o batini koja je izašla iz raja, iako nikada nisam lupila dijete...Ponekad mi dođe da vrištim skupa s njom...A kada je nema, makar samo na nekoliko sati, volim njen povratak. Kada mi ispriča gdje se šetala s nonotom, jesu li brali kupine, je li je dida vodio u park, što je kuhala nona, je li maci dala papati...Veselim se njenom zagrljaju i poljupcu..Posebno me veseli što, na isti način, pozdravi i Sestricu.
Dođe mi da, na nekoliko dana, otiđem s ekipom, plešem do jutra, namještam «komade» svojim curama...Da bude sve kako je bilo kada sam bila maksimalno opuštena...Jer otkad sam mama uvijek, u meni, tinja makar mala nervoza, napetost, zabrinutost i želja da znam kako će uvijek Djeca biti dobro...Mislim, znam da je to iracionalno, da će u svom životu skupiti cijelu zbirku osjećaja: i dobrih i loših i da će ih svaki obogatiti i da će, uvijek, imati moje uho za slušanje, srce za razumijevanje i glavu da, skupa, nađemo rješenja, ukoliko to budu željele.
Ponekad bih voljela biti slobodna kao vjetar, strujati po svijetu, oko svih, draškati im obraze, ali tada, znam, One me ne bi mogle vidjeti niti dodirnuti...
Voljela bih biti kao san, bezbrižan, lagan, ali me strah da ga se One ujutro ne bi sjetile..
Voljela bih iti kao ptica, letjeti, gledati kako je svijet, zapravo mali, a ljudi si, male točkice na njemu, ovako svisoka, umišljaju da su veći od Boga, ali..One nisu drvo na koje bih mogla sviti gnijezdo...
Zbog svega toga ja sam, samo, mama, koja je dobila, načuvanje, dva mala anđela koji su joj stvorili raj na Zemlji.

Jedan stari post govori o porodu u vodi. Stariju (2 g i 4 mj) sam rodila u «kadi» i to mi je bilo super iskustvo.
Možete, malo, ponoviti ili prvi puta pročitati «gradivo» negdje među starim postovima. Čini mi se da postoji i link..Tamo lijevo...I ovu Mlađu Kćer sam odlučila roditi u vodi. Zbog čega isprobavati nešto novo? Inače sam za novitete, ali, nekako, ne i u ovom slučaju.
Priča počinje ovako: Jednom, ne tako davno, petnaest dana prije očekivanog termina poroda otišla sam, na pregled, u rodilište. Trudnice koje žele roditi u vodi, petanest dana prije poroda, donesu sve potrebne nalaze i obave ginekološki pregled kako bi se vidjelo je li poord u vodi moguć. Trudnoća, trudnica i beba moraju biti potpuno zdrave inače je porod u vodi kontraindiciran.
Došla, tako, ja na pregled kada doktor ustanovi da sam, već, otvorena oko 4 cm, da mi je rodni dio omekšan i da bih mogla roditi «svaki čas».
Kako sam odbila mogućnost bušenja vodenjaka (ipak, nije mi tolika slila odmah roditi, a i u pitanju je 38.tjedan trudnoće), lijepo sam se zahvalila i otišla kući.
Ostala mi je buba u uhu «na svaki znak otjecanja plodne vode, na svaku naznaku truda, požurite u rodilište kako muž ne bi trebao rezati pupčanu vrpcu...»...
Muž je bio na službenom putu, otkazao je sastanke i požurio kući kako bi me mogao poroditi J
Taj dan, četvrtak, osjećala sam stezanja na koja sam već bila naviknuta, ali sam pooštrila senzore i stalno vagala «krenuti ili ne u rodilište».
Počela sam se šaliti kako moram vidjeti tko će izletiti iz BB kuće (da, da, navukla sam se : )) i onda, mirne duše, otići u rodilište.
U tjeku j ebio BB, a meni nešto mokro u gaćicama. Hmmm..Plodna voda da ili ne? Iako sam već rodila sve mi se činilo, nekako, drugačije. Osjećala sam i jača stezanja.
Muž je bio «na iglama»...Moji me tjeraju u rodilište, a meni se ne ide. Na kraju je prevladao razum: OK, bolje da me vrate doma zbog lažne uzbune nego da se Muž onesvijesti i porodi me susjed..»..Zašto susjed? Imam susjeda psihijatra...Ginekolog, psihijatar, sve su to liječnici, a usput bi mogao i smiriti Muža, makar injekcijom u dupe :)
Stigli u rodilište. CTG mjeri «nešto»..Baš tako je sestra rekla-«nešto»...Brijanje, klistiranje, tralalalala...I strpana sam u predrađaonu...
Ja očajna-hoću kući!!!! Osjetila sam da nije to to i da neću roditi.
Konstantno mi predlažu bušenje vodenjaka «je rplodova voda je zrela, plod je zreo...»..WTF, da je sve zrelo onda bi porod i sam krenuo! Ja, uporno, odbijam.
«Cimerica» mi j ebila Albanka koja natuca hrvatski. Ja želim pričati, šetati...Ništa od toga...Cura na susjednom krevetu nije bila za razgovor: puali su je jaki trudovi i povraćala je zbrog nepravilnog disanja...Ništa niti od onog «pokušajte odspavati...»..
Petak i subotu bila sam bez hrane jer se čekalo da «krene»...Kada su i oni shvatili kako ništa neće krenuti odlučili su me, u ponedjeljak, pustiti kući.
Juuupi!!!! U međuvremenu smo nova cimerica i ja, sada već na odjelu i punog želuca, složile frku..Pojačale smo specijalno izdanje BB-a tako da su dotrčale sve sestre i dežurni ginekolog u našu sobu jer su mislili kako neka rađa.
Dobra strana cijele situacije je ta da mi je Muž priznao kako bi «na mom mjestu ostao do poroda u rodilištu jer Starija jako iscrpi čovjeka...»...KONAČNO!!! To mu j ebio real life i prvi pravi doticaj s pojmom «biti tata»...Tri dana što su bili «sami» (pod navodnicim jer je moja mama kuhala i počuvala bi Stariju dok bi se Muž, malo, odmarao) pomogli su mu da shvati zbog čega je nekada ručak na brzinu i zbog čega neka košulja nije ispeglana...Sada me gleda drugim očima, doslovno.
I tako, Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba...She Devil u rodilište, She Devil iz rodilišta u istom obliku u kojem je i ušla, ali ne zadugo...

Taman kada ste se odviknuli (niste?) od klikanja na moj blog, ja sam se, vratila.
Da ne objašnjavam predugo, tek sam sinoć spojena na internet (usred selidbe nešto se desilo s kompjutorom koji nije htio «dizati» windowse pa mi je «uletio» spy scheriff...itd...itd)...Ali to je manje bitna priča.
Odakle početi?
Mislila sam ugasiti «shedevil» i otvoriti neki novi blog koji bi se bavio bebama, mama i sl. Ali, već ranije sam spominjala, kako sam sentimentalno vezana uz ovaj blog, a i neću vječito i isključivo pisati o roditeljstvu.
Kako, sada, početi?
Ne znam niti gdje sam stala. Nisam se usudila otvoriti blog i pogledati vaše komentare. Osjećam se kao izdajnik zbog svih, dragih, ljudi kojima sam uveseljavala dane, koji su mene poticala na razmišljanje, komentare... i s kojima sam se, virtualno, «skompala».
Ukratko: ja sam 22.09 u 21:57, ponovo postala mama. Curica je bila teška 3760, dugačka 52 cm i, naravno, meni najljepša i najdraža beba na svijetu (neka se ne ljute druge mame, a i sugurno im je poznat taj feeling : ))
Što je sve prethodilo tom događaju i kako je sve proteklo i kako provodimo naše prve dane, slijedit će u ostalim postovima.
Pa...Čitamo se i dalje?
Vjerujte, uz tremu i uzbuđenje prvašića, idem, nakon dugo vremena, otvoriti svoj blog.